Ivan Šibl

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
ivan šibl
Ivan Šibl
Lični podaci
Datum rođenja(1917-10-28)28. oktobar 1917.
Mesto rođenjaVirovitica, Austrougarska
Datum smrti30. mart 1989.(1989-03-30) (71 god.)
Mesto smrtiZagreb, SR Hrvatska, SFR Jugoslavija
Profesijavojno lice
Porodica
SupružnikNeva Šibl
Delovanje
Član KPJ odseptembar 1941.
Učešće u ratovimaNarodnooslobodilačka borba
SlužbaNOV i PO Jugoslavije
Jugoslovenska narodna armija
19411953.
Čingeneral-potpukovnik
Heroj
Narodni heroj od20. decembra 1951.

Odlikovanja
Orden narodnog heroja
Orden partizanske zvezde sa zlatnim vencem Orden zasluga za narod sa zlatnim vencem Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vencem
Orden za hrabrost Orden za hrabrost Partizanska spomenica 1941.

Ivan Šibl (Virovitica, 28. oktobar 1917Zagreb, 30. mart 1989), učesnik Narodnooslobodilačke borbe, rezervni general-potpukovnik, društveno-politički radnik SR Hrvatske i SFRJ i narodni heroj Jugoslavije.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je 28. oktobra 1917. godine u Virovitici. Do 1929. godine Ivan je živeo u Virovitici, gde je završio osnovnu školu i jedan razred Realne gimnazije. Iz Virovitice se preselio u Zagreb, gde je završio malu maturu i dva razreda Učiteljske škole. Dok je pohadao Učiteljsku školu, povezao se sa revolucionarnim omladinskim pokretom, pa je zbog svoje aktivnosti bio isključen iz škole. Školovanje je nastavio u Čakovcu i Vršcu, ali su ga, ubrzo, ponovo isključili iz škole. Godine 1935. vratio se u Zagreb, gde je nastavio aktivnost u revolucionarnom omladinskom pokretu. U to vreme bio je i član radničko-sportskog društva „Metalac“, u kojem se tada okupljala radnička omladina. Iz tog društva je oko 40 članova poginulo u Narodnooslobodilačkom ratu, među kojima i narodni herojiRade Končar, Joža Vlahović, Petar Biškup Veno i Marijan Čavić.

Godine 1939. Ivan je otišao na odsluženje vojnog roka. Posle povratka iz vojske, nije mogao u Zagrebu dobiti zaposlenje, pa se zaposlio u Duvanskoj stanici u Bujanovcu, u južnoj Srbiji. Posle tri meseca, vratio se u Zagreb i dobio posao u biblioteci Ekonomsko-komercijalne škole, u kojoj je radio do 1941. godine.

Narodnooslobodilačka borba[uredi | uredi izvor]

Posle okupacije Kraljevine Jugoslavije i stvaranja ustaške Nezavisne Države Hrvatske, Ivan je kao član udarne grupe učestvovao, u toku leta i jeseni 1941. godine, u nizu oružanih akcija na zagrebačkim ulicama (jedna od njih bila je atentat na nemačke avijatičare). U septembru 1941. godine primljen je u članstvo Komunističke partije Jugoslavije. Pred kraj 1941. godine, ustaška policija je otkrila njegovu aktivnost, i zato je on 24. januara 1942. godine napustio okupirani Zagreb i otišao u Banijski partizanski odred.

Učestvovao je nizu borbi prvo kao borac, a zatim kao politički komesar čete i bataljona u Odredu. Ujesen 1942. godine, Ivan je upućen u Kalnički partizanski odred, na dužnost političkog komesara bataljona. Na toj se dužnosti nalazio do 31. decembra 1942, kada je njegov bataljon ušao u sastav Sedamnaeste slavonske brigade. Početkom 1943. godine, postavljen je na dužnost političkog komesara te brigade, a početkom oktobra 1943. preuzima dužnost političkog komesara 28. slavonske divizije. Krajem 1943. godine, Ivan je postavljen za vršioca dužnosti političkog komesara Druge operativne zone Hrvatske, a u januaru 1944. godine postaje politički komesar Desetog zagrebačkog korpusa. Tu funkciju vršio je do oslobodenja Jugoslavije, maja 1945. godine.

Posleratna karijera[uredi | uredi izvor]

Posle oslobođenja, izabran je za sekretara Gradskog narodnog odbora u Zagrebu, i na toj dužnosti se nalazio do kraja 1945. godine, kada je ponovo prešao u službu Jugoslovenske armije. U JNA je vršio dužnosti zamenika političkog komesara i političkog komesara armije, načelnika Kadrovske uprave u Glavnoj političkoj upravi Ministarstva narodne odbrane u Beogradu i političkog komesara Zagrebačke vojne oblasti. Godine 1953. preveden je u rezervu, u činu general-potpukovnika.

Kratko vreme je radio kao glavni urednik lista „Borba“ u Beogradu, a u razdoblju od 1954. do 1963. godine nalazio se na dužnosti generalnog direktora Radio-televizije „Zagreb“. Od 1963. do 1967. bio je predsednik Prosvetno-kulturnog veća Sabora SR Hrvatske, a od 1967. do 1969. godine bio je poslanik u Veću naroda Savezne skupštine. Od 1946. godine Ivan Šibl je nekoliko puta biran za poslanika u Saboru. Od 1953. bio je član Centralnog komiteta SK Hrvatske, a od 1969. godine bio je predsednik Glavnog odbora SUBNOR-a Hrvatske. Bio je predsednik fudbalskog kluba „Dinamo“ iz Zagreba, od 1959. do 1967. godine.

Decembra 1971. godine, posle XXI sednice Centralnog komiteta SKJ, održane u Karađorđevu, na kojoj je smenjeno najviše rukovodstvo CK Saveza komunista Hrvatske, Ivan je dao ostavku na sve svoje dužnosti. Godine 1972. je isključen iz Saveza komunista Jugoslavije i penzionisan.

Umro je 30. marta 1989. godine u Zagrebu i sahranjen na groblju Mirogoj.

Knjige i odlikovanja[uredi | uredi izvor]

Ivan Šibl bio je veoma aktivan i u publicističkoj delatnosti. Objavio je knjige:

  • Zagrebačka oblast u narodnooslobodilačkoj borbi“, Zagreb 1950. godina,
  • Ratni dnevnik“, Zagreb 1960. godina
  • Iz ilegalnog Zagreba 1941.“, Zagreb 1965. godina
  • Partizanski razgovori“,
  • brošuru „Prve političke akcije komunista u okupiranom gradu“ i
  • monografiju „Zagreb tisuću devetsto četrdeset prve“.

Prema, njegovom, „Ratnom dnevniku“ snimljena su tri filma - „Naši se putovi razilaze“ (1957), „Kad čuješ zvona“ (1969) i „U gori raste zelen bor“ (1971), a sam je napisao scenario za film „Naši se putovi razilaze“ i televizijsku seriju „Sumorna jesen“.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih visokih jugoslovenskih odlikovanja, među kojima su Orden partizanske zvezde sa zlatnim vencem i Orden zasluga za narod sa zlatnom zvezdom. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 20. decembra 1951. godine.

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]