Vu (dinastija Han)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Car Vu iz dinastije Han
Tradicionalni portret cara Vua iz dinastije Han sa dva pratioca, iz stare kineske knjige.
Lični podaci
Puno imeCar Sjao-vu iz dinastije Han
Datum rođenja7. jun 156. p. n. e.
Mesto rođenjaČangan, Carstvo Han
Datum smrti29. mart 87. p. n. e. (68 god.)
Mesto smrtiČangan, Carstvo Han
GrobMaoling
Religijakonfučijanstvo
Porodica
SupružnikČen Đijao,
Vei Zifu,
gospođa Džao
PotomstvoDžao
RoditeljiĐing
Vang Dži
DinastijaZapadni Han (grana dinastije Han)
car Kine
Period14187. p. n. e.
PrethodnikĐing
NaslednikDžao

Vu Di,[1] Vu ili car Sjao-vu[a] (kin: 孝武皇帝; pin: Xiàowǔ huángdì; 7. jun 156. p. n. e. Čangan29. mart 87. p. n. e. Čangan) bio je sedmi car Kine iz dinastije Zapadni Han (141—87. p. n. e.) i najveći car pomenute dinastije.[2][1]

Ekonomske i socijalne reforme koje su sproveli članovi dinastije Han, u prvom redu upravo car Vu, pomogle su da Kina ostane ujedinjena. Kanali i reke služili su kako za navodnjavanje tako i za saobraćaj, i u tom pogledu Kina je bila mnogo ispred Evrope. Broj stanovnika vrlo brzo se povećavao. Trgovina se stalno razvijala, tržnice su otvarane u svim krajevima zemlje, pa se finansijski sistem ubrzano razvijao.[3] Doba reda i unutrašnjeg mira omogućilo je i da se poljoprivreda razvija i usavršava tehnika obrađivanja zemlje. Između ostalog, gajio se čaj, grožđe i pomorandže.[4]

Sve veće blagostanje uticalo je i na druge oblasti života.[3] Otvarale su se škole i obrazovanje je obuhvatalo sve veći broj ljudi.[5] Istoričari su počeli da prikupljaju proverene podatke iz kineske istorije, o dinastijama Šang, Džou i, na kraju, o dinastiji Han.[4] Car Vu se postarao da obnovi knjige koje je uništio Ćin Ši Huang i pomogao je širenje Konfučijevog učenja.[6] Car je čvrstom rukom upravljao Kinom, što je zemlji donelo velike koristi. Uveo je monopol na rude, bar što se tiče većine koja se mogle naći u Kini, kao što su gvožđe, srebro, kalaj, ali i ilovača. Zatim je regulisao kovanje novca.[4]

Iako je nameravao da održi večni red i mir, Vu je veći deo svoje vladavine proveo u ratovima i zbog toga postao poznat kao Ratnički car.[2][1] Na prvom mestu, bio je uvučen u dugi rat sa varvarskim narodom Sjongnu, koji je živeo na severu. Zatim je osvojio deo Mandžurije, Koreje, južnu Kinu i deo Indokine i otpočeo širenje prema srednjoj Aziji.[4][7] U trenutku njegove smrti, carstvo dinastije Han prostiralo se na teritoriji koje je bila velika otprilike kao teritorija Rimskog carstva u doba njegove najveće moći.[4] Osvajanjima cara Vua, njegovim opsežnim administrativnim reformama i ulaganjima u kulturu može su uglavnom zahvaliti što je dinastija Han imala na istočni svet jak uticaj isto koliko je Rimsko carstvo imalo na zapadni.[3]

Imena[uredi | uredi izvor]

Ime po rođenju cara Vua bilo je Liju Če (kin: 刘彻; pin: Liú Chè). Shodno kineskoj tradiciji, za njega se koriste posthumno ime i hramovno ime, dok je sam vladar koristio brojna vladarska imena.[b] Caru Vuu dodeljeno je hramovno ime Han Ši-cung (kin: 世宗; pin: Hàn Shìzōng), davano vladarima zakonodavcima i onima koji su održali uspehe svojih predaka. Posthumno ime mu je upravo bilo car Sjao-vu, po kojem se u istoriji i navodi.

Vu je tokom svoje vladavine koristio čak jedanaest vladarskih imena i smatra se carem koji je počeo u kontinuitetu da upotrebljava vladarsko ime, iako su ga koristili i njegovi preci, ali ne tako sistematično. Na osnovu vladarskog imena računale su se godine, a car je naziv ere menjao približno na svakih pet godina. Prvo vladarsko ime koje je koristio bilo je Đijen-juan (kin: 建元; pin: Jiànyuán; 140—135. p. n. e.), koje su i njegova dva prethodnika koristila tokom prvih godina svoje vladavine i koje znači: Osnivanje prvog. Svi nazivi perioda imaju bukvalno značenje i označavali su vladarev slogan, želju da vladavina bude uspešna ili slično ili su oslikavali postojeću političku situaciju u zemlji. Usledila su vladarska imena Juan-guang (kin: 元光; pin: Yuánguāng; 135—129. p. n. e.) i Juan-šuo (kin: 元朔; pin: Yuánshuò; 129—123. p. n. e.). U Istoriji bivše dinastije Han zabeleženo je da je u 6. godini ere Juan-šuo, čije je značenje Prvi mladi mesec, car ulovio Ći-lina, odnosno belog jednoroga. Ministri su mu predložili da obeleži taj dobar znak tako što će promeniti naziv perioda. Tako je 123. p. n. e. naziv ere promenjen u Juan-šou (kin: 元狩; pin: Yuánshòu), u značenju Prvi lov. Usledila su vladarska imena Juan-ding (kin: 元鼎; pin: Yuándĭng; 117—111. p. n. e.), Juan-feng (kin: 元封; pin: Yuánfēng; 111—105. p. n. e.), Tai-ču (kin: 太初; pin: Tàichū; 105—101. p. n. e.), Tjen-han (kin: 天汉; pin: Tiānhàn; 101—97. p. n. e.), Tai-ši (kin: 太始; pin: Tàishĭ; 97—93. p. n. e.), Dženg-he (kin: 征和; pin: Zhēnghé; 93—89. p. n. e.) i Hou-juen (kin: 后元; pin: Hòuyuán; 89—87. p. n. e.).

Poreklo i mladost[uredi | uredi izvor]

Car Đing od Hana, otac cara Vua i kineski car (157—141. p. n. e.). Slika nastala u periodu posle dinastije Sung.

Liju Če se rodio 7. juna 156. p. n. e. u Čanganu, carskoj prestonici dinastije Zapadni Han, kao 11. sin cara Đinga i njegove tadašnje konkubine Vang Dži. Formalna supruga cara Đinga, carica Bo, bila je bez dece. Kao rezultat toga, najstariji sin cara Đinga Liju Žung, rođen od njegove omiljene konkubine gospođe Li, koja mu je dala tri od njegova četiri najstarija sina, postao je prestolonaslednik 153. p. n. e. Gospođa Li, sigurna da će njen sin postati budući car, postala je arogantna i netolerantna, naročito ulazeći u sukob s carem zbog njegovog spavanja sa drugim ženama. Njen nedostatak takta pružio je priliku Vang Dži i mladom Liju Čeu da steknu carevu naklonost.

Gospođa Li je ušla i u sukob sa članovima carskog klana, koji su zbog toga počeli da pružaju podršku Vang Dži. Čak je 151. p. n. e. bio ugovoren brak između Liju Čea i Čen Đijao, kćerke careve najstarije sestre velike princeze Guantao. Princeza Guantao počela je neprestano da kritikuje gospođu Li pred carem, koji je na kraju odlučio da je testira. Jednog dana je pitao gospođu Li da li bi se brinula o ostaloj njegovoj deci ako bi on preminuo, ona je mu je grubo odrično odgovorila. Ovo je naljutilo i zabrinulo cara Đinga. Istovremeno princeza Guantao je počela otvoreno da hvali svog budućeg zeta svom bratu, dodatno ga ubeđujući da je Liju Če daleko bolji izbor za naslednika od Liju Žunga.

Iskoristivši situaciju, Vang Dži je napravila poslednji korak da pobedi damu Li. Pošto je carica Bo bila degradirana sa tog položaja, ubedila je ministra da posavetuje cara Đinga da postavi gospođu Li za caricu, pošto je njen sin već bio prestolonaslednik. Car Đing, već bio čvrst u stavu da gospođa Li ne sme biti carica, bio je besan i verovao je da gospođa Li zajedno sa visokim dostojanstvenicima kuje zaveru. Pogubio je ministra koji je dao taj predlog, svrgnuo Liju Žunga sa mesta prestolonaslednika i proterao ga iz Čangana 150. p. n e. Gospođi Li je oduzeta titula i stavljena je u kućni pritvor, gde je uskoro i umrla. Liju Žung je bio uhapšen 148. p. n. e. zbog nezakonitog oduzimanja zemlje carskim svetilištima i uskoro je izvršio samoubistvo dok je bio u pritvoru.

Pošto je položaj carice bio upražnjen, car Đing je postavio Vang Dži. Godine 149. p. n. e. Liju Če, sada legalno najstariji caričin sin, dobio je titulu princa Linđijanga i postao je prestolonaslednik. Izgleda da je otac gajio veliku naklonost prema sinu, jer se dečak pokazao kao vrlo inteligentan. Po očevoj smrti 9. marta 141. p. n. e. Liju Če je postao car, a njegova supruga Čen Đijao carica.

Spoljna politika[uredi | uredi izvor]

Ratovi sa Sjongnuima[uredi | uredi izvor]

Kameni konj koji gazi Sjongnu ratnika, prvobitno deo „duhovnog puta” u grobnici generala Huo Ćubinga (umro 117. p. n. e.). Ova grobnica je sastavni deo mauzolejskog kompleksa Maoling cara Vua. Visina 168 cm, dužina 190 cm. Muzej Maoling, Šensi.

Car Vu je bio prvi car iz dinastije Zapadni Han koji se bavio pograničnim oblastima. Pogranični problemi poput čestih upada vojske Sjongnua postali su veliki za vreme vladavine Vuovog oca. Međutim, čim je stupio na presto, car Vu je počeo da smišlja kontramere protiv Sjongnu plemena.

Godine 133. p. n. e. car Vu je prihvatio strategiju svog zvaničnika Vang Huija, kojom je Sjongnu vojsci postavljena zaseda u Majiu.[v] Međutim, kada se Sjongnu vojska približila Majiu na stotinak lija, jedan oficir vojske Hana obavestio ih je da se 300.000 Hanovih vojnika krije u dolini i da se sprema da napadne Sjongnu vojsku. Vojska Sijungnu plemena izbegla je ovu zasedu i brzo se povukla i bezbedno prešla granicu. Vang Huijev plan u potpunosti je propao i on je odmah bio pogubljen. Han šu o ovom događaju kaže sledeće:

Vang Hui je isplanirao napad u Majiu, a Sjongnui su raskinuli bračni savez sa Hanom.

Od tog časa rat između Hana i Sjongnua trajao je čitavih 40 godina. Između 128. i 119. pre. n. e. vođena su tri odlučujuća i uspešna pohoda protiv Sjongnua. U prva dva pohoda dinastije Han je povratila oblast Ordosa[g] i uspostavila dva vojna zapovedništva, jedno u Šuofangu, a drugo u Vujuenu. Vojska Hana takođe je povratila planinski venac Ćiljen i Gansu prolaz, i na toj teritoriji uspostavila četiri vojna zapovedništva: Đijućuen, Vuvei, Džangje i Dunhuang. U trećem pohodu general Vei Ćing (umro 105. p. n. e.) krenuo je na Dingsijang,[d] general Huo Ćubing (140—117. p. n. e.) poslat je u Dai vojno zapovedništvo.[đ] Svaki general vodio je vojsku sastavljenu od 50.000 konjanika i nekoliko stotina hiljada pešaka. Vojske su se sudarile na današnjoj Mongolskoj visoravni i Sjongnui su pretrpeli težak poraz posle koga su se povukli severno od pustinje Gobi. Gubici na obe strane bili su ogromni.[9] Vojska Hana je izgubila nekoliko desetina hiljada vojnika i više od 100.000 konja.[10] Posle ove bitke država Han više nije imala ni vojne ni finansijske snage da pokrene neke veće pohode. Sjongnui su, takođe, pretrpeli ogromne gubitke. Kako su se ovi nomadski narodi podelili na pet plemena koja su bila u stalnom međusobnom ratu, ozbiljnije opasnosti po Vuovo carstvo više nije bilo sa te strane.[11]

Zavisne države[uredi | uredi izvor]

Kako se veliki broj pripadnika naroda Sjongnu nastanio na teritoriji Hana, dvor Hana je osnovao „zavisne države” u severozapadnim vojnim zapovedništvima sa zadatkom da se brinu o potrebama ovog naroda.[12] Administrativni nivo „zavisne države” bio je ravan vojnom zapovedništvu, a vrhovni komandant imao je zadatak da nadgleda žitelje ovih država.[13] U pomoćnike vrhovnog komandanta ubrajali su se pomoćnik, kapetan i komandant bataljona. Na teritoriji dinastije Han takođe su stvorena područja za naseljavanje raznih etničkih grupa u novoosnovana vojna zapovedništva zapadnih i jugozapadnih oblasti. Car Vu uspostavio je pored istočnog dela Velikog zida pet vojnih zapovedništva: Šanggu, Jujang, Jou Beiping, Lijaosi i Lijaodung, u koja je naselio veliki broj pripadnika naroda Vuhuan. Takođe je uspostavio službu pukovnika zaduženu za zaštitu pripadnika naroda Vuhuan i nadgledanja njihovih aktivnosti.[14]

Intervencije na istoku[uredi | uredi izvor]

Ekspanzija dinastije Han za vreme cara Vua. Slika prikazuje pravce vojnih pohoda, granice carstva Han na početku Vuove vladavine i granice zemalja koje je Vu pokorio.

Jugoistočno od teritorije carstva Han postojale su tri nezavisne kraljevine: Dung Ou,[e] Min Jue i Nan Jue.[ž] Po stupanju na presto, caru Vuu je kraljevina Dung Ou zatražila pomoć, pošto ju je napala kraljevina Min Jue. Car Vu je poslao vojsku, pa je kraljevina Min Jue povukla svoje snage. U međuvremenu, kralj Dung Oua zatražio je da se preseli u unutrašnjost kako bi bio bliži dvoru Hana.[15] Vu je prihvatio ovu molbu i dozvolio njegovom narodu da se naseli u oblast reka Jangcekjang i Huai.[16] Kasnije, kada je kraljevina Min Jue napala kraljevinu Nan Jue, ona je takođe zatražila pomoć od hanskog dvora. Car Vu je ponovo poslao vojsku protiv agresorske kraljevine. Kada je među poglavarima kraljevine Min Jue došlo do unutrašnjeg razdora, car Vu je iskoristio priliku, napao ovu kraljevinu i kopnom i vodenim putem, i konačno je pokorio. Posle toga car je narod iz ove kraljevine preselio u oblasti oko reka Jangcekjang i Huai.

Džao Jingći, vladar kraljevine Nan Jue, bio je praunuk njenog osnivača Džao Tuoa (umro 137. p. n. e.). Dok je Džao Jingći bio krunski princ, on je služio u carskoj palati u Čanganu, i oženio se devojkom iz klana Điju, iz Handana, sa kojom je dobio sina Džao Singa. Kada je 122. pre. n. e. postao kralj, Džao Jingći za kraljicu je naimenovao gospođu Điju, a ne svoju prvu ženu iz države Nan Jue. Posle njegove smrti 115. p. n. e. presto je nasledio njegov sin Džao Sing. Džao Sing i njegova majka podneli su peticiju caru Vuu u kojoj su tražili da se prema kralju „postupa kao prema gospodaru”. Kraljica je takođe obećala da će svake treće godine dolaziti u prestonicu da izrazi svoju lojalnost. Car Vu je odobrio njegov zahtev, ali se Lju Đija, prvi minstar kraljevine Nan Jue, nije složio. On se zalagao da sa Džao Jingćija kraljevska čast pređe na Džao Đijendea, najstarijeg sina njegove prve žene iz Nan Juea. Lju Đija je izvršio državni udar i ubio Džao Singa, njegovu majku i poslanike sa hanskog dvora. Onda je za kralja postavio Džao Đijendea. Od tog trenutka kraljevina Nan Jue je našla u ratnom stanju sa carstvom Hana. U jesen 112. godine p. n. e. car Vu je poslao veliku pomorsku silu da uguši Lju Đijovu pobunu. General Lu Bode, nazvan General koji umiruje talase (na vrhuncu od 119. do 97. godine p. n. e.), i general Jang Pu, nazvan General visokih brodova (umro otprilike 107. godine p. n. e.), postavljeni su na čelo četiri brigade koje su obuhvatale 100.000 vojnika, većinom sastavljenu od osuđenika, i kopnom i morem napali na kraljevinu Nan Jue. Sledeće godine hanski generali su osvojili prestonicu Panju[z] i zarobili Lju Đija, Džao Đijendea i druge zaverenike. Lju Đija i Džao Đijende bili su pogubljeni.[17] U oblasti Nan Jue uspostavljeno je devet vojnih zapovedništva: Daner, Džuja, Nanhai, Cangvu, Julin, Hepu, Đijaodži, Đijudžen i Žinan.[i][17][18] Usled daljeg razvoja pomorskog transporta, kada su osnovana navedena zapovedništva sav danak otuda prenošen je pomorskim putem.

Između 111. i 110. p. n. e. car Vu je naredio generalu Jang Puu da sa 50.000 brodova pređe Bohajsko more i napadne kraljevstvo Kočoson u današnjoj Koreji. Kada je Kočoson poražen, na njegovoj teritoriji uspostavljena su četiri vojna zapovedništva, Lelang, Lintun, Sjuentu i Dženfan.[18]

Diplomatske misije u Zapadnim oblastima[uredi | uredi izvor]

Džang Ćen se oprašta od cara Vua i kreće na put u Zapadne oblasti; deo slike na severnom zidu pećine br. 323, pećinska kapela Mogao, u Dunhuangu, provincija Gansu. Sredina vladavine dinastije Tang, kasni VII ili rani VIII vek.

Tokom godina stalnog ratovanja sa Sjongnuima odnos Hana i Zapadnih oblasti postale su najspornije. Zapadne oblasti iz doba dinastije Han obuhvatale su današnju autonomnu oblast Sinđan, a za vreme cara Vua izraz se odnosio i na Centralnu Aziju i teritoriju zapadno od nje. Veći deo ove oblasti sačinjava je pustinja, sa vrlo malo obradive zemlje, a većina žitelja ove oblasti živela je oko oaza oko obližnjih reka. U ovom regionu postojalo je 36 kraljevina. Veće kraljevine imale su između 20.000 i 30.000 stanovnika, a najveća među njima imala je oko 80.000 stanovnika. U manjim kraljevinama živelo je tek nekoliko hiljada ljudi, a najmanja je imala manje od 700 stanovnika. Kraljevine u kojima se narod bavio poljoprivredom nazivane su utvrđena kraljevstva. U nekim kraljevinama ljudi su vodili nomadski život tragajući za vodom i ispašom; oni nisu imali stalno mesto boravka.[19]

Došavši na presto car Vu je nameravao da uspostavi vojni savez sa državama Zapadnih oblasti i da na taj način olakša vojni pohod protiv Sjongnua.[20] Pleme Veliki Juedži, odnosno Indoskiti, imalo je svoju kraljevinu u dolini reke Amu Darja, gde su pobegli teško poraženi od Sjongnua. Godine 138. p. n. e. car Vu im je poslao Džang Ćena (umro 114. p. n. e.) kao izaslanika. Međutim, pre nego što je stigao do cilja Sjongnui su ga zarobili. U njihovom zatočeništvu proveo je više od 10 godina, a onda je uspeo da pobegne i nastavi svoj put. Prvo je otišao u Dajuan (u današnjoj Ferganskoj oblasti), prošao kroz Kangđu (Sogdijana) i konačno stigao do plemena Veliki Juedži. Kako su starog kralja ovog plemena u jednom sukobu ubili ratnici Sjongnua, a novi kralj bio je zadovoljan stilom života koji je vodio, nije bio voljan da se priključi savezu protiv Sjongnua. Pored toga, pleme Veliki Juedži više nije imalo želju da se vrati u svoj prvobitni zavičaj. Džang Ćen je godinu i po dana ostao ovde bez ikakvog rezultata, a onda je krenuo kući duž planine Kunlun, Altun i Ćiljen. Međutim, na povratku ponovo su ga zarobili Sjongnui. Tek 126. p. n. e. uspeo je ponovo da pobegne i vrati se u Čangan.[21]

Kada je Džang Ćen krenuo u svoju misiju, u pratnji je imao više od 100 ljudi. Kada se 13 godina kasnije vratio u Čangan, sa njim su bili samo njegova žena poreklom iz plemena Sjongnu i njegov nekadašnji Sjongnu rob Tangji Fu. Prilikom boravka u Zapadnim oblastima Džang Ćen je proputovao kroz kraljevine Dajuan, Kangđu, Veliki Juedži i Da Siju, odnosno Baktriju. U to vreme je shvatio da postoji bar još pet ili šest velikih kraljevina u ovom regionu, uključujući Vusun smeštenu u dolini reke Ili, Partsko carstvo (Ansi), Seleukidsko carstvo (Tijaodži) i Aorsi (Jencai), pleme nastanjeno severno od Aralskog jezera. On je temeljno proučavao njihovu državu, društvo, geografiju, proizvodnju i običaje. Kada se vratio na dvor Hana, on je cara Vua izvestio o svemu što je saznao prilikom svog boravka u Zapadnim oblastima. Ovo je prvo upoznavanje Han Kineza sa Sinđanom, centralnom i zapadnom Azijom.

Godine 119. p. n. e. Džang Ćen je po drugi put poslat u Zapadne regije. Njegova misija ovog puta bila je da ubedi vladara države Vusun da se priključe državi Han u borbi protiv Sjongnua. Narod Vusun je prvobitno živeo pored plemena Veliki Juedži u današnjem Dunhuangu, i oblasti oko Ćiljen planine. Kasnije se ovaj narod preselio u dolinu reke Ili, i tamo uspostavio kraljevinu koja je u to vreme brojala oko 630.000 ljudi. Međutim, Vusuni nisu želeli da se priključe borbi protiv Sjongnua. Kada je Džang Ćen odlučio da se vrati na hanski dvor, kralj Vusuna dao mu je pratnju od nekoliko desetina vojnika. Takođe je caru Vuu poklonio nekoliko desetina rasnih konja. Kada je Džang Ćen krenuo u ovu misiju, u njegovoj pratnji bilo je više od 300 čuvara i izaslanika sa akreditivima. Svako ponaosob bio je snabdeven sa dva konja. Osim toga, u njegovoj pratnji bilo je i veliko krdo volova i stado ovaca. Na putovanju izaslanici i čuvari posećivali su i susedna kraljevstva, uključujući Dajuan, Kangđu, Veliki Juedži, Baktriju, Partiju i Indiju. Kada su se izaslanici i čuvari spremali za povratak, vladari ovih država u znak poštovanja prema caru poslali su i svoje izaslanike u Čangan.

Zbog otvaranja puta u Zapadnoj oblasti, Džang Ćen je u istoriji poznat kao krčilac novog puta. Zahvaljujući njegovim naporima „po prvi put uspostavljeni su odnosi između carevine Hana i severozapadnih država”. Posle uspostavljanja veza sa Zapadnim oblastima car Vu je počeo da razvija odnose sa ovim državama. Godine 105. p. n. e. i 101. p. n. e. sa hanskog dvora udate su princeza Siđun i princeza Đijejou za vladare kraljevine Vusun. Mnoge države koje su se nalazile na južnom putu do Zapadnih oblasti iskazale su svoje prijateljstvo prema Vuovim izaslanicima i na njegov dvor poslale svoja izaslanstva.[22] Godine 101. p. n. e. car Vu je uveo funkciju „komandant izaslanika” (šidže sijaovei), koji je boravio u tvrđavi Vulei[j] u Zapadnim oblastima.[23] Takođe je postavio i poljoprivredne garnizone u Juliju.[k][24]

Kopneni i pomorski Put svile[uredi | uredi izvor]

Kopneni i pomorski put svile.

Današnji izraz Put svile odnosi se na niz puteva koji su otvoreni u doba cara Vua, kada je dvor Hana osnovao državno odeljenje za Zapadne oblasti. Kopneni putevi koji su išli od istoka na zapad počinjali su u Sijanu, prolazili kroz Gansu klanac u oblasti zapadno od Hoanghoa, dosežući do centralne Azije. Jedan put počinjao je u klancu Jang,[l] prolazio kroz Šanšan,[lj] poznat još i kao Loulan, išao duž severne padine planine Kunlun, produžavao na zapad, prolazio sa jedne strane Pamira, zatim kroz državu Veliki Juedži i završavao se u Partskom carstvu. Nastavkom putovanja na zapad dolazilo se do Lidijena, današnjeg Rima. Idući na jug, moglo se doći do Đuendua ili Sindua.[m] Drugi put počinjao je u Jumen klancu, prolazio kroz Đušićijenguo,[n] išao duž južnog podnožja planine Tjen Šan, produžavao na zapad, prolazio kroz Šule,[nj] prolazio sa jedne strane Pamira kroz Ferganu, i završavao se u Samarkandu i državi Aorsi. Kada su otvoreni ovi putevi, dvor Hana je slao pet ili šest delegacija, a možda čak i više od 10 delegacija godišnje u Partiju, Aorsi, Indiju, Mesopotamiju i Rim. Svaka delegacija sastojala se od više stotina članova. Čak su i manje delegacije imale više od stotinu članova. Odlazak i povratak ovih delegacija u bliže države mogli su trajati od dve do tri godine. Za putovanje u udaljene kraljevine trebalo je od osam do devet godina. Delegati su sa sobom nosili sirovu i prerađenu svilu, lakovanu robu i predmete od gvožđa. Takođe su u države koje su posećivali donosili tehnologiju livenja gvožđa i metode kopanja bunara. A u Kinu su se vraćali sa rasnim konjima, kamilama, začinima, grožđem, narom, lucerkom, susamom, krastavcem, graškom i orahom.[24]

Pomorski Put svile počinjao je u lukama današnjih provincija Guangdung i Guangsi, išao preko Južnog kineskog mora, pored Malajskog arhipelaga, Malajskog poluostrva, i preko Indijskog okeana. Ovaj put nije otvoren odjednom, već je postepeno formiran uporedo sa razvojem tehnologije navigacije. Kada je car Vu uspostavio devet vojnih zapovedništva u južnoj Kini, on se onda posvetio razvoju pomorske komunikacije. Prema Han šuu, ako se krene iz Sjuvena,[o] Hepua[p] i ako se putuje na jug duž današnjeg Indokineskog poluostrva, može se stići na južni deo tog poluostrva i do drugih država koje se nalaze na Malajskom poluostrvu. Ako se prođe kroz moreuz Malaka, i putuje na zapad Indijskim okeanom, onda se dolazilo do kraljevstva koje su Kinezi nazivali Huangdži, smeštenom u današnjoj jugoistočnoj Indiji. Južno od Huangdžija postojala su i neka druga kraljevstva kao što su Šri Lanka (Jičengbu), i Pulau Pisang (Picung), malo ostrvo smešteno zapadno od malezijske države Džohor.

Hanski trgovci su odavde kupovali bisere, lazulit i druge retke dragulje, a plaćali ih zlatom i svilom. Trgovinska razmena stalno se povećavala. Vuši Vaiguo Džuan, Opis stranih država iz perioda vladavine cara Vua, kaže:

Ako plovimo brodom sa sedam velikih jedara, od Đian dijaodžoua,[r] u Južnokineskom moru, potrebno je više od meseca dana da bismo stigli do Ćina. Ćin je kraljevina Da Ćin.[25]

Jugozapadni Put svile[uredi | uredi izvor]

Zlatni pečat sa četiri karaktera: Dijan Vang Dži Jin (Pečat kralja Dijana), nađen 1956. god. u grobnici kralja Dijana u , u okrugu Đininga, u provinciji Junan. Zbog grubosti izrade i nestandardnog pisma, kao i zbog uverenja da su original koristili i kraljevi naslednici, neki istoričari tvrde da se radi o replici napravljenoj za sahranu, a ne o originalnom poklonu cara Vua. Visina 1,8 cm, širina 2,3 cm, težina 89,5 g. Nacionalni muzej Kine, Peking.

Jugozapadna ruta Puta svile išla je od današnjeg Sičuana kroz Junan ka Burmi i Indiji. Bio je to vrlo star put. Ako ne pre, bar za vreme dinastije Zapadni Han, postojao je mali privatni put koji je kasnije proširen.[26] U vreme cara Vua oblasti koje su obuhvatale današnju provinciju Sičuan, jugozapadni deo grada Čungkinga, zapadni deo provincije Guejdžou i celu provinciju Junan nazivane su jugozapadnim regionom ili jugozapadni Ji.[27][28] Kada se Džang Ćen vratio u Čangan iz Zapadnih oblasti, on je cara Vua izvestio da je u Baktriji video odeću koja je pravljena u Šuu[s] i predmete od bambusa napravljene u Ćijungu.[t][27][26][28] Džang Ćen je dalje rekao da je od lokalnih stanovnika saznao da su odeća i štapovi kupljeni u Indiji od trgovaca iz Šua. On je takođe saznao da je Indija udaljena nekoliko hiljada lija jugoistočno od Baktrije, a da je udaljena 2.000 lija (830 km) zapadno od Ćijunga. Takođe je izvestio cara Vua da, ako hanska država želi da se poveže sa kraljevinom Dajuan, Baktrijom, Partijom i drugim centralnoazijskijskim kraljevinama, to se može učiniti preko klanca Gansu. Međutim, rekao je i da je vrlo verovatno da će pripadnici plemena Sjongnu i Ćijang zaustaviti putnike na tom putu, koji je išao zapadno od Hoanghoa i bio vrlo dug.[27][26][28] Stoga je, po njegovom mišljenju, bilo lakše da se ka Indiji krene od Šua, koji je mnogo bliži put i na kojem nema neprijateljskih raspoloženih naroda.[27] Car Vu je prihvatio Džang Ćenov predlog, obratio je pažnju na ovaj put i uložio veliki napor da ga proširi.[26][28] Prevashodni cilj mu je bio da preko njega uspostavi vezu sa Baktrijom (Da Sija), i drugim centralnoazijskim kraljevinama u nameri da zajedno sa njima stvori savez za borbu protiv Sjongnua.[26] Ovo je bio prvi jugozapadni Put svile koji su koristili obični ljudi. Bio je to uzan prolaz koji je vodio kroz težak teren nastanjen raznim etničkim grupama.[27]

Vuu je bilo potrebno deset godina da umiri jugozapadni Ji, a car je tokom svoje vladavine poslao više od 10 delegacija da u traganju za ovim putem istraže ovu oblast. Njegovi izaslanici isprva su na zapad stigli samo do Dijana;[ć] njihov dalji put zaustavio je Kuenming Ji narod, naseljen na obalama jezera Erhai i severoistočno od današnjeg Baošana ka Daliju u današnjem Junanu. Car Vu je, da bi slomio otpor, dodeljivao plemićke titule svim plemenskim poglavicama koji su priznali njegovu vrhovnu vlast. Na kraju je u ovoj oblasti uspostavio sedam vojnih zapovedništava.[27][28] Oblast u kojoj je živelo Jelang pleme postalo je vojno zapovedništvo Ćijenvei,[u] oblast nastanjena plemenom Ćijelan postala je vojno zapovedništvo Cangke;[f] oblast u kojoj je živelo pleme Ćijungdu postalo je vojno zapovedništvo Juesui,[h] oblast nastanjena plemenom Cuodu postalo je vojno zapovedništvo Čenli,[c] predeli nastanjeni plemenom Žanmang postali su vojno zapovedništvo Venšan,[č] oblast nastanjena plemenom Baima postala je vojno zapovedništvo Vudu,[dž] a kraljevstvo Dijan postalo je vojno zapovedništvo Jidžou.[š][29][28] Godine 109. p. n. e, kada je car Vu osnovao Jidžou, on je kralju Dijana poslao pečat sa natpisom „Dijan Vang Dži Jin”,[aa] kojim potvrđuje njegovo pravo da vlada ovom zemljom.[28] Car Vu je i svakom drugom kralju ili markizu poklonio po pečat.[30]

Deluje da je politika cara Vua, kao i sve veći kulturni i privredni rast teritoriju i uticaj dinastije Zapadni Han proširio daleko izvan granica koje je imalo carstvo Ćin. Osim toga, odnos između Hana i pograničnih naroda se popravio i društvo je u ovom periodu postalo mnogo stabilnije.[31]

Reforme[uredi | uredi izvor]

Car Vu je donosio sveobuhvatne zakone u cilju vođenja državnih poslova i osiguranja bezbednosti naroda.[14] Zakonik Zapadnog Hana nije sačuvan, ali prema Han šuu, za vreme Vuove vladavine zakonik Hana je proširen na 359 poglavlja, od kojih se 409 članova odnosilo na smrtnu kaznu.[14][32] Od 13.472 slučaja, u 1.882 presuđena je smrtna kazna. Stoga možemo zaključiti da su zakoni Hana bili vrlo zamršeni i složeni. Naimenovanje i postavljanje službenika bilo je u nadležnosti centralne vlasti i zavisilo je od trenutnih potreba države. U nadležnosti centralne vlade bile su još: odbrana granica, očuvanje društvenog poretka, unapređivanje poljoprivrede i svilarstva, irigacioni radovi, borba protiv poplave, smanjivanje gladi, kontrola prisvajanja zemlje, otvaranje planinskih prolaza i izgradnja mostova, kovanje novca, standardizacija mera, obrazovanje, izbor državnih službenika, uspostavljanje i očuvanje moralnih normi, astronomska posmatranja i utvrđivanje kalendara.[14]

Sveobuhvatne reforme: Pet mera[uredi | uredi izvor]

Car Vu, drvorez iz vremena dinastije Ćing.

Došavši na vlast, Gao-cu, prvi car iz dinastije Han, bio je primoran da hitno izvrši reforme usled haotičnog stanja u društvu, zastoja u privredi i nestabilne političke situacije. Negativni efekti Gao-cuovih hitnih mera izbili su na površinu u vreme dolaska na vlast cara Vua. Država je bila bogata, jaka i prosperitetna, ali je postalo neophodno sprovođenje velikih političkih i društveih reformi.[33][34] Naime, do tog trenutka su pripadnici carskog klana dobijali feudalne posede i titulu kraljeva, moć im neprestano uvećavala i postala je tolika da je ugrožavala i centralnu vlast.

Car Vu je bio politički vizionar i talentovan čovek. Među njegovim prvim odlukama bio je poziv darovitim i obrazovanim ljudima da odgovore na niz pitanja o tome kako treba vladati državom. Predlog koji je car usvojio došao je od filozofa Dung Džungšua (179—104. p. n. e.), koji je rekao kako je „bolje otići kući i napraviti mrežu za ribu nego stajati kraj reke, kršiti ruke i žudeti za njom”, što je značilo da je došlo vreme za promene u državi.

Vu je sproveo sveobuhvatne reforme od kojih je većina polazila od starog Ćinovog sistema. Međutim, on je dodatno razvio i usavršio sistem Ćina, pre svega, da bi ojačao centralnu vlast. Usvojio je pet mera.[34]

Prva je bila reforma sistema centralne vlade, slabljenje moći ministara i koncentracija vlasti u rukama cara. Sredstvo za ostvarivanje ovog cilja bilo je stvaranje dva nova državna tela: „Unutrašnjeg dvora” (nei čao) ili „Centralnog dvora” (džung čao) i „Spoljašnjeg dvora” (vai čao).[34][35] U centru unutrašnjeg dvora bio je upravitelj carskog sekretarijata (šangšu ling), funkcije koja je bila najbliža caru. Drugi članovi ovog tela bili su njihovi poverenici u koje su se ubrajali čuvar (ši cung), čuvar palate (ši džung), upravitelj palate (điši džung) i čuvar drugog reda (čangši).[34] Car je birao službenike učenjake za poslove koji se svrstavaju u nadležnost unutrašnjeg dvora. Budući da ih je car povremeno pitao za savet, oni su imali priliku da učestvuju u donošenju nekih značajnih odluka. U isto vreme, glavni upravitelj za pisane stvari, odgovoran za prenošenje pisama i molbi, postepeno je uvećavao svoju moć i uticaj na neke važne administrativne stvari.[35] Spoljašnji dvor bio je sastavljen od tri ekselencije i devet komornika. Najvažniji službenik spoljašnjeg dvora bio je glavni savetnik, najuvaženiji i najuticajniji član ovog tela. Drugim službenicima od poverenja, ministrima i generalima nije bilo dozvoljeno da učestvuju u donošenju odluka ukoliko nisu imali titulu „saradnika carskog sekretara”.[34] Kao posledica ove reforme carska moć bila je na svom vrhuncu, a vladarev autoritet se brzo širio; autoritet i moć glavnog savetnika bili su relativno mali.[35]

Keramičke statue jednog kineskog konjanika i deset pešaka sa oklopom, štitovima, ali bez oružja, iz dinastije Zapadni Han. Muzeju provincije Hajnan.

Druga reforma bila je primena onoga što je nazvano ukaz o proširenju darežljivosti (tui en ling).[34] Do tog trenutka su pripadnici carskog klana dobijali feudalne posede i titulu kraljeva, moć im neprestano uvećavala i postala je tolika da je ugrožavala i centralnu vlast.[36] Nova politika nalagala je da kada plemić ili kralj umre, njegovu titulu i deo zemlje nasleđuje najstariji sin prve žene, dok preostali deo zemlje car poklanja sinovima njegovih konkubina. To je bio „markizat” (hou guo), kao vid „proširne darežljivosti”. Prostranstvo kraljevine (vang guo) posle izvesnog vremena se smanjuje, a poglavar kraljevine gubi svoj politički prerogativ.[34] Pored toga, samo je car mogao da postavlja i smenjuje službenike u markizatu ili kraljevini.[37] Status markizata ili kraljevine na taj način je snižen i konačno izjednačen sa statusom okruga, čime su potkopane ambicije separatističkih elemenata u državi.[38][36] Međutim, taj proces je bio dug i u početku su kraljevi nastavili da vrše uticaj kakav su imali do tada. Velike sahrane priređivane određenim članovima carske porodice bile su znak njihove moći i bogatstva. Primer ovoga u provinciji Hebej bio je Liju Šeng, sin cara Vena i brat cara Vua. On je imao status kralja Džungšana i sahranjen je sa Dou Van, svojom glavnom ženom, 113. ili 112. pre. n. e. Njihova tela prekrivena su pokrovom od žada, ukrašenog zlatnim trakama i vezom sa zlatnim nitima, dok je sam grob ispunjen velikom količinom raskošnih predmeta.[36]

Treća reforma bilo je obnavljanje i usavršavanje sistema nadzora.[38] Država dinastije Han bila je podeljena na 13 regiona ili provincija (džou), koji su imali funkciju nadzornih oblasti s jurisdikcijom nad komandaturama. Svaki region je imao svog nadzornika ili inspektora (ci ši) koji je imao obavezu „da nadgleda stvari u skladu sa šest članova zakona” (liju tijao). Ono neobuhvaćeno ovim članovima nadzornik nije imao pravo da istražuje. Prvi član odnosio se na „bogate i moćne klanove”, a peti na načelnika vojnog zapovedništva (dun šou), komandira (vei) i kraljevskog upravitelja (vangguo sijang). Svako kršenje zakona, zloupotreba vlasti, zastrašivanje, korupcija, protekcionaštvo i iznuđivanje bili su u delokrugu regionalnog nadzornika.[38][39] Kasnije je u prestonici uspostavljena funkcija komandanta metropole (sili sijaovei) koji je imao prošireno ovlašćenje da „ispituje delovanje službenika u oblastima oko prestonice, da ih postavlja i smenjuje sa položaja”. Samo je on bio nadležan za nadzor nad službenicima prestonice[ab] i nad sedam vojnih zapovedništva, Tri opštine (sanfu): Đingdžao, Pingji i Fufeng, nad Tri Hea: Hedung, Henej, Henan (San He), kao i nad Hungnungom. Ovi nadzornici su bili direktno podređeni caru i samo su njemu polagali račune.[38] Međutim, njihov zvanični status nije bio preterano visok.[av][38][39] Prema čuvenom učenjaku iz dinastije Ćing, Gu Janvuu (1613—1682), „mada je njihova plata bila mala, dužnost je bila uzvišena, mada je njihov položaj bio nizak, njihova moć bila je velika”. Ako se bavljanje vojnim zapovedništvom, okrugom, opštinom i seoskom zajednicom shvati kao vertikalni sistem vladanja, onda postoji i horizontalni sistem vladavine. Unutar svake lokalne vlasti, na primer, bilo je više desetina službenika, uključujući i one koji su bili zaduženi za so, gvožđe, građevinske radove, oblačenje, snabdevanje vodom i oporezivanje, koji su bili podređeni odgovarajućem odseku u centralnoj vladi. Službenici zaduženi za so i gvožđe, na primer, bili su odgovorni komornik za nacionalnu blagajnu, službenici za građevinske radove bili su podređeni komorniku za prihode dvora, a službenici za snabdevanje vodom odgovarali su komandantu za vode i parkove.[39] Ova strategija vladanja cara Vua u istoriji se naziva strategijom kontrole spoljašnjeg pomoću unutrašnjeg i kontrole velikog pomoću malog.

Keramičke figurice vojnika pešadije i konjice, period Zapadnog Hana. Istorijski muzej u Sijanu, Šensi.

Četvrta reforma predstavljala je reformisanje vojnog sistema i koncentracija vojne moći u rukama cara. Dve ključne strategije u sprovođenju ove politike bile su redukcija sistema opšte regrutacije i uvođenje sistema vojne regrutacije. Regrutovani vojnici dobijali su status profesionalaca i stalno su boravili u prestonici. Njihova glavna dužnost bila je zaštita prestonog grada i cara. Ova prestonička vojska (šicung đun) imala je tri roda: čuvari kapije (ćimen đun), konjička garda (julin đi) i siročad konjičkih dvorskih gardista (julin guer). U prva dva roda regrutovani su „sinovi iz dobrih porodica”.[ag] To su bili sinovi čuvara palate (ši džung), čuvara drugog reda (čangši), konjičkih oficira (vuđi), odnosno svi oni koji su poticali iz šest severozapadnih vojnih zapovedništva: Lungsija, Tijenšuija, Andinga, Beidija, Šangđuna i Sihea, koja su se nalazila u provinciji Gansu ili zapadnom Šensiju.[38] Ovih potonjih, koji su svi bili dobri strelci i konjanici, bilo je otprilike 2.000.[40] Siroče pripadnika konjičke dvorske garde bio je „zvaničan naziv sinova i unuka vojnika dinastije Han koji su časno stradali u boju”. Oni su „od rane mladosti obučavani da budu pripadnici dvorske konjičke garde, jedinice u kojima su postajali profesionalni vojnici”. Osim pomenute vojske i konjice, postojao je još i osam jedinica dvorske garde (đinvei đi đun) od kojih je svaka brojala 700 profesionalnih vojnika. Svaka jedinica imala je svog starešinu, komandanta (sijaovei), pa je dvorska garda zbog toga nazivana Osam komandanata. Ove jedinice obično su boravile u prestonici, a ponekad su upućivane i u vojne pohode.

Peta je bila reforma monetarnog sistema kroz jačanje finansija. Do tada je monetarni sistem dinastije Han bio nestabilan i stalno se menjao. Centralna vlada bila je zadužena za kovanje novca, ali su i lokalne vlade, pa čak i privatna lica mogle su da u opticaju puštaju imitaciju carskih novčića. Veličina, težina, specifikacije i kvalitet novca nisu bili standardizovani, što je ozbiljno ugrozilo trgovinsku razmenu i određivanje poreza.[41] Početkom vladavine cara Vua, država je više puta reformisala valutu, ali je svaka reforma doživela neuspeh.[42] Godine 118. p. n. e. car Vu je trojici činovnika iz carskog parka Šanglin zaduženim za novac: upravitelju kovnica (džungguan), stručnjaku za kovanje (đićijao) i upravitelju za procenu sirovog bakra (bijentung) naložio da iskuju bakarni novac, nazvan vušu ćijen, poznat kao pet šua (3,2 g).[41][43] Ovo je postala standardna valuta koja je bila u opticaju u čitavoj državi.[41][42] Zatim je car Vu naredio ukidanje stare valute i strogo zabranio privatnim pojedincima, lokalnim činovnicima, kraljevinama i vojnim zapovedništvima da kuju novac.[41][43] Novac od pet šua imao je jedinstven dizajn; uzdignutu ivicu i nosio je natpis od dva karaktera: „Pet šua”, čime je specifikovana njegova težina. Svi novčići su bili iste težine i oblika, relativno stabilne vrednosti, laki za upotrebu, a teški za falsifikovanje.[41][44] Ova valuta bila je u opticaju više od 300 godina, sve do perioda Tri države (220—280). Zbog finansijskih potreba pohoda protiv Sjongnu plemena, car Vu je usvojio i nekoliko novih mera, uključujući uspostavljanje državnih agencija za proizvodnju soli i gvožđa i uvođenje politike jednake raspodele i uravnoteženog standarda. Jednaka raspodela bila je politika kojom je država prikupljala robu iz čitavog carstva i radi raspodele prevozila je na unapred određena mesta. Politika stabilizacije cena zasnivala se na uravnoteženom standardu. Zbog svog iskustva u vođenju ove vrste poslova, za sprovođenje ove nove vrste politike, izabrani su trgovci.

Finansijske reforme cara Vua iz dinastije Zapadni Han ne samo što su poboljšale finansijsko stanje dvora već su uvećane i moć centralizovane države.[41]

Neuspeh u rešavanju socijalnih problema[uredi | uredi izvor]

Avers i revers novčića od pet džua, proizvod finansijske reforme cara Vua.

Jedan od problema sa kojima se Vu suočio tokom svoje vladavine bio je jaz između bogatih i siromašnih, koji je bio sve veći pošto nije postojalo efikasno ograničavanje prisvajanja zemlje.[45][46][47] Stanje je bilo takvo da „bogataši imaju zemlje čije granice ne mogu da sagledaju, a siromah nema zemlje ni da šilo zabode u nju”.[48] Neke zanatlije i trgovci enormno su se obogatili, između ostalog tako što su kopali rudu gvožđa, kojom su bile bogate planine, i prerađivali je. Njihovo eksploatisanje nižih klasa izazvalo je prezir naroda, što je stvorilo određeni nemir u zemlji i ugrozilo lokalnu stabilnost.[45][47]

Međutim, nisu trgovci i zanatlije bili najmoćniji zemljoposednici, to su u najvećem broju bili državni službenici. Npr. stric cara Vua, Tijen Fen (umro 131. p. n. e.), koji je svojevremeno bio glavni savetnik živeo je u „palati, lepšoj od svih ostalih izdanja u prestonici”. Prema Han šuu:

Njegova polja i vrtovi bili su izuzetno plodni, a trgovci koji su prodavali proizvode iz vojnog zapovedništva ili okruga, bili su poređani duž puta sve do njegove kuće.

Po Han šuu, kada se Guan Fu (umro 131. p. n. e.), starešina dvorskih vitezova, povukao iz službe:

...družio se samo sa moćnim i bogatim ljudima. U svom domu nagomilao je desetine hiljada u gotovini, a svakog dana za svojim stolom gostio je od nekoliko desetina do sto zvanica. Imao je ribnjake, polja i vrtove, pripadnik njegovog klana i zakupci gospodarili su Jingčuanom.

Surovi činovnik Ning Čeng (na vrhuncu 144—134 godine p. n. e.) posle napuštanja službe vratio se u zavičaj i „na kredit kupio više od 1.000. ćinga[ad] planinskog zemljišta, a onda je unajmio nekoliko hiljada porodica da rade za njega”.

Iako se proces stvaranja velikih zemljoposeda završio dolaskom cara Vua na presto, život najsiromašnijih slojeva nije se poboljšao. Prema podacima iz 107. p. n. e, broj izbeglica u istočnim državama, gde su veliki zamljoposednici bili manje zastupljeni, premašio je 2.000.000 ljudi, što je još više pogoršalo postojeću društvenu krizu.[48]

Ekonomske reforme: Monopol na gvožđe i so[uredi | uredi izvor]

Statua cara Vua u Sijanu, Šensi.

Nakon deset godina brojnih vojnih pohoda protiv Sjongnua i usled pružanja pomoći žrtvama prirodnih katastrofa, državna blagajna je bila gotovo prazna.[45][47] Neki državnici su tražili agrarnu reformu u vidu vraćanja sistema polja sastavljenog od devet kvadrata. Kako je ovaj sistem u ranijim vremenima smatran dobrim, ovo stanovište je imalo mnogo pristalica. Pojedini mislioci predlagali su samo slične merama sistema polja sastavljenih od devet kvadrata koji bi zadovoljio praktične potrebe toga doba. Filozof i državnik Dung Džungšu, na primer, prvi je predložio ovo rešenje. U peticiji upućenoj caru Vuu on je rekao:

Mada je teško da se brzo uvede sistem polja od devet kvadrata, treba učiniti nešto što će se ličiti na taj sistem koji je bio delotvoran u prošlosti. Treba ograničiti vlasništvo tako da zemlju dobiju i oni koji nemaju dovoljno i da se spreči dalja otimačina zemlje.

Međutim, car Vu nije prihvatio Dung Džungšuov predlog jer je imao nešto drugo na umu.[49] Godine 119. p. n. e. naredio je nacionalizaciju svih preduzeća koja su proizvodila so i gvožđe i istim trgovala. Zatim je zabranio privatnu proizvodnju i doneo odluku po kome pravo na topljenje gvožđa ima samo centralna vlast.[45][47] Od tad do 114. godine p. n. e. car Vu je vodio politiku „akumulacije gotovine”. Kada su zemljoposednici i trgovci kršili zakone, kažnjavani su oduzimanjem zemlje i imovine. Prema Ši điju Sima Ćena:

Konfiskovana zemlja i imovina dostizali su stotine miliona, a broj robova i slugu dostizao je stotine hiljada. U velikom okrugu konfiskovana zemlja dostizala je stotinu ćinga, a u malom stotinu ćinga. Za konfiskovane kuće i boravišta važilo je isto pravilo. Stoga su mnoge porodice iz srednje i više trgovačke klase doživele potpunu propast.

Vlast je postavila službenike na sva mesta gde je bilo potrebno da se upravlja konfiskovanom zemljom. Robovi i sluge bez gospodara dobili su dužnost da u vrtovima hrane pse, konje i druge životinje.[49]

Sistem državnog nadzora nad proizvodnjom soli i gvožđa značio je uvođenje monopola države nad njihovom proizvodnjom. Monopol države na proizvodnju gvožđa zahtevao je određenu administrativnu organizaciju, zato je car osnovao agencije za so i gvožđe na nivou i centralne i lokalne vlasti i na taj način ostvario bolji nadzor nad proizvodnjom ove robe.[45][47] Na vrhu ove organizacije bio je glavni komornik za nacionalnu blagajnu; ispod njega nalazio se ministar za so i gvožđe, koji je direktno bio odgovoran za obe industrije. Njegov položaj i plata bili su jednaki položaju i plati ministra za poljoprivredu.[47] Državni službenici za monopol nad proizvodnjom gvožđa dobijali su u nadležnost regiona koji proizvode velike količine gvožđa i bili zaduženi za vađenje rude gvožđa, topljenje i proizvodnju, kao i prodaju predmeta od gvožđa.[50] Njihov položaj i plata bili su jednaki položaju i plati okružnih namesnika; oni su imali i podređene službenike čiji se broj menjao po potrebi. Regioni koji nisu proizvodili gvožđe imali su svoje činovnike zadužene za prikupljanje gvozdenih alata koje su ljudi bacili i za njihovo pretapanje i preradu. Ovi službenici za gvožđe nisu bili podređeni lokalnim funkcionerima, već su bili pod direktnim upravom ministra za so i gvožđe. Profiti koje su ostvarivali odlazili su kod glavnog komornika za državnu blagajnu.[51]

Sang Hungjang (152—80. p. n. e.), savetnik cara Vua i uticajan političar tokom njegove vladavine, bio je važan faktor u uspostavljanju monopola nad gvožđem i solju. Slika iz knjige iz perioda dinastije Ćing.

Takav postupak brzo je poboljšao finansijsko stanje carske blagajne čime je i pružio jak razlog za dalje vođenje ove nove politike. Sang Hungjang (152—80. p. n. e.), carski savetnik cara Vua, rekao je:

Vaša časna zamisao prema kojoj treba uspostaviti monopol nad proizvodnjom gvožđa i ne samo što će doneti korist naroda već će doprineti učvršćivanju reda u državi. Ona će dovesti do sloma raznih klika, ukinuće razne vrste preterivanja i onemogućiti dalje otimanje zemlje od siromašnih ljudi.[45]

Kada je car Vu sproveo u život nacionalizaciju, država je ostvarila veliku korist time što su povećani prihodi i zadovoljene finansijske potrebe za carevinu Hana, što je doprinelo konačnoj pobedi nad Sjongnuima.[52][51] Novi resursi iskorišćeni su i za stabilizaciju pograničnih oblasti u južnim, jugozapadnim i zapadnim oblastima.[53] Osim toga, država je pribavila dodatne prirodne resurse, proširila rudarstvo, znatno poboljšala kvalitet i tehnologiju topljenja gvožđa i unapredila trgovinu gvožđem i solju.[53][51] Planiranje vađenja rude gvožđa vršeno iz centra, donošenje odluka o vrstama, modelima i količini alata od gvožđa, bilo je pouzdano i predvidivo, pa je doprinelo boljoj organizaciji službenika i radne snage. Ovo planiranje je u mnogome podstaklo dalji razvoj proizvodnje čelika.[51] Došlo je do stvaranja nove vrste robe od gvožđa i do poboljšanja kvaliteta starih vrsta proizvoda.[53] Pronađeno je mnogo više gvozdenih alata proizvedenih u drugoj polovini vladavine Zapadnog Hana nego alata nastalih u ranoj fazi vladavine ove dinastije. Oružje i posude od gvožđa zamenili su oružje i posude od bronze. Osim poljoprivrednih alatki, radnici su, takođe, proizvodili oruđa za zanate kao što su sekire, testere i dleta; proizvodili su i predmete za svakodnevnu upotrebu kao što su lampe, kazani, peći, makaze, noževi i ogledala; proizvodili su i oružje kao što su dugi mačevi, duga koplja, krive sablje, helebarde i zakrivljeni noževi.[51] Upotreba alata od gvožđa je povećana, poljoprivredne alatke su poboljšane, pa je povećana i poljoprivredna proizvodnja.[53]

Pa ipak, kada je dovršena nacionalizacija industrije gvožđa, pokazali su se i nedostaci ovog načina proizvodnje.[53][51] Zvaničnici zaduženi za proizvodnju gvožđa i soli su npr. više bili zainteresovani za kvantitet nego za kvalitet proizvoda.[53] Sima Ćen je napisao:

Kada se oblasni činovnici ne razumeju u proizvodnju soli i gvožđa, proizvode se loši ali skupi alati zbog čega ti službenici ponekad moraju da teraju ljude da ih kupuju.[51]

Osim toga, oni su zloupotrebljavali svoju vlast i koristili je da zlostavljaju i pritiskaju korisnike tih proizvoda.[53] Zato je ovaj vid proizvodnje bio predmet kritike i plemstva, kao i običnih ljudi:

Kada oblasni činovnici rukovode proizvodnjem predmeta od gvožđa, to su uglavnom alati koji ne odgovaraju potrebama običnih ljudi. Ti alati su tupi i grubi, pa nisu u stanju ni travu da kose kako treba. Zbog toga seljaci mnogo rade a malo zarađuju što smeta i običnim ljudima.[51]

Zbog toga što se smatralo da ima više prednosti nego mana, ova politika je vođena sve do kraja Zapadnog Hana, ali je kasnije ukinuta.[53][50]

Poštanski sistem[uredi | uredi izvor]

Keramička statua konja u mauzoleju cara Vua, Maolingu. Poštanski konji su bili vrlo važno sredstvo za prenos informacija između raznih delova carstva u vreme vladavine ovog cara.

Za vreme Vuove vladavine nastavio se brzi razvoj poštanske sužbe koja je pratila izgradnju novih puteva, što je bio odraz napretka države. Glavni zadatak poštanskog sistema bio je prenos zvaničnih pisama i dokumenata, kao i privatnih pisama državnih službenika. Ovaj sistem je takođe sadržao stanice koje su tokom puta koristili činovnici i državni službenici. U ovim stanicama nalazile su se kočije i konji za glasnike i činovnike. Postojala je razlika između pešačkih (džou) i konjičkih (dži) stanica. Rastojanje između pešačkih stanica bilo je relativno kratko, u proseku od nekoliko lija do nekoliko desetina lija. Postojale su dve vrste pešačkih stanica za odmor, koje su se nazivale ting i hou. Konjičke stanice građene su još u ranijim periodima i jedna od druge bile su udaljene oko 100 lija (41,5 km). Korišćeni konji zvali su se ći dži,[ađ] a kočije su nazivane džuan.[ae][54]

Pošto u ranoj fazi dinastije Zapadni Han nije bilo dovoljno konja, država je davala posebne pogodnosti onima koji koriste konje. Do vremena cara Vua, broj konja se toliko uvećao da su „po ulicama predviđenim za ljude išli konji, koji su na poljima obrazovali ogromna krda”. Seljaci su koristili konje za obrađivanje zemlje i prevoz, a vrlo retko su ih jahali. Država cara Vua bila je izuzetno moćna i neprekidno je ulagala velike napore da učvrsti veze između centra i provincija, međutim, uskoro je ušla u rat sa Sjongnuima, koji je vođen od Hesija na zapadu do Ljaodonga na istoku. Zbog političkih i vojnih potreba, car Vu je u velikoj meri ojačao i proširio postojeći poštanski sistem. U prenošenju pisama i vojnih informacija, od poštanskog sistema tražilo se da poštuje tri principa: brzinu, tačnost i pouzdanost. Tokom ove velike reorganizacije poštanskog sistema džou stanice promenjene su u stanici dži u cilju zadovoljenja vojnih potreba. Veliki broj konja u vlasništvu države bio je materijalna osnova ovih reformi.

Više pisanih izvora nastalih pred kraj vladavine cara Vua pruža informacije o poštanskom sistemu. Han šu npr. opisuje širenje ka Zapadnim oblastima:

Od Dunhuanga na zapadu do Jencea, stalno se osnivaju poštanske stanice (ting).[55]

Čuveni pesnik Sima Sijangžu nadgledao je „probijanje puteva kroz planine u dužini od preko 1.000 lija, građenih da se pojača kontrola države nad Baom i Šuom”. Godine 129. p. n. e. Han je uspostavio „poštanske stanice u južnom Jiu”.[56]

Reforma kalendara[uredi | uredi izvor]

Dinastija Han je isprva koristila Džuansju kalendar, nasleđen od dinastije Ćin, a koji je postojao još od perioda Proleća i Jeseni. Za vreme vladavine cara Vua Džuansju kalendar je već dugo bio u upotrebi, pa se nagomilalo mnogo netačnosti. Zbog toga je car tražio savet od oko 20 stručnjaka specijaliziranih za nebeske pojave. Posle određenih rasprava, merenja i ispitivanja, ovi stručnjaci su stvorili novi kalendar nazvan taiču[až] kalendar. Taiču kalendar je izvršio višestruki uticaj na potonji razvoj kalendara. Prvo, prvi lunarni mesec ustanovljen je kao početak godine. Drugo, taiču kalendar sadrži novi princip za biranje prestupnog meseca, za koji je određen onaj koji ne sadrži parni broj dvosedmičnih perioda.[az] Treće, u ovaj obuhvatni astronomski godišnji kalendar uklopljeni su važni astronomski parametri, kao što su pomračenja Sunca i Meseca i periodi konjukcija pet planeta.[57]

Kulturni preporod u vreme cara Vua: Uspon konfučijanstva[uredi | uredi izvor]

Sivanmu, supruga Cara od žada, posećuje cara Vua. Slika iz perioda dinastije Ćing.

Period Proleća i Jeseni i period Zaraćenih država bili su zlatno doba za razvoj raznih školskih mišljenja. Kada je prvi car Ćina zabranio neslaganja među teoretičarima i misliocima i svu učenost i obrazovanje stavio pod carsku kontrolu, u državi je bilo vrlo malo različitih mišljenja o istoj stvari. U ranom periodu Zapadnog Hana, nekoliko starih učenjaka usmeno je prenosilo tekstove iz vremena pre dinastije Ćin, ali je njihov uticaj bio minimalan. Tradicija je sačuvala ime Fu Šenga, koji je na vrhuncu duhovne snage bio između 180. i 140. pre n. e, u potonjim vremenima slavljen zato što je sačuvao i dalje preneo Klasičnu knjigu dokumenata. On je to delo krio za vreme Ćina, jer je tada naređeno da se ona i svi konfučijanski tekstovi unište. Ovi su tekstovi za vreme dinastije Han ponovo dobili pravo na život. Svi vladari s početka dinastije Han sledili su učenje legalističke i Huang-Laove škole mišljenja. Dvor Hana je čak otvorio i radna mesta za teoretičare, ali oni nisu na tim mestima imali da napreduju i prave karijeru. Međutim, situacija se dramatično promenila za vreme vladavine cara Vua. Kada je on stupio na presto, zasmetalo mu je što su stari obredi i muzika zanemareni. Zbog toga je izdao ukaz koji sve čestite, moralne i sposobne učenjake poziva na dvor da iznesu svoje zamisli i sugestije.[53] U to doba je Dung Džungšu, najznačajniji konfučijanski teoretičar tog vremena i stručnjak za Gungjangove komentare na Anale Proleća i Jeseni na osnovu kojih je razvio sistematsku i razrađenu političku teoriju, predložio „da se ukinu sve ne-konfučijanske škole mišljenja i da se u prvi plan stavi proučavanje Šest klasika”.[58][59][60] On je predložio da se Anali Proleća i Jeseni proučavaju kao glavni klasik i da se to proučavanje stavi u službu realizacije „velikog ujedinjenja”. On je takođe ukazao na potrebu osnivanja nacionalnog univerziteta u prestonici Čangan, gde bi predavači bili dobri učitelji i gde bi se obrazovali budući službenici. Kritikovao je tadašnji sistem biranja činovnika, poput „postavljanja sina zahvaljujući zaslugama oca ili starijeg brata”, ili „izbora za državnu službu koja se zasniva na finansijskim doprinosima”.[ai] On je smatrao da deca visokih službenika i potomci bogatih porodica „ne moraju biti vredne i moralne osobe”. Tražio je biranje „najtalentovanijih” među studentima univerziteta. Pritom je nedvosmisleno naglasio:

Ljudi malog talenta mogu obavljati svoj posao tokom dugog vremena, ali nikada neće postići ništa značajno. Talentovani i vredni ljudi mogu i kraće vreme da se provedu u službi, a da pritom dvoru učine velike usluge.

Dung Džungšuova sugestija koju je car Vu prihvatio izražava potrebu za izgradnjom jedinstvene, centralizovane i moćne države.[61] Kako je kinesko društvo postepeno počelo da oživljava i razvija se, car Vu je potiskivao ne-konfučijanske mislioce, a prema konfučijanskom učenju iskazivao je najveće poštovanje. Isticanje konfučijanskih mislilaca u prvom planu predstavlja znak pobede kulture Ći i Lu.[aj]. Konfučijanci su prenosili i predavali Pet klasika,[ak] pa su smatrani predstavnicima stare kulture, društvenim edukatorima, koji su se zalagali za poštovanje četiri vrline: čovekoljublja, dužnosti, lojalnosti i sinovljevskog poštovanja. Bile su to vrline koje su ulazile u temelje njihovog društva. Ovo je konfučijanstvu dalo jedinstvenu, skrivenu moć sa kojom se nije mogla meriti nijedna škola mišljenja. Konfučijanski principi moralne vladavine i usavršavanja kroz obrede i muziku, zajedno sa učenjem o vladavini uzvišenog čoveka (đunci), za vreme Han dinastije, imali su veliki uticaj na carskom dvoru. Car Vu je uspostavio sistem izbora „časnih i moralno čistih”.[59]

Strana iz Knjige obreda.

Godine 136. p. n. e. car Vu je na Carskom univerzitetu postavio sedam profesora[al] koji su držali predavanje o Pet klasika: Klasičnoj knjizi pesama, Klasičnoj knjizi dokumenata, Klasičnoj knjizi promena, Knjizi obreda i Analima Proleća i Jeseni.[61][62][63] Ovi predavači pripadali su „školi” Novog teksta, tradiciji koja je svoje tumačenje klasika zasnivala na verziji napisanoj novim kineskim pismom. Ova škola je u kulturnom i političkom pogledu dominirala u gotovo čitavom periodu Zapadnog Hana. Godine 124. p. n. e. prvi ministar Gungsun Hung (200—121. p. n. e.) preporučio je da još 50 studenata bude postavljeno na funkciju predavača. Izbor je trebalo da napravi komornik za ceremonije polazeći od preporuka dobijenih od vojnih zapovedništva, kraljevine, područja i okruga. Izborni proces sprovodio se jednom godišnje kroz ispite. Oni studenti koji su položili ispit postali su kandidati za niža mesta u centralnoj i lokalnoj vlasti sa kojima su mogli postepeno da napreduju. Najveći istoričar tog doba Sima Ćen je zato rekao da se „od tog doba broj obrazovanih ljudi na mestima ministara i visokih zvaničnika znatno povećao”. Većina ovih obrazovanih ljudi bili su konfučijanci, i zastupali su konfučijanski model vladavine.[61]

Car Vu je takođe organizovao prikupljanje tekstova za svoj dvor. Stupivši na presto, on je izdao sledeći ukaz:

Obredi su izopačeni, prava muzika je nestala, knjige su pocepane i nedostaju trake sa dokumenata pisanih na bambusu. To nas rastužuje.

Da bi prikupio i izdao stare tekstove, car Vu je ustanovio politiku prikupljanja knjiga, a postavljao je i činovnike za prepisivanje tih tekstova. U ovaj posao uključeni su i komentari i tumačenje tekstova. Pomenuti tekstovi i dokumenta napunili su carske arhive.[64]

U to doba došlo je i do velikog razvoja moralne ljudske misli. Došavši na presto, mladi car je Dung Džungšua, već tada uveliko poštovanog profesora na carskom dvoru, pitao za „znake na Nebu i u ljudskom svetu”.[65][60] Dung mu je detaljno odgovorio, a njegov ubedljiv odgovor je bio zasnovan na Konfučijevom tvrđenju da su „od svih bića na Nebu i Zemlji ljudi najplemenitija vrsta”. On je rekao:

Čovečanstvo je dobilo dar od Neba da bude izvan svih drugih živih stvorenja... Ako razumemo njegovu nebesku prirodu, onda ćemo shvatiti da je čovek uzvišeniji i plemenitiji od drugih stvorenja.

Drugim rečima, ni prema robovima se ne sme postupati kao prema nižim bićima. Dung je caru dalje rekao da društvo treba da „ukine onu kaznu po kojoj se muškarci i žene i zbog sitnog prestupa pretvaraju u robove i da ukine pravo gazdi da po svojoj volji ubijaju robove i sluge”. U feudalnom društvu, posebno u njegovoj ranoj fazi, nije bilo moguće da se ukine loše postupanje prema robovima, niti da se spreči trgovina robljem. Međutim, tvrđenje da su robovi „ljudska bića” predstavljao je veliki napredak u moralnom smislu.[65] Dung Džungšua, kasnije upravitelj dvorane dvojice kraljeva Hana, napisao je caru Vuu odgovore na još dva pitanja o Nebu i čoveku.[60]

Carevo interesovanje za književnost i razvoj muzike[uredi | uredi izvor]

Car Vu je reorganizovao Muzičku kancelariju (juefu), koja od tog trenutka više nije bila državni organ za komponovanje muzike, već za prikupljanje narodnih pesama koje se izvode uz muziku.[66][67] O tome Ban Gu u Han šuu kaže:

Onda je car Vu ustanovio obrede za prinošenje žrtava u predgrađu i osnovao Muzičku kancelariju, zaduženu za prikupljanje pesama i njihovo recitovanje u poznim noćnim satima.

Muzička kancelarija za vreme njegove vladavine doživljava zlatno doba.[67] Najistaknutiji književni rod toga vremena bio je fu, odnosno rapsodija, pesme u prozi ili izlaganje; osim toga, bilo je još novih pravaca u pesništvu. Ovaj tip muzike bio je vrlo uticajan.[66] Mnoge pesme odražavale su svakodnevni život naroda, uključujući tragične događaje i teške sudbine pojedinih žena.[68] Određene pesme Muzičke kancelarije (juefu) napisali su književnici, a izvođene su uz ja ili „otmenu muziku” na dvoru. Druge su sakupljene iz naroda, pa ova grupa pesama tačno odražava život ondašnjih nižih klasa. Ova dela Ban Gu opisuje kao „osećanje tuge ili sreće, nastalo kao odgovor na određene događaje”.[67]

Po „Biografiji kneza od Huajnana” iz Han šua, car Vu je svaki put kada je na svetkovini sretao Liju Ana (170 — 122. p. n. e.), „sa njim pričao o dobicima i gubicima, o posebnim metodama i tehnikama, i o fuu i sungu[alj] i takve razgovore vodio sve dok ne padne noć”.[69] Odmah po stupanju na presto, za razliku od svog oca, car je pokazao zanimanje za fu Sima Sijangžua, ustanovitelja hanskog fua. Kada je Sima Sijangžu dobio poziv da dođe na carski dvor, on je sastavio „Fu o carskom lovu”, u kojem je opisao carsku palatu i parkove. Pod pokroviteljstvom cara Vua, grupa pisaca fua, okupljena na dvoru, uglavnom je pisala fu o carevim aktivnostima. Sima Sijangžu je postigao uspeh, pre svega, zato što je zadovoljio zahteve doba cara Vua.[70] Rana država Hana je odmah po rušenju dinastije Ćin vodila politiku poboljšanja života naroda, pa je zato do doba cara Vua država bila bogata, a narod zadovoljan.[am][71] Tako se Sima Sijangžuov fu, odlikovan stilskim preterivanjem i mnoštvom nabrajanja nije poklopilo samo sa zahtevima ambicioznog cara Vua, već i sa potrebama tog vremena. Predmeti opisani u Sima Sijangžuovom fuu nisu nastajali u carskim baštama, ali kako su se našli u fuu koji je opisivao carske vrtove, pesnik ih je prikazao kao stvari koje se nalaze u čitavom carstvu Hana.

Iako je preterivao, opisi Sima Sijangžua odražavaju bogatstvo i veličinu teritorije carstva Hana. Pesnik, takođe, opisuje careve lovačke pohode i doživljaje:

Kada prođe jesen i zima pokaže svoje lice, Sin Neba tad kreće u lov.

On veliku pompu i ceremonije koje prate cara opisuje onako kako pre njega to niko nije činio. I sadržaj i forma njegovih dela prilagođeni potrebama cara Vua, ali i zahtevima prosperitetnog hanskog carstva. Carev trijumf ispunjavao je neviđenim ponosom i samopoštovanjem ne samo carsku porodicu već i prosečne intelektualce. Zato čak i kada je fu Sima Sijangžua sadržao kritiku carevog ponašanja i politike na početku i na kraju, ona nije bila u centru pesnikovog zanimanja. Teoretičari često Sima Sijangžua vide onako kako ga Jang Sijung doživljava, i misle da je glavni njegov cilj bila kritika i ubeđivanje (fengđijen) i da njegova dela sadrže više pohvala što je dovelo do „podsticanja kritičkog stava i prekorevanja”. U stvari, ovo shvatanje pokazuje uticaj Jang Sijunga koji je krajem života odbacio fu zato što ne sadrži moralnu poruku. Ljudi u doba cara Vua nisu imali kritički stav prema Sima Sijangžuu, već su nastojali da ga podražavaju. Od vremena Sima Sijangžua, pisci fua sjatili su se na dvor i pretvorili u zvanične dvorske pisce.[72]

Tradicionalni muzički instrumenti Centralne nizije uglavnom su bili udaraljke. Za vreme cara Vua u Kinu su sa zapada Putem svile preneti duvački instrumenti, udaraljke i žičani instrumenti poput kunghoua (harfa), bilija (bambusova svirala), đijegu (bubanj) i ćijangdi (flauta). Ovi muzički instrumenti znatno su obogatili repertoar kineske muzike. Za vreme vladavine cara Vua, došlo je do novog razvoja u plesnoj umetnosti, takmičarskim igrama i mađioničarskim predstavama.[73]

Šanglin park, slika inspirisana čuvenim delom Sima Sijangžua, Fu u parku Šanglin. Pripisuje se slikaru Ćiju Jingu (1494–1552) iz dinastije Ming. Mastilo i boje na svilenom svitku. Svitak je namenjen čitanju s desna na levo. Danas je u Nacionalni muzej palate u Tajpeju.

Careva podrška konfučijanstvu[uredi | uredi izvor]

Kada je uspostavljena vlast dinastije Han, došlo je do neprijateljske reacije protiv legalizma, ali ne i do trenutnog odbacivanja njegovih metoda. Ukidanje zabrane knjiga koje je nametnula prethodna vlast Ćina došlo je npr. tek za vreme cara Vua. Legalisti i taoisti su uživali privilegovan položaj, a konfučijanstvo je bilo samo jedna u nizu brojnih struja na dvoru u trenutku kada je Vu stupio na vlast.[2] Godine 140. p. n. e. car Vu zatražio je od svojih službenika da preporuče moralne i istaknute ljude za važna državna mesta. Glavni savetnik Vei Van (umro 130. p. n. e.) podneo je peticiju dvoru u kojoj kaže:

Svi koji su preporučeni kao vredni i izuzetni se bave proučavanjem dela Šen Buhaija, Šang Janga, Han Feja, Su Ćina i Džang Jia. Oni nanose štetu državi. Predlažem da se otpuste.

Car Vu je prihvatio ovaj predlog. Dung Džungšu je takođe predložio da „svi koji ne prihvataju Šest klasika i Konfučijevo učenje treba ili da se odreknu svog učenja ili položaja u državi”. Od tada je dvor Hana podigao končijanstvo na najvišu poziciju.[74]

Car Vu se teško odlučio da prihvati konfučijanska načela, prihvatanju je verovatno doprinelo to što je car voleo učenost, književnosti i pesništvo.[2][74] Godine 140. p. n. e. on je postavio Dou Jinga (umro 131. p. n. e.) za glavnog savetnika, a Tijen Fena (umro 131. p. n. e.) za glavnog branitelja. Obojica su bili ubeđeni sledbenici konfučijanskog učenja. On je takođe konfučijanske učenjake Vang Canga i Džao Vana postavio na važne položaje.[74] Vanga je unapređivao više puta za godinu dana i konačno ga je postavio za glavnog komornika, a Džao Vana za glavnog nadzornika.[75] Takođe je pozvao njihovog učitelja Šen Paija (umro otprilike 134. p. n. e.), koji je tada živeo u državi Lu, da dođe u hansku prestonicu Čangan. Učitelj i njegova dva bivša učenika zajednički su pokrenuli reformu, čiji je cilj bio zamena institucija iz vremena Ćina i ranog Hana novim institucijama usklađenim sa konfučijanskim idejama. Šen Pei je proučavao konfučijanske klasike kod jednog od Sun Cuovih učenika, postao je veliki učitelj upućen u Lu verziju Klasične knjige pesama i Gulijangovih komentara Anala Proleća i Jeseni. On i njegova dva bivša učenika zastupali su iste političke ideje kao i Đija Ji, državnik u vreme ranog Hana. Prema Ši điju, ova tri učenjaka raspravljala su o brojnim temama kao što je izgradnja Dvorane svetlosti (Mingtang) u južnom delu prestonice, u kojoj bi car primao vazalne gospodare. Podnosili su predloge za vladareva putovanja, za prinošenje žrtava feng i šana, kao i za promenu kalendara i boje dvorskih odežda. Han šu o ovome piše sledeće:

(Ovi učenjaci) hteli su da izgrade Dvoranu Svetlosti, vrate plemstvo na njihove posede i ukinu ograničenja na graničnim prelazima.

Freska koja prikazuje drevnog kineskog filozofa i prosvetitelja Konfučija (levo) i njega sa Laozijem (desno), pronađena u grobnici iz vremena dinastije Zapadni Han u starom stambenom dvorištu u okrugu Dongping, sastavnom delu Tajana, u istočnoj kineskoj provinciji Šandung.

Većinu ovih mera predložio je Đija Ji.[76] Čini se da je car hteo da konfučijanstvo uspostavi kao državnu filozofiju, ali ga je u tome sprečila njegova baba, moćna carica udovica Dou, koja je bila sledbenik taoizma, tačnije Huang-Lao škole.[2][76] Godine 139. p. n. e. Džao Van je tražio da se peticije više ne šalju u Istočnu palatu, u kojoj je živela ostarela carica udovica. Carica se osvetila tako što je Dou Jinga i Tijen Fena otpustila iz službe, a Džao Vana i Vang Canga bacila u zatvor, gde su obojica izvršili samoubistvo 139. p. n. e. Šen Pei je pošteđen zbog svojih godina. Njega je carica poslala nazad u državu Lu, gde je posle nekoliko godina i umro.

Ipak, carica udovica nije mogla da spreči uspon konfučijanstva koji je bio u punom poletu.[76] Posle njene smrti 135. p. n. e. ovo učenje opet se pojavilo na političkoj sceni s tom razlikom što su predstavnici vodeće političke škole bili Dung Džungšu i Gungsun Hung, koji su zastupali teorije Gungjang škole Anala Proleća i Jeseni i čije je učenje pružilo teorijsku osnovu za političko i kulturno ujedinjenje zemlje.[77][76] Odmah posle smrti carice udovice Dou, car Vu Tijen Fena postavio za glavnog savetnika. Kada je Tijen Fen došao na to mesto, zabranio je školu Huang-Lao i proterao sa dvora sve one mislioce koji nisu pripadali konfučijanskoj tradiciji, a na važne položaje postavio stotine konfučijanskih učenjaka.[2][76] Fangšiji, eksperti za ezoterijske veštine povezani za taoizmom, nastavili su da deluju na carevom dvoru.[78]

Kasnije, kada je Gungsun Hung postavljen za glavnog savetnika i kada je dobio plemićku titulu zbog svog izuzetnog poznavanja Anala Proleća i Jeseni, učenjaci širom carstva smatrali su ga za svog predvodnika. Tako je, postepenim potiskivanjem legalista uspostavljena vladajuća pozicija konfučijanstva.[2][76] Godine 134. p. n. e. car Vu je izdao ukaz kojim se zahteva izbor kandidata za zvanje vrednog i izuzetnog.[79] Zbog toga su Dung Džungšu, Gungsun Hung i drugi izbili u prvi plan. Na cara Vua posebno jak utisak ostavili su Gungsun Hungovi odgovori na politička pitanja koja mu je dvor postavio, zbog čega ga je proglasio najboljim i naimenovao za profesora carskog dvora. Gungsun Hung je podneo niz peticija dvoru čime je dobio dodatno poverenje cara i bio postavljen za glavnog savetnika. Prema Ši điju, Gungsun Hung je u ispravljanju ponašanja podređenih službenika, kao i u postavljanju ministara koristio principe Anala Proleća i Jeseni. Prema Jen Tije Lunu, Gungsun Hung je caru Vuu objašnjavao Anale Proleća i Jeseni, a car ga je odmah postavio za jednog od Tri ekselencije. Car Vu je organizovao raspravu između Dung Džungšua i Šen Peijevog učenika Đijang Gunga na kojoj je Gungsun Hung bio sudija. Rezultat ove rasprave bila je pobeda pristalice Gungjang škole, što je dovelo do velike popularnosti tog učenja.[62]

Politika cara Vua, koja je isključivo podržavala konfučijansko učenje, imala je za njega poseban značaj. Uz podsticaj i podršku države, proučavanje Pet klasika brzo je postalo popularno. O ovome Han šu piše:

Ima sve više učitelja koji prenose znanje o Pet klasika. Broj njihovih učenika raste kao što rastu nove grane i lišće na drvetu.

Različite škole postepeno su se spajale, što je predstavljalo dodatni podsticaj za razvoj konfučijanskog učenja. Rast školskog obrazovanja znatno je doprineo širenju konfučijanskog učenja i obuci velikog broja činovnika. Tako je ovo učenje postalo glavna pokretačka snaga za politički i društveni progres.[77]

Od kad je car Vu 136. p. n. e. postavio profesore za Pet klasika, proučavanje konfučijanskih klasika bilo je zvanična grana učenja, koje je podržavao carski dvor dinastije Han. Tokom dužeg perioda, posebno posle velikog poleta posle dolaska cara Vua na vlast, Pet klasika postepeno su se razvili u različite verzije.[62] Uzrok ovome jeste činjenica da su „pisane verzije tekstova nestale, da su postojale razlike u jeziku severa i juga i da su se neke verzije teksta pojavile u različitim periodima, pa se iz istog izvora pojavilo 10 struja”.[80] Izlaganje konfučijanskih tekstova postalo je raznovrsnije, a svaka škola delila se na više struja.[81]

Godine 124. p. n. e. vodeći konfučijanci osnovali su carsku akademiju i pozvali mlade ljude da se na njoj obrazuju kod konfučijanskih učitelja nazivanih boši ili erudite, a da posle završenih studija dobijaju važna mesta u državnoj službi. Ovo nije u potpunosti zamenilo preporuku kao sredstvo primanja u službu, ali je stvorilo instituciju za obuku službenika i činovnika, instituciju čiji se nastavni plan i program zasnivao na konfučijanskim klasicima. Postepeno su uvođene i druge prakse, povoljne za konfučijanstvo, kao što je utemeljenje dvorskih obreda na konfučijanskim klasicima. Do kraja dinastije Han su konfučijanska učenja postala jedini zakon za cara i njegovu administraciju.[2]

Carevi politički principi i uvažavanje Gungjangovih komentara[uredi | uredi izvor]

Dung Džungšu (179—104. p. n. e.), političar, pisac i filozof, bio je najznačajniji konfučijanski politički mislilac za vreme vladavine cara Vua. Gravura iz 1827. nastala na osnovu kamenoreza iz Sudžoua koji prikazuje ovog filozofa.

Normalno stanje Kineskog carstva bila je despotska i činovnička vlast koja se nije do kraja spojila sa moćnim elitnim klanovima. Sve dok je to bilo izvodljivo, car je nastojao da ostvari ovo spajanje dve političke moći. Car Vu je preduzeo mere da ojača despotizam i činovništvo. Prema istoričaru iz ranog perioda dinastije Ćing, Vang Fudžiju (1619–1692):

On je popravio hramove u predgrađima, sproveo obrede oplakivanja, davao imanje pripadnicima carskog doma, ukinuo zabrane vršenja državne službe, osnovao službu za primanje žalbi, prizvao sebi sve koji su bili udaljeni s dvora, zabranio čen vei proročke tekstove, povećao plate službenika, sprovodio konfučistički način vladavine tako da su ljudi bili bezbedni. Mada su u unutrašnjosti carevine besneli nemiri, i mada su granice bile ugrožene, a država u ruševinama, ljudi su mu u srcu i dalje bili odani.[82]

Rasprava između zastupnika Gungjangovih i Gulijangovih komentara započela je kao rasprava između Dung Džungšua i Đijang Gunga. Prema Han šuu, „Dung Džungšu je bio dobro upućen u Pet klasika, i bio je vešt polemičar i talentovan pisac”, „a Đijang Gung je mucao i pokazao se nedoraslim Dung Džungšuu”. Osim toga, Gungsun Hung prvobitno je bio pristalica Gungjangovih komentara. On je uredio i sabrao njihova stanovišta i na kraju prihvatio Dung Džungšuove teze. Od tog doba, car je duboko poštovao teoretičare Gungjangove škole, pa je izdao ukaz po kojem prestolonaslednik mora da proučava Gungjangove komentare. Ovaj postupak cara Vua uzdigao je Gungjangovu školu u mestu pravovernog učenja, pa je ona vršila snažan uticaj na carsku politiku i na unutrašnjem i na spoljašnjem planu i dala podsticaj pokretu za obnovu starih tradicija i uvođenje reformi.

Najznačajnija careva reforma bila je promena zakona i uredbi. Dung Džungšu je smatrao da posle dolaska na vlast dinastije Han, „nedostatak usaglašenosti i doslednosti zahteva institucionalne promene”. Ovo stanje, po njegovom mišljenju, trebalo je pripisati odsustvu jedinstvenih vodećih principa u politici, što se pokazuje u „propovedanju različitih učenja, pojavi različitih ideja, i mnoštva učitelja od kojih svaki ima svoje mišljenje”. Doslednost i usaglašenost zakona i ustanova traže jedinstvene vodeće principe, tvrdio je on.[83] Samo zastupanje konfučijanstva i zabrana drugih škola mišljenja „može da dovede do pomenute usaglašenosti ustanova i jasnosti zakona i mera”.[84] Dung je želeo da u reformisanju zakona nasleđenih od dinastije Ćin car primenjuje konfučijanstvo, i to posebno one principe koji su izloženi u Gungjangovom tumačenju Anala Proleća i Jeseni i da od konfučijanskog učenja napravi merilo za prosuđivanje ispravnog i poštenog, kao i da od zakona dvora Hana napravi sredstvo moralnog vaspitanja. Upravo je u ovom duhu car Vu naložio Džang Tangu (umro 115. p. n. e.) i Džao Juu (na vrhuncu između 150. i 109. p. n. e.) da „revidiraju zakone i uredbe”. Ši đi kaže da je u odlučivanju u sudskim sporovima Džang Tang želeo da se usvoje tumačenja iz starih tekstova, pa je tražio da učenici koji su bili poznavaoci Klasične knjige dokumenata i Anala Proleća i Jeseni budu postavljeni za pisare komornika za primenu zakona. Kada je Dung Džung otišao u penziju, carski dvor je kad god se pojavi neki veći problem slao izaslanike zajedno sa ministarstvom prava Džang Tangom da se posavetuju sa njim. Dung je potom skupio Čunćiju đue ši,[an] delo koje sadrži 232 pravna slučaja, često praćenih ukazivanjem na relevantne klasične tekstove i detaljnim navođenjem svakog slučaja. Gungsun Hung, koji je bio dobar poznavalac zakona i administrativnih stvari, ali i poznavalac konfučijanskog učenja, uzimao je učešće u reviziji zakona. Zato, osim revizije originalnih odredbi zakoniku dinastije Han, dodati su novi članovi Sve ove promene odražavaju uticaj konfučijanske misli, a Dungovo delo Čunćiju đue ši zbog toga što je bilo posebno uticajno. Ono označava početak procesa unošenja konfučijanskih ideja i shvatanja u kineske zakone.

Međutim, „vladanje kombinacijom sile i čovekoljublja” bila je osnovna politika cara Vua, što znači da politika za koju su se zalagali pristalice Gungjangove škole nije bila u potpunosti prihvaćena. Posebno je po pitanju „uvećavanja materijalnog dobitka” car zauzeo stav sasvim suprotan od stava predstavnika Gungjangove škole. U vođenju rata protiv stranih država i sprečavanju bogatih trgovaca i lokalnih magnata da prisvajaju zemlju, car Vu se oslanjao na Sang Hungjanga i druge službenike koji su tražili povećanje prihoda državi. Oni su se zalagali za uspostavljanje državnog monopola nad proizvodnjom soli, gvožđa i alkohola, kao i za mere čiji je cilj bio pravedna raspodela dobara, stabilizacija cene i oporezivanje svojine i zarada trgovaca i zanatlija, pa za uvođenje oštrih kazni za one koji ne plaćaju porez.[85] Zbog povećanja prihoda države, ljudima je bilo dozvoljeno da daju žito u zamenu za državne položaje, ili da kupuju počasne nasledne plemićke titule kako bi ublažili kazne za prestupe.[86] Mada su ove samo imale pozitivne rezultate, zastupnici Gungjangovih komentara su im se protivili, tvrdeći da se na taj način „država otima za profit”, što će ljudi navesti da „dobitak stave iznad pristojnosti”, i tako ozbiljno ugroze moralne vrednosti društva. Dung Džungšu je predlagao da se trgovina solju i gvožđem prepusti običnim ljudimama, ali je car Vu odbacio ovaj predlog. Posle žestoke rasprave učenih ljudi sa Sang Hungjangom, car Vu je ukinuo samo monopol na alkohol kao i službe zadužene za monopol na gvožđe u oblasti Čangana. Tako su stvari uglavnom ostale iste kao i ranije, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo kod teoretičara i učenjaka konfučijanske orijentacije.[87]

Freska iz VIII veka u pećinama Mogao koja prikazuje cara Vua koji obožava statue Bude. Po legendi, Vuu su 120. p. n. e. sa zapada donete zlatne statue, koje je on izložio u palati Slatkog proleća i redovno ih obožavao. Kako nema izvora koji pominju budizam u Kini pre nove ere, pretpostavlja se da je statua kolosalni Zevs od 3 m koji drži boginju.

Sima Ćen: Rođenje istoriografije[uredi | uredi izvor]

U doba cara Vua nastao je i Ši đi, prvo kinesko istorijsko delo koje se ističe kako obimom tako i sadržajem, autora Sima Ćena. Za vreme vladavine cara Vua, bio je prefekt velikih pisara. Posle smrti svog oca Sima Tana 110. p. n. e. započeo je pisanje istorije od daleke prošlosti do svog doba, ispunjavajući tako neostvareni san svog oca. Mada je pretrpeo sramotnu kaznu kastracije, on je ostvario svoj plan i dovršio ovo istorijsko remek-delo. Ši đi, prvobitno je naslovljen Taiši gung šu[anj] ili Taiši gung đi[ao], predstavlja prvu kinesku opštu istoriju napisanu u obliku anala i biografije. Ovaj žanr, koji u Kini nije imao presedana, uskoro je postao uzor za potonje istoričare. Ovo delo stvorilo je šablon i niz konvencija za pisanje standardnih istorija, otvorio nov pristup pisanju istorije i postavio temelj za rad budućih istoričara. Ono označava zrelost kineske istoriografije.

Ši đi je zaokruženo istorijsko delo, bogatog sadržaja, zasnovano na razrađenim metodima i principima. Ono počinje legendarnim Žutim carem, a završava se vladavinom cara Vua i obuhvata period duži od 3.000 godina. U njemu se detaljno opisuju tada vremenski bliži događaji. Ši đi sadrži 130 poglavlja, uključujući 12 osnovnih anala, uglavnom hronike vladara, 10 hronoloških tabela, 8 rasprava, 30 vladarskih loza i 70 biografija.[88]

Kulturna razmena sa zapadnim zemljama[uredi | uredi izvor]

Za vreme vladavine cara Vua, došlo je do novog razvoja u plesnoj umetnosti, takmičarskim igrama i mađioničarskim predstavama pod uticajem koji je dolazio iz zemalja na zapadu.[73][89] Akrobatska izvođenja bila je uobičajeni oblik zabave na svim svetkovinama. U periodu Hana najpoznatiji oblik zabave bila je baisi ili varijetetska predstava, koja je predstavljala nastavak tradicionalne kineske akrobatike, uz dodatak inostranih veština i mađioničarskih predstava, naročito sa zapada, posebno iz Da Ćina, tj. Rimskog orijenta.[89] Prema Džang Ćenovoj biografiji, izloženoj u Han šuu, izaslanici iz Dajuana i drugih zapadnih zemalja došli su u Čangan za vreme vladavine cara Vua:

Tom prilikom izaslanici su caru pokazali velika nojeva jaja i veštine rimskih mađioničara iz Lisjuena...[ap] Posle toga car je priredio takmičarske igre i okupljenom narodu pokazao neobična stvorenja... Posle pokazivanja veština stranih mađioničara, takmičarske igre i veličanstvene priredbe stalno su se menjale i bivale još savršenije i popularnije.[73][89]

Godine 108. p. n. e. na carskom dvoru održano je veliko mađioničarsko takmičarsko izvođenje koje je privuklo posmatrače iz najudaljenijih oblasti.[89] Kulturni uticaj sa zapada zadržao se u Kini više vekova.[90]

Praznik lampiona[uredi | uredi izvor]

Praznik lampiona nastao je za vreme dinastije Han, a korene ima baš u vladavini cara Vua. Mijao Đi iz Boa bio je podneo peticiju caru u kojoj je tražio prinošenje žrtava vrhovnom božanstvu, Velikom Jedinstvu (Taiji). Car Vu je prihvatio njegov savet i napravio oltar za Veliko Jedinstvo u palati Slatkog proleća, severno od prestonice. Njegovo prinošenje žrtava Velikom Jedinstvu postao je važan ceremonijalni događaj koji se odigravao 15. dana prvog lunarnog meseca svake godine. Žrtvene aktivnosti počinjale su u sumrak i trajale čitave noći sve do jutra. Oltar je bio ukrašen brojnim lampionima, što je kasnije postala opšta praksa sprovođena 15. dana prvog lunarnog meseca.[91]

Graditeljski poduhvati[uredi | uredi izvor]

Prestonica: Graditeljsko delo cara Vua[uredi | uredi izvor]

Plan hanske prestonice Čangana. Ispod grada (crveni krug u njemu kvadrat) nalazi se Mingtang (Dvorana svetlosti). Dole desno se nalazi palata Čangle, iznad nje Mingguang, dole levo Veijang palata. Iznad Veijang palate je palata Gui, a desno od nje žutom bojom uokviren položaj Severne palate u srcu grada. Levo van grada žutom bojom prikazana je palata Đijendžang.

Car Vu se isticao i kao veliki graditelj. Tokom svoje vladavine izgradio ogroman broj velelepnih palata i parkova. Nastojao je da gradi zidine, palate, parkove i grobnice poštujući načelo „veliko je lepo” i stvarajući tako poseban arhitektonski stil ovog perioda. Time je dao i primer drugim kineskim carevima, koji su nastojali da grade velika i impozantna zdanja, koristeći ogromu moć ujedinjenog carstva.[92] Kao posledica careve sklonosti grandioznim građevinskim projektima, za vreme njegove vladavine došlo je do velike obnove prestonice Čangana. Prema knjizi Sanfu huangtuu, koja daje opis Čangana:

Građevinski projekti cara Vua bili su dva puta veći od onih iz doba dinastije Ćin. Zvuk sekira i lopata i škripanje korpi od bambusa godinama su se mogli čuti. Car Vu je dao na volju svojim izopačenim ambicijama u želji da na taj način pokaže svoju moć čitavom carstvu.[93]

U unutrašnjosti Veijang palate izgrađeno je nekoliko raskošno ukrašenih zgrada. Međutim, car Vu je posebnu pažnju poklonio ukrašavanju spoljašnjosti ove palate i o tome postoji zapis u Sanfu huangtuu:

Krovna konstrukcija napravljena je od magnolije, podupirači i stubovi od ginka. Tu nalazimo metalne zvekire i vrata sa inkrustacijama od žada. Obojene grede, crepove od žada, izrezbarene stubove sa postoljima od žada, dvostruke tremove i raskošno izgravirane gelendere. Nalazimo i vrata s rezbarijama obojenim u plavo i crveno stepenište sa držačima sa desne i stepenicama sa leve strane. Zidovi su obloženi pločicama od zlata sa inkrustacijama i ukrasima od žada postavljenim tako da kad vetar duva one ispuštaju prijatne zvuke.[94]

Osim palate Veijang, u dvorskom kompleksu Čangana svrstavale su se i palata Čangle, u kojoj je živela carica udovica, i Severna palata.[93] Takođe su dodate i nove palate, među kojima se posebno ističu: palata Đijendžang, palata Gui[ar] i palata Mingguang,[as] u kojoj su živele carske konkubine. Obim ovih zgrada iznosio je više od 4,15 km, i one su zauzimale dve trećine prestonice. Danas se teško može zamisliti raskoš ovog grada, njegove velike zidine, pravilno raspoređene palate, veliki broj konja, kočija i prepunih pijaca.[95][93]

Car Vu je izvan gradskih zidina Čangana izgrađeno je nekoliko velikih zdanja.[95] Jugozapadno od prestonice izgradio je park Šanglin.[95][93] Obim parka Šanglin iznosio je na stotine kilometara.[93] U parku car Vu je izgradio jezero Kuenming, po uzoru na jezero Dijan u današnjem Junanu.[96][97] Obim jezera iznosio je 16,6 km i stotine višespratnih čamaca istovremeno je moglo da plovi njim.[96] Jezero je služilo za obuku pomorskih snaga u pohodima protiv jugozapadnog kraljevstva Kuenming, uključujući i „brodove visoke i do 10 džanga”.[96][98] U parku je bilo mnoštvo kula i zgrada među kojima se posebno istiticala palata Đijendžang, čija je glavna dvorana lepotom i veličinom prevazilazila čak i palatu Veijang.[95][99] Obim Dijendžang palate iznosio je 12,45 km.[95] Iz njenog Prednjeg hola mogla se videti Veijang palata.[100] Car Vu je naredio i da se izgrade pokretni mostovi koji su prelazili preko opkopa i bili direktno povezani sa Veijang palatom. Druge važne građevine bile su Mingtang (Dvorana svetlosti) i Bijung (Kružni opkop), zdanja iz kojih je car izdavao ukaze i naredbe. Carski univerzitet, koji je takođe bio veliko zdanje, bio je smešten sa severozapadne strane gradskih zidina.[96]

Čangan se ubrzano razvijao i širio. Čemu doprinosi podatak da je od cara Huija do Vuovog vremena dnevna potrošnja iz centralnog skladišta žita porasla sa 100.000 šija[at] na 6.000.000 šija.[ać] Ovaj brzi rast potrošnje odražava i brzo širenje birokratskog aparata. Kako su kulturne i rekreativne aktivnosti u prestonici bile su mnogo razvijenije nego u drugim gradovima, posle otvaranja Puta svile ona je postala još prosperitetnija.[73]

Poljoprivreda i razvoj irigacionih sistema[uredi | uredi izvor]

Mapa Kine u trenutku smrti cara Vua, 87. p. n. e.

U to vreme je u carstvu Hana postojalo veliko i detaljno poznavanje poljoprivrede, uključujući i poznavanje tla i useva. Većina seljaka bila je u stanju da razlikuje vrste zemlje, da koristi đubrivo, bira seme i obrađuje polja. „Metod smenjivanja polja” koji je uveo Džao Guo (na vrhuncu između 100. do 87. p. n. e.), glavni načelnik za prikupljanje žita, bile su rezultat nagomilanog iskustva ondašnjih seljaka.[101]

U vreme cara Vua počeo je brzi razvoj navodnjavanja, u kome su glavnu ulogu odigrali, pored cara, i lokalni činovnici koje su zanimale poljoprivredne inovacije. Prvi veliki projekat koji je uključio snagu vode bio je kanal iskopan u blizini prestonice Čangan, koji se koristio kako za transport robe i ljudi, tako i za navođenje okolnih polja. Većina žita transportovana je na zapad duž Hoanghoa, preko reke Vei, u prestonicu Čangan, gde se potrošnja stalno povećavala.[102] Do vremena vladavine cara Vua, prestonica je godišnje trošila 6.000.000 šija,[au] a transport samo rekom Vei teško je uspeo da zadovolji toliku potražnju.[103] Godine 129. p. n. e. car Vu je naredio stručnjaku za korišćenje vodene snage Sju Bou da započne izgranju kanala. Kanal je krenuo od Čangana, pratio južnu obalu reke Vei, i išao ka istoku ka Hoanghou. Dovršen je za tri godine i bio dugačak svega 124,5 km. Vreme potrebno za prevoz robe je zahvaljujući ovom kanalu prepolovljeno. Osim toga, kanal je korišćen i za navodnjavanje više od 114.000 jutara zemlje.

Otprilike u isto vreme car Vu je, pod uticajem brojnih savetnika, u regionu Guandžung izgradio nekoliko novih irigacionih sistema. Najvažniji su bili kanali Lingdži, Čenguo, Vei, Lijufu i Bai. Najčuveniji od njih bio je kanal Bai. On je prvi put izgrađen 95. p. n. e. u oblasti severno od reke Vei. Početak kanala bio je u Gukouu,[af] na zapadu, a završetak u Lijangu[ah] na istoku. Ovaj kanal je vodu iz reke Đing usmeravao u reku Vei, paralelno sa kanalom Dženg Guo. Bio je dugačak 83 km i navodnjavao više od 51.300 jutara. Polja navođena iz ovog kanala svake godine donosila su bogatu žetvu. U to doba nastala je pesma:

Где су поља? У Гукоуу у Чијангу.
Канал Џен Гуо настао је први,
А после њега дошао је канал Баи.
Када подигнеш мотику, појаве се облаци,
Када ископаш канал, ето кише.
Изнад огњишта ври вода,
У котлу се кува риба.
Један ши из реке Ђинг
Донео је много дуа плодног тла.
Наводњавање и ђубрење
Подстиче наше усеве да расту.
Престоница храни и облачи
Сво то мноштво људи.

Lokalni činovnici iz drugih regiona pod uticajem cara Vua započeli su da osmišljavaju sopstvene projekte za navođenje. Na severozapadu je iskopano mnogo kanala, koji su vodom iz Hoanghoa ili drugih reka navodnjavali okolno zemljište. U Centralnoj Kini kanalima su povezane reke Huai, Si i Ven.[104] U drugim regionima takođe je popravljeno mnogo starih i izgrađeno još više novih kanala, koji su navodnjavali po nekoliko hiljada ćinga, a ponekad i više od 10.000 ćinga zemlje i tako donosili veliku korist.[105]

Obuzdavanje Hoanghoa[uredi | uredi izvor]

Huo Guang, glavni general i starešina carskog sekretarijata, kasnije regent njegovog maloletnog naslednika. Portret iz perioda dinastije Ming.
Džao od Hana, kineski car (87—74. p. n. e.), sin i naslednik cara Vua. Portret, deo Svitka trinaest careva Jan Libena iz VII veka, rađen tehnikom ulje i boja na svili.

Poplave Hoanghoa predstavljale su pošast koja je relativno često pogađala drevnu Kinu. U leto 132. p. n. e. Hoangho je probio nasip kod Hucija, južno od današnjeg Pujanga u Henanu. Voda je prošla kroz Huci, izlila se u močvaru Đuje, a potom u reke Huai i Si i nanela nesagledivu štetu.[106] Od ove poplave stradalo je 16 vojnih zapovedništva.[107] Car Vu je tada poslao 100.000 vojnika da pokušaju da obuzdaju Hoangho, ali zbog mešanja pohlepnih i korumpiranih činovnika, oni nisu uspeli da spreče poplavu, pa je ona gotovo uništila tu oblast. Godine 109. p. n. e, kada se car Vu posle prinošenja žrtvi Nebu na planini Tai vratio u prestonicu, on je prošao kroz oblast pogođenu poplavom i shvatio svu veličinu i ozbiljnost problema. Odmah je uputio nekoliko desetina hiljada vojnika da popravi nasip. Činovnicima svih rangova i činova, koji su ga pratili i videli ono što je i on video, naredio je da na svojim leđima nose materijal za popravku brane. Kada je rupa u nasipu uspešno zatvorena, car je naredio da se na tom delu nasipa podigne hram u znak sećanja na obuzdavanje reke. Hram je nazvan Sjuanfang, a zadatak je car smatrao obavljenim tek kada je njegova izgradnja dovršena. Od tad je Hoangho tekao svojim koritom, pa se „Lijang i Ču više nisu bojali poplave”. Ovo je bio prvi veliki poduhvat u sprečavanju poplava u staroj Kini, a popravljena brana služila je svom cilju više od jednog veka.[108]

Poslednje godine, smrt i potomstvo[uredi | uredi izvor]

Pred kraj života car Vu je rođaka svoje žene, Huo Guanga (umro 68. p. n. e.), postavio za glavnog generala i vrhovnog komandanta. Pored toga, postavio ga je za starešinu carskog sekretarijata, čime je Huo Guang postao glavni zvaničnik u unutrašnjem dvoru. Ovo je postalo presedan posle koga su generali mogli da učestvuju i u administraciji i carskom sekretarijatu. Ova grupa savetnika lično bliska caru zbog toga je ponekad bila u neprijateljskim odnosima sa službenicima spoljašnjeg dvora, na čijem čelu je bio glavni savetnik, što je posle nekoliko generacija počelo da stvara nestabilnost pri vrhu hijerarhije vlasti.[35] Car Vu je umro 29. marta 87. p. n. e. u svojoj prestonici Čanganu, a sahranjen je u svom mauzolejskom kompleksu Maoling.[109] Na prestolu ga je nasledio sin Fu-ling, kasnije poznat kao car Džao, koji je ne manje uspešno nastavio njegovo delo.[6]

Car je imao dve supruge, carice Čen Đijao i Vei Zifu. Čen Đijao je bila careva bliska rođaka. Vei Zifu (umrla 91. p. n. e.), sa kojom se car venčao 128. p. n. e. bila je polusestra proslavljenog generala Vei Ćinga, tetka generala Huo Ćubinga i daleka rođaka Huo Guanga. Pored dve supruge, Vu je imao nekoliko supruga drugog reda. Sa svima njima, car je imao veliki broj dece, od kojih je i najznačajniji njegov naslednik Fu-ling, sin gospođe Džao.

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Posthumna imena većine vladara dinastije Han, sadrže karakter sjao (kin: ; pin: xiào) koji znači sinovljeva odanost. U navođenju imena vladara ovaj karakter se obično izostavlja.
  2. ^ Kineski carevi su obično tokom različitih perioda svoje vladavine koristili brojna vladarska imena. Ta praksa se zadržala sve do dinastije Ming, kada je praksa postala da se koristi jedno.
  3. ^ Današnji okrug Šuo u provinciji Šansi.
  4. ^ Srez u današnjoj Autonomnoj oblasti Unutrašnje Mongolije.
  5. ^ Deo današnjeg Sjindžoua, severozapadno od planina Helan u Unutrašnjoj Mongoliji.
  6. ^ U sastavu današnjeg Džangđakoua u provinciji Hebej.
  7. ^ Istočni Ou.
  8. ^ Južni Jue.
  9. ^ Današnji Guangdžou.
  10. ^ Daner i Džuja nalazili su se na današnjem ostrvu Hajnan; Cangvu, Julin i Hepu bili su u današnjem Guangsiju; a Đijaodži, Đijudžen i Žinan u današnjem Vijetnamu.
  11. ^ Severoistočno od današnjg okruga Luntai u provinciji Sinđan.
  12. ^ Zapadno od bivšeg jezera Lop Nur, Sinđan.
  13. ^ Jugozapadno od današnjeg Dunhuanga.
  14. ^ U Tarimskoj kotlini.
  15. ^ Kineski nazivi za Indiju.
  16. ^ Paskatir.
  17. ^ Kašgar.
  18. ^ U današnjem Guangdungu.
  19. ^ U današnjem Guangsiju.
  20. ^ Današnji arhipelag Mergui u južnom Mjanmaru,
  21. ^ Sičuan.
  22. ^ Jugoistočni deo današnjeg okruga Sičang u Sičuanu.
  23. ^ Današnje jezero Dijanči u Kuenmingu u Junanu.
  24. ^ Današnji grad Jibin u Sičuanu.
  25. ^ Današnji okrug Huangping u Guejdžouu.
  26. ^ Današnji okrug Sičang u Sičuanu.
  27. ^ Severozapadno od današnjeg Hanjuana, okruga u sklopu grada Jana u Sičuanu.
  28. ^ Severni deo današnjeg okruga Venđijang u sastavu Čengdua u Sičuan.
  29. ^ Današnji okrug Lijangdžou u gradu Vuvei, provincija Gansu.
  30. ^ Današnji okrug Đining u Junanu.
  31. ^ Pečat kralja Dijana.
  32. ^ Ali ne i nad tri ekselencije.
  33. ^ Plata regionalnog nadzornika bila je 600 merica žita dok je komandant prestonice dobijao 2.000 merica.
  34. ^ U „sinove iz dobrih porodica” nisu se ubrajali potomci lekara, šamana, trgovaca i zanatlija.
  35. ^ 11.400 jutara.
  36. ^ Poštanski konji.
  37. ^ Kola za odašiljanje.
  38. ^ Veliki početak.
  39. ^ Paran dvosedmični period odnosi se na solarni rok, koji u nizu od 24 solarne faze zauzima parne položaje. Stari kalendari su imali različite načine da dodaju prestupni mesec, i često su ga stavljali na kraj godine, što je moglo da dovede do nesklada između kalendarskih meseci i smene godišnjih doba. Taiču kalendar bio je prvi sistem koji svaki dvosedmični period stavljao u utvrđeni mesec. Npr. dvosedmični period „Kiše” uvek se pojavljuje u prvom mesecu, a prolećna ravnodnevica u drugom mesecu. Biranje meseca bez parnih solarnih termina, za prestupni mesec doveo je do pravilnijeg uređenja meseca i godišnjih doba.
  40. ^ Državni službenici s platom od 2.000 ili više merica žita su posle određenog vremena mogli da preporuče sina ili mlađeg brata za neko mesto u državnom aparatu. Ovaj metod nazivan je žen ci, postavljanje zahvaljujući rodbinskoj vezi sa nekim visokim činovnikom. Drugi metod, poznat kao ci sjuen, odnosno izbor po bogatstvu, omogućavao je bogatim da se, oni ili njihovi srodnici, domognu visokih mesta u državnom aparatu.
  41. ^ Današnji Šandung.
  42. ^ Pet knjiga za koje se smatra da ih je uredio upravo Konfučije. Konfučijanci su ih smatrali kanonom.
  43. ^ Ukupno 50 tokom svoje vladavine.
  44. ^ Posveta.
  45. ^ Za preko 70 godina od osnivanja dinastije Han država nije doživela nijedan veći potres osim uobičajenih poplava i suše; narod je bio snabdeven i svaka porodica imala je dovoljno hrane. Žitnice po gradovima i selima bile su pune, u državnim skladištima postojao je višak robe, a državno riznica bila je konstantno puna.
  46. ^ Odluke o sudskim sporovima zasnovane na Analima Proleća i Jeseni.
  47. ^ Spisi o velikom pisaru.
  48. ^ Zapisi velikog pisara.
  49. ^ Verovatno je u pitanju Aleksandrija.
  50. ^ Palata cimeta.
  51. ^ Palata svetlosti.
  52. ^ Oko 56.700 merica žita.
  53. ^ 3.402.000 merica žita.
  54. ^ 3.402.000 merica žita.
  55. ^ Severozapadno od današnje oblasti Lićuan u Sjanjangu u provinciji Šensi.
  56. ^ Današnji distrikt Lintung u Sijanu.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v Fraj 1980, str. 177.
  2. ^ a b v g d đ e ž Grupa autora 2017, str. 24.
  3. ^ a b v Fraj 1980, str. 175.
  4. ^ a b v g d Fraj 1980, str. 176.
  5. ^ Fraj 1980, str. 175-176.
  6. ^ a b Fraj 1980, str. 178.
  7. ^ Fraj 1980, str. 178-179.
  8. ^ Jerković, Jovan; Pižurica, Mato; Pešikan, Mitar (2010). Pravopis srpskoga jezika. Novi Sad: Matica srpska. str. 201. t. 220. ISBN 978-86-7946-079-0. COBISS.SR 256189191. 
  9. ^ Grupa autora 2017, str. 77.
  10. ^ Grupa autora 2017, str. 77-78.
  11. ^ Grupa autora 2017, str. 78.
  12. ^ Grupa autora 2017, str. 36.
  13. ^ Grupa autora 2017, str. 36-37.
  14. ^ a b v g Grupa autora 2017, str. 37.
  15. ^ Grupa autora 2017, str. 83.
  16. ^ Grupa autora 2017, str. 83-84.
  17. ^ a b Grupa autora 2017, str. 84.
  18. ^ a b Grupa autora 2017, str. 555.
  19. ^ Grupa autora 2017, str. 79.
  20. ^ Grupa autora 2017, str. 79-80.
  21. ^ Grupa autora 2017, str. 80.
  22. ^ Grupa autora 2017, str. 81.
  23. ^ Grupa autora 2017, str. 81-82.
  24. ^ a b Grupa autora 2017, str. 82.
  25. ^ Grupa autora 2017, str. 85.
  26. ^ a b v g d Grupa autora 2017, str. 208.
  27. ^ a b v g d đ Grupa autora 2017, str. 87.
  28. ^ a b v g d đ e Grupa autora 2017, str. 210.
  29. ^ Grupa autora 2017, str. 87-88.
  30. ^ Grupa autora 2017, str. 88.
  31. ^ Grupa autora 2017, str. 89.
  32. ^ Grupa autora 2017, str. 122.
  33. ^ Grupa autora 2017, str. 70.
  34. ^ a b v g d đ e Grupa autora 2017, str. 74.
  35. ^ a b v g Grupa autora 2017, str. 117.
  36. ^ a b v Grupa autora 2017, str. 120.
  37. ^ Grupa autora 2017, str. 74-75.
  38. ^ a b v g d đ Grupa autora 2017, str. 75.
  39. ^ a b v Grupa autora 2017, str. 121.
  40. ^ Grupa autora 2017, str. 75-76.
  41. ^ a b v g d đ Grupa autora 2017, str. 76.
  42. ^ a b Grupa autora 2017, str. 197.
  43. ^ a b Grupa autora 2017, str. 197-198.
  44. ^ Grupa autora 2017, str. 198.
  45. ^ a b v g d đ Grupa autora 2017, str. 49.
  46. ^ Grupa autora 2017, str. 163-164.
  47. ^ a b v g d đ Grupa autora 2017, str. 186.
  48. ^ a b Grupa autora 2017, str. 164.
  49. ^ a b Grupa autora 2017, str. 46.
  50. ^ a b Grupa autora 2017, str. 186-187.
  51. ^ a b v g d đ e ž Grupa autora 2017, str. 187.
  52. ^ Grupa autora 2017, str. 49-50.
  53. ^ a b v g d đ e ž z Grupa autora 2017, str. 50.
  54. ^ Grupa autora 2017, str. 202.
  55. ^ Grupa autora 2017, str. 203.
  56. ^ Grupa autora 2017, str. 204.
  57. ^ Grupa autora 2017, str. 493.
  58. ^ Grupa autora 2017, str. 50-51.
  59. ^ a b Grupa autora 2017, str. 126.
  60. ^ a b v Grupa autora 2017, str. 222.
  61. ^ a b v Grupa autora 2017, str. 51.
  62. ^ a b v Grupa autora 2017, str. 226.
  63. ^ Grupa autora 2017, str. 263.
  64. ^ Grupa autora 2017, str. 52.
  65. ^ a b Grupa autora 2017, str. 58.
  66. ^ a b Grupa autora 2017, str. 53.
  67. ^ a b v Grupa autora 2017, str. 422.
  68. ^ Grupa autora 2017, str. 53-54.
  69. ^ Grupa autora 2017, str. 419.
  70. ^ Grupa autora 2017, str. 420.
  71. ^ Grupa autora 2017, str. 420-421.
  72. ^ Grupa autora 2017, str. 421.
  73. ^ a b v g Grupa autora 2017, str. 94.
  74. ^ a b v Grupa autora 2017, str. 224.
  75. ^ Grupa autora 2017, str. 224-225.
  76. ^ a b v g d đ Grupa autora 2017, str. 225.
  77. ^ a b Grupa autora 2017, str. 217.
  78. ^ Grupa autora 2017, str. 345.
  79. ^ Grupa autora 2017, str. 225-226.
  80. ^ Grupa autora 2017, str. 226-227.
  81. ^ Grupa autora 2017, str. 227.
  82. ^ Grupa autora 2017, str. 141.
  83. ^ Grupa autora 2017, str. 239.
  84. ^ Grupa autora 2017, str. 239-240.
  85. ^ Grupa autora 2017, str. 240.
  86. ^ Grupa autora 2017, str. 240-241.
  87. ^ Grupa autora 2017, str. 241.
  88. ^ Grupa autora 2017, str. 369.
  89. ^ a b v g Grupa autora 2017, str. 582.
  90. ^ Grupa autora 2017, str. 582-583.
  91. ^ Grupa autora 2017, str. 574.
  92. ^ Grupa autora 2017, str. 442.
  93. ^ a b v g d Grupa autora 2017, str. 445.
  94. ^ Grupa autora 2017, str. 447.
  95. ^ a b v g d Grupa autora 2017, str. 92.
  96. ^ a b v g Grupa autora 2017, str. 93.
  97. ^ Grupa autora 2017, str. 445-446.
  98. ^ Grupa autora 2017, str. 558.
  99. ^ Grupa autora 2017, str. 446.
  100. ^ Grupa autora 2017, str. 92-93.
  101. ^ Grupa autora 2017, str. 179.
  102. ^ Grupa autora 2017, str. 180.
  103. ^ Grupa autora 2017, str. 180-181.
  104. ^ Grupa autora 2017, str. 181.
  105. ^ Grupa autora 2017, str. 181-182.
  106. ^ Grupa autora 2017, str. 183.
  107. ^ Grupa autora 2017, str. 183-184.
  108. ^ Grupa autora 2017, str. 184.
  109. ^ Grupa autora 2017, str. 466.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]