Udegejci

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Udegejci
Udegejska porodica
Ukupna populacija
1.700
Regioni sa značajnom populacijom
 Rusija 1.496[1]
 Ukrajina42
Jezici
udegejski, ruski
Religija
šamanizam, pravoslavlje
Srodne etničke grupe
ostali tungusko-mandžurski narodi

Udegejci (rus. Удэгейцы, engl. Udege) su tungusko-mandžurski narod, čiji jezik pripada južoj (mandžurskoj) grani tungusko-mandžurskih jezika. Tradicionalna teritorija Udegejaca se nalazi u Habarovskom i Primorskom kraju Ruske Federacije.

Teritorija[uredi | uredi izvor]

Tradicionalna teritorija Udegejaca se prostire od obale Japanskog mora na istoku, srednjeg toka desnih pritoka reke Usuri: Hor, Bikin i Velika Usurka na zapadu, teritorije Oroča u blizini današnjeg ruskog grada Sovjetskaja Gavanj na severoistoku, do nanajskog sela Najhina na severu i do teritorije Taza na jugu. Izolovane grupe Udegejaca su živele okružene Nanajcima na obalama pritoka reke Amur: Anjuj, Gur (ili Hungari) i Urmi.[2]

Populacija[uredi | uredi izvor]

Prema rezultatima popisa stanovništva Ruske Federacije, Udegejaca je 2010. bilo 1.496.[1]

Jezik[uredi | uredi izvor]

Udegejski jezik pripada južoj (mandžurskoj) grani tungusko-mandžurskih jezika i najbliži je oročkom jeziku. Postoje tri dijalekta udegejskog,[3] a to su horsko-anjujski, bikinsko-imanski i samarginsko-hungarijski dijalekat.[4] Početkom 21. veka većina Udegejaca govori ruskim kao maternjim jezikom, a procenat govornika udegejskog je u neprestanom opadanju.

Vera[uredi | uredi izvor]

Udegejci su održali tradicionalna animistička verovanja i šamanizam, deo je pravoslavne veroispovesti.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b „Rezultati popisa stanovništva Rusije 2010. Nacionalni sastav stanovništva”. 2010. Arhivirano iz originala (PDF) 21. 08. 2011. g. Pristupljeno 02. 09. 2017. 
  2. ^ Arsenьev, V. K. (1914). „Kitaйcы v Ussuriйskom krae”. str. 34-35.
  3. ^ Udegejci - „Crvena knjiga naroda Ruske Imperije”
  4. ^ Sunik, A. P. (1968). „Udэgeйskiй яzыk”. str. 54.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Arsenьev, V. K. (1914). Kitaйcы v Ussuriйskom krae. // Zapiski Rus. geogr. o-va. — t. 10. — vыp. 1. Habarovsk. str. 34—35. 
  • Sunik, A. P. (1968). Udэgeйskiй яzыk // Яzыki narodov SSSR. T 5. — L. str. 54. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]