Ingrid Bergman
Ovaj članak ili jedan njegov deo nije preveden na srpski jezik. |
Ingrid Bergman (šved. Ingrid Bergman) je bila švedska glumica[1], rođena 29. avgusta 1915. godine u Stokholmu, a preminula 29. avgusta 1982. godine u Londonu.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Rane godine: 1915—1938.[uredi | uredi izvor]
Bergman je rođena u Stokholmu, Švedska, 29. avgusta 1915. godine u porodici Šveđanina Justus Samuela Bergmana i Nemice Friedel Adler Bergman. Kad su joj bile samo tri godine, majka joj je umrla. Otac joj je preminuo kad joj je bilo trinaest. Poslana je da živi sa tetkom, koja je umrla od srčanih komplikacija samo šest meseci kasnije. Odgojili su je druga tetka i tetak, koji su imali petero dece. Sa 17 godina se prijavila u Kraljevsko dramsko pozorište u Stokholmu, gde je i primljena. Tokom prvog letnog raspusta, angažovao ju je švedski filmski studio, pa je napustila kraljevsko pozorište nakon samo godinu dana kako bi se mogla posvetiti filmu. Dana 10. jula 1937. godine, sa 21 godinom, udala se za zubara, Petter Lindström (koji će kasnije postati neurohirurg), a 20. septembra 1938. godine je rodila kćer, Piu Lindström. Nakon desetak filmova u Švedskoj i jednog u Nemačkoj, Bergmanovu je angažovao holivudski producent David O. Selznick kako bi nastupila u engleskoj verziji njenog švedskog filma iz 1936. godine, Intermeco. Film je ostvario veliki uspeh, a Bergman je postala zvezda. Ono što ju je odvajalo od ostalih holivudskih ženskih zvezda tog vremena bilo je to što nije htela promeniti ime, njen prirodni izgled bez puno šminke, te to što je bila jedna od najviših glavnih glumica.
Holivudski period: 1938—1949.[uredi | uredi izvor]
Nakon što je završila poslednji film u Švedskoj i nastupila u tri srednje uspešna američka filma, Bergman se pridružila Hamfriju Bogartu u klasičnom filmu iz 1942. godine, Kazablanka, koja ostaje njena najpoznatija uloga. Iste godine ja zaradila nominaciju za Oskara za najbolju glumicu u filmu Za kim zvono zvoni (1943), koji je bio njen prvi film u boji. Sledeće godine je osvojila Oskara kao najbolja glumica u filmu Plinska svetlost (1944). Treću uzastopnu nominaciju zaradila je ulogom monahinje u filmu Zvona Svete Marije. Posle će zaraditi još jednu nominaciju za Jovanku Orleanku (1948), nezavisni film producenta Voltera Vagnera koji je objavio studio RKO. Bergman je htela tu ulogu još otkad je došla u Holivud, što je jedan od razloga da je morala igrati na brodvejskoj pozornici u predstavi Maksvela Andersona, Joan of Lorraine. Delimično zbog skandala sa Roselinijem, film, temeljen na Andersonovom komadu, nije bio veliki hit, a zaradio je katastrofalne kritike. Skraćen je za 45 minuta, a sve do restauracije 1998. godine i objavljivanja na DVD-u 2004. godine, publika nije mogla da vidi šta je trebalo da bude prikazano. Bergman je nastupila i u tri filma Alfreda Hičkoka, Začaran (1945), Ozloglašena (1946) i U znaku jarca (1949). U znaku jarca je bila spora kostimirana drama koja se dosta razlikovala od Hičkokovih ranijih filmova — kritičar Njujork tajmsa napisao je kako je publika morala čekati 100 minuta kako bi se nešto uzbudljivo dogodilo. Između filmova, Bergman je nastupala u pozorišnim komadima Liliom, Anna Christie i Joan of Lorraine. Osim toga, tokom konferencije za novinare u Vašingtonu, protestovala je protiv segregacije koju je videla iz prve ruke u pozorištu u kojem je glumila. Posle je dobijala preteća pisma. Tokom Drugog svetskog rata je otišla na Aljasku kako bi zabavila vojnike. Ubrzo nakon što je rat završio, otišla je u Evropu iz istog razloga, gde je videla devastaciju koju je prouzrokovao rat.
Italijanski period: 1949—1957.[uredi | uredi izvor]
Godine 1949, je upoznala italijanskog režisera Roberta Roselinija sa kojim je trebalo da snimi film Stromboli (1950) jer se divila njegovim prethodnim filmovima koje je vidjela u SAD. Tokom snimanja ovog filma, zaljubila se u njega i ostala trudna sa sinom Robertom Ingmarom Roselinijem (rođenim 7. februara 1950). Trudnoća je izazvala veliki skandal u SAD. Senator iz Kolorada, Edwin C. Johnson, je rekao za nju, kako je ona „grozan primer žene i snažan uticaj zla“. Skandal je prisilio Bergman da se odseli u Italiju, ostavivši muža i kćer u Americi. Njen muž, dr. Petter Lindström, tužio ju je zbog napuštanja i tražio starateljstvo nad njihovom kćeri. Ingrid Bergman udala se za Roberta Roselinija 24. maja 1950. godine, a 18. juna 1952. godine rodila je bliznakinje, Isabelu Roselini i Isotu Ingrid Roselini. U nekoliko sledećih godina pojavila se u nekoliko italijanskih filmova. Brak je završio razvodom 7. novembra 1957. godine. Nakon razvoda od Roselinijem, nastupila je u filmu Jeana Renoira, Elena i njeni muškarci, romantičnoj komediji gde je glumila poljsku princezu uhvaćenu u mrežu političkih intriga. Iako film nije bio uspešan, njena izvedba navodi se kao jedna od najboljih. Tokom boravka u Italiji, nastavila se srdžba oko njenog privatnog života u SAD, a Ed Salivan je jednom neslavno upitao publiku u svom studiju treba li joj oprostiti.
Kasnije godine: 1957—1982.[uredi | uredi izvor]
Ostvarila je trijumfalan povratak sa filmom Anastazija, za koga dobija Oskara kao najbolja glavna glumica. Nagradu je u njeno ime preuzeo Kari Grent, a Bergman se u Holivudu nije pojavljivala sve do 1958. godine. Nastavila je nastupati u američkim i evropskim filmovima do kraja svoje karijere, a nekoliko se puta pojavila i u televizijskim dramama kao što je The Turn of the Screw (1959) za koju je osvojila Emija kao najbolja glumica. Tokom ovog perioda, nastupala je i u pozorištu. Godine 1958, se udala za producenta Larsa Šmita, takođe Šveđanina. Brak je završio razvodom 1975. godine. Bergman je osvojila svog trećeg Oskara (i prvog kao najbolja sporedna glumica) za glumu u filmu Ubistvo u Orijent Ekspresu (1974), ali je javno objavila kako nagrada pripada italijanskoj glumici Valentini Korteze za Dan za noć, zaključivši svog govor zahvale rečima, „Molim te oprosti mi, Valentina. Nisam htela." Godine 1978, je glumila u Jesenjoj sonati Ingmara Bergmana za šta je primila svoju sedmu nominaciju za Oskara, a bio je to njen poslednji filmski nastup. U filmu, Bergman glumi slavnu pijanistkinju koja se vraća u Švedsku kako bi posetila svoju zanemarenu kćer, koju glumi Liv Ulman. Film je snimljen u Norveškoj, a njen nastup smatra se jednom od najboljih u karijeri. Posthumno je nagrađena još jednim Emijem za najbolju glumicu 1982. godine za televizijsku mini-seriju Žena zvana Golda, o izraelskoj premijerki Goldi Meir. Bila joj je to posljednja uloga.
Smrt[uredi | uredi izvor]
Ingrid Bergman je preminula 29. avgusta 1982. godine, na svoj 67. rođendan u Londonu, nakon duge bitke sa rakom dojke. Telo joj je kremirano u Švedskoj. Većina pepela je razasuta u more, dok je ostatak pokopan u Stokholmu, uz njene roditelje. Na sahrani je na violini izvedena pesma " As Time Goes By ", temu iz Kazablanke, podsećajući na njenu najslavniju ulogu, Ilze Lund.
Filmografija[uredi | uredi izvor]
Filmske uloge[uredi | uredi izvor]
God. | Originalni naziv | Srpski naziv | Uloga |
---|---|---|---|
1930-e | |||
1932 | Landskamp | Girl Waiting in Line | |
1935 | Munkbrogreven | Elsa Edlund | |
1935 | Bränningar | Karin Ingman | |
1935 | Swedenhielms | Astrid | |
1935 | Valborgsmässoafton | Lena Bergström | |
1936 | På solsidan | Eva Bergh | |
1936 | Intermezzo | Anita Hoffman | |
1938 | Dollar | Julia Balzar | |
1938 | Kvinnas ansikte, En | Anna Holm, aka Anna Paulsson | |
1938 | Vier Gesellen, Die | Marianne | |
1939 | Enda natt, En | Eva Beckman | |
1939 | Intermezzo: A Love Story | Anita Hoffman | |
1940-e | |||
1940 | Juninatten | Kerstin Norbäc - aka Sara Nordanå | |
1941 | Adam Had Four Sons | Emilie Gallatin | |
1941 | Rage in Heaven | Stella Bergen Monrell | |
1941 | Dr. Jekyll and Mr. Hyde | Ivy Peterson | |
1942 | Casablanca | Ilsa Lund | |
1943 | Za kim zvono zvoni | María | |
1943 | Swedes in America (short subject) | Herself | |
1944 | Gaslight | Paula Alquist Anton | |
1945 | Saratoga Trunk | Clio Dulaine | |
1945 | Spellbound | Dr. Constance Petersen | |
1945 | The Bells of St. Mary's | Sister Mary Benedict | |
1946 | American Creed (short subject) | Herself | |
1946 | Notorious | Alicia Huberman | |
1948 | Arch of Triumph | Joan Madou | |
1948 | Joan of Arc | Joan of Arc | |
1949 | Under Capricorn | Lady Henrietta Flusky | |
1950-e | |||
1950 | Stromboli | Karin | |
1952 | Europa '51 | Irene Girard | |
1953 | Siamo donne (segment: "Ingrid Bergman") | Herself | |
1954 | Giovanna d'Arco al rogo | Giovanna d'Arco (Joan of Arc) | |
1954 | Viaggio in Italia | Katherine Joyce | |
1954 | La Paura | Irene Wagner | |
1956 | Anastasia | Anna Koreff/Anastasia | |
1956 | Elena et les hommes | Elena Sokorowska | |
1958 | Indiscreet | Anna Kalman | |
1958 | The Inn of the Sixth Happiness | Gladys Aylward | |
1960-e | |||
1961 | Aimez-Vous Brahms? | Paula Tessier | |
1961 | Auguste | (Uncredited Cameo) | |
1964 | The Visit | Karla Zachanassian | |
1964 | The Yellow Rolls-Royce | Gerda Millett | |
1967 | Stimulantia (Episode: "The Necklace") | Mathilde Hartman | |
1969 | Cactus Flower | Stephanie Dickinson | |
1970-e | |||
1970 | Henri Langlois (documentary) | Herself | |
1970 | Walk in the Spring Rain | Libby Meredith | |
1973 | From the Mixed-Up Files of Mrs. Basil E. Frankweiler | Mrs. Frankweiler | |
1974 | Murder on the Orient Express | Greta Ohlsson | |
1976 | A Matter of Time | Countess Sanziani | |
1978 | Höstsonaten | Charlotte Andergast |
Televizijske uloge[uredi | uredi izvor]
God. | Naziv | Uloga |
---|---|---|
1959 | Startime: The Turn of the Screw | Governess |
1961 | 24 Hours in a Woman's Life | Clare Lester |
1963 | Hedda Gabler | Hedda Gabler |
1966 | The Human Voice | Unnamed (monologue) |
1979 | The American Film Institute Salute to Alfred Hitchcock | Herself (hostess) |
1982 | A Woman Called Golda | Golda Meir |
Pozorišne uloge[uredi | uredi izvor]
God. | Predstava | Uloga | Pozorište | Mesto |
---|---|---|---|---|
1940 | Liliom | Julie | Forty-Fourth Street Theater | Njujork |
1941 | Anna Christie | Anna Christopherson | Lobero Theatre | Santa Barbara |
1946 | Joan of Lorraine | Joan of Arc/Mary Grey | Alvin Theater | Njujork |
1953 | Joan of Arc at the Stake | Joan of Arc | San Carlo Opera House | Napulj |
1956 | Tea and Sympathy | Laura Reynolds | Théâtre de Paris | Pariz |
1962 | Hedda Gabler | Hedda Gabler | Théâtre Montparnasse Geston Baty | Pariz |
1965 | A Month in the Country | Natalia Petrovna | Yvonne Arnaud Theatre | Guildford, United Kingdom |
1967 | More Stately Mansions | Deborah Harford | Broadhurst Theatre | Njujork |
1972 | Captain Brassbound's Conversion | Lady Cecily Waynflete | Opera House, Kennedy Center | Vašington |
1973 | The Constant Wife | Constance Middleton | Albery Theatre | London |
1975 | The Constant Wife | Constance Middleton | Shubert Theatre | Njujork |
1979 | Waters of the Moon | Helen Lancaster | Haymarket Theatre | London |
Nagrade[uredi | uredi izvor]
Ovaj odeljak bi trebalo proširiti. Možete pomoći dodavanjem sadržaja. |
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 133. ISBN 86-331-2075-5.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Ingrid Bergman na sajtu IMDb (jezik: engleski)
- Rođeni 1915.
- Umrli 1982.
- Švedski glumci
- Dobitnici nagrade Zlatni globus
- Dobitnici nagrade BAFTA
- Dobitnici nagrade Toni
- Dobitnici nagrade Sezar
- Dobitnici Volpi pehara
- Umrli od raka
- Dobitnice nagrade Oskar za najbolju glumicu u glavnoj ulozi
- Dobitnice nagrade Oskar za najbolju glumicu u sporednoj ulozi
- Predsednici žirija Filmskog festivala u Kanu