Filipinska revolucija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Filipinska revolucija (fil./tag. Himagsikang Pilipino, šp. Revolución Filipina), takođe poznata kao Tagaloški rat (šp. Guerra Tagalog),[1] bila je revolucija i kasnije sukob između filipinskog naroda i španskih kolonijalnih vlasti.

Filipinska revolucija je počela u avgustu 1896. godine, kada su španske vlasti otkrile Katipunan — antikolonijalnu tajnu organizaciju. Katipunan, na čelu sa Andresom Bonifasijem, bio je oslobodilački pokret čiji je cilj bila nezavisnost od Španije kroz oružani revolt. Organizacija je imala uticaja na gotovo cijelom prostoru Filipina. Tokom masovnog okupljanja u Kalookanu, vođe Katipunana su se organizovale u revolucionarnu vladu, imenovale novoosnovanu vladu — „Haring bajang katagalugan”, te otvoreno proglasile oružanu revoluciju širom zemlje.[2] Bonifasio je pozvao na napad na glavni grad, Manilu. Napad nije uspio; međutim, okolne provincije počele su sa pobunama. Preciznije, pobunjenici u Kaviteu predvođeni Marijanom Alvarezom i Emiliom Aginaldom (koji su bili iz dviju različitih frakcija Katipunana) pobijedili su u prvim konfliktima. Borba za prevlast i moć među revolucionarima dovela je do smrti Bonifasija 1897. godine, a njegovu funkciju naslijedio je Aginaldo koji je vodio sopstvenu revolucionarnu vladu. Iste godine, revolucionari i Španci su potpisali Pakt za Bijak-na-Bato, kojim je nasilje privremeno smanjeno. Aginaldo i drugi filipinski oficiri otišli su u samonametnuti egzil u Hongkong. Međutim, nasilje i neprijateljstvo nikada nije potpuno utihnulo.[3]

Sjedinjene Američke Države su 21. aprila 1898. godine pokrenule pomorsku blokadu Kube, što je bila prva vojna akcija Špansko-američkog rata.[4] Američki mornarički Azijski eskadron (engl. Asiatic Squadron), pod vođstvom komodora Džordža Djuija, odlučno je 1. maja porazio Špansku mornaricu u bitki u zalivu Manila, efektivno preuzimajući kontrolu nad Manilom. Aginaldo se, nezvanično u savezništvu sa SAD, 19. maja vratio na Filipine i nastavio sa napadima na Špance. Pobunjenici su do juna stekli kontrolu nad gotovo cijelim Filipinima — osim Manile. Aginaldo je 12. juna izdao Deklaraciju o nezavisnosti Filipina (fil./tag. Pagpapahayag ng Kasarinlan ng Pilipinas).[5] Iako je ovo označilo kraj revolucije, ni Španija ni SAD nisu priznavali nezavisnost Filipina.[6]

Španska uprava na Filipinima zvanično je završena potpisivanjem Pariskog mira (1898), kojim je takođe okončan i Špansko-američki rat. Ovim sporazumom Španija je ustupila SAD kontrolu nad Filipinima i ostalim teritorijama.[3] Oko Manile je uspostavljen ’nelagodan’ mir; američke snage su kontrolisale grad, a slabije filipinske snage ih okruživale.

U bitki za Manilu koja se odigrala 4. februara 1899. godine, izbio je sukob između filipinskih i američkih snaga; započet je Filipinsko-američki rat. Aginaldo je momentalno naredio „[d]a se mir i prijateljski odnosi sa Amerikancima naruše i da će pomenuti biti tretirani kao neprijatelji”.[7] Prva Filipinska republika u fazi nastanka, juna 1899. formalno je objavila rat Sjedinjenim Državama.[8][9]

Filipini nisu postali međunarodno priznata nezavisna država sve do 1946. godine.

Rezime[uredi | uredi izvor]

Glavni priliv revolucionarnih ideja desio se na početku 19. vijeka, kada su Filipini bili otvoreni za svjetsku trgovinu. Prve engleske firme su osnovane 1809. godine u Manili, nakon donošenja kraljevskog dekreta 1834. godine kojim je grad zvanično otvoren za svjetsku trgovinu. Filipinima se upravljalo iz Meksika još od 1565. godine,[10] dok su kolonijalni administrativni troškovi bili pokrivani subvencijama od galeonske trgovine. Povećana konkurentnost sa stranim trgovcima dovela je do propasti trgovine galeonima 1815. godine. Nakon priznavanja meksičke nezavisnosti 1821. godine, Španija je bila primorana da upravlja Filipinima direktno iz Madrida i pronađe nove izvore prihoda za plaćanje kolonijalne administracije.[11] U ovom momentu, postrevolucionarne ideje iz Francuske došle su i do Filipina putem književnosti odnosno književnih umjetničkih djela koja su nalazila čitaoce na Filipinima, što je rezultovalo usponom prosvijetljene plemićke klase prinsipalija (šp. principalía) u društvu.

Španska revolucija 1868. (šp. La Gloriosa / Sexenio democrático) okončala je autokratsku vladavinu kraljice Isabele II. Autokratska vlada je zamijenjena liberalnom, na čelu sa generalom Fransiskom Seranom i Domingezom.[12] Serano je 1869. godine imenovao Karlosa Mariju od Tore za 91. general-gubernatora. Ideja liberalizma na Filipine je uvedena upravo za vrijeme njegove vladavine.

Izbor Amadea Savojskog na tron Španije doveo je do zamjene De la Torea 1871. godine.[13] Vlada sljedećeg general-gubernatora, Rafaela de Iskijerda, 1872. godine je doživjela ustanak filipinskih vojnika za arsenal tvrđave San Felipe u Kavite el Vijehu. Sedam dana poslije bune, mnogo ljudi je uhapšeno i dovedeno pred sud. Trojica su bili sekularni sveštenici: Hose Burgos, Marijano Gomez i fratar Hasinto Zamora; njih su španske vlasti objesile u Bagumbajanu.[14] Njihovo pogubljenje imalo je dubokog uticaja na mnogo Filipinaca; Hose Rizal, nacionalni heroj, posvetiće svoj roman El filibusterismo upravo njima.[15]

Mnogo Filipinaca uhapšenih za moguće pobunjeništvo deportovano je u španske kaznene kolonije.[16] Neki od njih, kako god, uspjeli su pobjeći u Hongkong, Jokohamu, Singapur, Pariz, London, Berlin ili neke dijelove Španije. Sastajali su se s filipinskim studentima i drugim egzilantima koji su pobjegli iz kaznenih kolonija. Povezani zajedničkom vjerom, osnovali su organizaciju poznatu kao Pokret Propaganda (fil./tag. Kilusang Propaganda). Ovi emigranti su se prvobitno služili perom za osuđivanje španskog zlostavljanja i izrabljivanja ljudi te traženje temeljne reforme strane kolonijalne vlade.

Romani Hosea Rizala, Noli me tángere (Touch Me Not, 1887) i El filibusterismo (The Filibuster, 1891), otkrili su španske zloupotrebe u društvenopolitičkim i religijskim aspektima. Izdavanje Rizalovog prvog romana dovelo je do zloglasnog agrarnog konflikta 1888. godine u njegovom rodnom gradu Kalambi, kada su dominikanske hacijende dovedene u probleme oko plaćanja poreza vladi. Po povratku iz Amerika, Rizal je 1892. godine osnovao Filipinsku ligu (La Liga Filipina), filipinsku asocijaciju organizovanu radi reformi kolonijalne vlade. Kada su Španci saznali da je Rizal na Filipinima, uhapsili su ga i deportovali nekoliko dana nakon osnivanja Lige.

Deportacija Rizala rezultovala je raspadom Lige. Mirna kampanja za reforme bila je okončana, a započeta mnogo agresivnija. Kada je čuo da je Rizal deportovan u Dapitan, član Lige Andres Bonifasio i njegovi prijatelji osnovali su tajnu organizaciju po imenu Katipunan, u kući smještenoj u Tondu (Manila). Katipunan je dobijao sve više i više članova i bio posebno privlačan nižim klasama. Bonifasio je juna 1896. poslao emisara u Dapitan kako bi dobio i Rizalovu podršku, ali Rizal je odbio da učestvuje u oružanoj revoluciji. Katipunan je 19. avgusta 1896. godine otkrio španski fratar, kada je označen početak Filipinske revolucije.

Revolucija se prvobitno rasplamsala u osam provincija Centralnog Luzona. Oružani otpor se kasnije proširio regionom Južni Tagalog, pogotovo provincijom Kavite, gdje su gradovi bili postepeno oslobađani tokom prvih mjeseci ustanaka. Uzastopne konvencije 1896. i 1897. godine u Imusu i Teherosu odlučile su o sudbini nove republike. Republika Bijak-na-Bato biva osnovana u novembru 1897. godine, a ustav je proglasila pobunjenička vlada.

Bitka u zalivu Manila se odigrala 1. maja 1898. godine, kao dio Špansko-američkog rata. Aginaldo, koji se 19. maja vratio iz dobrovoljnog egzila, 24. maja se u Kaviteu oglasio sljedećim riječima: „... Vraćam se da preuzmem komandu svih snaga za ostvarenje naših gordih aspiracija, uspostavljanje diktatorske vlade kojom će se navedeni dekreti staviti pod moju punu odgovornost...”[17] Aginaldo je 12. juna proglasio nezavisnost Filipina,[18] a već 18. juna izdao dekret proglasivši diktatorsku vladu na čijem će čelu biti on.[19] Aginaldo je 23. juna izdao drugi dekret, kojim je diktatorska vlada zamijenjena revolucionarnom vladom.[20] Između juna i 10. septembra 1898. godine, revolucionarna vlada je održala izbore za Maloloski kongres; Emilio Aginaldo je tada izabran za predsjednika Filipina. Neprijateljstvo imeđu američkih i filipinskih snaga je obznanjeno 2. februara 1899. godine.[21] Na sjednicama održavanim u periodu od 15. septembra 1898. do 13. novembra 1899. godine usvojen je Maloloski ustav, čime je stvorena Prva Filipinska republika, sa Aginaldom kao predsjednikom. Aginaldo je 12. juna 1899. godine proglasio objavljivanje rata protiv SAD, pokrenuvši tako Filipinsko-američki rat. Američke snage su uhvatile Aginalda 23. marta 1901. godine, a na vjernost Sjedinjenim Američkim Državama zakleo se 1. aprila. Američki predsjednik Teodor Ruzvelt objavio je 4. jula 1902. godine potpuno pomilovanje i amnestiju za sve Filipince koji su učestvovali u sukobima, tako efektivno i konačno zaustavivši teški razorni rat.[22][23]

Korijeni[uredi | uredi izvor]

Mapa Filipina pred kraj 19. vijeka

Filipinska revolucija je bila akumulacija ideja i ekspozicija međunarodnoj zajednici, što je dovelo do započinjanja nacionalističkih poduhvata. Porast filipinskog nacionalizma je bio spor ali neizbježan. Zloupotrebe španske vlade, vojske i sveštenstva tokom tri vijeka kolonijalne vladavine, kao i objelodanjivanje pomenutog djelovanjem ilustradosa krajem 19. vijeka, popločalo je put za ujedinjeni filipinski narod.[24][25] Kako god, rast nacionalizma bio je spor zbog teškoća u društvenom i ekonomskom međuodnosu Filipinaca. U datiranom pismu koje je napisao filipinski pisac Hose P. Rizal i poslao ocu Visenteu Garsiji sa Atenea munisipala de Manila, Rizal kaže sljedeće:[26]

Ima, onda, na Filipinima, napretka ili poboljšanja koje je individualno, ali nema nacionalnog napretka.

— 17. januar 1891.

Otvaranje Manile svjetskoj trgovini[uredi | uredi izvor]

Skica španskog galeona tokom trgovine na relaciji Manila—Akapulko

Prije otvaranja Manile inostranom tržištu, španske vlasti su odvraćale strane trgovce od boravka u koloniji i ulaska u poslovne veze sa istom.[27] Kraljevskim dekretom 2. februara 1800. godine strancima je zabranjeno da žive na Filipinima,[28] baš kao i kraljevskim dekretima iz 1807. i 1816. godine.[28] General-gubernator Marijano Rikafort je 1823. godine objavio edikt kojim je zabranjeno stranim trgovcima da trguju na malo i radi trgovine posjećuju provincije. Isti edikt je ponovo izdao Lardizabal godine 1840.[29] Kraljevskim dekretom izdatim 1844. godine zabranjeno je strancima da putuju u provincije pod bilo kojim izgovorom, a 1857. godine nekoliko zakona protiv stranaca dodatno je bilo revidirano i uvedeno.[30]

Širokim prihvatanjem doktrine lese fer pred kraj 18. vijeka Španija je ’opustila’ svoju merkantilističku politiku. Britanska okupacija Manile (1762—1764) primorala je Španiju da prihvati činjenicu da je nemoguće izolovati koloniju od djelovanja i trgovanja sa svijetom.[31] Stranim brodovima je 1789. godine dozvoljeno da dovoze azijska dobra u luku Manile.[32] Čak i prije 1780-ih, mnogo stranih brodova — uključujući klipere Jankija — posjećivalo je Manilu uprkos regulacijama kojima je ovo bilo zabranjeno. General-gubernator Feliks Berenger de Markina je 1790. sugerisao da kralj Španije otvori Manilu svjetskoj trgovini.[33] Takođe, bankrotiranje Kraljevske kompanije Filipina (Real kompanja de Filipinas) momentalno je primoralo španskog kralja da otvori Manilu za svjetsku trgovinu. U kraljevskom dekretu izdatom 6. septembra 1834. godine, privilegije kompanije su bile ukinute a luka Manile otvorena za trgovinu.[34]

Otvaranje luka i strane firme[uredi | uredi izvor]

Nedugo nakon otvaranja Manile svjetskoj trgovini, španski trgovci su počeli da gube svoju komercijalnu nadmoć na Filipinima. Restrikcije protiv stranih trgovaca su smanjene 1834. godine kada je Manila postala otvorena luka. Do kraja 1859. godine bilo je 15 stranih firmi u Manili. Sedam ih je bilo britanskih, tri američke, dvije francuske, dvije švajcarske i jedna njemačka.[35]

Neki američki trgovci su se nastanili u Manili 1834. godine i u velikoj mjeri investirali u poslovanje. Dvije američke poslovne firme bivaju osnovane: Rasel, Sterdžis i kompanija i Pil, Habel i kompanija; postaju dvije među glavnim, vodećim poslovnim firmama. U početku, Amerikanci su imali prednost nad britanskim konkurentima jer su za filipinski izvoz nudili proizvod po relativno dobroj cijeni; primjer je kanjamo (industrijska konoplja), šećer i duvan.[36]

Američka nadmoć u trgovini nije dugo potrajala. U svjetlu krute britanske konkurencije, postepeno su gubili kontrolu nad filipinskim tržištem. Do ovog pada je došlo zbog nedostatka podrške američke vlade i nedovoljno američkih trgovinskih baza u Orijentu.[36] Rasel, Sterdžis i kompanija je bankrotirao 1875. godine, a pratio ga je Pil, Habel i kompanija koji je bankrot doživio 1887. godine. Ubrzo poslije ovoga, britanski trgovci — uključujući Džejmsa Adama Smita, Lorensa H. Bela i Roberta P. Vuda — počeli su da dominiraju finansijskim aktivnostima u Manili.[36]

Uznemirena dominacijom britanske i američke ekonomije u Manili, vlada Španije je 1842. godine poslala španskog diplomatu Sinibalda de Masa na Filipine da bi sproveo ekonomsko istraživanje tamošnjeg tržišta i dao preporuke.[37] Nakon intenzivne istrage, De Mas je Kruni podnio svoj zvanični izvještaj. Izvještaj naslovljen Informe sobre el estado de las Islas Filipinas en 1842 bio je objavljen 1843. godine u Madridu. Mas je ukazao na sljedeće: otvaranje još luka radi pospješivanja strane trgovine, podsticanje kineske imigracije radi podstrekivanja agrikulturnog razvoja, te ukidanje duvanskog monopola.[38]

Kao odgovor na preporuke Sinibalda de Masa, Španija otvara još mnogo luka. Luke Sual, Iloilo i Zamboanga otvorene su 1855. godine, luka Sebu je otvorena 1860. godine, a Legaspi i Takloban godine 1873.[39]

Prosvjetljenje[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Ilustrados
Za više informacija pogledajte: Kasta (Latinska Amerika), Peninsulari i Kreoli
Vođe reformatorskih pokreta u Španiji: Hose Rizal, Marselo I. del Pilar i Marijano Ponse
[fotografisano u Španiji (1890)]
Ilustradosi okupljeni na stepe­ništu zapovjedništva u Madridu (oko 1890) prikladno prikazuju način na koji su Filipinci mobilizovali svoju odbranu protiv evropskog ra­sizma kroz buržoaski krojački stil

Do početka Filipinske revolucije filipinsko društvo je bilo podijeljeno u društvene klase i potklase zasnovane na ekonomskom statusu osobe. Postojale su dvije glavne klase u ovom sistemu. Najviši ljudi prema društvenoj skali bili su članovi prinsipalije, a ostali su pripadali klasi mases. U prinsipaliju su spadali zemljoposjednici, učitelji, lokalni zvaničnici i bivši funkcioneri. Članovi ove klase činili su društvenu aristokratiju grada.

Španci su pripadali klasi prinsipalija i bili dodatno podijeljeni u dvije potklase: peninsulari i kreoli. Peninsulari su bili oni koji su živjeli na Filipinima a rođeni su u Španiji. Kreoli ili krioljo su bili Španci koji su bili rođeni u kolonijama. Iako su peninsulari i kreoli uživali istu društvenu moć, pošto su oboji pripadali prinsipaliji, peninsulari su se (očekivano) smatrali društveno nadmoćnijima u odnosu na kreole.[40]

Niža od dviju klasa, mases ili Indios, obuhvatala je sve siromašne pučane, seljake i radnike. Za razliku od klase prinsipalija, čiji su članovi imali visoke javne urede i preporuke kralja Španije, mases je imao samo nekoliko građanskih prava i privilegija. Najviša politička funkcija koju su mogli da vrše je bio gobernadorsiljo, odnosno gradski izvršilac. Članovi Katipunana, tajne organizacije koja je pokrenula revoluciju, uglavnom su pripadali klasi mases.[40]

Materijalni prosperitet na početku 19. vijeka začeo je nastanak prosvijetljene srednje klase na Filipinima, sačinjene iz bogatih farmera, učitelja, advokata, ljekara, pisaca i vladinih službenika. Većina ih je mogla kupiti i čitati knjige u početku nedostupne nižoj filipinskoj klasi. Razgovarali su o političkim problemima i tražili reformu vlade, a na kraju uspijevali i poslati svoju djecu na koledže i univerzitete Manile i inostranstva (naročito Madrida). Materijalni napredak je ostvaren primarno zbog otvaranja luke Manile i drugih luka svjetskoj trgovini.[41]

Vodeći intelektualci u zemlji dolazili su iz prosvijetljene srednje klase. Kasnije su se nazvali ilustradosima, što znači „oni učeni”. Takođe, oni su smatrali da pripadaju inteligenciji, statusnoj grupi obrazovanih Filipinaca. Iz ilustradosa dolaze i prvi eminentni članovi Propagande, pokreta koji je raspirio prvu vatru revolucije.[42]

Liberalizam (1868—1874)[uredi | uredi izvor]

Revolucijom iz 1868. godine zbačena je autokratska monarhija kraljice Isabele II od Španije, te zamijenjena građanskom i liberalnom vladom u kojoj je republičke principe isticao general Fransisko Serano i Domingez, 1. vojvoda od Tore.[43]‍:107

Naredne godine Serano je imenovao Karlosa Mariju od Tore, člana španske vojske, za 91. general-gubernatora Filipina. Filipinski i španski liberali koji su boravili u zemlji bili su ga 23. juna 1869. godine svečano dočekali u palati Malakanjan. U noći 12. jula 1869. godine, filipinski poglavari, sveštenici i studenti okupili su se i serenadom pozdravili Karlosa od Tore u palati Malakanjan kako bi iskazali da cijene njegovu liberalnu politiku. Serenadu su predvodili uticajni stanovnici Manile, uključujući Hosea Kabezasa de Hereru (građanski gubernator Manile), Hosea Burgosa, Maksima Paterna, Manuela Genata, Hoakina Parda de Taveru, Angla Garčitorenu, Andresa Nijeta i Hakoboa Zobela i Zangroniza.

Skupština reformatora, Hunta heneral de reformas, osnovana je u Manili. Činilo ju je pet Filipinaca, jedanaest španskih civila i pet španskih fratara.[43]‍:362–363 Imali su mogućnost da glasaju o reformama, koje su podlijegale domaćoj vladi.[43]‍:363 Međutim, nijedna od reformi nije imala efekta zbog toga što su se fratri bojali da bi istima njihov uticaj bio doveden u pitanje. Skupština je prestala da postoji nakon Restauracije (1874).[43]‍:363

Rađanje filipinskog nacionalizma[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Filipinski nacionalizam

Prvi veliki izazov za monarhiju u doba Američke revolucije bio je 1776. u američkim kolonijama. Iako je Američka revolucija uspjela, bila je u relativno izolovanom području. Međutim, Francuska revolucija je 1789. godine počela da mijenja politički pejzaž Evrope; okončano je postojanje apsolutne monarhije u Francuskoj. Moć je s kralja prešla na narod kroz predstavništvo u parlamentu. Ljudi u drugim evropskim državama počeli su takođe da traže predstavništva. Na Filipinima se ova ideja proširila putem pisanih djela kriola, kao što je Luis Rodrigez Varela koji je sebe nazivao imenom „Konde Filipino” (Erl Filipina).[44] Ovo je bilo prvi put da se kolonista nazove Filipincem umjesto standardnog identiteta Španca. Porastom ekonomske i političke stabilnosti na Filipinima, srednja klasa je počela zahtijevati da se crkve na Filipinima nacionalizuju procesom poznatim kao sekularizacija. U ovom procesu, kontrola nad filipinskim parohijama prešla je iz religijskih redova u ruke sekularnog sveštenstva, tačnije sveštenika rođenih na Filipinima. Religijski redovi, odnosno fratri, reagovali su negativno i počela je politička borba između fratara i sekularnih sveštenika.

Za Evropu 19. vijek je takođe bio nova era. Moć Crkve se smanjivala, a fratri su počeli da dolaze na Filipine; nada da će fratri povratiti svoje položaje je izgubljena. Otvaranjem Sueckog kanala putovanje na relaciji Španija—Filipini postalo je kraće. Još peninsulara (poluostrvljani, Španci rođeni u Španiji) počelo je da nadire u koloniju i zauzima razne položaje u vladi koji su tradicionalno pripadali kreolima (Španci rođeni na Filipinima). Tokom 300 godina kolonijalne uprave, kreoli su se navikli na poluautonomiju sa general-gubernatorom, koji je bio jedini španski (poluostrvljanski) vladin zvaničnik. Kreoli su tražili predstavništvo u Kortesu, gdje bi mogli da izraze svoje nezadovoljstvo. Ovo je, pored problema sa sekularizacijom, bio povod rađanja kreolskih pobunjenika.

Kreolski pobunjenici[uredi | uredi izvor]

Krioljo (kreoli; ili insulari, ostrvljani, kako su ih zvali lokalno) pisci s kraja 18. vijeka počeli su sa širenjem ideala Francuske revolucije na Filipinima. U isto vrijeme, kraljevskim dekretom je određena sekularizacija filipinskih crkava te su mnoge parohije predane u ruke sveštenika rođenih na Filipinima. Otprilike na pola puta, proces je stopiran usljed povratka Jezuita. Vjerski redovi počeli su da povraćaju filipinske parohije. Jedan slučaj koji je razbjesnio insulare bilo je franjevačko zauzimanje Antipola, najbogatije parohije na ostrvu koja je bila pod kontrolom sveštenika filipinskog porijekla. Početkom 19. vijeka, otac Pedro Pelaez i otac Marijano Gomez počeli su da organizuju aktivnosti kojima se zahtijevalo da kontrola filipinskih parohija bude vraćena filipinskim sekularnim sveštenicima. Otac Pelaez, koji je bio arhiepiskop Manilske katedrale, umro je u zemljotresu; otac Gomez se povukao i odlučio da živi privatnim životom. Sljedeća generacija aktivista insulara uključuje oca Hosea Burgosa, koji je organizovao studentske mitinge na Univerzitetu Santo Tomas. Na političkom frontu, među ostrvljanske aktiviste ubraja se Hoakin Pardo de Tavera i Hakobo Zobel. Nemiri su eskalirali u veliku pobunu 1823. godine, kada je Andres Novales (kreolski kapetan) proglasio nezavisnost Filipina od Španije i krunisao sebe za vladara Filipina.[44] Ustanci ostrvljana su počeli januara 1872. godine, kada su se pobunili vojnici i radnici radi dolaska u posjed arsenala tvrđave San Felipe u Kaviteu. Predvodio ih je narednik Ferdinand la Madrid, španski mestik. Vojnici su pogrešno shvatili vatromet u Kijapu, koji je bio organizovan u znak slavljenja Svetog Sebastijana, kao signal za početak dugo planiranog nacionalnog ustanka. Kolonijalna vlada je iskoristila incident za povećavanje vladavine terora i eliminisanje subverzivnih političkih i crkvenih ličnosti. Među njima su bili sveštenici Marijano Gomez, Hose Burgos i Hasinto Zamora, koji su 18. februara 1872. godine pogubljeni vješanjem na garoti. U istoriji Filipina su ostali zapamćeni kao Gomburza.[44]

Organizacije[uredi | uredi izvor]

Solidaridad, Liga i Propaganda[uredi | uredi izvor]

Buna u Kaviteu iz 1872. godine i usljedjela deportacija kreola i mestika na Marijanska ostrva i u Evropu bili su uzroci nastanka filipinske dijaspore u Evropi, pogotovo Madridu. U španskoj prestonici Marselo H. del Pilar, Marijano Ponse, Eduardo Lejte i Antonio Luna osnovali su La solidaridad, list kojim se poticala reforma na Filipinima i širila ideja revolucije.[43]‍:363 Ovi napori su postali poznati kao Pokret Propaganda (fil./tag. Kilusang Propaganda), a rezultat je bilo osnivanje tajnih društava po selima.[43]‍:363 Među prvim urednicima novina bili su Grasijano Lopez Haena, Marselo H. del Pilar i Hose Rizal. Među urednicima La solidaridada našli su se i vodeći španski liberali, kao što je to Morajta.[45] Pokret Propaganda u Evropi je za rezultat imao sprovođenje određenih reformi na Ostrvima od strane španskog zakonodavstva, ali konijalna vlada iste nije implementirala. Nakon izlaženja 1889—1895. godine, finansijska podrška za Solidaridad je presušila i više nije bilo moguće ostvariti konkretne promjene na Filipinima. Hose Rizal se odlučio vratiti na Filipine, gdje je potom osnovao Filipinsku ligu — manilsko poglavlje Propagande.

Samo nekoliko dana nakon osnivanja, Rizala su uhapsile kolonijalne vlasti i deportovale u Dapitan, a Liga se uskoro raspala.[45] Ideološke razlike su doprinijele prestanku postojanja Lige. Konzervativni članovi gornjeg sloja društva koji su bili za reformu, pod vođstvom Apolinarija Mabinija, udarili su temelje za Kuerpo de kompromisarios; ovom organizacijom se u Evropi pokušao oživjeti Solidaridad. Drugi, radikalniji članovi srednje i niže klase, predvođeni Andresom Bonifasijem, osnovali su Katipunan pored ’oživljene’ Lige.

Ciljevi Propagande uključivali su jednakost Filipinaca i Španaca, vraćanje filipinskog predstavništva u španski Kortes, „filipinizaciju” katoličkih parohija, te garantovanje individualnih sloboda Filipincima (sloboda govora, sloboda štampe, sloboda okupljanja, sloboda ulaganja prigovora na nepravde i sl.).[46]

Katipunan[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Katipunan
Filipinska revolucija
Himagsikang Pilipino
U smjeru kazaljke na satu: preživjele španske trupe nakon opsade Balera, španske trupe privode filipinskog revolucionarnog vođu, Maloloski kongres, spomenik bitke za Imus, filipinski pregovarači za Pakt za Bijak-na-Bato, filipinski vojnici pred sami kraj revolucije
Vrijeme19. avgust 1896. — 13. avgust 1898.[n. 1]
(1 godina, 11 mjeseci, 3 sedmice i 4 dana)
Mjesto
Filipini
Ishod

pobjeda Filipinaca

Sukobljene strane

1896—1897
tagaloška nacija

1896—1897
Španska imperija

1898
Filipinski rev.

Mornarička podrška:
 SAD (1898)

1898
Španska imperija

Komandanti i vođe

Predsjednici:
A. Bonifasio Pogubljen
(1896—1897)
E. Aginaldo
(1897—1898)
Prve vođe:
(do 1897)
E. Hasinto
G. de Hesus
H. Nakpil
M. Sakaj
M. Alvarez
Kasnije vođe:
(do 1898)
S. Alvarez
B. Aginaldo
M. Malvar
A. Rikarte
P. del Pilar
T. Maskardo
G. del Pilar
A. Lakson

Džordž Djui
Vesli Merit		 Monarh:
Alfonso XIII
Regent:
M. Kristina
General-gubernatori:
R. Blanko (1896)
K. de Polavijeha
(1896—1897)
F. de Rivera
(1897—1898)
B. Augustin (1898)
F. Haudenes (1898)
D. de los Rios (1898)
Ostale vođe:
H. Feliju
E. de Agire †
B. Ečaluse
Španija A. Zabala †
H. de Lačambre
R. Bernardo
F. Galbis
N. Haramiljo
Španija L. Penja
Jačina
40.000—60.000 filipinskih revolucionara [1896] 12.700—17.700 prije revolucije, oko 55.000 (30.000 Španaca; 25.000 Filipinaca lojal.) [1898]
Žrtve i gubici
mnogo, teški; zvanični podaci nisu dostupni mnogo, teški; zvanični podaci nisu dostupni
Dio serije o
revolucijama
Francuska revolucija
Tipovi
Metodi
Uzroci
Primjeri
Portal Politika
Katipunan
Sudionik Filipinske revolucije
Zastava Katipunana (1892)
Pozadina
Događajirazni revolti i ustanci
Frakcije
Spisak

Magdivang (Noveleta)
Magdalo (Kavit)
Halige (Imus)
Gargano (Bakood)
Mapagtis (General Trijas)
Magvagi (Naik)
Pangvagi (Tansa)
Valang-tinag (Indang)
Katuva-tuva (Ternate)
Magtagumpaj (Maragondon)
Nagapaj (Bailen)

Ključne organizacijePokret Propaganda
Filipinska liga
SredstvaNoli me tángere
El filibusterismo
La solidaridad
Organizacija
VođeAndres Bonifasio
Emilio Aginaldo
Ladislao Diva
Gregorija de Hesus
Teodoro Plata
Deodato Areljano
Valentin Dijaz
Hose Dizon
Pio del Pilar
ČlanoviMelčora Akino
Pio Valensuela
Emilio Hasinto
Gregorio del Pilar
Marijano Norijel
Teresa Magbanua
Pasijano Rizal
Artemio Rikarte
Danijel Tirona
Hose Santijago
Manuel Tinio
Leon Kilat
Arkadio Maksilom

ostali

Andres Bonifasio, Deodato Areljano, Ladislao Diva, Teodoro Plata i Valentin Dijaz osnovali su Katipunan (punim nazivom: Kataas-taasang, Kagalang-galangang Katipunan n mga Anak n Bajan[47] — srp. dosl. „Vrhovno i prečasno društvo Djeca nacije”), 7. jula 1892. godine u Manili. Na organizaciju koja je zagovarala nezavisnost kroz oružani revolt protiv Španije uticali su rituali i organizacija Slobodno zidarstvo (masoni); Bonifasio i drugi vodeći članovi Katipunana bili su takođe članovi Slobodnog zidarstva.

Katipunan se iz Manile proširio u nekoliko provincija, među kojima su i Batangas, Laguna, Kavite, Bulakan, Pampanga, Tarlak, Nueva Esiha, Južni Ilokos, Sjeverni Ilokos, Pangasinan, Bikol i Mindanao. Većina članova, zvanih katipuneros, dolazila je iz niže i srednje klase. Katipunan je imao „sopstvene zakone, birokratsku strukturu i elektivno rukovodstvo”.[2] Vrhovni savjet Katipunana (Kataas-taasang Kapulungan), čiji je član prvobitno bio i Bonifasio a potom predsjedavajući, koordinisao je provincijskim savjetima (Sanggunijang bajan).[3] Provincijski savjeti su bili zaduženi za „javnu administraciju i vojne poslove na supramunicipalnom ili kvaziprovincijalnom nivou”.[2] Lokalni savjeti (Panguluhang bajan)[3] bili su zaduženi za poslove „na nivou distrikta ili barija”.[2] Bonifasio je 1895. postao vrhovni vođa (supremo) odnosno vrhovni predsjednik (presidente supremo)[48]‍:244 Katipunana i bio je na čelu njegovog Vrhovnog savjeta. Neki istoričari procjenjuju da je organizacija imala između 30.000 i 400.000 članova 1896. godine; drugi istoričari opet tvrde da je bilo samo nekoliko stotina ili hiljada članova.[49]

Tok i smjer revolucije[uredi | uredi izvor]

Vidi još: Bitka za Manilu (1896) § Bonifasijev plan
Bonifasijeva bojna zastava Katipunana
Spomenik za revoluciju iz 1896: Univerzitet Filipina u Dilimanu

Za postojanje Katipunana kolonijalne vlasti su konačno saznale preko Teodora Patinja, koji je informaciju otkrio Špancu La Fontu, generalnom menadžeru štamparije Dijario de Manila.[48]‍:29–31 Patinjo je bio u žestokom sukobu oko plaćanja sa saradnikom, članom Katipunera koji se zvao Apolonio de la Kruz; da bi se osvetio, razotkrio je Katipunan.[50]‍:30–31 La Font je odveo poručnika policije u Dijario, pravo do Aplonijevog stola, gdje su „pronašli parafernalije Katipunana kao što su gumeni pečat, male knjige, ledžeri, zakletve o članstvu potpisane krvlju, te spisak članova Katipunanovog poglavlja Magiganti”.[51]

Kao i kod napada 1872, kolonijalne vlasti su naredile nekoliko hapšenja i mučenjem pokušavale identifikovati ostale članove Katipunana.[50]‍:31 Uprkos tome što nisu bili uključeni u secesionistički pokret, mnogi ljudi su bili pogubljeni; primjer je don Fransisko Rohas. Bonifasio je falsifikovao njihove potpise u dokumentima Katipunana, nadajući se da će ih tako primorati na podršku revoluciji.

Bonifasio je 24. avgusta 1896. godine pozvao članove Katipunana na masovno okupljanje u Kalookanu, gdje je grupa odlučila da započne sa nacionalnom oružanom revolucijom protiv Španije.[2][50]‍:34–35 U događaju su se masovno cijepale sedule (porezni sertifikati zajednice), što je bilo popraćeno patriotskim povicima. Tačan datum i lokacija nisu poznati, ali dvije mogućnosti zvanično je prihvatila vlada Filipina: 26. avgust u Balintavaku, odnosno 23. avgust u Pugad Lavinu. Prema tome, događaj se zove „Buna u Balintavaku” ili „Buna u Pugad Lavinu”. Međutim, problem dalje komplikuju drugi mogući datumi, kao što je 24. i 25. avgust, odnosno druge lokacije poput Kangkonga, Bahaj Tora i Pasong Tama. Takođe, u to vrijeme Balintavak se nije odnosilo samo na specifično mjesto nego generalno na područje koje je obuhvatalo i neke od pomenutih drugih lokacija (npr. Kangkong).[52][53]

Po otkriću Katipunana, Bonifasio je pozvao savjete organizacije da se sastanu u Balintavaku[54] ili Kangkongu[50][55] da bi odlučili kako dalje. Prema istoričaru Teodoru Agonsilju, sastanak se održao 19. avgusta;[54] kako god, vođa revolucije Santijago Alvarez izjavio je da je sastanak bio 22. avgusta.[50][55]

Katipunerosi su 21. avgusta bili spremni za okupljanje u Balintavaku[54] (Kalookan).[50][55] Kasnije iste večeri, posrijedi jake kiše, pobunjenici su se prebacili su Kangkongu (Kalookan), gdje su stigli poslije ponoći.[50][55] Pobunjenici su kao mjeru opreza odlučili da 23. avgusta prijeđu u Bahaj Toro[50] ili Pugad Lavin.[52] Agonsiljo tvrdi da se buna i cijepanje sertifikata desilo u kući Huana Ramosa, koja se nalazi u Pugad Lavinu.[52] Alvarez je napisao da su se sastali u kući Melčore Akino (poznata kao Tandang Sora; majka Huana Ramosa) u Bahaj Toru, na isti datum.[50][55] Agonsiljo kaže da je Akinina kuća bila u Pasong Tamu i da su se tu sastali 24. avgusta.[56] Pobunjenici su nastavili da se okupljaju, a do 24. avgusta bilo ih je preko hiljadu.[50][55]

Vrhovni vođa Katipunana Andres Bonifasio i de Kastro

Odlučeno je 24. avgusta da treba obavijestiti savjete Katipunana u okolnim gradovima da se napad na prestonicu Manilu planira za 29. avgust.[50][55][56] Bonifasio je imenovao generale koji će predvoditi pobunjeničke snage u Manili. Prije izbijanja nasilja, Bonifasio je takođe reorganizovao Katipunan pretvorivši ga u otvorenu revolucionarnu vladu, sa sobom kao predsjednikom i Vrhovnim savjetom Katipunana kao svojim kabinetom.[3][50]

U jutro 25. avgusta, pobunjenike je napala jedinica španske civilne garde; pobunjenici su bili brojniji, a Španci bolje naoružani. Snage su prestale da vrše napade nakon kraćeg obračuna; oboji su pretrpjeli manje gubitke.[50][55][56]

Drugi okršaj se desio 26. avgusta, kada su pobunjenici primorani na povlačenje prema Balari. U podne, Bonifasio i nekoliko njegovih ljudi nakratko su odsjeli u Dilimanu. Popodne, civilna garda biva poslata u Kalookan da istraži napade na kineske trgovce — koje su izvršili banditi pridruženi pobunjenicima; naišli su na grupu katipunerosa i izbio je kratak sukob.[43]‍:367 Komandant garde, poručnik Ros, izjavio je da su vlasti napadnute; izvještaj je podstakao general-gubernatora Ramona Blanka da se pripremi za nadolazeće napade.[50][55] General Blanko je imao oko 10.000 španskih redovnika na raspolaganju, kao i topovnjače Isla de Kuba i Isla de Luzon (kraj novembra).[43]‍:365

Od 27. do 28. avgusta Bonifasio je putovao na relaciji Balara — Mt. Balabak (Hagdang Bato, Mandalujong). Tu je održavao posljednje sastanke radi finaliziranja planova za napad na Manilu zakazan za sutrašnji dan. Bonifasio je izdao sljedeći opšti proglas-naređenje:

Ovaj manifesto je za sve vas. Apsolutno je neophodno da mi što je prije moguće zaustavimo neiskazive opozicije koje se sprovode nad sinovima zemlje koji sada pate brutalna kažnjavanja i mučenja po zatvorima, i zbog ovoga neka sva braća znaju da bi u subotu, 29. [dana] trenutnog mjeseca, revolucija trebalo da otpočne u skladu s našim dogovorom. Radi ovoga, neophodno je da svi gradovi ustanu istovremeno i napadnu Manilu u isto vrijeme. Bilo ko ko bude ometao ovaj sveti ideal naroda biće smatran izdajnikom i neprijateljem, osim ako je bolestan; ili nije fizički sposoban, u kojem slučaju će se sa istim postupati u skladu sa propisima koje smo stavili na snagu.
  Maunt of Liberti, 28. avgust 1896. — Andres Bonifasio[57]

Konvencionalni pogled među filipinskim istoričarima je da Bonifasio nije izveo planirani napad Katipunana na Manilu narednog dana, nego da je umjesto ovoga napao barutanu u San Huan del Monteu (Metro Manila).[58][59] Međutim, skorije studije pokazuju da ipak ima validnih dokaza da se planirani napad jeste desio; prema ovom naprednijem, novom pogledu, Bonifasijeva bitka za San Huan del Monte (danas poznata kao „Bitka za Pinaglabanan”) bila je samo dio veće „bitke za Manilu” dosad neprepoznate kao takve.[3][55]

Konflikti na području i oko Manile počeli su u noći 29. avgusta, kada su stotine pobunjenika napale garnizon civilne garde u Pasigu; baš tada su i stotine drugih pobunjenika na čelu sa Bonifasijem lično počele da se okupljaju u San Huan del Monteu (Metro Manila), koji su napali 30. avgusta u 4.00 časova iza ponoći.[43]‍:368 Bonifasio je namjeravao da zauzme barutanu San Huan del Montea[43]‍:368 pored stanice za vodosnabdijevanje Manile. Španci, brojno nadjačani, razvlačili su bitku koliko su mogli sve do dolaska pojačanja. Kada su dobili pojačanje, Španci su pobijedili Bonifasijeve snage i nanijeli im strašne gubitke. Drugdje, pobunjenici su napali Mandalujong, Sampalok, Svetu Anu, Pandakan, Pateros, Marikinu i Kalookan,[55] kao i Makati i Tagig.[58] Balintavak u Kalookanu bio je poprište žestokih borbi. Pobunjeničke trupe su gravitirale najviše borbi u San Huan del Monteu i Sampaloku.[55] Južno od Manile, hiljadu pobunjenika je napalo malu jedinicu civilne garde. U Pandakanu, katipunerosi su napali parohiju crkve, primoravši sveštenika parohije da se bori za svoj život.[58]

Nakon poraza u bitki za San Huan del Monte, Bonifasijeve trupe su se regrupisale nedaleko od Marikine, San Matea i Montalbana, gdje su nastavile da vrše područne atake. Zauzimali su određene oblasti, ali su bile sve više oslabljivane usljed španskih protivnapada; Bonifasio je na kraju naredio povlačenje u Balaru. Na putu, Bonifasio je umalo ubijen štiteći Emilija Hasinta od španskog metka koji mu je okrznuo kragnu.[58] Uprkos ovom povlačenju, Bonifasio nije bio poražen u potpunosti i i dalje se smatrao prijetnjom.[3][55]

Južno od Manile, gradovi San Fransisko de Malabon, Noveleta i Kavit (svi u Kaviteu) dizali su bune nekoliko narednih dana.[58] U Nueva Esihi, sjeverno od Manile, pobunjenici San Isidra predvođeni Marijanom Ljanerom napali su 2—4. septembra španski garnizon; napad im nije uspio.[60]

Revolt se do 30. avgusta proširio na osam provincija. Na ovaj datum, general-gubernator Blanko proglasio je „ratno stanje” odnosno vanredno stanje u pomenutim provincijama.[43]‍:368 U pitanju su provincije Manila, Bulakan, Kavite, Pampanga, Tarlak, Laguna, Batangas i Nueva Esiha.[44][58][61] Ovih osam provincija kasnije će simbolizirati osam zraka sunca na filipinskoj zastavi.

Pobunjenici nisu raspolagali sa mnogo vatrenog oružja; većinom su bili naoružani bolo noževima i kopljima od bambusa. Nedostatak pušaka, pištolja i sl. oružja vjerovatno je jedan od glavnih razloga zašto napad na Manilu navodno nikada nije mogao da uspije.[58] Takođe, vođe Katipunana iz Kavitea ranije su izrazile suzdržanost oko pokretanja ustanka zbog nedovoljnog naoružanja i spremnosti. Zbog ovoga nisu poslale trupe u Manilu nego su napadale garnizone u lokalnim upravama. Neki istoričari trvde da je poraz Katipunana u kampanji za Manilu bio (djelimično) krivicom kaviteskih pobunjenika jer su bili odsutni, a njihova prisutnost vjerovatno bi se pokazala ključnom.[3][55] U svojim memoarima, vođe pobunjenika Kavitea opravdale su svoju odsutnost u Manili tvrdeći da Bonifasio nije uspio da da prethodno dogovorene signale za otpočinjanje ustanka, kao što je na primjer puštanje balona i gašenje svjetala u parku Luneta. Kako god, ove tvrdnje su okarakterisane kao „istorijska mitologija”; prema razumnijem obrazloženju istoričara, da su zaista čekali signale prije ulaska u Manilu svejedno bi stigli „prekasno na okršaj”. Bonifasijevo naređenje istovremenog napada interpretirano je kao dokaz da pomenuti signali nisu nikada ni bili dio plana.[3][55] Drugi faktori koji su uticali na poraz Katipunana uključuju gubitak bojnih planova, u čiji posjed su došli španski obavještajci. Španci su koncentrisali svoje snage na području Manile, a iz ostalih provincija povukli svoje trupe (što se pokazalo ključnim za pobunjenike u drugim područjima, posebno Kaviteu). Vlasti su takođe prebacile regimentu od 500 domaćih trupa u Maravi (Mindanao), gdje su se vojnici kasnije pobunili.[3][55]

Pogubljenje Rizala[uredi | uredi izvor]

Vidi još: Hose Rizal § Smrt
Rizalovo pogubljenje u tadašnjem Bagumbajanu

Kada je revolucija izbila Rizal se nalazio u Kaviteu, čekajući mjesečni poštanski brod za Španiju. Volontirao je i bio prihvaćen u medicinskoj jedinici Kubanskog rata za nezavisnost. Poštanski brod je otplovio 3. septembra i 3. oktobra 1896. godine stigao u Barselonu, grad u kojem je vladalo vanredno stanje. Nakon kratkog boravka u zatvoru na Monžuiku, Rizalu je general-kapetan Eulohio Despužol rekao da ga neće poslati na Kubu nego da će biti vraćen na Filipine. Kada su ga vratili nazad, zatočen je u tvrđavu Santijago.

Dok je bio u zarobljeništvu Rizal je pisao molbe general-guverneru Ramonu Blanku, tražeći dozvolu da da izjavu o pobuni.[62] Molba mu je odobrena i Rizal je napisao Manifesto á Algunos Filipinos, gdje je osudio upotrebu njegovog imena kao „kao ratnog pokliča među određenim ljudima koji su bili u oružanim [snagama/borbama]”,[63] izjavivši da „da bi reforme urodile plodom, moraju doći odozgo, pošto će one koje dođu odozdo biti neregularni i nesigurni udari”;[64] potvrdio je da „osuđuje, ovu apsurdnu, divljačku insurekciju”.[65] Kako god, tekst je zataškan zahvaljajući sucu nezavnisnom odvjetniku.[66]

Revolucija u Kaviteu[uredi | uredi izvor]

Emilio Aginaldo i Fami kao feldmaršal tokom bitke

Do decembra istakla su se tri glavna pobunjenička centra: Kavite (Marijano Alvarez i dr.), Bulakan (Marijano Ljanera) i Morong (danas dio Rizala; Bonifasio). Bonifasio je služio/djelovao kao taktičar pobunjeničkih gerila, s tim da se njegov ugled našao na udaru nakon što je izgubio bitke koje je vodio lično.[3]

U međuvremenu, katipunerosi u Kaviteu pod vođstvom Marijana Alvareza (Bonifasijev stric po tazbini) i Baldomera Aginalda (Kavite el Vijeho, današnji Kavit) pobijedili su u nekoliko prvih bitaka. Savjet Magdala odabrao je inženjera Edilberta Evanhelistu da isplanira odbranu i logistiku revolucije u Kaviteu. Njegova prva pobjeda bila je u bitki za Imus koja se odigrala 1. septembra 1896. godine, u kojoj je porazio španske snage predvođene generalom Ernestoom Agireom kom je pomagao Hose Tahle. Kaviteski revolucionari, posebno Aginaldo, stekli su ugled pobijedivši španske trupe u unaprijed isplaniranim bitkama, dok su ostali pobunjenici — kao što je Bonifasio i Ljanera, odnosno njima podređeni — ulazili u gerilski rat. Aginaldo, obraćajući se za tadašnji savjet Magdalo, objavio je proglas naredivši osnivanje privremene i revolucionarne vlade nakon svojih prvih uspjeha, pored postojeće Bonifasijeve vlade Katipunana.[67]

Katipunan u Kaviteu je bio podijeljen na dva savjeta: Magdivang (vođa Alvarez) i Magdalo (vođa Baldomero Aginaldo, Emilijev rođak). U početku ova dva savjeta Katipunana sarađivala su jedan s drugim na bojnom polju, na primjer u bitkama za Binakajan i Dalahikan, kada su zabilježili prve pobjede nad Špancima. Međutim, rivalstvo odnosno borba za vodeći položaj i teritoriju uskoro je bilo u punom jeku, pa su frakcije počele da odbijaju zajedničko djelovanje i prestale da međusobno sarađuju u bitkama.

Da bi se Katipunan u Kaviteu ujedinio, Magdivang je preko Artemija Rikartea i Pija del Pilara stupio u kontakt sa Bonifasijem (koji se borio u Morongu, današnji Rizal), da bi on kao vrhovni vođa uticao na smirivanje strasti između frakcija. Možda zbog svojih rodbinskih veza sa vođom Magdivanga, smatralo se da je Bonifasio djelimično naklonjen pomenutoj frakciji.[68]

Nije prošlo mnogo vremena a počelo se dovoditi u pitanje ko je zaista vrhovni vođa. Frakcija Magdivang je smatrala da je to Bonifasio, kao poglavar Katipunana. Frakcija Magdalo je bila naklonjena Emiliju Aginaldu kao vođi pokreta jer su njegovi uspjesi na bojnom polju bili veći u odnosu na Bonifasija koji je pretrpio dosta poraza. U međuvremenu, španske trupe sada predvođene novim general-gubernatorom Kamilom de Polavijehom polagano su osvajale teritoriju.

Teheroska konvencija[uredi | uredi izvor]

Glavni članci: Imuska skupština i Teheroska konvencija

Skupština u Imusu biva sazvana 31. decembra kako bi se riješio spor oko vođstva. Magdalo je insistirao na osnivanju revolucionarne vlade koja će zamijeniti Katipunan. S druge strane, Magdivang je favorizovao zadržavanje Katipunana, tvrdeći da je organizacija zapravo već bila vlada sama po sebi. Skupština se raspustila bez konsenzusa.[69]

Drugi sastanak je održan u Teherosu, 22. marta 1897. godine. Želja je bila da se izaberu zvaničnici za revolucionarnu vladu, kojoj su trebale ujedinjene vojne snage pošto je ofanziva Španaca protiv frakcije Magdalo bivala sve jača. Frakcija Magdivang se ujedinila sa Bonifasijem i pripremila izbore, jer je frakcija Magdalo bila zauzeta pripremama za bitku. Bonifasio je predsjedavao izborima i izjavio da će rezultati istih biti ispoštovani. Kada se glasanje završilo, Bonifasio je izgubio i vođstvo je prešlo u ruke Aginalda, koji nije bio tu već se borio u Pasong Santolu. Bonifasio je takođe izgubio druge položaje na koje su izabrani članovi frakcije Magdivang. On je izabran za direktora unutrašnjih poslova, ali njegove kvalifikacije u pitanje je odlučio da dovede jedan član Magdala (Danijel Tirona). Bonifasio se našao veoma uvrijeđenim; da Artemio Rikarte nije intervenisao, Bonifasio bi upucao Tironu na licu mjesta. Odbivši sa siđe sa supremo položaja unutar Katipunana, Bonifasio je proglasio izbore namještenima; svejedno je morao da bude smijenjen, uprkos ogromnom nezadovoljstvu i bijesnim reakcijama.[70] Aginaldo je položio zakletvu kao predsjednik već sljedećeg dana, u Santa Kruz de Malabonu (današnja Tansa, Kavite), kao što su uradili i ostali zvaničnici (izuzev samog Bonifasija).[71]

Pogubljenje Bonifasija[uredi | uredi izvor]

Vidi još: Andres Bonifasio § Smrt

Bonifasio je svoje sjedište premjestio u Naik nakon što je izgubio Imus.[48]‍:112 U Naiku je sa svojim zvaničnicima stvorio „Vojni sporazum u Naiku”, osnovavši rivalsku vladu novokonstituisanoj vladi Aginalda. Bonifasijeva vlada nije priznavala izbore u Teherosu i tvrdila je da je Bonifasio vođa revolucije. Takođe je naredila da se Filipinci mogu silom natjerati da se priključe Bonifasijevoj vojsci. Sporazum je na kraju izazvao vojni udar protiv novoosnovane Aginaldove vlade. Kada je Limbon u Indangu (grad u Kaviteu) odbio da obezbijedi potrepštine, Bonifasio je naredio da ga se spali.[48]‍:117 Kada je Aginaldo saznao za Naički vojni sporazum i dobio izvještaje o surovim zločinima Bonifasija, naručio je hapšenje Bonifasija i njegovih vojnika (a da sam Bonifasio ne zna za ovo), i to 27. aprila 1897. godine.[48]‍:120 Pukovnik Agapito Bonson sastao se sa Bonifasijem u Limbonu i napao ga narednog dana. Bonifasio i njegov brat Prokopio bili su ranjeni, a njihov brat Kirijako ubijen tog 28. aprila.[48]‍:121 Dvojica braće su odvedena u Naik da im se sudi.[48]‍:124

Konseho de gera (Ratni savjet) osudio je 10. maja 1897. godine Andresa i Prokopija Bonifasija na smrt, za neposlušnost i izdaju.[53] Aginaldo je podržao deportaciju braće,[48]‍:140 ali je kasnije povukao svoju odluku zbog pritisaka Pija del Pilara i drugih oficira iz revolucionarne vojske.

Major Lazaro Makapagal je 10. maja, po naređenju generala Marijana Norijela pogubio braću Bonifasio[48]‍:143 u podnožju planine Buntis,[53] nedaleko od Maragondona. Andres i Prokopio su sahranjeni u plitkom grobu, označenom samo grančicama.

Bijak-na-Bato[uredi | uredi izvor]

Za više informacija pogledajte: Republika Bijak-na-Bato i Pakt za Bijak-na-Bato
Zastava koju je koristila Republika Bijak-na-Bato

Ojačane novim regrutima iz Španije, vladine trupe su zauzele nekoliko gradova u Kaviteu; Imus je pao 25. marta 1897. godine.[48]‍:110 Vođa španskih ekspedicionih snaga, general De Lakambre, tada je ponudio amnestiju svima koji se predaju i prihvate špansku vlast.[48]‍:111

Španci su maja 1897. zauzeli Maragondon, primoravši Vladu Filipinske republike da se premjesti u Mt. Buntis.[48]‍:146 Do juna su takođe zauzeli Mendez Nunez, Amadeo, Alfonso, Bailen i Magaljanes, bez puno otpora.[48]‍:149 Španci su planirali rat, uključujući porobljavanje rodbine i prijatelja pobunjenika u koncentracione logore.[48]‍:222

Kako tvrde Apolinario Mabini i drugi, ostatak poraza pobunjenika može da se pripiše nezadovoljstvu uzrokovanom Bonifasijevom smrću. Mabini piše sljedeće:

Ova tragedija je ugušila entuzijazam za revolucionarnim pohodima, te ubrzala neuspjeh ustanka u Kaviteu, pošto su mnogi iz Manile, Lagune i Batangasa, koji su se borili za provinciju [Kavite], bili demoralisani i odustali [su]...[72]

U drugim oblastima, neki od Bonifasijevih saradnika (npr. Emilio Hasinto i Makario Sakaj) nikada nisu predali svoju vojnu komandu Aginaldovim vlastima.

Aginaldo i njegovi ljudi povlačili su se sjeverno, iz jednog u drugi grad — sve dok na kraju nisu došli u Bijak-na-Bato, u grad San Migel de Majumo (Bulakan). Tu su osnovali takozvanu Republiku Bijak-na-Bato, sa ustavom Isabela Artačoa i Feliksa Ferera; bio je zasnovan na prvom Kubanskom ustavu.[73]

Novi španski general-gubernator Fernando Primo de Rivera dao je sljedeći proglas: „Ja mogu osvojiti Bijak-na-Bato. Bilo koja vojska ga može zauzeti. Ali ne mogu okončati pobunu.”;[74] ovime je ponudio mir revolucionarima. Advokat po imenu Pedro Paterno volontirao je kao pregovarač između dviju strana. Četiri mjeseca je putovao na relaciji Manila—Bijak-na-Bato. Njegov naporan rad konačno je urodio plodom kada je, 14/15. decembra 1897. godine, potpisan Pakt za Bijak-na-Bato. Sačinjen iz tri dokumenta, pozivao je da se ispoštuje sljedeće:[75]

  • Svi revolucionari moraju predati sve svoje naoružanje.
  • Amnestija za učesnike revolucije biće zagarantovana.
  • Vođe revolucije biće poslate u egzil.
  • Španska vlada će isplatiti 400.000 dolara [meksički peso] revolucionarima na tri rate: 200.000 dolara [meksički peso] po izlasku iz zemlje, 100.000 dolara [meksički peso] po predavanju najmanje 700 komada vatrenog oružja, te još 200.000 dolara [meksički peso] po proglašenju generalne amnestije.[n. 2]

Aginaldo i još osamnaest najviših zvaničnika koji su učestvovali u revoluciji, uključujući Marijana Ljaneru, Tomasa Maskarda, Benita Natividada, Gregorija del Pilara i Visentea Lukbana, napustili su Bijak-na-Bato 24. decembra 1897. godine i do 29. decembra završili u egzilu u Hongkongu sa 400.000 dolara [meksički peso].[n. 2][48]‍:229 Ostali su dobili 200.000 dolara [meksički peso],[n. 2] a treća rata nikada nije dospjela. Generalna amnestija nije proglašena jer se nastavilo sa sporadičnim napadima ustanika.

Nastavak revolucije[uredi | uredi izvor]

Nisu svi revolucionarni generali prihvatili sporazum. Jedan od njih, general Fransisko Makabulos, osnovao je Centralni izvršni komitet koji je služio kao interim vlada dok se ne stvori neka bolja. Oružani sukobi nisu prestali; štaviše, vodili su se u gotovo svakoj provinciji Filipina. Kolonijalne vlasti, s druge strane, nastavile su s hapšenjima i mučenjem onih koji su se sumnjičili za vršenje razbojništva.

Pakt za Bijak-na-Bato nije označio kraj revolucije. Aginaldo i njegovi ljudi bili su uvjereni da Španci nikada neće isplatiti sav dogovoreni novac obećan kao uslov predaje. Takođe su vjerovali da će Španija prekršiti obećanje amnestije. Filipinski patrioti ponovo su postali vjerni domovini jer su željeli potpunu nezavisnost. Kupili su još oružja i municije da bi se pripremili za opsadu koja slijedi.

Bitka za Kakarong de Sili[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Bitka za Kakarong de Sili
Svetilište Inang Filipina
Panorama parka i svetilišta
Fasada

Tokom Filipinske revolucije, Pandi (Bulakan) igrao je vitalnu i istorijsku ulogu u borbi za filipinsku nezavisnost. Pandi je istorijski poznat po svetilištu Real de Kakarong de Sili (svetilište Inang Filipina), mjestu na kojem se odvila najkrvavija borba revolucije u Bulakanu; ovdje je umrlo preko 3.000 katipunera, revolucionara Katipunana. Takođe, ovo je mjesto na kojem je „Republika Real de Kakarong de Sili”, jedna od prvih filipinskih revolucionarnih republika, osnovana 1896. godine. U Karakrong de Siliju je isto tako nastala i Kakaronška republika, nedugo nakon bune u Pugad Lavinu (poznata i kao „buna u Balintavaku”) koju je pokrenulo oko 6.000 katipunerosa iz raznih gradova Bulakana, predvođenih brigadnim generalom tj. general-majorom Eusebiom Rokeom (poznatiji pod imenom „Maestrong Sebio” od. „Dimabungo”).[76]

Kakaronška republika[uredi | uredi izvor]

Istorija i istraživači, a takođe i spisi Nacionalne istorijske komisije, pokazuju da je Kakaronška republika bila prva istinski osnovana revolucionarna vlada, i to radi obaranja Španaca; prethodila je čak i poznatoj Maloloskoj republici i Republici Bijak-na-Bato. U znak priznanja istoga, ove tri „republike” osnovane u Bulakanu inkorporisane su u grb provincije. Kakaronška republika, osnovana krajem 1896. godine, izrasla je iz lokalnog poglavlja Katipunana u gradu Pandiju (Balangaj Dimas-Alang).

Prema dostupnim spisima, uključujući biografiju generala Gregorija del Pilara naslovljenu Život i smrt generala dječaka (engl. Life and Death of a Boy General) autora Teodora Kalava (bivši direktor Nacionalne biblioteke Filipina), tvrđava nalik minijaturnom gradu bila je izgrađena u Kakarong de Siliju. Imala je ulice, nezavisnu policiju, vojsku, vojni arsenal sa fabrikama za bolose i artiljeriju, te jedinice za popravku pušaka i municije. Republika Kakarong imala je čitav niz zvaničnika, sa Kanutoom Viljanuevom kao vrhovnim poglavarom i general-kapetanom vojnih snaga i Eusebiom Rokeom (takođe poznat pod svojim nom-de-gereom „Maestrong Sebio”, bivši vođa lokalnog ogranka Katipunana) kao general-majorom republičke vojske. Tvrđavu je 1. januara 1897. napala i u cjelosti uništila velika španska jedinica predvođena generalom Olagerom Felijuom.[77] General Gregorio del Pilar bio je samo poručnik u to vrijeme, a bitka za Kakarong de Sili bilo je njegovo prvo „vatreno krštenje”. Ovo je bilo i mjesto gdje je prvi put ranjen; pobjegao je u Manatal, obližnji barangaj.

U znak sjećanja na 1.200 katipunerosa koji su nastradali u bitki, Kakaronška loža br. 168 legionara Trabaha podigla je 1924. godine spomenik „Svetilište Inang Pilipina” (Svetilište Majka Filipina) u kakaronškom bariju u Pandiju (Bulakan). Stvarno poprište bitke za Kakarong de Sili danas pripada barangaju Real de Kakarong. Emilio Aginaldo je posjetio ovo mjesto u svojim kasnim pedesetim.

Špansko-američki rat[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Špansko-američki rat
Bitka u zalivu Manila

U februaru 1898, tokom tekuće revolucije na Kubi, usljed eksplozije i porinuća bojnog broda Američke mornarice u Havani Sjedinjene Američke Države su aprila iste godine Španiji objavile rat. Komodor (jedini admiral Mornarice SAD) Džordž Djui je 25. aprila otplovio ka Manili, sa flotom od sedam američkih brodova. Po dolasku 1. maja, Djui je naišao na flotu od dvanaest španskih brodova pod komandom admirala Patrisija Montohoa i Pasarona. Usljedjela bitka u zalivu Manila trajala je samo nekoliko sati; cijela Montohoova flota je uništena. Djui je pozvao oružano pojačanje i dok ga je čekao djelovao je kao blokada zaliva Manila.[78][79]

Aginaldov povratak na Filipine[uredi | uredi izvor]

USS Makalok, američki izvidnički brod, 7. maja 1898. godine stigao je iz Manile u Hongkong, dopremivši izvještaj o Djuijevoj pobjedi u bitki u zalivu Manila ali ne i naređenja vezano za transport Aginalda. Makalok je ponovo pristao u Hongkong 15. maja, sada sa naređenjem da se Aginaldo prebaci u Manilu. Aginaldo je napustio Hongkong ukrcavši se na Makalok 17. maja, a u zaliv Manila njegov brod je uplovio 19. maja.[80] Nekoliko revolucionara, pored filipinskih vojnika zaposlenih u španskoj vojsci, prešlo je pod komandu Aginalda.

Sa svježim pojačanjem, 28. maja 1898. godine oko 12.000 muškaraca upalo je u posljednje uporište Španske imperije — u Kavite, otpočevši bitku za Alapan. Zahvaljujući ovoj bitki Kavite je konačno oslobođen španske kolonijalne kontrole, a takođe se i prvi put zaviorila moderna filipinska zastava u pobjedničkom slavlju.

Ubrzo nakon ovoga, gradovi Imus i Bakoor u Kaviteu, Paranjake i Las Pinjas u Morongu, Makabebe i San Fernando u Pampangi, kao i provincije Laguna, Batangas, Bulakan, Nueva Esiha, Bataan, Tajabas (današnji Kezon) i Kamarines, takođe su bili oslobođeni i stavljeni pod kontrolu Filipinaca. Zauzeta je i luka Dalahikan u Kaviteu netom poslije oslobađanja pomenutih gradova i provincija.

Proglašenje nezavisnosti[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Deklaracija nezavisnosti Filipina

Ostrvo Luzon, osim Manile i luke Kavite, do juna 1898. stavljeno je pod filipinsku kontrolu, nakon povlačenja generala Moneta sa preostalih 600 vojnika plus 80 ranjenika u Manilu.[43]‍:445 Revolucionari su spremali opsadu Manile i počeli sa opstruisanjem snabdijevanja grada hranom i vodom. S većinom arhipelaga pod svojom kontrolom, Aginaldo je odlučio da je vrijeme za uspostavljanje filipinske vlade. Kada je Aginaldo stigao iz Hongkonga, sa sobom je donio kopiju plana Marijana Ponsea; pozivao je na osnivanje revolucionarne vlade. Međutim, kada je dobio savjet od Ambrosija Rijansaresa Bautiste, odlučio je uspostaviti autokratski režim — 24. maja zvanično je postao diktator. Pod njegovom diktaturom nezavisnost je konačno proglašena, 12. juna 1898. godine u Aginaldovoj kući u Kavitu. Prva zastava Filipinaca ponovo se zaviorila, a nacionalna himna začula po prvi put. Apolinario Mabini, najbliži savjetnik Aginalda, suprotstavljao se Aginaldovoj odluci osnivanja autokratije. Umjesto ovog režima htio je da Aginaldo stvori revolucionarnu vladu, što je ovaj odbio da uradi. Međutim, Mabini je na kraju ipak uspio da ga uvjeri, pa Aginaldo osniva revolucionarnu vladu 23. jula 1898. godine.

Zauzimanje Manile[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Bitka za Manilu (1898)

Mornarica SAD nastavila je da čeka pojačanje.

Pobunjenici, španske snage na čelu sa general-gubernatorom Filipina Ferminom Haudesenom, bili su suprotstvljeni američkim snagama koje je predvodio general-major SAD Vesli Merit i mornarički komodor Džordž Djui. Amerikance je takođe podržavala Filipinska revolucionarna armija, na čelu sa Emiliom Aginaldom.

Odbijajući da da dozvolu ostalim Filipincima da i oni učestvuju, ojačane američke snage zauzele su Manilu 13. avgusta 1898. godine.

Prva Filipinska republika[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Prva Filipinska republika

Po preporukama dekreta kojim je osnovana revolucionarna vlada, Kongreso revolusionario (Revolucionarni kongres) biva sazvan 15. septembra 1898. godine u crkvi Barasoain u Malolosu (Bulakan).[43]‍:469 Svi delegati u kongresu dolazili su iz klase ilustradosa. Mabini se usprotivio pozivu na ustavnu skupštinu; kada mu ovo nije pošlo za rukom, sastavio je ustav lično, ali ni tu nije imao uspjeha. Advokat iz klase ilustradosa, Felipe Kalderon i Roka, sastavio je i predstavio verziju ustava po kojoj je skupština odredila prvi zvanični republički ustav. Skupština, sada već poznata kao Maloloski kongres, 29. novembra je imala gotov prvi prijedlog ustava. Međutim, Aginaldo koji je uvijek veoma cijenio Mabinija i prihvatao gotovo sve njegove savjete, odbio je da potpiše prijedlog jer se Mabini protivio istom. Nakon izvjesnih izmjena na osnovu prigovora Mabinija, 21. januara 1899. godine ustav je konačno odobrio kongreso i potpisao Aginaldo. Dva dana poslije, Filipinska republika (takođe poznata kao Prva Republika i Maloloska republika) osnovana je u Malolosu, sa Aginaldom kao prvim predsjednikom ponovo nezavisne i suverene države Filipini.[43]‍:486

Filipinsko-američki rat[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Filipinsko-američki rat

Sukobi između filipinskih i američkih snaga počeli su 4. februara 1899. godine, kada je američka straža koja je patrolirala između filipinskih i američkih linija otvorila vatru na filipinskog vojnika. Filipinske snage su uzvratile paljbu, pokrenuvši time drugu bitku za Manilu. Aginaldo je poslao pozicioniranog člana svog osoblja Elvelu Otisu, američkom vojnom zapovjedniku, s porukom da je paljba bila protivno njegovim naređenjima. Prema Aginaldu, Otis je odgovorio sljedećim riječima: „Borba, imajući [u vidu da je] otpočela, mora nastaviti do sumornog kraja.”[81] Konačno nezavisni Filipini su bili primorani da objave rat SAD, 2. juna 1899. godine; proglas rata je izdao tadašnji predsjednik Kongresa Pedro Paterno.[9]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ako se uključi i Špansko-američki i Filipinsko-američki rat u period nazvan „Filipinska revolucija”, onda bi 1902. godina bila kraj tog perioda. Da bi se izbjeglo preklapanje članaka Filipinska revolucija i Filipinsko-američki rat, za kraj Filipinske revolucije se uzima lažna bitka za Manilu (1898).
  2. ^ a b v Meksički dolar (Mex$) u to vrijeme je vrijedio oko 50 američkih centi. Pogledajte: Halstead 1898, str. 126

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Bielakowski Ph.D., Alexander M. (januar 2013). Ethnic and Racial Minorities in the U.S. Military: An Encyclopedia. ABC-CLIO. ISBN 978-1-59884-427-6. 
  2. ^ a b v g d Guererro, Milagros; Encarnacion, Emmanuel; Villegas, Ramon (1996). „Andres Bonifacio and the 1896 Revolution”. Sulyap Kultura. National Commission for Culture and the Arts. 1 (2): 3—12. Arhivirano iz originala 2. 4. 2015. g. Pristupljeno 16. 12. 2016. „its own laws, bureaucratic structure and elective leadership« • »public administration and military affairs on the supra-municipal or quasi-provincial level« • »on the district or barrio level” 
  3. ^ a b v g d đ e ž z i j Custodio & Dalisay 1998
  4. ^ Newton-Matza, Mitchell (mart 2014). Disasters and Tragic Events: An Encyclopedia of Catastrophes in American History. ABC-CLIO. str. 165. 
  5. ^ Marshall Cavendish Corporation (2007). World and Its Peoples: Malaysia, Philippines, Singapore, and Brunei. Marshall Cavendish. str. 1181. 
  6. ^ Wesling, Meg (2011). Empire's Proxy: American Literature and U.S. Imperialism in the Philippines. NYU Press. str. 39. 
  7. ^ Halstead 1898, str. 318
  8. ^ Kalaw 1927, str. 199—200
  9. ^ a b Pedro Paterno's Proclamation of War. MSC Schools, Philippines. 2. 6. 1899. Pristupljeno 22. 12. 2016. 
  10. ^ Bautista, Ma. Lourdes S; Bolton, Kingsley (novembar 2008). Philippine English: Linguistic and Literary. Hong Kong University Press. str. 2. 
  11. ^ „Spanish Colony 1565–1898”. University of Alberta. Arhivirano iz originala 27. 12. 2016. g. Pristupljeno 17. 12. 2016. 
  12. ^ Tucker, Phillip Thomas (mart 2002). Cubans in the Confederacy: Jose Agustin Quintero, Ambrosio Jose Gonzales, and Loreta Janeta Velazquez. McFarland. str. 95. 
  13. ^ O'Gorman Anderson, Benedict Richard (2005). Under Three Flags: Anarchism and the Anti-colonial Imagination. Verso. str. 57. 
  14. ^ José Rizal and the Asian renaissance. Institut Kajian Dasar. 1996. str. 193. 
  15. ^ „Nationalista Party History”. Arhivirano iz originala 27. 6. 2007. g. Pristupljeno 17. 12. 2016. 
  16. ^ Lone 2007, str. 42
  17. ^ Titherington 1900, str. 357–358 »... I return to assume command of all the forces for the attainment of our lofty aspirations, establishing a dictatorial government which will set forth decrees under my sole responsibility...«
  18. ^ Kalaw 1927, str. 413—417 Appendix A
  19. ^ Guevara 1972, str. 10
  20. ^ Kalaw 1927, str. 423—429 Appendix C
  21. ^ Kalaw 1927, str. 199—200 Ch. 7
  22. ^ Worcester 1914, str. 180
  23. ^ GENERAL AMNESTY FOR THE FILIPINOS; Proclamation Issued by the President. The New York Times. 4. 7. 1902. Pristupljeno 18. 12. 2016. 
  24. ^ „Spanish Occupation”. philippine-revolution.110mb.com. Arhivirano iz originala 7. 7. 2011. g. Pristupljeno 18. 12. 2016. 
  25. ^ „The Death of Gomburza & The Propaganda Movement”. Philippine-History.org. Pristupljeno 18. 12. 2016. 
  26. ^ „Letters and Addresses of Jose Rizal”. Philippine Education. Manila: 315. decembar 1915. „There is, then, in the Philippines, a progress or improvement which is individual, but there is no national progress.” 
  27. ^ Zaide 1957, str. 63
  28. ^ a b Montero y Vidal 1887, str. 360
  29. ^ Blair, Robertson & 1903—1909, str. 10296
  30. ^ Blair, Robertson & 1903—1909, str. 51071
  31. ^ Zaide 1957, str. 64
  32. ^ De Moya 1883, str. 183
  33. ^ Jagor 1873, str. 16
  34. ^ Diaz Arenas 1838, str. 4
  35. ^ Diaz Arenas 1838, str. 10
  36. ^ a b v Regidor & Mason 1905, str. 19–29
  37. ^ Blair, Robertson & 1903—1909, str. 10315
  38. ^ Blair, Robertson & 1903—1909, str. 10453
  39. ^ Bowring 1859, str. 247
  40. ^ a b Zaide 1957, str. 81
  41. ^ Zaide 1957, str. 82
  42. ^ Zaide 1957, str. 107
  43. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj Foreman 1906
  44. ^ a b v g Joaquin, Nick (1990). Manila, My Manila. Vera-Reyes, Inc. 
  45. ^ a b Keat 2004, str. 755
  46. ^ „10. José Rizal and the Propaganda Movement”. Philippines: A Country Study. Washington: GPO for the Library of Congress. 1991. Pristupljeno 21. 12. 2016. 
  47. ^ The Project Gutenberg eBook: Kartilyang Makabayan. Project Gutenberg. Pristupljeno 21. 12. 2016. „Kataas-taasang, Kagalang-galangang Katipunan ng mga Anak ng Bayan” 
  48. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m Alvarez 1992
  49. ^ Schumacher 1991, str. 196
  50. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj Alvarez & Malay 1992
  51. ^ Alvarez & Malay 1992, str. 31 »found Katipunan paraphernalia such as a rubber stamp, a little book, ledgers, membership oaths signed in blood, and a membership roster of the Maghiganti chapter of the Katipunan«
  52. ^ a b v Agoncillo 1990, str. 171–172
  53. ^ a b v Gatbonton 2000
  54. ^ a b v Agoncillo 1990, str. 171
  55. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n Salazar 1994
  56. ^ a b v Agoncillo 1990, str. 172
  57. ^ Salazar 1994 »This manifesto is for all of you. It is absolutely necessary for us to stop at the earliest possible time the nameless oppositions being perpetrated on the sons of the country who are now suffering the brutal punishment and tortures in jails, and because of this please let all the brethren know that on Saturday, the 29th of the current month, the revolution shall commence according to our agreement. For this purpose, it is necessary for all towns to rise simultaneously and attack Manila at the same time. Anybody who obstructs this sacred ideal of the people will be considered a traitor and an enemy, except if he is ill; or is not physically fit, in which case he shall be tried according to the regulations we have put in force.
      Mount of Liberty, 28 August 1896 – Andrés Bonifacio«
  58. ^ a b v g d đ e Agoncillo 1990, str. 173
  59. ^ Zaide 1954, str. 115
  60. ^ Agoncillo 1990, str. 174
  61. ^ Lone 2007, str. 37
  62. ^ Anderson 2005, str. 161.
  63. ^ Anderson 2005, str. 162 »as a war-cry among certain people who were up in arms«
  64. ^ Anderson 2005, str. 163 »for reforms to bear fruit, they must come from above, since those that come from below will be irregular and uncertain shocks«
  65. ^ Anderson 2005, str. 163 »condemn[s], this absurd, savage insurrection«
  66. ^ Anderson 2005, str. 163.
  67. ^ Constantino 1975, str. 179–180
  68. ^ Rodao, García & Rodríguez 2001, str. 40, 287
  69. ^ Agoncillo 1990, str. 176–177
  70. ^ Agoncillo 1990, str. 177–179
  71. ^ Sagmit 2007, str. 158
  72. ^ Mabini 1969 »This tragedy smothered the enthusiasm for the revolutionary cause, and hastened the failure of the insurrection in Cavite, because many from Manila, Laguna and Batangas, who were fighting for the province [of Cavite], were demoralized and quit...«
  73. ^ Ustav Bijak-na-Batoa (Filipini) iz 1897. na Vikizvorniku. (jezik: engleski)
  74. ^ „Secessionist insurgency in south Philippines – 1969/2008”. bippi.org. februar 2008. Arhivirano iz originala 14. 4. 2013. g. Pristupljeno 22. 12. 2016. „I can take Biak-na-Bato. Any army can capture it. But I cannot end the rebellion.” 
  75. ^ Aguinaldo 1899
  76. ^ Halili 2004, str. 145
  77. ^ Halili 2004, str. 145—146
  78. ^ „Battle of Manila Bay, 1 May 1898”. Department of the Navy – Naval Historical Center. Pristupljeno 22. 12. 2016.
  79. ^ „The Battle of Manila Bay by Admiral George Dewey”. The War Times Journal. Pristupljeno 22. 12. 2016.
  80. ^ Aguinaldo 1899 Ch. III
  81. ^ Blanchard 1996, str. 130 »The fighting, having begun, must go on to the grim end.«

Citirana bibliografija[uredi | uredi izvor]

Aguinaldo y Famy, Emilio (1899). „Chapter II. The Treaty of Biak-na-bato”. True Version of the Philippine Revolution. Authorama: Public Domain Books. Pristupljeno 22. 12. 2016. 
Aguinaldo y Famy, Emilio (1899). „Chapter III. Negotiations”. True Version of the Philippine Revolution. Authorama: Public Domain Books. Pristupljeno 22. 12. 2016. 
Agoncillo, Teodoro C. (1990) [1960]. History of the Filipino People (VIII izd.). Quezon City: Garotech Publishing. ISBN 971-8711-06-6. 
Alvarez, S. V. (1992). Recalling the Revolution. Madison: Center for Southeast Asia Studies, University of Wisconsin-Madison. ISBN 978-1-881261-05-6. 
Alvarez, Santiago V.; Malay, Paula Carolina S. (1992). The katipunan and the revolution: memoirs of a general: with the original Tagalog text. Ateneo de Manila University Press. ISBN 978-971-550-077-7. Pristupljeno 22. 12. 2016. 
Anderson, Benedict (2005). Under Three Flags: Anarchism and the Anti-Colonial Imagination. London: Verso. ISBN 978-1-84467-037-6. 
Blair, Emma; Robertson, James (1903—1909). The Philippine Islands, 1493–1898. 1—55. Cleveland. 
Blanchard, William H. (1996). Neocolonialism American Style, 1960–2000 (ilustr. izd.). Greenwood Publishing Group. ISBN 978-0-313-30013-4. Pristupljeno 22. 12. 2016. 
Bowring, Sir John (1859). A Visit to the Philippine Islands. London: Smith, Elder and Co. 
Constantino, Renato (1975). The Philippines: A Past Revisited. Tala Pub. Services. Pristupljeno 22. 12. 2016. 
Custodio, Teresa Ma; Dalisay, Jose Y. (1998). „Reform and Revolution”. Kasaysayan: The History of the Filipino People. 5. Asia Publishing Company Limited. ISBN 962-258-228-1. Pristupljeno 22. 12. 2016. 
De Moya, Francisco Javier (1883). Las Islas Filipinas en 1882. 1—55. Madrid. 
Díaz Arenas, Rafaél (1838). Memoria sobre el comercio y navegacion de las islas Filipinas. Cádiz, Spain. 
Foreman, J. (1906). The Philippine Islands: A Political, Geographical, Ethnographical, Social, and Commercial History of the Philippine Archipelago. New York: Charles Scribner's Sons. 
Gatbonton, Esperanza B., ur. (2000). The Philippines After The Revolution 1898–1945. National Commission for Culture and the Arts. ISBN 971-814-004-2. 
The laws of the First Philippine Republic (The laws of Malolos) 1898–1899. Prevod: Guevara, Sulpico. Ann Arbor, Michigan: University of Michigan Library. 2005 [1972]. Pristupljeno 22. 12. 2016. 
Halili, Maria Christine N. (2004). Philippine History. Manila: Rex Book Store. ISBN 978-971-23-3934-9. Pristupljeno 22. 12. 2016. 
Halstead, Murat (1898). „XII. The American Army in Manila”. The Story of the Philippines and Our New Possessions, Including the Ladrones, Hawaii, Cuba and Porto Rico. Pristupljeno 22. 12. 2016. 
Jagor, Feodor (1875) [1873]. Weidmannsche Buchhandlung / Travels in the Philippines. Berlin / London: Chapman and Hall. 
Keat, Gin Ooi (2004). Southeast Asia: A Historical Encyclopedia, from Angkor Wat to East Timor. 1. BC-CLIO. ISBN 978-1-57607-770-2. Pristupljeno 22. 12. 2016. 
Kalaw, Maximo Manguiat (1927). The Development of Philippine Politics. Oriental commercial. Pristupljeno 22. 12. 2016. 
Lone, Stewart (2007). Daily Lives of Civilians in Wartime Asia: From the Taiping Rebellion to the Vietnam War. Life Through History Series: Daily Lives of Civilians during Wartime. Greenwood Publishing Group. ISBN 978-0-313-33684-3. Pristupljeno 22. 12. 2016. 
Mabini, Apolinario (1969). „CHAPTER VIII: First Stage of the Revolution”. The Philippine Revolution. Prevod: Guerrero, Leon Ma. National Historical Commission. Pristupljeno 22. 12. 2016. 
Montero y Vidal, Jose (1887—1895). Historia general de Filipinas. 1—3. Madrid: Imprenta de Manuel Tello. 
Regidor, Antonio M.; Mason, J. Warren (1905). Commercial Progress in the Philippine Islands. London: Dunn & Chidley. 
Rodao, Florentino; García, Florentino Rodao; Rodríguez, Felice Noelle (2001). The Philippine revolution of 1896: Ordinary lives in extraordinary times. Ateneo de Manila University Press. ISBN 978-971-550-386-0. Pristupljeno 22. 12. 2016. 
Sagmit, Rosario S.; Sagmit-Mendosa, Lourdes (2007). The Filipino Moving Onward 5. Rex Bookstore, Inc. ISBN 978-971-23-4154-0. 
Salazar, Zeus (1994). Agosto 29–30, 1896: Ang pagsalakay ni Bonifacio sa Maynila. Quezon City: Miranda Bookstore. Pristupljeno 22. 12. 2016. 
Schumacher, John N. (1991). The Making of a Nation: Essays on Nineteenth-century Filipino Nationalism. Ateneo de Manila University Press. ISBN 978-971-550-019-7. Pristupljeno 22. 12. 2016. 
Titherington, Richard Handfield (1900). A history of the Spanish–American War of 1898. D. Appleton and Company. Pristupljeno 22. 12. 2016. 
Worcester, Dean Conant (1914). The Philippines: Past and Present. 1/2. Macmillan. str. 75—89. ISBN 978-1-4191-7715-6. Pristupljeno 22. 12. 2016. 
Zaide, Gregorio (1954). The Philippine Revolution. Manila: The Modern Book Company. 
Zaide, Gregorio F. (1957). Philippine Political and Cultural History: The Philippines Since the British Invasion. II (rev. iz 1957. izd.). Manila: McCullough Printing Company. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Filipinska revolucija na Vikimedijinoj ostavi.

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Филипинска_револуција&oldid=27673941”