Auhovci

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Auhovci
Ukupna populacija
218 (2002)
Regioni sa značajnom populacijom
 Rusija
 Dagestan116
 Čečenija9
Jezici
Ravničarski poddijalekt, Akinsko-Orsthojskog dijalekta čečenskog jezika
Religija
Islam, većina suniti
Srodne etničke grupe
Čečeni

Auhovci predstavljaju istorijsko nahska etnička zajednica, formirano na sjeveroistočnom Kavkazu, a danas predstavljaju jednu od komponenti modernog čečenskog naroda.

Danas su Auhovci etnografska grupa Čečena koji žive na teritoriji Novolakskog rejona, Hasavjurtovskog rejona, Babajurtovskog rejona i Kazbekskog okruga u centralnom Dagestanu. Jezik je Ravničarski poddijalekt, Akinsko-Orsthojskog dijalekta čečenskog jezika. Glavna religija je islam, a pretežno svi su suniti. U službenim popisima stanovništva SSSR-a i moderne Rusije, Ravničarski Akinci se često identifikuju kao, Čečenski Auhovci ili jednostavno Čečeni. Podaci o broju pripadnika ovog naroda, a prema popisu iz 2002. godine, govore o deklarisanih 218 osoba ove etničke zajednice[1] , od čega 116 živi u Dagestanu.[2] Auhovci danas naseljavaju ruske republike Čečeniju i Dagestan.

Ime[uredi | uredi izvor]

U prošlim vremenima ova etnička zajednica je nazivana Auh, srednjovijekovni i moderni nazivi, prepisani su na ruski jezik, gdje je ovaj narod nazvan Auhovci. U današnje vrijeme, Auhovci se u velikoj mjeri identifikuju kao Čečeni, pa s obzirom na takav vid asimilacije danas koriste i nazive Čečeni-Akinci i Čečeni-Auhovci.[3]

Etimologija[uredi | uredi izvor]

Akinci dobili su ime nakon preseljenja iz istorijskog regiona Lam-Aka („Planinska Aka”, današnja Čečenska republika). U 19. vijeku, ruski oficir, po nacionalnosti Čečen, Umalat Laudajev pisao je:[4]

Strani etnonimi[uredi | uredi izvor]

  • Auhovci — najpoznatiji strani etnonim Akinaca. Prema Laudajevu, tako su ih nazivali susjedi Kumici i ruski imigranti.[4] Postoji i hipoteza da ime Auhovtsi nije stranog porijekla, a da etimološki vodi porijeklo iz nahskog jezika.
  • Karabulaci — naziv koji je u 18. i 19. vijeku rusko stanovništvo na sjevernom Kavkazu koristilo za Orsthojce, međutim, ponekad je taj naziv primijenjivan i na Ravničarske Akince, jer su Orsthojci to jeste Karabulaci predstavlja značajan dio naseljenika koji su učestvovali u formiranju ove etničke grupe.[5]

Opšte informacije[uredi | uredi izvor]

Etnička pripadnost i nahska etnohijerarhija[uredi | uredi izvor]

Kao i svi narodi u određenoj fazi njihovog razvoja, Nahski narod je koristio složen sistem imena za oblike srodnih, teritorijalnih, društvenih i vojnih zajednica koje su postojale u njihovoj sredini. Nahska struktura takvih zajednica sastojala se od grupa različitih brojeva i statusa, uključujući taip, gari, neki, ca i dozale. Tradicionalno, od davnina smatra se da je većina taipa osnivala saveze tuhume (9 u Čečeniji) i šahare (7 u Ingušetiji). U to vrijeme dio taipa je bio u čečenskim tukumima i ingušetskim šaharima, i nije mogao postati dio nekog drugog saveza. U Čečeniji je sredinom 19. vijeka bilo oko 135 taipova, od kojih 1/4 nisu pripadali tuhumima. U pogledu modernog shvatanja antičkog sistema imena nahske zajednice, ovi termini su prema samoj funkciji predstavljali neku vrstu dobrovoljnog društva ili pravednog društva.

U čečenskog naučnoj i javnoj literaturi pisanoj od strane potomaka, kao i samih iseljenika iz istorijskog regiona Lam-Aka, tuhumi se klasifikuju na sljedeći nači; ostajući u Lam Aki srednjovejkovni Akinci danas tradicionalno se smatraju taipima, za razliku od Ravničarskih Akinaca i Planinskih Akinaca. Posle 1944. godine, potomci Planinskih Akinaca takođe žive van Lam-Ake, koja je sada nenaseljena. S obzirom na činjenicu da je domovina Akinaca, u današnjoj Čečenskoj republici, Akinci se u modernim djelima čečenskih istraživača tradicionalno smatraju jednim od devet čečenskih tuhuma, u stvari, a u stvari, Akinci su kao narod formirani prije samih Čečena.

Sastav[uredi | uredi izvor]

Sastav zajednice Planinskih Akinaca (tuhum), njegova podjela u generičke granice (taipi, gari, neki) modernih istraživača nije dovoljno proučavana. U naučnim i novinarskim radovima ne postoje potpune i različite liste generičkih podjela ovog društva.

Generičke granice
(taipi, gari, neki) 		Mamakajev
M. A.[a] 		Sulejmanov
A. S.[b] 		Dadajeva
A. I.
2005[13] 		Drugi
Familije u XIX, XX i XXI vijeku
(ca, dozal) 		Preseljenje
u Auhu
1 Akoji Iakkoй — + — Dagirovi, Besenovi,
Tepsurkajevi, Hadžijevi		 Kalininaul Jurt-Auh Takođe Kalinin-Aul, Širč-Jurt, Širča-Aka, Širča-Evla, Jurt-Evla; mogući strani etnonim: Starый Okoh.[8]
2 Barčhoji/Barčahoji Barčhoй/Barčahoй + + + Dadajevi[13], Gusejinovi[13]
3 Bacoji Bacoй — — +
4 Bonoji Bonoй — + — Banaji-Aul
5 Gačalkoji GIačalkъoй — — — + [14]
hipoteza: u XVI—XVIII vijeku. velike zajednice su uključivale razne taipekao što je slučaj sa Kharhojima i drugima.[14]
6 Gilnoji Gilnoй — + —
7 Guloji GIuloй — + +
8 Ževoji Ževoй + + + Boruševi[13]
9 Zogoji ZIogoй/ZIogIoй + + + Alimsultanovi, Beterbijevi, Kasimovi Nuradilovo, Hasavjurt, Čapajevo Kešen-AuhTakođe Kešana, Kešen-Jevla ([10]).
— Mažri-neke Mažri-nekъe — — — + Podatke o postojanju grupe skupio Murad Ispajihanov (taйp Pharčhoji).
— Huhigš-neke Huhigš-nekъe — — — + Muslamovi Banaji-Aul
10 Kevoji Kevoй — — +
11 Kenoji Kenoй — + —
12 Kovstoji Kъovstoй — + —
14 Kharhoji Kharhoй — A. S. Sulejmanov ne pominje Kharkoje na svojoj punoj listi društava ravničarskoakinskih, međutim, u svom radu dolazi do pomena ovog društva i on vjeruje da je Kharkoji „jedna od etničkih granica akinskog društva” ([10]). + + [14]
hipoteza: v XVI—XVIII vijeku velike zajednice su uključivale razne taipe[14]
— Gočkar-neke GIočkъar-nekъe — — — + [14]
— Kocoji-neke Kъocoй-nekъe — — — + [14]
15 Merkhoji Merkhoй — + —
16 Nokhoji Nokhoй/Nokkhoй + + + Edijevi
17 Ovršoji Ovršoй — — +
18 Pharčoji Phьarčoй + — —
19 Pharčhoji[v] Phьarčhoй + + + + [14] Ataevi[13], Bajimurzajevi[13],
Ispajihanovi, Sulejmanovi[13]		 Leninaul Aktaš-Auh Takođe Pharčhoška.
hipoteza: v XVI—XVIII vv. veće zajednice su bili Čontoji, Šaroji, Šeberloji, dio Kharhoja i drugi[14]
20 Hindahoй HIindahoй — + —
21 Čantoji/Čentoji/Čontoji]] Čantoй/ČIentoй/Čontoй — + + Adilbijevi, Bikijevi,
Ishakovi
22 Čičalhoji Čiččalhoй — + —
23 Čungroji/Čunguroji Čungroй/Čunguroй — + + Dadaevi[13], Mažievi[13]
24 Čharoji Čhьaroй — + —
25 Šaroji Šaroй — + — + [14] †[g] † 3 naselja[d] Buhne,
Jэraš
26 Šanaroji/Šinroji Šanaroй/Šinroй — + — Iljašanovi, Konkijevi Čapajevo,
Kalininaul		 Kešen-Auh,
Jurt-Auh
27 Šebarloji Čeberloй/Šebarloй — + — Šebarloji-Evla
(Kuntiji-Evla)
Zajednice nastale u Galančožskom rejonu u sastavu teritorije Auhovca (djelomično).
28 Pešhoji Pešhoй — — +
Zajednice porijeklom iz Ingušetije, kasnije u sastavu Auhovca (djelomično).
29 Vjapiji/Fjapiji Vaьppiй/Faьppiй + + + Bajisungurovi, Gantemirovi, Isaevi[13],
Ojisungurovi, Magomedovi, Halajevi, Šehbulatovi
Orsthojske/karabulakske zajednice u sastavu Auhovca (djelimično).
30 Meržoji Meržoй — + + Musaevi
31 Cečoji[16] CIečoй — + + Jusupovi[12] Čapajevo Kešen-Auh
Nohčmohkahojskije/ičkerijskije zajednice u sastavu Auhovca (djelomično)
32 Alaroji/Aleroji Ialaroй/Ialleroй — + —
33 Benoji Benoй — + —
34 Biltoji Biltoй — + + Ašabovi[13], Bisultanovi[13], Gusejinovi[13],
Hasilbijevi[13], Šahbulatovi[13]
35 Bitroji Bitroй — + — Alibekovi, Ishakovi
36 Gendarganoji Gendarganoй — + + Šikijevi[10]
37 Gordaloji GIordaloй — — +
38 Gunoji Gunoй — — +
39 Datahoji Dattahoй — + —
40 Dišniji/Dišnoji Dišniй/Dišnoй — — + Muzijevi[13]
41 Zandakoji Zandakъoй — + + Aldamovi[13], Dadajevi[13], Džamhatovi[13],
Isakovi[13], Kurajevi[13], Makašaripovi[13],
Mušadžijevi[13], Pašajevi[13]
42 Kurčaloji Kurčaloй — + +
43 Centoroji/Contoroji CIentoroй/CIontoroй — + + Sajitijevi
44 Čartoji Čartoй — + —
45 Širdoji Širdoй — + —
46 Egašbatoji ЭgIašbatoй — — +
Čantijske zajednice u sastavu Auhovca (djelomično)
47 Čentiji ČӀentiй — + — Bataevi, Bejibulatovi, Dermethanovi,
Hasbulatovi, Čergjesbijevi

Etnička istorija[uredi | uredi izvor]

Vremenski period formiranja zajednice Ravničarskih Akinaca nije tačno utvrđenim, smatra se da je to period kasnog srednjeg vijeka, iako neke hipoteze ukazuju na antički period.[14][15] Poznato je da se porijeklo Ravničarskih Akinaca vezuje sa etničkom istorijskoj oblasti Lam-Aka u gornjem toku rijeke Geghi (moderna Čečenska Republika). Ova drevna nahovska zajednica zapravo predstavlja jedan dio Orsthojaca, u čijem sastavu se pomjera na istok i, najkasnije do 16. vijeka naseljavaju se0 na prostoru između Tereka i Sulaka (moderna Republika Dagestan).[17] Ravničarski Akinci su uvijek bili najborbeniji narod, pobunjenici, koji su bili u stalnom sukobu sa drugim narodima.

Preseljenje Akinaca[uredi | uredi izvor]

Mapa južne Rusije na čijem prostoru se nalazi i Sjeverni Kavkaz.

Prema podacima koje su prikupili današnji istraživači, tokom 16. vijeka, na teritoriji Sjevernog Kavkaza desio se veliki proces migracija iz planinskih, gorskih predjela u ravničarske krajeve. Zbog nedostatka poljoprivrednog zemljišta, dio naroda Abaza, Balkaraca, Karačajevaca, Naha i Osete. U ravnicama ovi gorštaci su prisiljeni da stupe u čak i neprijateljske odnose sa Avarima, Kabardincima i Kumicima, koji su predstavljali neku vrstu feudalnih vlasnika i kontrolisali ovu teritoriju. Tokom sljedećih vijekova, 17. i 18. vijeka, a prema nekim istraživačima, sve do prve polovine 19. vijeka, ovakvo stanje u ravnici služilo je kao čest uzrok sukoba u Predkavkaskom regionu.[17] Vjerovatno su doseljenici u međuriječje Tersko-Sulaksko, koje je postalo nukleus u nastanku zajednice Ravničarskih Akinaca, došli iz lam-akinskog sela Mozag.[18][10] Razlog migracije Akinaca na istok, bilo je svakako i neprijateljstvo sa susjednim narodima, ali glavni razlog je bilo vjerovatno, neadekvatno zemljište, koga nije ni bilo u dovoljnim površinama, pa su polovine porodica bile primorane da napuste matično područje.[19] Migracija Akinaca prema istoku odvijala se u nekoliko faza: prvo se dio ove zajednice naselio u donjim tokovima rijeke Argum, a kasnije su se naselili u gornjim tokovima rijeka Jamansku i Jaruksu.[17] Prema pisanju Laudajeva, Akinci su se preselili u ravničarske dijelove pod vođstvom Avar Kana.[19]

Formiranje zajednice Ravničarskih Akinaca[uredi | uredi izvor]

Prvi kontakti sa Ruskom državom[uredi | uredi izvor]

Ših Okocki

Do sredine 16. vijeka, migracija Akinaca u Tersko-Sulasko međurječje, na zemlju Kumika, bio je završen proces. Tokom ovog perioda uticaj Ruskog carstva počeo je da snažno raste na teritoriji sjevernoistočnog Kavkaza, grade se utvrđenja iruski gradovi na Kavkazu. Najpoznatiji od njih su Terečki i Sunženski grad. Ruski dokumenti iz 16. i 17. vijeka daju dosta informacija o Ravničarskim Akincima, i onima koji žive u Arenan-Aki, kao i stanovnicima Moskve, kao i onima u takozvanom Okotskom predgrađu u Terečkom gradu.[17] Posebno mjesto u ruskim dokumentima zauzima lokalni vladar Ravničarskih Akinaca, Ših Okocki. Prema sačuvanim dokumentima, na kraju 16. vijeka Ših je ubijen od strane kumičkog princa, što je prouzrokovalo preseljenje, dijela naroda Ravničarskih Akinaca iz Arenan-Ake u Terečki grad.[17] Komplikti sa drugim narodima, kao i rastući uticaj Ruskog carstva, doveli su do toga da je veći broj naselja koja su gradili Ravničarski Akinci, često bio napadan i uništavan, a stanovnici tih naselja bili protjerani. Vjerovatno, nakon svih tih pohara, preživjelo stanovništvo odlazi u šume i planine, gdje grade takozvane Hutore, mala porodična boravišta.[10]

Kavkaski rat[uredi | uredi izvor]

Tokom 19. vijeka, zajedno sa drugim Sjeverno-kavkaskim narodima, Ravničarski Akinci su učestvovali u Kavkaskom ratu, na strani Sjeverno-kavkaskog imamata. Na teritoriji koju su nastanjivali, Imamat je formirao administrativnu jedinicu Auhovsko naibstvo. Ime jednog od auhovskih naiba, je poznato iz vremena vladavine Šamil-Hatua. Prema informacijama Šamilovog savremenika Jusuf-Hadži Safarova, Auhovsko naibstvo, je posjedovalo vojsku od 200 naoružanih konjanika, i 330 pripadnika pješadijskih formacija.[20] Nakon kraja Kavkaskog rata, administracija Auhovskog Distrikta postojala je na teritoriji Ravničarskih Akinaca.[19]

Sovjetski period[uredi | uredi izvor]

Tokom 20. vijeka Ravničarski Akinci su doživjeli integraciju u socijalističko društvo SSSR-a. Tokom perioda dekulakizacije i kolektivizacije (uglavnom tokom 1930-ih godina), a u svezi sa gašenjem sistema postojanja manjih farmi, naselja i manji gradovi Ravničarskih Akinaca su uništeni i spaljeni, a većina njihovih stanovnika je okarakterisana kao „anti sovjetski element” i protjerana u Sibir.[10] Tokom 1944. godine, Ravničarski Akinci zajedno sa ostalim Vajnahima, bivaju deportovani u Kazahstan. Tokom 1943. godine tačnije 5. oktobra formiran je Auhovski rejon (današnji Novolaksij), a 7. juna 1944. biva rasformiran dok su svi Ravničarski Akinci deportovani u Srednju Aziju.Tokom 1957. većina Akinaca se vratila u Dagestan. Tokom 1980-ih godina već postoje javne i društvene organizacije Ravničarskih Akinaca, koj ise bore za vraćanje zemlje i restituciju u Auhovskom rejonu.

Danas[uredi | uredi izvor]

Odlukom Narodne skupštine Republike Dagestan, od 18. oktobra 2000. godine broj 191, Čečeni-Akinci su priznazi kao manjinski narod u Dagestanu.[21]

Kultura[uredi | uredi izvor]

Jezik[uredi | uredi izvor]

Ravničarski Akinci koriste ravničarskoakinski dijalekat, ali danas se ravnopravno služe i Ruskim i Čečenskim jezikom. Dio Akinaca koristi Avarski jezik, dok dio koristi Kumički jezik. Uzevši u obzir savremenu lingvističku klasifikaciju ravničarskoakinski dijalekt je dio akinsko-orsthojskog narječja, a takođe spada u grupu hahsko-dagestanskih jezika. Danas, lingvisti vjeruju da akinsko-orsthojsko narječje zauzima srednju poziciju između čečenskih i ingušetijskih jezika, ali neki istraživači ovo narječje klasifikuju pod čečenskim jezikom. Na početku 19. vijeka upotreba ravničarskoakinskog dijalekta zabilježena u zapadnom centralnom Dagestanu - u gradu Hasavjurt i okolnim područjima.[13]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ U početku je rad Mamakajeva, u kojem je istraživao probleme čečenskih taipa, objavljen u Izvještaju čečensko-ingušetskog istraživačkog instituta za istoriju, jezik i književnost 1936. godine; 1962. godine ovaj rad je objavljen u zasebnom izdanju. Ni u prvoj ni u drugoj publikaciji Mamakajev ne ukazuje na imena taipa Arenan-Aki koja ulaze u tuhum - lista taipa se pojavljuje samo u kasnijoj, revidiranoj verziji rada objavljenog 1973 ([6]; [7]; [8]).
    1973[8]
  2. ^ U svojim prvim radovima, Sulejmanov tokom 1976-1985, ne daje informacije o Auhovca. Informacije o ovoj nacionalnosti, uključujući njihov taipovski sastav, pojavljuju se u kasnijim izdanjima rada Sulejmanova 1997. i 2006. godine([9]; [10]; [11]).
    1997[12]
  3. ^ Ovu varijantu naziva Pharčoji koriste u njihovim radovima istraživači Adilsultanov, Dadajeva i Sulejmanov; M. Mamakajev ima nešto drugačije ime za Taip - „Pharčahoji”([8])
  4. ^ Prema riječima Adilsultanova, dio predstavnika Taipa Šaroji umro je tokom ratova sa Ruskom imperijom, dio njih se izmiješao sa planinskim i tankijskim taipima i narodom Kumici([14])
  5. ^ Prema hipotezi Adilsultanova, Šaroji među Ravničarskim Akincima imali su tri centa koji trenutno ne postoje: prvi - Buhna, lokalizovan je u regionu modernog Kizliara; drugi (ime nije poznato) na području Šava; treći je Jeraš, nedaleko od Babaijurta. Međutim, ova hipoteza o rasprostranjenosti Šaroja nema validne dokaze i kritikuju je neki istraživači.([14]; [15])

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Popis stanovništv 2002. godine; Nacionalni sastav stanovništva po regionima Rusije”. Demoskop. Pristupljeno 21. 9. 2017. 
  2. ^ „Popis stanovništv 2002. godine; Nacionalni sastav stanovništva u Dagestanu”. Demoskop. Pristupljeno 21. 9. 2017. 
  3. ^ „Fonetske osobine Akinskog dijalekta na čečenskom jeziku”. Diserkat.kom. Pristupljeno 21. 9. 2017. [mrtva veza]
  4. ^ a b Laudajev 1872, str. 4.
  5. ^ Sulejmanov 1978, str. 115.
  6. ^ Mamakajev 1937.
  7. ^ Mamakajev 1962.
  8. ^ a b v g Mamakajev 1973.
  9. ^ Sulejmanov & 1976—1985.
  10. ^ a b v g d đ e Sulejmanov 1997.
  11. ^ Sulejmanov 2006.
  12. ^ a b Suleйmanov 1997.
  13. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n nj o p r s t ć u f Dadajeva 2005.
  14. ^ a b v g d đ e ž z i j k Adilsultanov 1992.
  15. ^ a b Šnireljman 2006.
  16. ^ Taip nakon iseljeništva iz Arenan-Ake takođe nazvan Cečoji-Akiji (Sulejmanov 1997).
  17. ^ a b v g d Volkova 1974.
  18. ^ Sulejmanov 1978.
  19. ^ a b v Laudajev 1872.
  20. ^ Linevič 1872.
  21. ^ „Odluka Državnog vijeća Republike Dagestan od 18. 10. 2000. B 191 o autohtonim malobrojnim narodima Republike Dagestan”. Lavru.info. Arhivirano iz originala 19. 09. 2017. g. Pristupljeno 21. 9. 2017. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Laudajev, Umalat (1872). Čečenska plemena. Tbilisi. 
  • Sulejmanov, A. S. (1978). Gornja Ingušetija (jugo-zapadna strana), Gornja Čečenija (centralna i jugo-isstočna strana). Grozni. 
  • Mamakajev, M. A. (1937). Čečenski taip (rod) i proces njegovog propadanja. Grozni. 
  • Mamakajev, M. A. (1962). Čečenski taip (rod) i proces njegovog propadanja. Grozni. 
  • Mamakajev, M. A. (1973). Čečenski taip (rod) i period njegovog propadanja. Grozni. 
  • Sulejmanov, A. S. (1976—1985). Čečensko-ingušetski toponimi. Grozni. 
  • Sulejmanov, A. S. (1997). Toponimi čečenije. Naljčik. 
  • Dadajeva, A. I. (2005). Fonetske osobenosti akinskog dijalekta čečenskog jezika. Mahačkala. 
  • Adilsultanov, A. A. (1992). Akiji i Akkinci u XVI—XVIII vijeku. Grozni. 
  • Šnjireljman, V. A. (2006). Prevazilaženje sudbine (čečeni i ingušeti) // Bili Alan: intelektualci i politika na sjevernom Kavkazu u 20. vijeku:. Moskva. 
  • Šahbanov, M. (2005). Čečenski taipi. Moskva. 
  • Linevič, I. P. (1872). Karta planinskih naroda pod vlašću Šamila. Tbilisi. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]


Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ауховци&oldid=27066548”