Dobro

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Dobro je najveća etička vrednost i jedan od središnjih filozofskih pojmova. S njim u vezi je i dobro delanje koje čoveka približava vrhunskom dobru. Dobro je suprotnost zla.

U filozofiji se razlikuje dobro po sebi i korisno dobro. Dobro po sebi (ili čisto dobro) ne zavisi od drugog bića, nema svrhu izvan sebe, niti za cilj ima neku korist ili interes. Korisno dobro ima za svrhu neku korist, neki interes. U etici je poznato i hedonističko i utilitarističko shvatanje dobra. Hedonizam ističe ugođaj, osećaj zadovoljstva, kao najveće dobro, dok utilitarizam ističe korist.

Etimologija[uredi | uredi izvor]

U sanskritu koren reči dobar je dhab, tj. ono što pristaje i što nečemu pripada (odnosno odgovara svojoj svrsi), što je u staroslovenskom “doba”.[1] Iz toga su nastale reči srpskog jezika: dobar, dobro, dobrota, udoban, podoban i (suprotnost) grdoban. Reč dobro kao osnov gradi mnoge složenice poput: dobro-ćudnost, -dušnost, -hotnost, - činstvo, -namernost, -stivost, -voljnost...

Dobro u religiji[uredi | uredi izvor]

U mnogim religijama, anđeli se smatraju bićima dobra.

U hrišćanskoj, jevrejskoj i islamskoj religiji najviše dobro je Bog. Sva pojedinačna dobra teže da se približe vrhovnom dobru (lat. summum bonum), i zbog toga je moguće stupnjevito merenje dobra (dobar-bolji-najbolji). Sve religije preporučuju dobra dela kao put do vrhunskog dobra.

Dobro u filozofiji[uredi | uredi izvor]

Mnogi filozofi su se bavili pitanjem vrline i dobra. Sokrat je smatrao da se vrlina može naučiti, odnosno da je ona znanje. Tvrdio je da čovek mora znati šta je dobro, da bi to činio. Aristotel vidi dobro kao svrhu i cilj kojem teže sve pojedinačne delatnosti.


Za hrišćanske mislioce, najveće dobro je kada čovek postigne konačnu svrhu svoga života. Boetije (oko 480 - 524), rimski hrišćanski filozof, u svom delu „Uteha filozofije“, tvrdi da je najveće dobro ono što se čoveku ne može oduzeti:


Tomas Hobs svodi ideju dobra na puki objekt naših želja i ciljeva. Žan Žak Ruso (1712-1778) smatra da je priroda čoveka i sveta duboko neiskvarena i dobra. Priroda je najbolji učitelj dobra a usklađenost sa prirodom je pravilo života i vrline. Džon Stjuart Mil, predstavnik utilitarističkog shvatanja dobra, smatra da svako delo treba procenjivati prema posledicama, odnosno štetnosti i korisnosti po pojedinca i zajednicu. Savremeni etičari umesto termina dobro preferiraju reč vrednost za dobro koje je korisno čoveku, ističući subjektivnu stranu dobra.

U oblasti biologije[uredi | uredi izvor]

Neki biolozi (posebno Edvard O. Vilson, Džeremi Grifit, Dejvid Sloun Vilson i Frans de Val) smatraju moralnost važnim pitanjem kojim se bavi oblast biologije.[3][4][5][6]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Živan Bezić, Problem zla i zloće
  2. ^ Vjeko Kolajić, Fenomen zla u filozofiji od klasične patristike do Baruha de Spinoze
  3. ^ Wilson, Edward Osborne (2012). The Social Conquest of EarthNeophodna slobodna registracija. ISBN 9780871404138. 
  4. ^ Griffith, Jeremy (2011). Good vs Evil. The Book of Real Answers to Everything!. ISBN 9781741290073. 
  5. ^ Wilson, Edward Osborne (2007). Evolution for Everyone: How Darwin's Theory Can Change the Way We Think About Our Lives. ISBN 9780385340922. 
  6. ^ de Waal, Frans (2012). Moral behavior in animals. Arhivirano iz originala 2012-04-17. g. Pristupljeno 2012-11-20. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]