Kraljevina Dalmacija i Hrvatska

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Kraljevina Dalmacija i Hrvatska
Regnum Dalmatiae et Croatiae
Zastava
Zastava
Grb Kraljevine Dalmacije i Hrvatske
Grb

Ugarske pokrajine u 13. veku
Geografija
Kontinent Evropa
Regija Balkan, srednja Evropa
Prestonica Biograd, Knin, Bihać
Društvo
Službeni jezik hrvatski, latinski
Religija katolicizam
Politika
Oblik države monarhija
 — Kralj Koloman (prvi),
Lajoš II Jagelonac (zadnji)
Istorija
Postojanje  
 — Osnivanje 1102.
 — Ukidanje 1526.
 — Status bivša kraljevina
Događaji  
 — Krunisanje Kolomana 1102.
 — Zadarski mir 18. februara 1358. 
 — Bitka na Krbavskom polju 9. septembra 1493. 
 — Pad Knina 29. maja 1522. 
 — Mohačka bitka 29. avgust 1526. 
Zemlje prethodnice i naslednice
Kraljevine Dalmacije i Hrvatske
Prethodnice: Naslednice:
Kraljevina Hrvatska Kraljevina Hrvatska

Kraljevina Dalmacija i Hrvatska (lat. Regnum Dalmatiae et Croatiae), bila je u razdoblju od 1102. do 1526. godine pridružena krunska država sa statusom autonomne pokrajine u sastavu Kraljevine Ugarske. Razdoblje je započelo ugarskim osvajanjem Dalmacije (primorski gradovi) i Hrvatske (zaleđe) na samom početku 12. veka, a okončano je u vreme prelomnih političkih zbivanja, koja su nastupila nakon Mohačke bitke (1526).[1]

Vladavina dinastije Arpadovića[uredi | uredi izvor]

Ugarsko napredovanje prema Jadranu, koje je započelo krajem 10. veka, končano je potpunim osvajanjem Dalmacije i Hrvatske na samom početku 12. veka, oko 1102. godine. Od tog vremena, ugarski kraljevi iz dinastije Arpadovića su ujedno bili i kraljevi Dalmacije i Hrvatske. U vreme osvajanja ovih zemalja, ugarski kralj kralj Koloman (1095—1116) je dodelio izvesne povlastice hrvatskim velikašima koji su priznali njegovu vlast, ali u isto vreme je započeo i sa dovođenjem ugarskih plemića u ove oblasti, čime je započeo proces stvaranja novog feudalnog ustrojstva, po ugarskom modelu. Tadašnje ratne prilike su nametale potrebu za jakom vojskom koja se mogla izdržavati samo od prihoda zemlje, pa je Koloman sve zemljišne posede, koji nisu bili već u posedu slobodnih seljaka ili vlastelina, davao vojnicima u zamenu za vojnu službu. Staro hrvatsko plemstvo se takođe prilagodilo novom sistemu uprave, usled čega su postepeno nestale stare strukture hrvatskog županijskog ustrojstva, a javlja se novi oblik sa punom sudskom, upravnom i izvršnom vlašću vlastele.[2][3] Ugarski kraljevi su imenovali dalmatinsko-hrvatskog bana, delili su donacije vlastelinima, potvrđivali odluke donesene na dalmatinsko-hrvatskim saborima i zapovedali zemaljskom vojskom. Dalmatinsko-hrvatski ban je imao obavezu upravljanja administracijom, sudstvom, finansijama i predvodio je zemaljsku vojsku u ratovima. Pojedine porodice su zahvaljujući donacijama veoma osnažile, stekavši veliki društveni i politički uticaj (krčki i blagajski knezovi Frankopani, bribirski knezovi Šubići, cetinjski Nelipčići, omiški Kačići, krbavski Kurjakovići).

Ugarsko-mletački ratovi za Dalmaciju[uredi | uredi izvor]

Čim je proglašen za kralja, Koloman je nastojao da ovlada dalmatinskim gradovima, što je naravno uzrokovalo sukobe sa Venecijom, koja je opet nastojala da zadrži svoju dominaciju nad Jadranom, a povremeno i sa Vizantijom, koji je smatrao područje Jadrana svojim uticajnim prostorom. Ipak, Koloman je, stupivši u savez sa Vizantijom, koja je ratovala protiv Normana, 1107. godine potčinio Dalmaciju posle kratkog otpora koji mu je pružio grad Zadar 1105. godine. Iako je dalmatinskim gradovima ostavljena autonomija, oni su se ubrzo ponovo digli protiv kralja, koji je u Splitu i Zadru ostavio svoje vojne jedinice, a na čelo biskupija postavio Ugare. Venecija 1115. godine započinje rat (1115–1126) protiv Ugarske i nakon početnih uspeha i posle poraza bana Kledina kod Zadra (1116), uspeva da zauzme celu dalmatinsku obalu i gradove Biograd i Šibenik. U sukobu protiv kralja Stefana II (vladao 1116–1131), Venecija 1117. godine doživljava poraz pod Zadrom i prisiljena je na petogodišnje primirje pri čemu joj ostaje samo Zadar. Ipak, 1125. godine, Mlečani uspevaju da ovladaju celom Dalmacijom nakon što im je pošlo za rukom da osvoje Trogir i Split, a razore Biograd. U ponovnom ratu 1133. godine, tokom vladavine kralja Bele II (1131–1141), Venecija gubi prevlast nad Dalmacijom, a zadržava se samo u Zadru (po nekim spisima i Zadar je od 1134. do 1141. godine bio pod kraljevom vlasti) i na ostrvima do 1172. godine. Šibenik je dobio autonomiju 1167. godine.

Sukobi sa Vizantijom i Mlečanima[uredi | uredi izvor]

Koristeći dinastičke borbe u Ugarskoj, vizantijski car Manojlo I je 1164. godine upao u Srem i Bačku, prisilivši ugarskog kralja Stefan III (1163—1164) da se zvanično odrekne vlasti nad Dalmacijom i Hrvatskom u korist svog brata, hercega Bele, koji je bio carev štićenik. Jedan deo carskih snaga pod zapovedništvom Jovana Duke je 1165. godine pokorio Bosnu, kao i celu Dalmaciju i Hrvatsku. Tadašnji hrvatski ban Ampudije je 1166. godine ušao sa novim snagama u Hrvatsku i uz pomoć pristalica ugarske vlasti zarobio vizantijskog namesnika Nikifora Halufa, zaposevši Hrvatsku i neke dalmatinske gradove. Na drugoj strani, vizantijski zapovednik Andronik Kontostefan je u bici kod Zemuna porazio ugarske snage pod županom Dionizijem 8. jula 1167. godine, što je prinudilo kralja Stefana III (1162—1172) da Hrvatsku i Dalmaciju, kao i Bosnu i Srem, preda Vizantiji, koja je postavila svog namesnika u Splitu. Venecija je zadržala Zadar i Trogir, sa severnim ostrvima.

Posle careve smrti 1180. godine, ugarski kralj Bela III (1172–1196) zauzima Srem, Dalmaciju i Hrvatsku. Zadar iste godine odbacuje mletačku vlast i pristaje uz ugarskog kralja, čija vojska tokom 1187. i 1188. godine odbija napade Mlečana na Zadar. Vizantija se 1186. godine odriče vlasti nad Dalmacijom, a Venecija je, do Četvrtog krstaškog rata 1202. godine, zadržala samo severna ostrva. Mlečani su 1202. godine uz pomoć krstaša zauzeli Zadar. Zadrani se 1205. godine obavezuju na biranje Mlečanina za kneza i nadbiskupa i učestvovanje u borbama na strani Mlečana duž Jadrana. Zadar, uz kratke prekide, ostaje pod mletačkom vlašću sve do 1358. godine.

Vladavina kralja Andrije II (1205—1235)[uredi | uredi izvor]

Tokom vladavine kralja Andrije II ubrzan je proces društvenog raslojavanja. Moć feudalaca, klera i krstaša se uvećala. Srednje i niže vlastelinstvo, opterećeno učestalim ratovima i samovoljom velikaša, 1222. godine prinudilo je kralja da Zlatnom bulom ograniči svoju vlast, prava i donacije velikašima, a plemstvu, koje je počelo da se organizuje kao stalež, dopusti da na godišnjim zborovima pomoću protesta i otpora može uticati na kraljeve odluke. Za protivuslugu, plemstvo je moralo ratovati o svom trošku unutar zemlje u slučaju neprijateljskog napada, a izvan zemlje o kraljevom trošku. Na ovaj način je oslabljena vlast župana, a i postupno raspadanje županija.

Mongolska najezda i preuređenje zemaljske uprave[uredi | uredi izvor]

Tokom vladavine kralja Bele IV (1235—1270) Mongoli su pod zapovedništvom kana Batua provalili u Ugarsku i porazili kraljevsku vojsku 1241. godine u bici na reci Šaju. Kralj Bela IV se prvo povukao u Zagreb, a zatim 1242. godine u Dalmaciju tražeći zaštitu u Splitu, Klisu i Trogiru. Susedna Banovina Slavonija je takođe bila prepuštena pustošenju Mongola, koji su razorili gradove, pa čak i Zagreb sa katedralom. Vest o smrti kana Oglaja, naterala je Mongole da napuste Dalmaciju i Hrvatsku, te da se preko Bosne, Srbije i Bugarske vrate u južnu Rusiju. Prilikom prolaska kroz ove oblasti opustošili su područje Dubrovnika i Kotora.

Prodor Mongola u ugarske zemlje primorao je kralja posle njihovog odlaska preuredi vojno ustrojstvo. Obnovljeni su i utvrđeni mnogi županijski gradovi, a oko brojnih gradića su postavljeni bedemi. Gradići su naseljeni uglavnom Nemcima kojima se bile date i neke povlastice. Osim toga započelo je osnivanje slobodnih gradova izvan vlasti župana. Sredinom 13. veka, ugarska vlast u Dalmaciji i Hrvatskoj se i dalje oslanjala na poštovanje lokalnih plemićkih tradicija i povlastica, dok je u isto vreme u susednoj Slavoniji vladao ugarski model uprave. Tokom 13. veka učestalo je i postavljanje pojedinih članova dinastije Arpadovića za namesnike sa titulom hercega. Međutim, niz slabih vladara je doveo do postepenog slabljenja kraljevske vlasti i uspona moćnih velikaških porodica.

Propast dinastije Arpadovića[uredi | uredi izvor]

Pečat bribirskih knezova Šubića

Slabljenje centralne državne vlasti pogodovalo je jačanju i bogaćenu lokalnih velikaša, što je opet vodilo ka osiromašenju građanstva, i nestajanje slobodnih ljudi, koji su krajem 13. veka sve više postajali zavisni kmetovi. Veliki feudalci su kraljevim donacijama, ali i u međusobnim borbama toliko ojačali da su preko pola veka gotovo nezavisno vladali u Dalmaciji i Hrvatskoj, kao i u susednoj Slavoniji. Tako je bribirski knez Pavle I iz bratstva Šubića, kao ban (oko 1273. godine), iskoristio borbu za presto između Arpadovića i Anžuvinaca i tokom 1292. i 1293. godine stekao kao državinu (dominium) čitavu Dalmaciju i Hrvatsku, kao i naslednu vlast bana, a privremeno je potčinio i delove Huma i Bosne.

Vladavina anžujske dinastije[uredi | uredi izvor]

Karlo Robert Anžujski (1301—1342)[uredi | uredi izvor]

Ban Pavle je iz Napulja doveo Karla Roberta I Anžujskog koji je nakon desetogodišnje borbe sa suparnicima uspeo da postane kralj u Ugarskoj. Karlo I je svrsishodno potpomagao otpor protiv Mletaka na ostrvima Krku, Pagu i Hvaru (1310), a naročito ustanak u Zadru, koji su Mleci 1311/1313. opsedali, ali kako nije imao jaku mornaricu, Karlo I. ih nije mogao potisnuti iz Dalmacije. Nakon očeve smrti 1313. godine, ban Mladen II Šubić je predao Zadar Veneciji, a razjedinjeno hrvatsko plemstvo, na čelu sa Kurjakovićima i Nelipčićima, koje se otimalo vlasti bribirskih knezova, nije bilo u mogućnosti da se odupre Mlečanima.

Kada je u ratu protiv srpskog kralja Milutina (1319—1320), Karlo I uspeo prodorom sa severa da zauzme Mačvu, ban Mladen je nezainteresovano delovao kao podrška sa zapada kroz Bosnu. Ta neaktivnost bana Mladena je razljutila Karla I, pa je poslao udružene snage slavonskog bana Ivana Babonića i kneza Frankopana protiv bana Mladena koje su ga porazile u bici u Poljicima 1322. godine. Ban Mladen je svrgnut s avlasti i odveden u Ugarsku, što je Venecija iskoristila i proširila vlast nad dalmatinskim gradovima. Tek kada su šibenske i trogirske mornarice, potpomognute venecijanskim galijama, upale u Skradin i Omiš, hrvatsko vlastelinstvo, u odbrani svoje nezavisnosti, se okupilo oko kneza Nelipčića, koji je javno pokazivao otpor Karlu I, i oduzelo kraljevske gradove Knin i Unac, a potom porazilo slavonskog bana Mikca 1326. godine.

U međuvremenu je bosanski ban Stjepan II Kotromanić (1322–1353) uspeo da vrati nezavisnost Bosni i zauzme područje između Neretve i Cetine.

Lajoš I Anžujski (1342—1382)[uredi | uredi izvor]

Ugarski kralj Lajoš I Anžujski (Chronica Hungarorum)

Lajoš I Anžujski je nastavio politiku potčinjavanja velikih hrvatskih feudalaca koji se gubili svoju moć u međusobnim sukobima. On se takođe angažovao i u borbi na Jadranskom moru protiv Venecije, koja je predstavljala smetnju kraljevim željama za vlašću u Napulju. Za banove je postavljao gotovo uvek plemiće stranog porekla. Uspeo je da se obračuna sa Nelipčićima i Kurjakovićima, kao i sa bribirskim knezovima iz bratstva Šubića i zauzme gradove Knin, Klis, Omiš, Skradin, Unac i Ostrovicu. Svoju premoć ojačao je i potčinjenim vazalima, prinudivši ih da mu se priključuju u ratnim pohodima, ali i najamničkim odredima koje je uporedo stvarao i na čije je održavanje uveo i novi porez 1351. godine — devetinu. Uprkos njegovim nastojanjima da osvoji dalmatinske gradove, u tome nije uspeo, prvenstveno zbog neposedovanja mornarice.

Dalmatinski gradovi, pod mletačkom vlašću, su se brzo razvijali, naročito zbog svojih trgovačkih brodova. Venecija koja je svoje trgovačke interese imala izvan Jadranskog mora pomagala je, a ne sputavala razvitak dalmatinskih pomorskih gradova, pri čemu se naročito isticao Dubrovnik, ali i Trogir i Korčula u brodogradnji.

Ludovik I je protiv Venecije vodio tri rata.

  • Prvi rat je vođen zbog Zadra (1345—1346) koji je zatražio kraljevu zaštitu, kada je Venecija poslala svoje snage protiv buntovnog grada. Iako je bio odbijen prvi napad Mlečana, nakon neuspelog pokušaja bana Banfija i bosanskog bana Stjepana II Kotromanića deblokiranja grada u novembru 1345. godine, u junu sledeće godine kralj Ludovik I je sa 30 hiljada vojnika bezuspešno pokušavao da pomogne i morao se povući, nakon čega se i Zadar zbog nestašice hrane, nakon šestomesečne opsade morao predati Veneciji.
  • Drugi rat (13561358) godine, Ludovik I je započeo rat protiv Venecije u saradnji sa Đenovom u cilju preotimanja Dalmacije. Tada su se glavne bitke vodile na furlanskom području, gde su kraljeve snage potukle mletačke kod Tervisija i zauzele više utvrđenih gradova. U Dalmaciji, snage pod zapovedništvom bana Ivana Ćuza, a u čijem sastavu su se nalazile i snage knezova Frankopana, Nelipčića, Ugrinića i Hrvatinića, su 1357. godine uspele da razoružaju mletačke snage u Splitu, Trogiru i Šibeniku. Iste godine su uspele i da osvoje Zadar, osim tvrđave, a potom i Brač, Hvar a ubrzo i Nin. Zadarskim mirom od 18. februara 1358. godine Venecija se odrekla prava na čitavu Dalmaciju sa ostrvima i predala je kralju, pod čijom će vlašću ostati sve do 1409. godine. Zauzvrat je kralj vratio Veneciji osvojena područja u Furlaniji i Istri, a Dubrovnik je iste godine došao pod kraljevu vlast. Zbog nedostatka brodova, Venecija je ipak zadržala prevlast na moru.
  • Posle poraza u trećem ratu (1378—1381), Venecija je, Torinskim mirom 1381. godine, priznala stvoreno stanje Zadarskim mirom i obavezala se na plaćanje godišnjih naknada od 7 hiljada dukata. U tom ratu se Ludovik I udružio s Đenovom, Padovom, Veronom i Goricom protiv Venecije.

Osim sa Mlečanima, kralj Ludovik I je ratovao i protiv Srbije (1358–1359. ). Nakon drugog rata i oslobođenja Dalmacije, srpske snage su pokušale prodor u Mačvansku banovinu, gde su bile odbijene, nakon čega su kraljevske snage prodrle sve do planine Rudnik, dok je humski knez Vojnović primorao Dubrovnik na otkup mira.

Kralj Ludovik I je primorao 1357. godine tadašnjeg bosanskog bana Tvrtka da mu ustupi jedan deo Huma i desnu obalu Neretve, što je dovelo do ugarsko-bosanskog rata 1363. godine, u kome su snage bana Tvrtka porazile ugarske snage.

U naporima za jačanje kraljevske vlasti Ludovik I je pokorio celokupno visoko hrvatsko plemstvo, osim Frankopana i Blagajskih knezova, koji su bili njegovi vazali. Tokom cele njegove vladavine, bansku čast nije ponudio ni jednom hrvatskom velikašu, već isključivo nižim plemićima iz Slavonije mađarskog porekla. Krajem 13. veka, Sabor je postao stalni forum feudalne političke organizacije, sa pravom učestvovanja svakog plemića, a ponekad i predstavnika slobodnih gradova.

Marija (1382–1385) i Karlo Drački (1385–1386)[uredi | uredi izvor]

Nakon Ludovikove smrti, Dalmacija i Hrvatska su ponovo bile obuhvaćene feudalnom anarhijom, jer je vlastela pokušavala da se otrgne centralnoj vlasti. Ludovika je nasledila maloletna kći Marija, koja je vladala pod nadzorom majke, Jelisavete Kotromanić. Nezadovoljni ženskom vladavinom, velikaši iz Ugarske i Hrvatske su 1385. doveli iz Napulja Ludovikovog rođaka, ranijeg hrvatskog hercega, Karla II Dračkog na vlast, koji je odmah po krunisanju bio ubijen od strane pobornika potisnutih kraljica. Ubistvo je dovelo do ustanka većine hrvatskog i slavonskog plemstva, svrsishodno potpomognutog od strane bosanskog kralja Tvrtka i srpskog kneza Lazara. Zasedom kod Gorjana 1386. godine ustanici su predvođeni mačvanskim banom Ivanišem Horvatom zarobili obe kraljice. Potom su ugarski velikaši na presto doveli Marijinog muža Žigmunda Lukseburškog (1387—1437) čime je i označen završetak vladavine dinastije Anžuvinaca.

Vladavina Žigmunda Luksembuškog[uredi | uredi izvor]

Čim je došao na vlast, Žigmund Luksemburški je potpomognut mletačkim snagama oslobodio ženu iz zatočeništva iz Novigrada i nastavio da vodi borbu protiv nezadovoljnih velikaša, koji su za kralja Hrvatske i Dalmacije izabrali Karlovog sina, Ladislava Napuljskog (1386—1409). U međuvremenu je srpsko-bosanski kralj Tvrtko proširio svoju vlast i na deo Dalmacije i Hrvatske. Zauzeo je područja južno od Velebita i Dalmaciju (osim Zadra) i 1390. godine se proglasio kraljem Dalmacije i Hrvatske. Nakon smrti Tvrtka, srpsko-bosanski kralj Dabiša je vratio ove krajeve kralju Žigmundu i omogućio mu da pokori braću Horvat, koji su bili čelnici u skidanju kraljice Marije sa prestola. Hvatanje Horvata je nanelo veliku štetu strani Ladislava Napuljskog.

Nakon pobede u bici na Kosovu 1389. godine, Turci su se približili granicama Žigmundovog kraljevstva i 1391. godine provalili u Srem. Kralj je sa svojim odredima, u kojima su učestvovali i ban Gorjanski, velikaši Morović i Lacković, kao i dalmatinske galije, doživeo poraz kod Nikopolja (1396). Posle sabora u Križevcima (1397. godine — Krvavi sabor) na kojem je ubijen ban Lacković, izbio je ustanak protiv Žigmunda u Hrvatskoj i Bosni. Na čelo ustanka je stao bosanski vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić koji je odbacio Žigmundove odrede i 1398. godine privremeno osvojio Dubičku županiju.

Godine 1403. Ladislav Napuljski dolazi u Zadar i kruniše se za ugarskog i dalmatinsko-hrvatskog kralja, ali zbog neuspeha u Ugarskoj, on se povlači ponovo u Napulj, a vojvodu Hrvoja imenuje splitskim hercegom.

U ugarsko-bosanskim ratovima (1404—1407), kralj Žigmund je uspeo da prodre u neke bosanske gradove, savladavši bosanski otpor kod Dobora, posle čega ga Hrvoje i ostali hrvatski velikaši priznaju za kralja.

Ladislav Napuljski, videvši da se ne može održati na prestolu, 1409. godine za 100 hiljada dukata prodaje Veneciji svoja prava na Dalmaciju ustupajući joj i gradove Zadar, Novigrad, Vranu i Pag. Venecija ubrzo pokorava i sva severna ostrva osim Krka. Kralj Žigmund 1410. godine postaje Rex Romanorum (nemačko-rimski kralj), a već sledeće godine pokušava se obračunati s Venecijom (1411—1413), koja je od 1409. godine opsedala Šibenik, a 1411. godine od Sandalja Hranića kupila Ostrovicu i Skradin i napadala Lombardiju i Furlaniju. Rat se završava petogodišnjim primirjem sklopljenim u Kasteletu, uz status quo i mletačku ratnu odštetu.

Kralj Žigmund je 1413. godine proglasio hercega Hrvoja izdajnikom zbog pustošenja i povezanosti s Turcima, oduzeo mu sve gradove, lišio ga titule splitskog hercega i naredio zauzimanje njegovih poseda. Brač, Korčula i Hvar dolaze pod dubrovačku upravu, a župa Sana pod upravu blagajskih knezova. Herceg Hrvoje beži u Jajce i poziva Turke u pomoć. Turci 1414. godine pobeđuju velikaške odrede i prodiru duboko u Hrvatsku i Slavoniju, a 1415. godine pobedom kod Doboja i isteruju ugarsku vojsku iz Bosne, koja je došla kako bi održala mađarski uticaj.

Po isteku petogodišnjeg primirja 1418. godine, Venecija je ponovo stupila u novi rat s Ugarskom, prodrevši u Furlaniju i Istru i napavši dalmatinske gradove. Rat je završen bez mira, ali Venecija je trajno istisnula Ugarsku s Jadrana jer je čvrsto ovladala 1420. godine Istrom, Furlanijom, Trogirom, Splitom i južnim ostrvima. Zbog svoje zauzetosti nemačkim carstvom, kralj Žigmund je potpuno zanemario Hrvatsku, koja je izgubila, osim Senja, svaku bolje vezu s morem, a postala je i nadiranjem Turske sve izloženija napadima. Dubrovnik je ostao pod kraljevom vlašću. U Hrvatskoj je porasla moć krčkih knezova — Frankopana, čija se vlast 1426. godine proširila na gotovo celu Hrvatsku, do Cetine i na područje oko reke Une. U isto vreme, veliki uticaj u susednoj Slavoniji su stekli celjski grofovi.

Jačanje odbrambenog sistema[uredi | uredi izvor]

Učestali turski napadi su prinudili Žigmunda da unapredi odbranu kraljevine. Uveden je banderijalni sastav, ojačana obrambena moć i bojna gotovost zemlje. Uvedena je ratna daća (riz), a država je 1435. godine podeljena na 7 oblasti (tabora) u kojem su banderijalne snage svakog tabora vojno delovale na svom području. Čitavo područje južno od reke Drave podelio je na tri tabora:

  • Hrvatski tabor (Jadran i duž Mletačke Dalmacije) — u odbrani ovog tabora su osim kraljevske i banske banderije učestvovovale i snage tri kneza (krbavskog, cetinskog i krčko-senjskog-modruškog), te snage grada Dubrovnika
  • Slavonski tabor (prema Uni) — u odbrani ovog tabora je učestvovalo 5 velikaških banderija (slavonski ban, zagrebački biskup, vranski prior, blagajski knez i vlastelin Tot)
  • Usorski tabor (veći deo Slavonije s južnom Mađarskom, Bosna, Mačva i Srbija) — u odbrani ovog tabora učestvuju 4 banderije iz 7 slavonskih županija i 4 banderije istočno-slavonskih velikaša, banderija mačvanskog bana i Srebrnika i bosanskih velikaša, 6 donjougarskih županija i srpski despot sa svim raspoloživim snagama.

Kraljevske i banske banderije su imale oko 1000, a velikaške oko 500 konjanika, a županije su davale od pola do cele jedne banderije u koju su ulazili plemići sa kmetovima. Odbrana države i granica je bila zadatak kraljevskih i banskih banderija, sastavljenih od najamnika, a uveden je i opšti poziv (ekspeditio generalis).

Prodor Turaka[uredi | uredi izvor]

Prikaz Krbavske bitke (1493)

Nakon smrti kralja Žigmunda 1437. godine, dalmatinsko-hrvatska kraljevina se do 1526. godine nalazi pod vlašću kraljeva iz raznih dinastija. U razdoblju od od. 1436 do 1456. godine hrvatskom politikom upravljaju braća Talovci, koji su sprečili dalji uspon Frankopana, čija moć od tog vremena počinje da slabi. Krbavski knezovi Kurjakovići u Lici i blagajski u području reke Une uspevaju da zadrže svoje pozicije.

Nakon poraza kod Beograda 1456. godine, sultan Mehmed II (1432—1481) se privremeno vratio u Istanbul, ali je ubrzo ponovo započeo svoja osvajanja. Krenuo je na Bosnu i uprkos pokušajima otpora zauzeo je Bosnu 1463. godine, čime je stvorena vrlo dobra operativna osnova za delovanje prema Hrvatskoj. Iako je kralj Matija Korvin bezuspešno pokušao 1463/1464. godine da ponovo preotme Bosnu od Turaka, uspeo je da osvoji neka područja i osnuje Jajačku i Srebrničku banovinu, kao isturene odbrambene tačke u odbrani Ugarske i Slavonije, ali je tako Hrvatska postala potpuno otvorena za turski prodor koji je pretio Lici i Dalmaciji. Nakon smrti sultana Mehmeda II, njegov sin Bajazit II (1481–1512) je nastavio sa željom daljeg prodora prema srednjoj Evropi. U početku su samo granični sandžački-begovi, a ponekad i bosanski paša upadali sa nekoliko hiljada akindžija u Hrvatsku. Zbog zauzetosti kralja Matije Korvina, Hrvatska je bila prepuštena slabim domaćim feudalnim snagama, pri čemu je pomoć kraljevskih najamničkih banderija bila nestalna.

Slabi naslednici Matije Korvina, kraljevi Vladislav II (1490—1516) i Ludovik II (1516–1526) potpuno su zapustili odbranu zemlje. Kralj je održavao samo isturenu vojnu ispostavu u Jajcu i davao vrlo malu pomoć u novcu hrvatskom banu i knezovima. Odbranu susedne Banovine Slavonije takođe su prepustili domaćim snagama, povremeno novčano i materijalno potpomognutim od Austrije, rimskog pape i Mletaka.

Tako slabu vojnu odbrambenu moć Hrvatske je kraljem leta 1493. godine iskoristio bosanski sandžak-beg Hadum Jakub-paša i prodro preko Une i Kupe u Štajersku, i tom prilikom je opustošio i opljačkao Celje i Ptuj, a po povratku je opustošio i Zagorje. Prilikom povratka u Bosnu, na Krbavskom polju u Lici je teško porazio hrvatsku vojsku pod zapovedništvom bana Emerika Derečanina u septembru 1493. godine, posle čega nijedan hrvatski velikaš, osim biskupa i knezova Zrinskih i Frankopana, nije više bio u stanju da uspostavi jednu potpunu banderiju. Od 1513. do 1524. godine, Turci su postepeno osvojili hrvatske oblasti od Cetine do Zrmanje, osim gradova Klisa i Obrovca. Pri turskim prodorima najviše su stradale oblasti oko Cetine, Krke i Zrmanje, kao i sva Lika i Krbava. Na drugoj strani, Tnakon osvajanja Beograda i Šapca 1521. godine, Turci su osvojili i Srem, a 1526. godine posle bitke na Mohačkom polju otpočeli su i sa postepenim osvajanjem Slavonije.

Turska osvajanja su dovela i do promena u stanovništvu Dalmacije i Hrvatske. Bežeći pred turskim pohodima u graničnim područjima se naseljavaju Vlasi, a postupno se javljaju i sukobi seljaka protiv vlastele. Hvarski puk pod vođstvom Matije Ivanića je podigao ustanak protiv vlastele 1510. godine, ali su ga Mleci brutalno ugušili.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Szoldos 1998, str. 287-296.
  2. ^ „Histoire de la Croatie”. Larousse online encyclopedia (na jeziku: French). „Liée désormais à la Hongrie par une union personnelle, la Croatie, pendant huit siècles, formera sous la couronne de saint Étienne un royaume particulier ayant son ban et sa diète. 
  3. ^ „Croatia (History)”. Encyclopædia Britannica. „"Croatia retained its independence under native kings until 1102, when the crown passed into the hands of the Hungarian dynasty." 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]