Karl XIV Juan Švedski

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Karl XIV Juan
Lični podaci
Datum rođenja(1763-01-26)26. januar 1763.
Mesto rođenjaPo, Francuska
Datum smrti8. mart 1844.(1844-03-08) (81 god.)
Mesto smrtiStokholm, Švedska
Porodica
SupružnikDezire Klari
PotomstvoOskar I Švedski
RoditeljiJean Henri Bernadotte
Jeanne de Saint-Jean
DinastijaBernadot
PrethodnikKarl XIII Švedski
NaslednikOskar I Švedski

Karl XIV Juan Švedski i Karl III Johan Norveški (šved. Karl XIV Johan, норв. Karl III Johan; Po, 26. januar 1763Stokholm, 8. mart 1844), rođen kao Žan Batist Bernadot, je bio kralj Švedske i kralj Norveške u periodu 1818—1844. Osnivač je dinastije Bernadota koja je i sada na čelu Švedske.

Njegovo rođeno ime je Žan Batist Bernadot (franc. Jean Baptiste Bernadotte).[1] Bio je francuski revolucionarski general koji se, nakon francuskog osvajanja Belgije, Holandije i oblasti levo od Rajne, borio u italijanskoj armiji pod Napoleonom Bonapartom. Kao kratkotrajni ministar rata i uvaženi vojnik bio je konkurencija Napoleonu i jedan od malobrojnih koji su ustanak Korzike mogli da spreče. Njegova žena, Dezire Klari, nekadašnja Napoleonova verenica, bila je svastika Žozefa Bonaparte. Između Napoleona i Žan Batista vladao je neki vid ljubavi i mržnje.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Revolucionarna karijera[uredi | uredi izvor]

Rodio se u Francuskoj kao Žan Batist Bernadot, u porodici advokata Anrija Bernadota i Žane Sen Žan. Prijavio se u francusku vojsku sa 17 godina i već je 1790. godine postao gorljivi pristalica Francuske revolucije. Brzo je napredovao u vojnoj hijerarhiji[2] i već je 1794. godine promovisan u čin brigadnog generala.[2]

Posle osvajanja Belgije, Holandije i oblasti levo od reke Rajne, borio se od 1797. godine u italijanskoj vojsci pod zapovedništvom generala Napoleona. Stekao je reputaciju disciplinovanog vojnog zapovednika koji je sprečavao svoje vojne jedinice u pljački.[3] Kao kratkotrajni ministar rata 1799. godine i uvaženi vojnik bio je konkurencija Napoleonu i jedan od malobrojnih koji su mogli sprečiti ustanak na Korzici. Njegova supruga, Dezire Klari, bila je bivša Napoleonova verenica, tako da je odnos između Bernadota i Napoleona bio istovremeni odnos poštovanja i mržnje.

U novembru 1799. godine, Bernadot je odbio da podrži Napoleonov državni udar protiv Direktorata, ali nije sudelovao ni u njegovoj odbrani. Od 1800. do 1802. obavljao je dužnost kancelara, nakon čega je dobio zapovedništvo nad vojskom na zapadu Francuske. U to vreme bio je pod sumnjom da se udružio s grupom republikanskih oficira koji su delili protivnapoleonske pamflete u gradu Renu.

Godine 1802, Napoleon Bonaparta je predložio da Bernadot ode u Novu Francusku i služi kao guverner Luizijane, koji je trebalo da bude preneta pod francusku kontrolu prema Trećem sporazumu iz San Ildefonsa. U prihvatalju pozicije, Bernadot je zatražio dodatne vojnike, naseljenike, i sredstva za podršku koloniji, ali je Napoleon to odbio. U responsu Bernadot je odbio postavljanje i umesto toga je imenovan za veleposlanika u Sjedinjenim Državama. Njegova pozicija je poništena, međutim, nakon prodaje Luizijane.[4]

Kada se Napoleon proglasio carem i uspostavio Francusko carstva, Bernadot mu je izjavio punu odanost, nakon čega je 19. maja 1804. godine proglašen jednim od četrnaest maršala, s kojima je Napoleon vodio ratne pohode.[3] U junu iste godine imenovan je civilnim i vojnim upravnikom Elektorata Hanover i na toj funkciji akumulisao je znatno bogatstvo.

Za vreme sukoba sa Habsburškom monarhijom, Bernadot je učestvovao 1805. godine u bici kod Austerlica, ali njegove jedinice su imale sporednu ulogu. Sledeće godine, Napoleon ga je imenovao knezom od Pontekorva, da bi 1807. godine Bernadot bio imenovan guvernerom okupiranih gradova Hanzške lige i severne Nemačke. Godine 1809. učestvovao je u bici kod Vagrama u kojoj su Francuzi pobedili Austrijance, ali je Bernadot izgubio 1/3 svoje jedinice, zbog čega je pao u nemilost i vratio se u Pariz. Uprkos toga što je bio u Napoleonovoj nemilosti, vodio je uspešnu odbranu Francuske tokom prodora Engleza u Holandiju. Međutim, ni to nije smanjilo nepoverenje francuskih političara prema njemu.

Titule i zvanja[uredi | uredi izvor]

Spomenik Karlu XIV Johanu

U doba carevine Bernadot je bio jedan od četrnaest maršala od 19. maja 1804. godine, sa kojima je Napoleon vodio ratne pohode. Učestvovao je u bitkama kod Austerlica i Vagrama i zauzeo je Libek.

U njegovo vreme do 1810. bio je guverner kneževine Hanover, Ansbaha i trgovačkih gradova. Od cara je dobio titulu princa od Ponte Korva i ostala visoka zvanja. Posle bitke kod Vagrama posvađao se sa carem, ali je vodio uspešnu odbranu Francuske kada su Englezi ušli u Holandiju.

Godine 1810, ga je švedski narod izabrao za prestolonaslednika, i kralj Švedske, koji nije imao dece, ga je usvojio. Bernadot je postao Karl Johan Šveđanin.

Sukob sa Napoleonom[uredi | uredi izvor]

U narednim francuskim pohodima Švedska se postavila kao njen protivnik i sve više joj se protivila, a Karl Johan je počeo da štiti Napoleonove neprijatelje. Tako je ruskom caru Aleksandru I savetovao taktiku povlačenja koja je francuski pohod na Rusiju dovela do katastrofe. 1813. postavio se sa švedskim trupama protiv Napoleona i bio je komandant jedne od tri armije koalicije, takozvane Severne armije, koja se sastojala od Prusa, Rusa i Šveđana. Pod njegovom komandom pobedili su kod Bilova i imali uspeh u bitkama kod Grosberena i Denevica. Kada je došlo do bitke kod Lajpciga, u kojoj je oklevajući učestvovao, odneo je pobedu. U daljim ratnim pohodima je odbijao da se bori na francuskom tlu da bi je uništio, iako je car Aleksandar u njemu video Napoleonovog sledbenika. Umesto toga sproveo je ujedinjenje Švedske i Norveške.

Kralj Švedske i Norveške[uredi | uredi izvor]

Nakon toga vodio je neutralnu politiku Švedske i nije učestvovao u koaliciji protiv Napoleona za vreme njegove vladavine od sto dana, ali je zato Dezire Klari na neki način pomogla da se Napoleon preda i spreči razaranje Pariza. Godine 1818. je Bernadot postao kralj Švedske Karl XIV Johan i kralj Norveške Karl III Johan.

Porodično stablo[uredi | uredi izvor]

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
8. Jean Bernadotte
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
4. Jean Bernadotte
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
9. Marie de La Barrère dite Bertrandot
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
2. Anri Bernadot
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
10. Jacques du Pucheu dit de Laplace
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
5. Marie du Pucheu dite de La Place
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
11. Françoise de Labasseur
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
1. Karl XIV Juan Švedski
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
6. Jean Šablon:Refnec
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
3. Žana de Sen-Vinsent
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
14. Doumengé Habas d'Arrens
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
7. Marie d'Abbadie de Sireix
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
15. Marie d'Abbadie, Lay Abbess of Sireix
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Porodica[uredi | uredi izvor]

Supružnik[uredi | uredi izvor]

ime slika datum rođenja datum smrti
Dezire Klari
8. novembar 1777. 17. decembar 1860.

Deca[uredi | uredi izvor]

ime slika datum rođenja datum smrti supružnik
Oskar I
4. jul 1799. 8. jul 1859. Jozefina od Lojhtenberga

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ulf Ivar Nilsson in Allt vi trodde vi visste men som faktiskt är FEL FEL FEL!, Bokförlaget Semic. 2007. ISBN 978-91-552-3572-7. str. 40.
  2. ^ a b Bain 1911, str. 931.
  3. ^ a b Karlo XIV. Ivan - Britannica Online
  4. ^ Olivier, Jean-Marc (2010). „Bernadotte, Bonaparte, and Louisiana: the last dream of a French Empire in North America” (PDF). Ur.: Belaubre, Christope; Dym, Jordana; Savage, John. Napoleon's Atlantic: The Impact of Napoleonic Empire in the Atlantic World. Leiden, Netherlands: Brill. str. 141—150. ISBN 978-9004181540. Pristupljeno 11. 11. 2018. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Agius, Christine The social construction of Swedish neutrality: Challenges to Swedish Identity and Sovereignty, Manchester University Press, Manchester. 2006. ISBN 978-0-7190-7152-2.
  • Alison, Sir Archibald(1836). History of Europe from the Commencement of the French Revolution Volume V, William Blakewood and Sons, Edinghburg; Thomas Cadell, London.
  • Alm, Mikael;Johansson, Brittinger(Eds) Script of Kingship:Essays on Bernadotte and Dynastic Formation in an Age of Revolution, Reklam & katalogtryck AB, Uppsala. 2008. ISBN 978-91-977312-2-5.
  • Barton, Sir Dunbar Plunket (1921). Bernadotte and Napoleon: 1763–1810. London: John Murray. 
  • Barton, Sir Dunbar Plunket (1930). The Amazing Career of Bernadotte 1763–1844, Houghton Mifflin Company, Boston.
  • Berdah, Jean-Francois (2009). “The Triumph of Neutrality : Bernadotte and European Geopolitics(1810–1844)”, Revue D’ Histoire Nordique, No.6-7.
  • Cronholm, Neander N. (1902). „39”. A History of Sweden from the Earliest Times to the Present Day. str. 249—71. 
  • Favier, Franck Bernadotte: Un marechal d’empire sur le trone de Suede, Ellipses Edition Marketing, Paris. 2010. ISBN 9782340-006058.
  • Foucart, Paul Jean(1887).Campagne de Prusse(1806), Berger-Levraut, Paris.
  • Griffiths, Tony Scandinavia, C. . London: Hurst & Co. 2004. ISBN 978-1-85065-317-2. 
  • Hårdstedt, Martin(2016). "Decline and Consolidation: Sweden, the Napoleonic Wars and Geopolitical Restructuring in Northern Europe”, Napoleon's Empire: European Politics in Global Perspective(2016), Palgrave Macmillan, London, UK. ISBN 978-1-137-45547-5.
  • Killham, Edward L. The Nordic Way : A Path to Baltic Equilibrium, The Compass Press, Washington, DC. 1993. ISBN 978-0-929590-12-7.
  • Meredith, William George (1829). Memorials of Charles John, King of Sweden and Norway, Henry Colburn, London.
  • Palmer, Alan (1990). Bernadotte : Napoleon's Marshal, Sweden's King. London: John Murray. ISBN 978-0-7195-4703-4. 
  • Scott, Franklin D.(1962).”Charles XIV John”, Encyclopædia Britannica: An New Survey of Universal Knowledge Volume 5(1962):P.283-286.
  • Scott, Franklin D.(1988). Sweden, The Nation's History, Southern Illinois University Press, Carbondale. ISBN 978-0-8093-1489-8.
  • Six, Georges (2003). Dictionnaire Biographique des Generaux & Amiraux Francais de la Revolution et de l'Empire (1792–1814). Paris: Gaston Saffroy. 
  • Sjostrom, Olof. „KARL XIV JOHAN” (PDF). Ambassade de France en Suede. Arhivirano iz originala (PDF) 17. 11. 2015. g. Pristupljeno 9. 1. 2016. 
  • Titeux, Eugene(1903)."Le Maréchal Bernadotte et la manoeuvre d'Jena (d'après les archives de la Guerre et les papiers du general Dupont)”, REVUE NAPOLEONIENNE 4 (1903): P.68-152
  • Wahlbäck, Krister(1986). The Roots of Swedish Neutrality, The Swedish Institute, Stockholm.
  •  Ovaj članak uključuje tekst iz publikacije koja je sada u javnom vlasništvuBain, Robert Nisbet (1911). „Charles XIV.”. Ur.: Chisholm, Hugh. Encyclopædia Britannica (na jeziku: engleski). 5 (11 izd.). Cambridge University Press. str. 931—932. 
  •  This article incorporates text from a publication now in the public domainRipley, George; Dana, Charles A., ur. (1879). „Bernadotte, Jean Baptiste Jules”. The American Cyclopædia. 
  • Alm, Mikael and Britt-Inger Johansson, ur. (2008). Scripts of Kingship: Essays on Bernadotte and Dynastic Formation in an Age of Revolution. Uppsala: Swedish Science Press. 
    • Review by Rasmus Glenthøj, English Historical Review (2010) 125#512 pp. 205–208.
  • Barton, Dunbar B.: The amazing career of Bernadotte, 1930; condensed one-volume biography based on Barton's detailed 3 vol biography 1914–1925, which contained many documents
  • Koht, Halvdan. "Bernadotte and Swedish-American Relations, 1810–1814," Journal of Modern History (1944) 16#4 pp. 265–285 in JSTOR
  • Lord Russell of Liverpool: Bernadotte: Marshal of France & King of Sweden, 1981
  • Jean-Marc Olivier. "Bernadotte Revisited, or the Complexity of a Long Reign (1810–1844)", in Nordic Historical Review, n°2, 2006.
  • Scott, Franklin D. Bernadotte and the Fall of Napoleon (1935); scholarly analysis
  • Moncure, James A. ed. Research Guide to European Historical Biography: 1450–Present (4 vol 1992); vol 1 pp. 126–34

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]


Švedski kraljevi
1818—1844
Norveški kraljevi
1818—1844