Badnji dan

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Badnji dan se proslavlja 24. decembra / 6. januara (po gregorijanskom kalendaru), dan uoči Božića (katoličkog za dan Božića 25. decembra, odnosno pravoslavnog za dan Božića 7. januara — po gregorijanskom kalendaru). Deo je božićnih običaja. Naziv Badnji dan je dobio po badnjaku koji se na taj dan seče i pali.

Badnji dan i Božić su nerazdvojni, ne samo zato što dolaze jedan posle drugog, već i zato što se dopunjavaju shvatanjima i običajima koje narod vezuje za njih.

Badnji dan je poslednji dan božićnog posta. Dan koji mu prethodi je Tucindan, a sam sutrašnji dan je dan praznika Božića.

Poreklo praznika[uredi | uredi izvor]

Mnogi običaji vezani za ovaj dan sasvim su paganski, mada je crkva pokušala da im da hrišćansko obeležje. Običaje oko Badnjeg dana su Srbi nasledili od svojih predaka i i dalje ih održavaju. Za badnjak se seče grana hrasta, koji je kod Slovena oduvek bio sveto drvo. Spasoje Vasiljev badnjak vezuje za slovensko božanstvo Svetovida.[1]

Badnji dan je pun rituala i simbolike, živopisnih radnji i svi su oni povezani sa porodičnim kultom i kultom ognjišta.

Običaji i simbolika[uredi | uredi izvor]

Narodni običaji oko Badnjeg dana su dosta stari i do danas se dosta običaja izgubilo ili zaboravilo. U različitim krajevima, običaji se umeju razlikovati u nekim elementima, a u mnogim krajevima se dosta običaja izgubilo. Kombinacija toga doprinosi velikim razlikama u običajima od kraja do kraja i od sela do sela. Ipak, i pored tolike raznovrsnosti i razlika, ipak postoji i dosta zajedničkih običaja koji su vrlo slični, kao i sećanje na neke običaje koji se više ne rade ali postoji sećanje da se u nekom selu nekada i to radilo pre nego što se to napustilo.

Loženje badnjaka je u vezi sa ognjem i ognjištem. Loženje badnjaka je središnji element simbolike rađanja novog sunca, jer je i Badnji dan odmah posle kratkodnevnice. Mladi hrast je spaljivanjem davan ognju radi nove godine, a pregršti varnica bacane u nebo su najavljivale mnogo roda i prinosa.

Sečenje badnjaka[uredi | uredi izvor]

Seča badnjaka u selu Tovariševo.

Već u ranu zoru, pucanjem iz pušaka i prangija, objavljuje se odlazak u šumu po badnjak. Badnjak seku isključivo muškarci, najčešće domaćin i najstariji sin, u rano jutro, pre izlaska sunca. Zavisno od krajeva, birani su različiti badnjaci. U istočnoj Srbiji biran je cer; na zapadu, zavisno od kraja, su to hrast ili bukva; u smederevskim selima se ne seče drvo za badnjak, već grana hrasta.

Broj badnjaka takođe varira zavisno od kraja. Negde se seče jedan badnjak, negde dva ili tri a ponegde i devet, a negde onoliko badnjaka koliko ima muškaraca u kući. Uglavnom je to značilo da se odseče jedna grana drveta, koja bi se tako cela nosila kući, ili se prvo kresala na više jednakih ili nejednakih delova. Ova raznolikost u broju badnjaka takođe ide u prilog prethrišćanskom poreklu badnjaka i Badnjeg dana.

Pre sečenja se drvetu nazove „dobro jutro”, čestita mu se praznik i moli se da donese zdravlje i sreću porodici. Zatim se drvo posipa žitom, a u nekim krajevima mu se daruje kolač posebno umešen za tu priliku. Drvo se ne sme dodirnuti golim rukama, pa čovek koji ga seče navlači rukavice.

Drvo se uvek zasecalo sa istočne strane jer je trebalo da padne na istok. Onaj ko je sekao badnjak, trudio se „da se drvo ne muči” tj. da se obori iz jednog udarca ili najviše sa tri. Ako drvo ne padne ni posle trećeg udarca, mora se kidati rukama jer više udaraca nije dozvoljeno.

Prvi iver koji se odvaja od badnjaka ima takođe magičnu moć. Pazilo se da ovaj iver ne padne na zemlju, pa je sa onime ko seče badnjak išao još jedan muškarac da hvata prvi iver. Stavljanjem prvog ivera od badnjaka u karlicu verovalo se da će pomoći da se u njoj skuplja kajmak debeo kao iver, ili, ako se stavi na košnice onda niko neće moći pčelama da naudi, a verovalo se i u lekovitost vode u kojoj je prvi iver potopljen pa su je oboleli pili radi ozdravljenja.[2] Negde, opet, taj iver stavljaju u kokošarnik da živina bude uvek na okupu, a negde pod kvasac sa željom da u kući sve raste kao kvasac.[3]

Kada se domaćin vrati iz šume i donese badnjak tj. badnjake, ih na kućni zid a tek sa prvim mrakom se badnjak unosi u kuću i stavlja na ognjište. Ponegde badnjak okrešu u šumi, a ponegde ga donesu sa granama.

Dok su badnjačari još u šumi, iz kuće se posakrivaju tronožne stolice, metle, kudelje vretena i igle.[3]

Božićna pečenica[uredi | uredi izvor]

Posle donošenja badnjaka se kolje pečenica (ponegde se kolje ili utuče na Tucindan). Obično je to prase, retko jagnje (u vreme Božića nema jaganjaca), a ponegde ćurka ili guska. Pečenica je žrtva za novo leto, a ponegde se zove i veselica ili božićnjar. To je ostatak starog kulta prinošenja žrtve za rađanje novog Boga.

Obilaženje domova[uredi | uredi izvor]

U Vojvodini se deca okupljaju predveče, pre večere, prazne đačke torbe i idu u korinđanje. Ovaj običaj je veoma sličan koledarskim običajima kod drugih naroda. Mali korinđaši obilaze domove u komšiluku i pevaju (korinđaju) pesmice kojima najavljuju radostan dolazak Božića i od domaćina očekuju da ih daruje. Domaćini kuće daruju decu jabukama, slatkišima, kolačima, suvim voćem, orasima, a ređe novcem.

Badnje veče[uredi | uredi izvor]

Najveći deo radnji i običaja je vezan za Badnje veče.

Unošenje badnjaka i slame[uredi | uredi izvor]

U toku dana, domaćica u jedno sito stavi sve vrste žitarica, suvih šljiva, oraha i jabuka i to sve stoji u vrhu stola gde se večera. Ponegde sito stave pod sto, a ponegde kod ognjišta. Tim žitom posipa se badnjak, slama i polažajnik.[3]

Pred veče domaćin unosi badnjak i slamu u kuću. Kuca na vrata, a kada ukućani pitaju Ko je? odgovara Badnjak vam dolazi u kuću. Potom mu domaćica otvara i obraćajući se badnjaku govori Dobro veče badnjače!. Domaćin stupajući desnom nogom preko praga unosi badnjak u kuću, i pozdravlja ukućane rečima Srećno vam Badnje veče, na šta ga ukućani otpozdravljaju sa Bog ti dobro dao i sreće imao, dok ga domaćica dočekuje sipajući po njemu žito iz sita.

Noseći badnjak domaćin obilazi kuću kvocajući kao kvočka, a domaćica i sva deca idu za njim pijučući kao pilići. Domaćin obilazi sve uglove doma bacajući po jedan orah u svaki ugao, što se smatra žrtvom precima. Ostali orasi i lešnici se ostavljaju i u slami ispod stola i najčešće se jedu sa medom. Orasi koji su u uglovima niko ne uzima.

Po unošenju badnjaka, domaćin ili domaćica, unosi slamu i raznosi je po celoj kući, a posebno na mesto gde će biti postavljena večera. Pri tome onaj ko nosi slamu kvoca, a ostali pijuču. Preko slame se postavlja stolnjak jer se služi i jede na podu. Stolice su iznete iz kuće i sedi se na slami.

Posle Božića, tačnije na treći dan Božića (Sveti Stefan), ova slama se nosi u obor, štalu ili ambar, a njome su i obavijali voćke da bi bolje rodile.

Loženje badnjaka[uredi | uredi izvor]

Paljenje badnjaka u porti crkve, selo Jablanica.

Badnjak se celiva, maže medom i stavlja na ognjište. Kada je badnjak stavljen na ognjište, prema njemu se moralo ponašati kao prema živom biću: kitili su ga zelenim granama, ljubili, ali i prelivali vinom, posipali žitom, itd.

Ponegde zasečeni kraj badnjaka namažu medom, pa to čobani ližu, govoreći Kako mi za badnjakom, tako ovce za jaganjcima, krave za telcima… .[3]

Običaj nalaganja badnjaka na vatru vrlo je star i pominje se u pisanim izvorima još 1272. godine, gde se u jednom dokumentu beleži da su na Badnje veče dubrovački brodovlasnici prinosili knezu panj-ceponem i nalagali ga na vatru,[4] a u XVII veku je zabeleženo da je u Istri postojao običaj paljenja i darivanja badnjaka hranom.[5] Sa druge strane, u smederevskom kraju na primer ne postoji običaj nalaganja badnjaka, osim možda u kućama doseljenika sa drugih strana.

Deca „džaraju” vatru odnosno grančicama raspaljuju i čačkaju vatru izazivajući pregršti varnica i iskri govoreći koliko iskrica toliko parica, pilića, košnica … nabrajajući svu stoku i živež čije se blagostanje priželjkuje.

Negde se uz badnjak u kuću unosi i pečenica i govori „Dobro veče, čestiti vi i badnje veče” a ukućani odgovaraju „Dobro veče, čestiti vi i vaša pečenica”.

Posle završetka ovoga domaćin okadi ceo dom i večeru, zapali sveću i pristupa se badnjoj večeri.

Badnjački kolač[uredi | uredi izvor]

Negde se za Badnje veče mesi česnica, badnjački kolač, bez kvasca sa orasima i mazana medom. Česnica se za večerom lomi, a ne seče.

U svrljiškom kraju se pravi badnjedanski obredni hleb „njiva” na kome je ukras urađen u obliku zmije, koja je u vezi i sa kultom mrtvih ali u nekim situacijama ima veze i sa rodnošću godine. Obredni hlebovi koji se mese badnjega jutra su u tesnoj vezi sa magijskom verovanjima u vezi plodnosti.

Na Kosovu i Metohiji se za Badnji dan spremao poseban kolač koji se iznosio na kućni prag i ritualno nudio vuku. Vuk je, inače, posebno poštovano mitsko biće u starih Srba.

Badnja večera[uredi | uredi izvor]

Badnja večera je posna trpeza/posna, ali je trpeza bogata. Treba da obiluje jelom i pićem da bi i nova godina bila rodna i puna izobilja. Nekim jelima se pridavao poseban, magijski značaj, koja su i obavezna: med, beli luk (koji ima amajlijsko značenje), pasulj, kupus, riba, voće (orasi, lešnici, jabuke, suve šljive).[5] Večera protiče u miru i tišini.

Slama koja se unosi u kuću, jedenje na podu i raznošenje oraha po kući su deo kulta mrtvih. To veče se u kući očekuju „domaći” ili „domaći pokojnici” ili „domaći duhovi”. Svi preci su sa ukućanima, zato je večera tiha da se ne bi oterali i zato se tri dana sa trpeze ne prikuplja nego samo donosi pa se čak i ne čisti po kući.

Većina jela sa badnjedanske večere koriste se i pri daćama tako da je ta večera pre svega žrtveni obred posvećen porodičnim precima. Badnjedanska večera je jedna od najvažnijih večera u čast mrtvima i jedan deo svakog jela se ostavlja za pokojnike.[1] Večera se kadi da bi se za večerom spojili i živi i oni koji to nisu.

Bdenje[uredi | uredi izvor]

U badnjedanskoj noći se peče božićna pečenica, namenjena sutrašnjem danu — Božiću.

Tokom noći se pazilo kad će badnjak da pregori. Onome ko prvi spazi pripadala je nagrada od domaćina, a sam trenutak pregorevanja domaćin je oglašavao pucnjem iz oružja. Znalo se da kad počnu pucnji da se razležu, značilo je da badnjaci prispevaju.

Nekada su svi ukućani ostajali budni dok badnjak ne pregori, a kasnije je samo jedan muškarac ostajao da bdi. U Crnoj Gori jedan je muškarac čekao da pregori badnjak i za to vreme često čarkao vatru, govoreći Ovoliko u našem toru bilo ovaca, koza…

Zahvatanje vode[uredi | uredi izvor]

Voda koja se zahvati u badnjedanskoj noći, pre izlaska sunca, takođe se pridaje magijsko značenje. U nekim krajevima se ona zove „jakova voda”.

Pre zahvatanja vode, izvor, reka ili bunar daruju se žitom, novcem ili voćem. Vodu pozdravljaju sa dobro jutro vodice i srećan ti Božić.

Po pravilu je zahvataju devojke a njome se umivaju svi članovi domaćinstva po starešinstvu i svako daruje devojku koja ih poliva.

Ovom vodom se mesi česnica i nad njom se moli domaćin za zdravlje porodice, a devojka koja nosi vodu moli se da u njoj vidi lik momka za koga će se udati.

Hrišćanski elementi i smisao[uredi | uredi izvor]

Običaj sečenja badnjaka se vezuje za to što su vitlejemski pastiri, na znak Zvezde da se rodio Hristos Spasitelj, nasekli granja i poneli ga u pećinu da nalože vatru i ogreju Hrista i njegovu majku.[3] Badnjak, dakle, predstavlja ono drvo koje je Josif založio u hladnoj pećini, kada se Hristos rodio. Badnjak, dalje, nagoveštava i drvo Krsta Hristovog.[6]

Kada odabere odgovarajuće drvo, domaćin se okrene istoku, tri puta se prekrsti, pomene Boga, svoju slavu i sutrašnji praznik, uzima sekiru u ruke i seče badnjak.[7]

Posipanje žitom na Badnji dan i Božić na žito koje je Majka Božija, kada joj se rodio sin, bacala stoci koja je bila u štali da stoka ne bi grizla slamu na kojoj je Hrist ležao.[3]

Slama u domu se tumači kao sećanje na to da se Isus Hrist rodio na slami, i time je badnjedanska slama simbol jasli u Vitlejemskoj pećini. Kad unosi badnjak u kuću, domaćin tada kaže Hristos se rodi a svi ukućani odgovaraju Vaistinu se rodi.

Kađenje doma je simbol smirne i tamjana koji su donošeni kao darovi novorođenom Isusu. Orasi u slami u uglovima kuće simbolišu vlast Božju na sve četiri strane sveta.

Kada se unesu pečenica, badnjak i slama, ukućani svi zajedno stanu na molitvu, otpevajući tropar Roždestvo tvoje… , pomole se Bogu, pročitaju molitve koje znaju, čestitaju jedni drugima praznik i Badnje veče i sedaju za trpezu.[6]

Pogača koja se lomi simboliše reči Isusove Ja sam hleb živi, a vino krv njegovu. Riba je simbol Sina Božjeg, so božanske sile a med sladosti večnog života bod okriljem Boga. Sveća koja se pali za Badnji dan i Božić predstavlja svetlost Božiju i simboliše Isusove reči Ja sam svetlost svetu.

Paljenje badnjaka označava završetak Badnjeg dana i uvod u Božić.

Opraštanje[uredi | uredi izvor]

Koji se tokom godine sa nekim zavadio, na Badnji dan se sa njim treba pomiriti.

Savremena urbana proslava Badnjeg dana[uredi | uredi izvor]

U današnjim, urbanim uslovima se proslava Badnjeg dana izvodi u donekle promenjenom i prilagođenom obliku.

U nemogućnosti seče badnjaka u šumi i spaljivanja na ognjištu sačuvane su neke druge osobenosti ovog dana, a to je posna ali bogata trpeza, kupljeni badnjak u obliku par hrastovih grančica i nešto slame (negde se doda i grana drena) uvezanih crvenom vrpcom.

Posvećenost ognjištu se ogleda u okupljanju cele porodice za trpezom. Ranije se večeralo na slami na kućnom podu, pa se zato i danas, ispod stola za kojim se večera, stavi malo slame i grančica badnjaka.

Spaljivanje badnjaka se obavlja, uglavnom, paljenjem par listova hrasta u pogodnom prostoru. U novije vreme se širom Srbije javilo kolektivno nalaganje badnjaka ispred crkve, odnošenjem u crkvenu portu, ili ispred manastira, gde se kućni badnjak spaljuje na velikom badnjaku.

Poslovice[uredi | uredi izvor]

Uz badnji dan je vezano nekoliko poslovica

  • Nije svaki dan Badnji dan, znači da je na badnji dan velika sreća, što drugih dana u godini ne mora biti
  • Vezani su ko Božić i Badnji dan, se govori za one koji su nerazdvojni

Istorijski događaji[uredi | uredi izvor]

Neki od događaja u srpskoj istoriji desili su se baš na ovaj dan.[traži se izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Spasoje Vasiljev: Slovenska mitologija, Srbobran, 1928.
  2. ^ „Mile Nedeljković: Srpski običajni kalendar”. Arhivirano iz originala 20. 01. 2009. g. Pristupljeno 22. 12. 2008. 
  3. ^ a b v g d đ Milan Vuković: Narodni običaji, verovanja i poslovice kod Srba, Beograd, 1985.
  4. ^ Đorđe Randelj: Svetačnik: slave i verski običaji kod Srba, Ljubitelji knjige, Novi Sad, 2006.
  5. ^ a b „Mirjana Kandić: Badnji dan, Srpske slave i običaji, 6. deo, Smederevska sedmica br.239. Arhivirano iz originala 10. 03. 2007. g. Pristupljeno 04. 01. 2007. 
  6. ^ a b Episkop Nikolaj i protođakon Ljubomir Ranković: Srpske slave i verski običaji, Glas Crkve, Valjevo, 1996.
  7. ^ Episkop Nikolaj i protođakon Ljubomir Ranković: Srpske slave i verski običaji, Glas Crkve, Šabac, 2000.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Svetlana Jajić: Na tisi vile, na orahu veštice (jezik: srpski)
  • Milan Vuković: Narodni običaji, verovanja i poslovice kod Srba, Beograd, 1985. (jezik: srpski)
  • Đorđe Randelj: Svetačnik: slave i verski običaji kod Srba, Ljubitelji knjige, Novi Sad, 2006. (jezik: srpski)

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]