Henri Kisindžer

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Henri Kisindžer
Henri Kisindžer
Lični podaci
Datum rođenja(1923-05-27)27. maj 1923.
Mesto rođenjaFirt, Vajmarska Nemačka
Datum smrti29. novembar 2023.(2023-11-29) (100 god.)[1]
Mesto smrtiKent, Konektikat, SAD
DržavljanstvoSAD
UniverzitetUniverzitet Harvard
Porodica
SupružnikEn Flajšer (1949–1964)
Nensi Kisindžer (1974–2023)
Politička karijera
Politička
stranka
Republikanska stranka
22. septembar 1973 — 20. januar 1977.
PredsednikRičard Nikson
Džerald Ford
PrethodnikVilijam P. Rodžers
NaslednikSajrus Vens

Potpis
Henri Kisindžer, 1975

Henri Alfred Kisindžer (engl. Henry Alfred Kissinger;[2] Firt, 27. maj 1923Kent, 29. novembar 2023[3]), rođen kao Hajnc Alfred Kisinger (nem. Heinz Alfred Kissinger), bio je američki političar i diplomata. Igrao je važnu ulogu u američkoj politici između 1969. i 1977. godine, na poziciji državnog sekretara od 1969. do 1977.[4] Dobitnik je Nobelove nagrade za mir.

Bio je zagovornik realne politike u međunarodnim odnosima (nem. Realpolitik).[5] Bitno je doprineo popuštanju zategnutosti u odnosima SAD sa Sovjetskim Savezom i Kinom tokom 1970-ih, i smirivanju izraelsko-arapskih tenzija.

Život i rad[uredi | uredi izvor]

Škola i karijera[uredi | uredi izvor]

Henri Kisindžer je rođen kao Hajnc Alfred Kizinger 1923. u Firtu, u nemačkom regionu Frankenu.[6] Potiče iz jevrejske porodice; otac mu je bio učitelj. Zbog pogroma i proterivanja Jevreja iz Hitlerove Nemačke, 1938. godine beži sa roditeljima u Njujork (SAD). 19. juna 1943. dobija američko državljanstvo i odmah potom je mobilisan. Posle Drugog svetskog rata, ostaje u Nemačkoj gde radi u američkoj zoni kao kontraobaveštajac.

Godine 1947. vraća se u SAD gde nastavlja školovanje na Univerzitetu Harvard na kom 1954. brani doktorsku disertaciju na temu „Meternih, Kastlro i problemi mirovnog ugovora 1812-1822". Između 1954. i 1971. bio je član rektorata Harvardskog univerziteta, kao i naučni saradnik i predavač. U to vreme bio je saradnik u mnogim političkim kao i vojnim institucijama SADa. Nakon napuštanja aktivne političke karijere 1977, prihvata profesuru na katedri za međunarodnu diplomatiju na vašingtonskom Džordžtaun univerzitetu.

Politička karijera[uredi | uredi izvor]

Prva politička iskustva, Henri Kisindžer skuplja od 1957. kao savetnik guvernera Nelsona Rokfelera. Posle toga je bio cenjen i kod američkih predsednika Kenedija, Džonsona i Niksona. Izborom Niksona za predsednika 1968. Kisindžer postaje zvanični predsednikov savetnik za pitanja bezbednosti (National Security Advisor). SAD su u tom periodu imale više problema na tom polju, od Vijetnamskog rata pa do povećanog sovjetskog uticaja na Bliskom istoku.

U julu i novembru 1971. preduzima dve tajne misije u Narodnoj Republici Kini, gde sa tadašnjim kineskim premijerom Džou Enlajem priprema Niksonovu posetu Kini, kao i ukupnu normalizaciju odnosa između dve zemlje. Iste godine posećuje i Sovjetski Savez gde priprema sporazum o ograničenju naoružanja poznatom kao SALT 1 (Strategic Arms Limitation Talks) kao i o ograničenju broja strateških raketa ABM-Ugovor (Anti Ballistic Missiles) između SAD i Sovjetskog Saveza.

Sa Severnim Vijetnamom (Lê Ðức Thọ) je Kisindžer takođe imao tajne pregovore koji su doveli do potpisivanja ugovora koji zbog oružane pomoći SAD Južnom Vijetnamu nije zaživeo. Oba političara su dobili Nobelovu nagradu za mir, koju je Vijetnamac Le Duk To odbio.

Godine 1973, do 1974. Kisindžer je učestvovao i u pregovorima Izraela i arapskih zemalja, prvenstveno sa Sirijom.

Zbog njegove politike prema zemljama trećeg sveta, Kisindžer je jedan od kontradiktornih političara ere Hladnog rata. On i CIA su 1973. podržali krvavi puč generala Avgusta Pinočea protiv demokratski izabranog predsednika Salvadora Aljendea čiji socijalistički pravac nije odgovarao američkim interesima i Latinskoj Americi. Zbog umešanosti Kisindžera kod tog i sumnje za umešanost u Operaciji Kondor sredinom 70-ih, Kisindžeru su upućeni sudski pozivi za svedočenja (a i optužbe) iz mnogih zemalja, kojima se on nije odazvao. 2001. je brazilska vlada povukla poziv Kisindžeru za održavanje govora u Sao Paolu, zato što mu nije mogla garantovati diplomatski imunitet.

U međuvremenu objavljeni tajni dokumenti pokazuju da je Kisindžer, zajedno sa tadašnjim predsednikom Fordom autorizovao, međunarodnom pravu protivnu, invaziju Istočnog Timora od strane Indonezije, koja je ukupno „koštala“ 60.000 žrtava.

Dolaskom na vlast predsednika Kartera, Kisindžer se povlači iz političkog delovanja. Podržavao je kandidaturu Regana za predsednika, i nakon njegove pobede postaje član Reganovog savetničkog tima.

Stavovi o ratovima u bivšoj Jugoslaviji[uredi | uredi izvor]

Kada je počeo građanski rat u Jugoslaviji u američkim medijima kritikovao je stav SAD o priznavanju Bosne i Hercegovine smatrajući taj stav apsurdnim. Apelovao je na zapadne zvaničnike da se ne mešaju u rat između Srba i Hrvata jer je istorija odnosa ova dva naroda duga nekoliko vekova i da oni treba sami da se dogovore. Takođe je kritikovao sporazum u Rambujeu za koji je rekao da ga u takvoj formi ne bi prihvatio nijedan Srbin, da je to bila čista provokacija i da takav sporazum uopšte nije smeo da se nađe na stolu za pregovore. Kako god, kada je bombardovanje počelo smatrao je da vazdušni napadi treba da se nastave jer bi kredibilitet NATO-a bio doveden u pitanje ukoliko bi se sa time prestalo, ali se čvrsto zalagao da se ne preduzima nikakva kopnena akcija.

Smatrao je da treba stvoriti muslimansku državu, a ostalima narodima dozvoliti da osnuju svoje nezavisne države ili da se priključe, ukoliko žele, Srbiji ili Hrvatskoj.[7]

Ostalo[uredi | uredi izvor]

1987. dobija „Karlovu nagradu“ grada Ahena. 2005. istaknut je (još neodgovoren) zahtev društvenih i političkih organizacija Ahena Kisindžeru, zbog navodnog učešća u ratnim zločinima za oduzimanje te nagrade. Od 1998. počasni je građanin rodnog grada Fuert. Član je naučnog odbora fondacije „Oto fon Bizmark“ od 1996. godine.

Priznanja[uredi | uredi izvor]

  • Nobelova nagrada za mir (1973)
  • Karlova nagrada (1987)
  • Nagrada „Franc Jozef Štraus“ (1996)
  • Bavarski orden za zasluge (2005)

Dela[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Henry Kissinger, American diplomat and Nobel winner, dead at 100”. Reuters. Pristupljeno 30. 11. 2023. (jezik: engleski)
  2. ^ „Kissinger – Definition from the Merriam-Webster Online Dictionary”. Merriam-Webster. Pristupljeno 23. 10. 2009. 
  3. ^ „Umro Henri Kisindžer”. Blic. Pristupljeno 30. 11. 2023. 
  4. ^ „The Nobel Peace Prize 1973”. NobelPrize.org (na jeziku: engleski). Pristupljeno 4. 2. 2019. 
  5. ^ „Henry Kissinger: Realpolitik and Kurdish Genocide”. 24. 3. 2013. Pristupljeno 1. 3. 2019. 
  6. ^ „Henry Kissinger | Biography, Accomplishments, Books, & Facts | Britannica”. www.britannica.com (na jeziku: engleski). 2024-01-27. Pristupljeno 2024-01-29. 
  7. ^ Čanović, Gordana. „Kisindžer: Ne postoji bosanski jezik, ne postoji bosanska kultura (video)”. Politika Online. Pristupljeno 2023-11-30. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Na srpskom[uredi | uredi izvor]

  • Ferguson, Nil. Kisindžer 1923-1968: idealista. Centar za međunarodnu saradnju i održivi razvoj - CIRSD. 
  • Hičens, Kristofer (2001). Slučaj Henri Kisindžer: zločinac ili ne. Beograd: Filip Višnjić. 

Na engleskom[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]