Pjer Kiri

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Pjer Kiri
Lični podaci
Datum rođenja(1859-05-15)15. maj 1859.
Mesto rođenjaPariz, Francuska
Datum smrti19. april 1906.(1906-04-19) (46 god.)
Mesto smrtiPariz, Francuska
ObrazovanjeUniverzitet Sorbona
Porodica
SupružnikMarija Kiri
Naučni rad
Poljefizika
InstitucijaSorbona
Poznat poradioaktivnost
Nagrade Nobelova nagrada za fiziku (1903)

Potpispotpis_alt}}}

Pjer Kiri (franc. Pierre Curie;[1] Pariz, 15. maj 1859Pariz, 19. april 1906) bio je francuski fizičar i hemičar. Sa bratom Žakom 1880. godine je otkrio piezoelektricitet, proučavao magnetske pojave, a 1898. godine sa suprugom Marijom Kiri-Sklodovskom radioaktivne elemente polonijum (Po) i radijum (Ra). 1903. godine dokazao da soli radijuma spontano oslobađaju toplotu. Radovi Pjera i Marije Kiri dokazali su da radioaktivnost uglavnom ne zavisi od spoljašnjih uslova. Sa Marijom i Antoan-Anri Bekerelom dobio Nobelovu nagradu za fiziku 1903. godine.[2]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rodio se 15. maja 1859. godine u Parizu. Njegov otac Eužen Kiri bio je lekar a mati Sofija-Klara Depuli bila je kćerka fabrikanta. U detinjstvu je bio podučavan od strane privatnog učitelja i već sa 16 godina je položio maturski ispit.[3] Sa 19 godina je dobio univerzitetsko obrazovanje u fizici.[3][4][5] Mogao je da predaje fiziku i hemiju. Primio je rad na mestu asistenta u fizikalnoj laboratoriji. On nije odmah pristupio doktoratu zbog nedostatka novca. Umesto toga, radio je kao laboratorijski instruktor.[6] Dok je Pjer Kiri bio dodiplomski student, on je radio u laboratoriji Žan-Gustav Burboza na Prirodno-matematičkom fakultetu.[7] Godine 1895, doktorirao je na Univerzitetu u Parizu u Francuskoj.[8] Materijal za doktorat sastojao se od njegovog istraživanja magnetizma.[9] Nakon doktorata postao je profesor fizike, a 1900. godine profesor na naučnom fakultetu.[10]

Godine 1880. Pjer i njegov stariji brat Pol-Žak (1856–1941) su demonstrirali da se pri kompresiji kristala stvara električni potencijal, odnosno piezoelektricitet.[11] Da bi unapredili svoj rad, izumeli su piezoelektrični kvarcni elektrometar.[12] Sledeće godine su pokazali obrnuti efekat: da se kristali mogu deformisati kada su izloženi električnom polju.[11] Skoro sva digitalna elektronska kola se sada oslanjaju na ovo u obliku kristalnih oscilatora.[13] U kasnijim radovima na magnetizmu Pjer Kiri je definisao Kirijevu skalu.[14] Ovaj posao je takođe uključivao delikatnu opremu – vage, elektrometre, itd.[15]

U godini 1895. je dobio titulu doktora i bio je imenovan na mesto profesora fizike. Te iste godine oženio se sa Marijom Sklodovskom kćerkom učitelja srednje škole u Varšavi.[16][17][6][18][19] Godine 1900, dobio je mesto profesora na fakultetu prirodnih nauka. Kraljevsko društvo u Londonu ga je 1903. godine nagradilo medaljom koju je dobio skupa sa svojom suprugom a 1905. godine je postao član Francuske akademije nauka. Dana 19. aprila 1906. godine ujutro kada je žurio na svoj posao u parisku laboratoriju doživeo je prilikom prelaska ulice saobraćajnu nesreću i smrtno ranjen preminuo je na licu mesta. Po supružnicima Kiri bio je imenovan curium, elemenat sa atomskim brojem 96 i jedinica radioaktivnosti 1 kiri koja je definisana kao broj raspada za 1 sekundu 1 grama čistog radija. Danas je ova jedinica zamenjena jedinicom 1 bekerela

Naučni rad[uredi | uredi izvor]

Pjer i Marija Kiri u svojoj laboratoriji

U početku se posvećivao studiranju simetričnih kristala i 1880. godine je otkrio sa svojim bratom Pol Žak Kirijem piezoelektričnu pojavu. Posle toga je svoju pažnju okrenuo ka magnetizmu. Dokazao je da se magnetske osobine datog materijala menjaju prilikom određene toplote- ova toplota se sada naziva Kirijeva toplota.

Pre svojih čuvenih doktorskih studija o magnetizmu, dizajnirao je i usavršio izuzetno osetljivu torzionu vagu za merenje magnetnih koeficijenata. Varijacije ove opreme najčešće su koristili budući radnici u toj oblasti. Pjer Kiri je proučavao feromagnetizam, paramagnetizam i dijamagnetizam za svoju doktorsku tezu i otkrio uticaj temperature na paramagnetizam koji je sada poznat kao Kirijev zakon. Materijalna konstanta u Kirijevom zakonu poznata je kao Kirijeva konstanta. Takođe je otkrio da feromagnetne supstance pokazuju kritičnu temperaturnu tranziciju, iznad koje su supstance gubile svoje feromagnetno ponašanje. Ovo je sada poznato kao Kirijeva temperatura. Kirijeva temperatura se koristi za proučavanje tektonike ploča, lečenje hipotermije, merenje kofeina i razumevanje vanzemaljskih magnetnih polja.[20] Kiri je merna jedinica koja se koristi za opisivanje intenziteta uzorka radioaktivnog materijala i nazvana je po Mariji i Pjeru Kiriju.[21][22]

Pjer Kiri je formulisao ono što je sada poznato kao Princip Kirijeve disimetrije: fizički efekat ne može imati disimetriju koja je odsutna u njegovom efikasnom uzroku.[23][24] Na primer, nasumična mešavina peska u nultoj gravitaciji nema disimetriju (izotropna je). Uveđenjem gravitacionog polja nastaje disimetrija zbog pravca polja. Tada se zrna peska mogu 'samo-sortirati' sa povećanjem gustine sa dubinom. Ali ovaj novi raspored, sa usmerenim rasporedom zrna peska, zapravo odražava disimetriju gravitacionog polja koje izaziva razdvajanje.

Proučavanje radioaktivnih materijala je vršio sa svojom suprugom. Svoja otkrića su izvodili u nepovoljnim uslovima i nisu imali dovoljno laboratorijske opreme i uređaja. 1898. godine objavili su pronalazak radijuma i polonijuma, koje su dobili iz uranijuma. Kasnije su izučavali radijum i njegov radioaktivni raspad. Njihov rad je stvorio osnovu za izučavanje u atomskoj fizici i hemiji. Zajednički su 1903. godine odlikovani Nobelovom nagradom za fiziku za proučavanje radioaktivnog zračenja, koje je otkrio Antoan-Anri Bekerel i koji je skupa sa njima dobio Nobelovu nagradu.

Kiri je radio sa svojom ženom na izolaciji polonijuma i radijuma. Oni su prvi upotrebili termin „radioaktivnost”, i bili su pioniri u proučavanju te pojave. Njihov rad, uključujući proslavljeni doktorski rad Marije Kiri, koristio je osetljivi piezoelektrični elektrometar koji su konstruisali Pjer i njegov brat Žak Kiri.[25] Publikacija Pjera Kirija od 26. decembra 1898. sa njegovom suprugom i M. G. Bemont[26] o njihovom otkriću radijuma i polonijuma nagrađena je nagradom Citat za hemijski prodor Odeljenja za istoriju hemije Američkog hemijskog društva uručenoj ESPCI ParisTech (zvanično École supérieure de physique et de Chimie industrielles de la Ville de Paris) 2015. godine.[27][28] Godine 1903, da bi odalo počast radu porodice Kiri, Londonsko kraljevsko društvo je pozvalo Pjera da predstavi njihovo istraživanje.[29] Mariji Kiri nije bilo dozvoljeno da drži predavanje, te je lord Kelvin sedeo pored nje dok je Pjer govorio o njihovom istraživanju. Posle ovoga, Lord Kelvin je održao ručak za Pjera.[29] Dok su bili u Londonu, Pjer i Marija su nagrađeni Dejvijevom medaljom Kraljevskog društva u Londonu.[30] Iste godine, Pjer i Marija Kiri, kao i Anri Bekerel, dobili su Nobelovu nagradu za fiziku za svoja istraživanja radioaktivnosti.[31]

Kiri i jedan od njegovih učenika, Albert Labord, napravili su prvo otkriće nuklearne energije, identifikujući kontinuiranu emisiju toplote iz čestica radijuma.[32] Kiri je takođe istraživao emisije zračenja radioaktivnih supstanci i pomoću magnetnih polja uspeo da pokaže da su neke emisije pozitivno naelektrisane, neke negativne, a neke neutralne. Oni odgovaraju alfa, beta i gama zračenju.[33]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Jones, Daniel (2011). Roach, Peter; Setter, Jane; Esling, John, ur. Cambridge English Pronouncing Dictionary (18th izd.). Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-15253-2. 
  2. ^ „The Nobel Prize in Physics 1903”. Nobel Prize. Arhivirano iz originala 31. 8. 2020. g. Pristupljeno 8. 7. 2016. 
  3. ^ a b „Pierre Curie”. biography.yourdictionary.com. Pristupljeno 11. 12. 2020. 
  4. ^ „Pierre Curie”. Atomic Heritage Foundation (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 11. 2. 2021. g. Pristupljeno 6. 11. 2020. 
  5. ^ „Pierre Curie”. history.aip.org. Arhivirano iz originala 11. 2. 2021. g. Pristupljeno 11. 12. 2020. 
  6. ^ a b Quinn, Susan (1996). Marie Curie : a life. Reading, Mass.: Addison-Wesley. ISBN 978-0201887945. [mrtva veza]
  7. ^ Marie Curie et Les conquérants de tome : 1896-2006, par Jean-Pierre Poirier
  8. ^ „Curie, Pierre, 1859-1906”. history.aip.org. Arhivirano iz originala 11. 2. 2021. g. Pristupljeno 9. 10. 2020. 
  9. ^ „Marie Curie - A Student in Paris (1891-1897)”. history.aip.org. Pristupljeno 14. 11. 2020. 
  10. ^ „The Nobel Prize in Physics 1903”. NobelPrize.org (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 4. 7. 2018. g. Pristupljeno 9. 10. 2020. 
  11. ^ a b „This Month in Physics History: March 1880: The Curie Brothers Discover Piezoelectricity”. ACS News. March. 2014. Arhivirano iz originala 11. 2. 2021. g. Pristupljeno 8. 7. 2016. 
  12. ^ Molinié, Philippe; Boudia, Soraya (maj 2009). „Mastering picocoulombs in the 1890s: The Curies' quartz–electrometer instrumentation, and how it shaped early radioactivity history”. Journal of Electrostatics. 67 (2–3): 524—530. doi:10.1016/j.elstat.2009.01.031. 
  13. ^ Manbachi, A. and Cobbold R.S.C. (novembar 2011). „Development and Application of Piezoelectric Materials for Ultrasound Generation and Detection”. Ultrasound. 19 (4): 187—196. S2CID 56655834. doi:10.1258/ult.2011.011027. Arhivirano iz originala 22. 7. 2012. g. 
  14. ^ Kürti, N.; Simon, F. (1938). „LXXIII. Remarks on the "Curie" scale of temperature”. The London, Edinburgh, and Dublin Philosophical Magazine and Journal of Science. 26 (178): 849—854. doi:10.1080/14786443808562176. 
  15. ^ Nobel Lectures, Physics 1901–1921, Elsevier Publishing Company, Amsterdam, 1967.[1] Arhivirano 4 jul 2018 na sajtu Wayback Machine
  16. ^ Redniss, Lauren (2011). Radioactive. New York, New York: HarperCollins. str. 26. 
  17. ^ Redniss, Lauren (2011). Radioactive. New York, New York: HarperCollins. str. 33. 
  18. ^ Estreicher, Tadeusz (1938). Curie, Maria ze Skłodowskich (na jeziku: poljski) (vol. 4 izd.). In Polski słownik biograficzny. str. 111. 
  19. ^ Goldsmith, Barbara (16. 5. 2011). Obsessive Genius: The Inner World of Marie Curie (Great Discoveries) (na jeziku: engleski). W. W. Norton & Company. ISBN 978-0-393-07976-0. 
  20. ^ Redniss, Lauren (2011). Radioactive. New York, New York: HarperCollins. str. 30. 
  21. ^ Technology, Missouri University of Science and. „- Nuclear Engineering and Radiation Science”. Missouri S&T (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 11. 2. 2021. g. Pristupljeno 11. 12. 2020. 
  22. ^ United States Atomic Energy Commission (1951). Semiannual Report of the Atomic Energy Commission, Volume 9. str. 93. 
  23. ^ Castellani, Elena; Ismael, Jenann (16. 6. 2016). „Which Curie's Principle?” (PDF). Philosophy of Science. 83 (5): 1002—1013. S2CID 55994850. doi:10.1086/687933. hdl:10150/625244Slobodan pristup. Arhivirano (PDF) iz originala 30. 8. 2020. g. Pristupljeno 8. 7. 2016. 
  24. ^ Berova, Nina (2000). Circular dichroism : principles and applications. New York, NY: Wiley-VCH. str. 43—44. ISBN 0-471-33003-5. Pristupljeno 8. 7. 2016. 
  25. ^ „Marie and Pierre Curie and the Discovery of Polonium and Radium”. Nobelprize.org. 2014. Arhivirano iz originala 11. 8. 2020. g. Pristupljeno 7. 6. 2020. 
  26. ^ P. Curie, Mme. P. Curie, and M. G. Bémont, Comptes Rendus de l'Académie des Sciences, Paris, 1898 (26 December), vol. 127, pp. 1215–1217.
  27. ^ „2015 Awardees”. American Chemical Society, Division of the History of Chemistry. University of Illinois at Urbana-Champaign School of Chemical Sciences. 2015. Arhivirano iz originala 21. 6. 2016. g. Pristupljeno 1. 7. 2016. 
  28. ^ „Citation for Chemical Breakthrough Award” (PDF). American Chemical Society, Division of the History of Chemistry. University of Illinois at Urbana-Champaign School of Chemical Sciences. 2015. Arhivirano (PDF) iz originala 19. 9. 2016. g. Pristupljeno 1. 7. 2016. 
  29. ^ a b „Marie Curie – Recognition and Disappointment (1903–1905)”. history.aip.org. Arhivirano iz originala 11. 2. 2021. g. Pristupljeno 6. 11. 2020. 
  30. ^ „The Nobel Prize in Physics 1903”. NobelPrize.org (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 4. 7. 2018. g. Pristupljeno 14. 11. 2020. 
  31. ^ „Pierre Curie”. Atomic Heritage Foundation (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala 11. 2. 2021. g. Pristupljeno 14. 11. 2020. 
  32. ^ Abbott, Steve; Jensen, Carsten; Aaserud, Finn; Kragh, Helge; Rudinger, Erik; Stuewer, Roger H. (jul 2000). „Controversy and Consensus: Nuclear Beta Decay 1911–1934”. The Mathematical Gazette. 84 (500): 382. ISBN 978-3-0348-8444-0. JSTOR 3621743. doi:10.2307/3621743. 
  33. ^ Lagowski, Joseph J. (1997). Macmillan encyclopedia of chemistry. 2. New York: Macmillan Reference USA. str. 1293. ISBN 0-02-897225-2. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]