Fudbalska reprezentacija Njemačke

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Njemačka
Logo reprezentacije
NadimakNacionalnih jedanaest
(njem. Die Nationalelf)
SavezFSNj
KonfederacijaUEFA (Evropa)
SelektorJulijan Nagelsman
KapitenManuel Nojer
Najviše nastupaLotar Mateus (150)
Najbolji strijelacMiroslav Kloze (71)
Fifin kodGER
Osnovna oprema
Rezervna oprema
Plasman na Fifinoj rang-listi
Trenutni 15 Stagnacija (21. 9. 2023)[1]
Najviši1. (decembar 1992, avgust 1993,
decembar 1993, februar—mart 1994,
jun 1994, jul 2014—jun 2015, jul 2017, septembar 2017—jun 2018.)
Najniži22. (mart 2006.)
Prva međunarodna utakmica
  Švajcarska 5 : 3 Njemačka Nemačko carstvo
(Bazel, Švajcarska; 5. april 1908)[2]
Najveća pobjeda
Nemačko carstvo Njemačka 16 : 0 Rusija 
(Stokholm, Švedska; 1. jul 1912)[3]
Najveći poraz
 Engleska 9 : 0 Njemačka Nemačko carstvo
(Oksford, Engleska; 16. mart 1909)[4]
Svjetsko prvenstvo
Nastupi17 (prvi put 1934.)
Najbolji rezultatPrvak (1954, 1974, 1990. i 2014)
Evropsko prvenstvo
Nastupi11 (prvi put 1972.)
Najbolji rezultatPrvak (1972, 1980. i 1996)
Kup Konfederacija
Nastupi3 (prvi put 1999.)
Najbolji rezultatPrvak (2017)

Fudbalska reprezentacija Njemačke (njem. Die deutsche Fußballnationalmannschaft ili samo Die Mannschaft) je muška fudbalska reprezentacija koja predstavlja Njemačku u međunarodnim fudbalskim takmičenjima od 1908.[2] Pod upravom je fudbalskog saveza Njemačke (njem. Deutscher Fußball-Bund), osnovanog 1900. godine.[5][6] Nakon što je ponovo pokrenut fudbalski savez Njemačke 1949 godine, tim je predstavljao Federalnu Republiku Njemačku. Pod Savezničkom okupacijom Njemačke, još dvije reprezentacije bile su takođe priznate od strane FIFA: Sar, koji je predstavljao protektorat Sarland (1950—1956) i Istočna Njemačka, koja je predstavljala Istočnu Njemačku (1952—1990), rezultati obje reprezentacije su uračunati u rezultate Njemačke.[7][8] Zvanično ime i FIFA šifra (FRG), skraćene su na Njemačka (GER), nakon ujedinjenja 1990.

Njemačka je jedna od najuspješnijih fudbalskih reprezentacija u međunarodnim takmičenjima; osvojila je četiri Svjetska prvenstva (1954, 1974, 1990, 2014), tri Evropska prvenstva (1972, 1980, 1996),[5] i jedan Kup konfederacija (2017). Takođe bili su drugoplasirani četiri puta na Svjetskom prvenstvu, tri puta na Evropskom; dok su na Svjetskom prvenstvu osvojili i četiri puta treće mjesto.[5] Istočna Njemačka je osvojila zlato na Olimpijskim igrama 1976.[9]

Njemačka je jedina reprezentacija koja je osvojila Svjetsko prvenstvo i za muškarce i za žene. Nakon osvajanja Kupa konfederacija 2017 postala je tek četvrta reprezentacija — pored Brazila, Argentine i Francuske, koja je osvojila tri najvažnija takmičenja koja priznaje FIFA: Svjetsko prvenstvo, Kup konfederacija i Olimpijske igre. Takođe su osvojile i svoja kontinentalna prvenstva (Kopa Amerika za Brazil i Argentinu; Evropsko prvenstvo za Njemačku i Francusku.)[10][11]

Na kraju 2014, Njemačka je u Elo rejtingu sakupila najveći broj poena koji je jedna reprezentacija ikada sakupila — 2.205 poena.[12] Osvajanjem Svjetskog prvenstva 2014 u Brazilu, Njemačka je postala prva evropska reprezentacija koja je osvojila Svjetsko prvenstvo na tlu Južne Amerike.[13] Dvaput su njemački fudbaleri bili najbolji strijelci na Svjetskom prvenstvu: Gerd Miler 1970[14] i Miroslav Kloze 2006;[15] dok je Tomas Miler 2010 bio najbolji strijelac sa još tri fudbalera.[16] Klose je sa 16 golova najbolji strijelac u istoriji Svjetskog prvenstva.[17]

Doskorašnji selektor nacionalnog tima bio je Hans Diter Flik, koji je na toj funkciji bio od 1. jula 2021, kada je naslijedio Joahima Leva, do 10. septembra 2023, kada je dobio otkaz.[18]

Istorija[uredi | uredi izvor]

1899—1942: Početne godine[uredi | uredi izvor]

Njemačka na Olimpijskim igrama 1912.

Između 1899 i 1901, prije formiranja nacionalnih fudbalskih reprezentacija, odigrano je pet nezvaničnih utakmica između različitih reprezentacija Njemačke i Engleske, gdje je svaka utakmica završena pobjedom Engleske visokim rezultatom.[19] Osam godina nakon uspostavljanja fudbalskog saveza, prvu zvaničnu utakmicu Njemačka je igrala 5. aprila 1908, protiv Švajcarske, u Bazelu; utakmici je prisustvovalo 3.500 navijača,[19] a Švajcarska je trijumfovala 5:3.[2] Prvi zvanični gol za reprezentaciju Njemačke postigao je Fric Beker.[19] Prije utakmice sa Švajcarskom, kombinovani tim Berlina izgubio je od Engleskih 11, rezultatom 5:1.[19] Dok je DFB (fudbalski savez) smatrao sebe vladajućim tijelom, fudbal u Njemačkoj je zapravo bio podijeljen na nekoliko regionalnih asocijacija, koje su tražile svoja prava. Nedostatak nacionalne lige dao im je dodatnu moć, jer DFB nije imao pouzdan način da odabere najboljih 11 u državi, tako da je sastav reprezentacije prepušten regionalnim fudbalskim asocijacijama.[19]

Problem sa takvim biranjem tima nije bio nedostatak trenera, već činjenica da je svaki regionalni savez pokušavao da ubaci barem po jednog svog fudbalera u tim. Fudbaleri koji su ušli u sastav za prvu utakmicu 1908, dolazili su iz 11 različitih klubova.[19] To su bili: Baumgarten (Germania Berlin), Hempel (Sportfreunde Leipzig), Jordan (Cricket-Victoria Magdeburg), Ludvig (SC 99 Koln), kapiten Hiler II (1FC Pforzheim), Vejmat (Victoria Hamburg), Hensel (FV Kassel), Forderer (Karlsruher FV), Kup (Sportfreunde Stuttgart), Beker (Kickers Frankfurt) i Baumgartner (SV 04 Dusseldorf).[19] Efekat ovoga bio je da niko nije mogao da se dogovori za startnih 11, zbog čega je u prvih devet utakmica branilo sedam različitih golmana.[19] Na dan 4. aprila 1909, dva zvanična tima Njemačke igrala su utakmicu istog dana. Tim u kome je bilo šest igrača iz Berlina remizirao je sa Mađarskom u Budimpešti, dok je tim u kome su bili pretežno igrači iz Karlsruea savladao kući Švajcarsku 1:0.[19] Drugi problem za DFB bio je u kreiranju istinskog nacionalnog tima, zbog insistiranja na potpunom amaterizmu; mnogo dobrih igrača nije moglo da priušti sebi da napusti posao na dva ili tri dana, da bi igrali utakmicu.[19] Prvu godinu nacionalni tim je završio sa tri uzastopna poraza; izgubivši u aprilu od Engleske 5:1 i u junu od Austrije 3:2.[19] Sledeće godine, Njemačka je ostvarila prvu pobjedu, savladavši Švajcarsku 1:0, golom Egena Kipa.[19] Međutim, slavlje je bilo prerano, jer je u narednih 21 utakmicu Njemačka ostvarila samo pet pobjeda, od toga četiri protiv Švajcarske.[19] Tako je Švajcarska postala reprezentacija koju su Njemci tražili kad su bili depresivni.[19] Prvu utakmicu nakon Prvog svjetskog rata 1920, prvu utakmicu nakon Drugog svjetskog rata 1950, kada je Njemačka i dalje bila izbačena iz većine međunarodnih takmičenja; kao i prvu utakmicu 1990, nakon ujedinjenja sa Istočnom Njemačkom, igrala je protiv Švajcarske.[19] Prvu titulu koju je osvojila, osvojila je u Švajcarskoj.

Njemačka na meču protiv Urugvaja, na Olimpijskim igrama 1928.

Prvi selektor imenovan je 1926 — Oto Nerc, doktor iz Majnhajma, koji je na toj funkciji bio do 1936.[20] Fudbalski savez nije mogao da priušti odlazak u Urugvaj na prvo Svjetsko prvenstvo 1930 zbog velike krize, koja je trajala od 1928 do 1939 i smatra se najvećom i najdužom svjetskom trgovinskom krizom do svjetske ekonomske krize 2007. [21] U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1934, Njemačka je bila u grupi sa Francuskom i Luksemburgom. Savladali su Luksemburg 9:1,[22] četiri dana kasnije i Francuska je savladala Luksemburg, pa s obzirom na to da su se obje reprezentacije kvalifikovale, nisu igrale međusobno.[23] Završni turnir Svjetskog prvenstva održan je u Italiji; Njemačka je u osmini finala igrala protiv Belgije i trijumfovala 5:2, uz tri gola Edmunda Konena.[24] U četvrtfinalu slavila je protiv Švedske 2:1,[25] dok je u polufinalu poražena od Čehoslovačke 3:1.[26] U utakmici za treće mjesto, Njemačka je savladala Austriju 3:2, sa dva gola Lenera i jednim golom Konena.[27] Nakon slabog izdanja na Olimpijskim igrama 1936, gdje su ispali u četvrtfinalu, nakon poraza od Norveške 2:0;[28] na mjesto selektora došao je Sep Herberger. Godine 1937 izveo je tim koji je ubrzo nakon toga dobio nadimak Breslavskih 11 (njem. Breslau Elf), tim koji je u Breslavu (sadašnji Vroclav), savladao Dansku 8:0.[29][30] Smatra se jednim od najboljih timova Njemačke u istoriji.[31]

Nakon Anšlusa, kada je Njemačka aneksirala Austriju u martu 1938, fudbalska reprezentacija Austrije je rasformirana, uprkos tome što se kvalifikovala za Svjetsko prvenstvo 1938.[32] Umjesto njih, Njemačka će predstavljati austrijsku teritoriju. Teoretski, ujedinjeni tim može da bude još jači, nego što su reprezentacije pojedinačno, ali trener Njemačke — Sep Herberger, imao je malo vremena i utakmica da spremi tim, u koji je potrebno uklopiti dva različita sistema, različite stilove igre i različite temperamente.[33] U prijateljskoj utakmici između bivše reprezentacije Austrije i Njemačke, slavili su Austrijanci, u meču koji je trebalo da se završi neriješeno. Njemačka se osvetila pobjedom 9:1 početkom aprila. Herberger je istakao da dva različita tima mogu da učestvuju na prvenstvu, ali je predsjednik saveza — Hans von Šamer und Osten to odbacio i istakao jasno da očekuje da vidi u timu 5:6 ili 6:5 igrača iz oba tima.[33] Zbog toga je reprezentaciji priključeno pet igrača iz Austrije, iz Austrije Beč, Rapida i iz Viena Beč tima.[33] U prvoj rundi — osmini finala, Njemačka je odigrala 1:1 protiv Švajcarske nakon produžetaka, zbog čega je morao da se igra revanš.[34] U revanšu, Njemačka je vodila 2:0 nakon 15 minuta, ali je poražena 4:2,[35] uz oduševljenje publike u Parizu.[33]

Tokom Drugog svjetskog rata, Njemačka je između 1939 i 1942 odigrala oko 30 utakmica, nakon čega je reprezentacija suspendovana i većina fudbalera je morala da se pridruži vojsci. Većina igrača iz nacionalnog tima, kao i etnički Njemci iz drugih timova, kao Ernst Vilimovski, okupljeni su zajedno, pod vođstvom trenera Herbergera, u vojnom klubu crveni lovci (njem. Rote Jäger), zbog truda oficira da sačuvaju fudbalere od mnogo opasnije službe u ratu.[36]

1945—1954: Prva svjetska titula[uredi | uredi izvor]

Sep Herberger, selektor Zapadne Njemačke od 1936 do 1964, sa prekidom za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Na prvom sastanku Izvršnog komiteta FIFA, nakon završetka Drugog svjetskog rata, održanog u Cirihu od 10. do 12. novembra 1945. godine, fifa je olučila da ukine sve sportske odnose sa Njemačkom (kao i Japanom), bilo im je zabranjeno učestvovanje u bilo kojem takmičenju; takođe, prijetila je kazna svim državama koje održavaju sportske odnose sa Njemačkom.[37] Švajcarska je podržala zahtjev Njemačke o vraćanju u FIFA 1948. godine, ali je on odbijen. Švajcarski i njemački klubovi uspostavili su gradske igre, koje su izazvale negodovanje FIFA, koja je prijetila da će sankcionisati Švajcarsku; kaznu su izbjegli samo zato što je fudbalski savez Švajcarske kaznio organizatore igara.[38] Godine 1949, fudbalski savez Engleske poslao je zahtjev FIFA o ukidanju suspenzije za klubove, nakon čega je FIFA ukinula suspenziju 7. maja 1949. godine, dvije nedelje prije formiranja Zapadne Njemačke.[39] Ipak, svaku utakmicu morala je da odobri vlada države u kojoj se utakmica igra. Hamburg je dobio poziv iz Sjedinjenih Država, gdje su otputovali da igraju protiv klubova iz drugih država. Dolazak su propratile male demonstracije, a demonstranti su fudbalere gađali pokvarenim voćem, Hamburg je pobijedio na svih šest utakmica.[39] Nakon formiranja Savezne Republike Njemačke, fudbalski savez Njemačke je ponovo pokrenut 21. januara 1950. godine, Pol Jozef Bauvens bio je prvi poslijeratni predsjednik saveza,[40] dok je Zapadna Njemačka zvanično primljena u FIFA 22. septembra 1950. godine.[39] Pored nje, formirana je reprezentacija Sara, koja je predstavljala Sarland, pod francuskom upravom u periodu od 1947. do 1956, nakon čega je pridružena Zapadnoj Njemačkoj. Reprezentacija Istočne Njemačke formirana je 1952. i postojala je do 1990. godine, kada je ujedinjena sa Zapadnom Njemačkom. Prvu međunarodnu utakmicu, Zapadna Njemačka igrala je 22. novembra 1950, protiv Švajcarske.[39] Utakmica je odigrana po kiši, na Mercedes-Benc areni u Štutgartu, pred više od 115.000 gledalaca.[39] Njemačka je povela golom iz penala, u 42 minutu, strijelac prvog poslijeratnog gola bio je Herbert Burdenski; utakmica je završena 1:0.[41] Nakon pobjede nad Švajcarskom, Zapadna Njemačka je izgubila od Turske, Irske i Francuske. Oko 10.000 Njemaca je otputovalo u Pariz 1952, da gleda utakmicu između Francuske i Zapadne Njemačke, u kojoj su Francuzi trijumfovali 3:1.[41][42]

Nakon propuštenog Svjetskog prvenstva 1950, učestvovala je u kvalifikacijama za prvenstvo 1954. Bila je u grupi sa Sarlandom i Norveškom. Kvalifikacije je počela remijem na gostovanju Norveškoj 1:1, nakon čega je u Štutgartu savladala Sar 3:0.[43] Mjesec dana kasnije, savladala je Norvešku 5:1, U Hamburgu, nakon preokreta.[44] Odlučujuću utakmicu Zapadna Njemačka je igrala na gostovanju Saru, u martu 1954, na 57 rođendan trenera Herbergera.[45] Meč je igrat u Sarbrikenu, Zapadna Njemačka je trijumfovala 3:1 i plasirala se na Svjetsko prvenstvo.[46] Mađarska je u tom trenutku bila bez poraza četiri godine i prvi favorit prvenstva, praktično sigurni pobjednik.[45] Zapadna Njemačka je u grupnoj fazi igrala sa Mađarskom, Turskom i Južnom Korejom. U prvom kolu pobijedila je Tursku 4:1,[47] nakon čega je uslijedio poraz u drugom kolu od Mađarske "lake konjice" 8:3.[48] S obzirom na to da je Turska savladala Južnu Koreju, Njemačka je morala da igra plej of sa Turskom i zbog toga je Herberger odlučio da protiv Mađarske izvede rezervni tim i odmori osmoricu fudbalera.[49]Tri dana kasnije igrat je plej of meč između Turske i Zapadne Njemačke; Njemci su trijumfovali 7:2, Morlok je postigao tri gola, Šefer i Fric Valter po dva[50] i plasirali se u četvrtfinale sa drugog mjesta na tabeli.

Grupa 2
Poz Tim Igrano P N Por. DG PG GR Poeni
1.  Mađarska 2 2 0 0 17 3 +14 4
2.  Njemačka 3 2 0 1 14 11 +3 4
3.  Turska 3 1 0 2 10 11 -1 2
4.  Južna Koreja 2 0 0 2 0 16 -16 0
Helmut Ran, strijelac pobjedonosnog gola protiv Mađarske, u finalu Svjetskog prvenstva 1954.

U četvrtfinalu, Zapadna Njemačka je igrala protiv Jugoslavije i trijumfovala 2:0, golom Rahna i autogolom Ivice Horvata.[51] U polufinalu su igrali protiv Austrije, koju su savladali 6:1, sa po dva gola Frica Valtera i Otmara Valtera, dok su po jedan gol dali Šefer i Morlok;[52] izborivši finale protiv Mađarske. Finalnu utakmicu za njemački radio komentarisao je Herbert Zimerman, koji je postao jedan od nacionalnih legendi nakon utakmice.[53] Već nakon osam minuta, Mađarska je vodila 2:0, golovima Ferenca Puškaša i Zoltana Cibora;[54] Tada je Morlok stao na sredinu terena i vikao "Hajde da im sada pokažemo".[55] Dva minuta kasnije, Jene Buzanski je pokušao da ismije Šefera i izgubio je loptu, ona je došla do Morloka, koji je dao gol.[55] Od tog trenutka, Njemci su kontrolisali igru, a u 18 minutu Helmet Ran je postigao gol za 2:2.[55] Šest minuta prije kraja, Ran je postigao pobjedonosni gol za Zapadnu Njemačku.[56][57] Puškaš i Kočiš su imali šansi do kraja, ali ostalo je 3:2; Njemačka je osvojila prvu titulu prvaka svijeta, ujedno prekinuvši niz nepobjedivosti Mađarske. Utakmica je ostala poznata kao "Čudo u Bernu".[58] Neočekivana pobjeda izazvala je talas euforije u Njemačkoj, koja je pretrpjela nedostatak međunarodnog priznanja u godinama nakon Drugog svjetskog rata.[59][60] Pojedini publicisti su opisali pobjedu na Svjetskom prvenstvu kao tačku preokreta u istoriji Njemačke nakon Drugog svjetskog rata, prije svih Artur Hejnrih.[61][62] Dva mjeseca nakon finala, Ran je obolio od žutice, nakon njega oboljeli su braća Valter, zatim Morlok i Maj;[63] Ferenc Puškaš je izjavio za Frans futbol da je to dokaz da su se dopingovali.[63] Ranov klupski saigrač Fric Herkenrat, takođe je obolio od žutice, a nije bio član reprezentacije, što je dovelo do sumnje da se Ran zarazio tokom turneje Esena u Južnoj Americi, a zatim bolest prenio na saigrače iz reprezentacije.[64] Puškaš je kasnije povukao optužbe.[64]

1955—1966: Finale na Vembliju[uredi | uredi izvor]

Pri kraju 1957, Helmut Ran, strijelac pobjedonosnog gola za Zapadnu Njemačku na Svjetskom prvenstvu 1954, uhapšen je na dvije nedelje zbog vožnje u alkoholisanom stanju i opiranja hapšenju.[65] Fudbalski savez ga je izbacio iz nacionalnog tima, a Herberger je uložio veliki trud da bi ubijedio čelnike saveza da mu dozvole da nastupa na Svjetskom prvenstvu.[65] Kao aktuelni svjetski šampion, Zapadna Njemačka se plasirala direktno na Svjetsko prvenstvo 1958. U grupi je bila sa Sjevernom Irskom, Argentinom i Čehoslovačkom. U prvom kolu, sa dva gola Rana i golom Uvea Selera, pobijedila je Argentinu 3:1;[66] dok je u drugom kolu igrala neriješeno sa Čehoslovačkom 2:2, nakon vođstva Čehoslovačke 2:0 na poluvremenu.[67] Šefer je postigao prvi gol tako što je navodno gurnuo golmana Čehoslovačke, koji je sa loptom u rukama prešao gol liniju.[65] Sudija Elijas je vidio incident i poslao je pisanu poruku medijima u kojima je istakao da je golman Čehoslovačke, Bretislav Dolejši, uhvatio loptu u vazduhu, okliznuo se i sa loptom u rukama prešao gol liniju, bez pominjanja Šefera.[65] U trećem kolu igrala je neriješeno 2:2 sa Sjevernom Irskom i završila grupu na drugom mjestu.[68] U četvrtfinalu savladala je Jugoslaviju 1:0, golom Helmuta Rana u 12 minutu.[69] U polufinalu, Zapadna Njemačka je poražena od Švedske 3:1; Njemci su poveli golom Hansa Šefera u 28 minutu, dok su Šveđani preokrenuli golovima u 81 i 88 minutu.[70] U meču za treće mjesto izgubila je od Francuske 6:3.[71] Nakon poraza od Švedske, u Njemačkoj se javilo "anti-švedsko raspoloženje"; navijači Švedske, koji su sa podržavali svoj tim sa uzvikom "Heja-Sverige!" (dosl. naprijed Švedska), optuženi su da su se ponijeli neprijateljski prema Njemcima.[72] Predsjednik saveza, Peko Bauvers, govorio je o mržnji Šveđana prema Njemačkoj reprezentaciji.[72] Sportski magazin Kiker, objavio je da švedski navijači uvijek podržavaju reprezentaciju sa velikim entuzijazmom. Od tog trenutka, Njemci su učinili život Šveđanima u Njemačkoj težim.[72] Zbog zabrinutosti FIFE, fudbaleri Njemačke i zvaničnici, vratili su se u Njemačku prije finala. Mnogo kasnije otkriveno je da je to razlog zbog kojeg je Engleska dobila domaćinstvo Svjetskog prvenstva 1966, a ne Njemačka.[72]

Utakmica između Argentine i Njemačke na Svjetskom prvenstvu 1966.

U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1962, Njemačka je bila u grupi sa Sjevernom Irskom i Grčkom. Kvalifikacije je počela gostovanjem Sjevernoj Irskoj, u Belfastu, gdje je slavila 4:3.[73] U drugom kolu slavila je protiv Grčke u Atini 3:0,[74] dok je preostale dvije utakmice kod kuće protiv Sjeverne Irske i Grčke dobila 2:1. Na prvenstvu, Njemačka je igrala u grupi sa Čileom, Italijom i Švajcarskom. U prvom kolu remizirala je sa Italijom 0:0,[75] dok je u drugom kolu savladala Švajcarsku 2:1, golovima Brilisa i Selera.[76] U poslednjem kolu pobijedila je Čile 2:0 i plasirala se u četvrtfinale sa prvog mjesta.[77]

Grupa 2
Poz Tim Igrano P N Por. DG PG GR Poeni
1.  Njemačka 3 2 1 0 4 1 +3 5
2.  Čile 3 2 0 1 5 3 +2 4
3.  Italija 3 1 1 1 3 2 +1 3
4.   Švajcarska 3 0 0 3 2 8 -6 0

U četvrtfinalu igrala je sa Jugoslavijom i poražena je 1:0, golom Petra Radakovića u 85 minutu.[78] Nakon prvenstva, Herberger je kritikovan zbog defanzivne taktike i privrženosti zastarelom sistemu;[79] Nakon 28 godina, Herberger je smijenjen sa mjesta selektora, naslijedio ga je F. Herberger je izjavio da bi više volio da ga je naslijedio Fric Valter.[80]

U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1966, Zapadna Njemačka je bila u grupi sa Švedskom, Kiprom i Islandom. Island se povukao iz kvalifikacija, a u prvom kolu Njemačka je igrala neriješeno sa Švedskom u Berlinu 1:1, gol je postigao Kurt Hamrin u 86. minutu.[81] Kipar je savladala oba puta (5:0 i 6:0), dok je protiv Švedske trijumfovala 2:1 na gostovanju i plasirala se na prvenstvo sa prvog mjesta.[82] Prvenstvo 1966. održano je u Engleskoj, a Zapadna Njemačka je bila u grupi sa Španijom, Argentinom i Švajcarskom. U prvom kolu ubjedljivo je pobijedila Švajcarsku — 5:0, sa po dva gola Franca Bekenbauera i Helmuta Helera, dok je jedan gol postigao Sigfild Held.[83] U drugom kolu igrala je neriješeno, 0:0, sa Argentinom, koja je od 65. minuta igrala sa igračem manje;[84] dok je u poslednjem kolu savladala Španiju 2:1, golom Uvea Selera u 84. minutu i plasirala se u četvrtfinale sa prvog mjesta.[85] U četvrtfinalu igrala je protiv Urugvaja i pobijedila 4:0, sa po jednim golom Bekenbauera i Selera i dva gola Halera.[86] Protivnik u polufinalu bio je Sovjetski Savez, koji je do te utakmice ostvario sve pobjede. Njemci su pobijedila 2:0, golovima Halera i Bekenbauera, dok je gol za Sovjetski Savez dao Porkijan u 87 minutu;[87] Njemačka je tako izborila prvo finale nakon 1954, i duel protiv Engleske. Volfgang Veber je postigao gol za 2:2 i produžetke u 90 minutu.[88] U produžecima Džordž Hurst je postigao jedan od najkontroverznijih golova u istoriji Svjetskog prvenstva. Nakon udarca Hursta, linijski sudija je pokazao da je lopta prešla gol liniju nakon što je pala posle udarca u prečku; snimak je pokazao da nije prešla u potpunosti gol liniju.[89] Hurst je u 120 minutu postigao još jedan gol i Engleska je pobijedila 4:2.[90] Hurst je poslije utakmice izjavio: "Moram da priznam da sam imao malo simpatije prema Njemcima. Oni sigurno vjeruju da lopta nije prešla liniju i možda su u pravu. Ne mogu više sa sigurnošću da tvrdim da je lopta prešla liniju nego što oni mogu da tvrde da nije."[91]

1967—1974: Druga svjetska i prva evropska titula[uredi | uredi izvor]

Gerd Miler, drugi najbolji strijelac Njemačke, postigao deset golova na Svjetskom prvenstvu 1970.

U kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 1968, Njemačka je bila u grupi sa Jugoslavijom i Albanijom; savladala je Albaniju 6:0 i Jugoslaviju 3:1 kući, dok je poražena u Beogradu 1:0. U poslednjem kolu igrala je neriješeno, 0:0, sa Albanijom u Tirani i nije se plasirala na Evropsko prvenstvo.[92] U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1970, bila je u grupi sa Škotskom, Kiprom i Austrijom. Završila je kvalifikacije na prvom mjestu, sa pet pobjeda i remijem na gostovanju Škotskoj.[93] U okviru kvalifikacija savladala je Kipar 12:0, sa četiri gola Gerda Milera, tri gola Volfganga Overata, dva gola Halera i po jednim golom Lorenca, Helda i Hetgesa.[94] Na prvenstvu, bila je u grupi sa Peruom, Bugarskom i Marokom. Pobijedila je sva tri meča i plasirala se u četvrtfinale sa prvog mjesta.[95] U četvrtfinalu je igrala protiv Engleske, u reprizi finala iz 1966. Engleska je vodila 2:0 do 68 minuta, kada je Franc Bekenbauer postigao gol; Uve seler je izjednačio u 82 minutu i izborio produžetke, u kojima je Gerd Miler postigao gol za pobjedu i plasman u polufinale.[96] U polufinalu je igrala protiv Italije; u regularnom dijelu bilo je 1:1, gol za Njemačku postigao je Karl Hajnc Šnelinger u 90 minutu i izborio produžetke. Njemačka je povela 2:1 golom Milera u 94 minutu, ali je Italija preokrenula golovima Burgniča u 98, i Luiđija Rive u 104 minutu; Miler je u 110 donio novo izjednačenje, ali je Đani Rivera samo minut kasnije postigao gol za pobjedu Italije 4:3.[97] Utakmica između Italije i Zapadne Njemačke sa pet golova u produžecima je jedna od najdramatičnijih u istoriji Svjetskog prvenstva i zovu je "utakmicom vijeka" i u Njemačkoj i Italiji.[98][99]

Finale Svjetskog prvenstva 1974 između Njemačke i Holandije.

U kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 1972, Njemačka je igrala u grupi sa Poljskom, Turskom i Albanijom, završila je grupu na prvom mjestu, sa četiri pobjede i dva remija i izborila četvrtfinale protiv Engleske. Na Vembliju je trijumfovala 3:1, dok je u Berlinu bilo 0:0 i Njemačka se plasirala na prvo Evropsko prvenstvo.[100] Završnica prvenstva igrana je u Belgiji, Njemačka je u polufinalu igrala protiv Belgije i pobijedila je 2:1, sa dva gola Gerda Milera.[101] U finalu je igrala protiv Sovjetskog Saveza i pobijedila je 3:0, Gerd Miler je postigao dva gola, dok je Vemer postigao treći[102] i donio Njemačkoj prvu titulu šampiona Evrope; prvenstvo je takođe označilo i početak ere u kojoj je Njemačka stizala barem do polufinala na šest od narednih sedam prvenstava.[103]

Na Svjetsko prvenstvo 1974 plasirala se direktno i bila je u grupi sa Istočnom Njemačkom, Australijom i Čileom. U prvom kolu trijumfovala je 1:0 golom Pola Bretnera;[104] dok je drugom kolu slavila protiv Australije 3:0.[105] U poslednjem kolu Istočna Njemačka je savladala Zapadnu Njemačku 1:0, čime je u narednu fazu prošla sa prvog mjesta, dok je Zapadna Njemačka bila druga.[106] U drugoj fazi igrala je sa Jugoslavijom, Poljskom i Švedskom; trijumfovala je u sva tri meča, završila je na prvom mjestu i plasirala se u finale, gdje je igrala sa Holandijom.[107] Holandija je povela u drugom minutu golom Neskensa iz penala, dok su preokret Njemačkoj donijeli Pol Bretner i Gerd Miler.[108] Njemačka je tako osvojila drugu titulu prvaka svijeta.[109]

1975—1990: Treća svjetska titula[uredi | uredi izvor]

U kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 1976, Zapadna Njemačka je igrala u grupi sa Grčkom, Bugarskom i Maltom. Kvalifikacije je startovala sa tri remija u prve četiri utakmice, nakon čega je savladala Bugarsku 1:0 i Maltu 8:0 kod kuće i plasirala se u četvrtfinale,[110] u kojem je igrala protiv Španije. U prvoj utakmici u Madridu igrali su neriješeno 1:1,[111] dok je u Minhenu Njemačka pobijedila 2:0, golovima Ulija Henesa i Klausa Topmelera i plasirala se na završni turnir.[112] Završni turnir održan je u Jugoslaviji, Njemačka je u polufinalu igrala protiv domaćina — reprezentacijom Jugoslavije. Golovima Danila Popivode i Dragana Džajića, Jugoslavija je vodila 2:0 na poluvremenu. Prvi gol za Njemačku postigao je Fajnc Flohe u 65 minutu, dok je Diter Miler dao gol u 80 minutu i izborio produžetke, u kojima je postigao još dva gola za pobjedu 4:2.[113] U svom drugom uzastopnom finalu igrala je protiv Čehoslovačke. Čehoslovačka je golovima Švehlika u 8 i Dobijaša u 25 minutu, povela 2:0; smanjio je Diter Miler u 28 minutu, dok je Bernd Helzenbejn golom u 90 minutu izborio produžetke. U produžecima nije bilo golova i šutirali su se jedanaesterci, u četvrtoj seriji Uli Henes je promašio penal i Čehoslovačka je osvojila Evropsko prvenstvo.[114] Kao aktuelni šampion, Zapadna Njemačka se plasirala direktno na Svjetsko prvenstvo 1978, gdje je u grupnoj fazi igrala sa Poljskom, Tunisom i Meksikom. U prvom kolu igrala je neriješeno, 0:0, sa Poljskom, nakon čega je pobijedila Meksiko 6:0; u poslednjem kolu igrala je neriješeno, 0:0, sa Tunisom i plasirala se u narednu fazu sa drugog mjesta.[115] U novoformiranoj grupi A igrala je sa Italijom, Holandijom i Austrijom. Nakon remija u prva dva meča, protiv Italije i Holandije, igrala je odlučujući meč za plasman u polufinale, protiv Austrije. Golom Karl-Hajnca Rumenigea u 19 minutu Njemačka je povela 1:0, ali je Austrija preokrenula u drugom poluvremenu; Helzenbejn je izjednačio u 72 minutu, ali je Hans Krankl golom u 88 minutu donio pobjedu Austriji.[116] Njemačka je tako ispala u drugoj fazi; Austrija je poražena u prve dvije utakmice, pa im pobjeda protiv Njemačke nije značila.[116]

Jirgen Klinsman, bivši fudbaler i selektor Njemačke.

Format Evropskog prvenstva promijenjen je za prvenstvo 1980, na završni turnir, koji je održan u Italiji, učestvovalo je osam reprezentacija; Zapadna Njemačka bila je u grupi sa Holandijom, Čehoslovačkom i Grčkom, osvojila je prvo mjesto i plasirala se u finale.[117] U finalu je igrala protiv Belgije; Hrubeš je donio vođstvo Njemačkoj u 10 minutu, a izjednačio je u 72 minutu iz penala. Hrubeš je svojim drugim golom, u 89 minutu, donio Njemačkoj drugu titulu prvaka Evrope.[118] Na Svjetskom prvenstvu 1982, osvojila je prvo mjesto u prve dvije faze i izborila plasman u polufinale, gdje je igrala protiv Francuske. Povela je Njemačka golom Litbarskog u 17 minutu, a izjednačio je Mišel Platini iz penala u 25 minutu. Nije bilo golova do kraja regularnog dijela, dok su Francuzi poveli 3:1 sa dva brza gola u prvom produžetku. Karl-Hajnc Rumenige je smanjio golom u 102 minutu, dok je Klaus Fišer golom u 108 minutu izjednačio na 3:3 i izborio jedanaesterce. Maksim Bozis je promašio u šestoj seriji i Njemačka se plasirala u finale, gdje je igrala protiv Italije.[119] Italijani su dominirali u finalu, pobijedila su 3:1; vodili su 3:0, Kabrin je promašio penal, dok je konačan rezultat postavio Pol Bretner u 83 minutu.[120]

Nakon neuspjeha na Evropskom prvenstvu 1984, gdje je ispala u grupnoj fazi,[121] Franc Bekenbauer je postavljen za novog selektora.[122] Pod Bekenbauerovim vođstvom, Zapadna Njemačka je igrala finale Svjetskog prvenstva 1986; to je bilo četvrto finale Njemačke na poslednjih šest Svjetskih prvenstava. U finalu igrala je protiv Argentine. Argentina je povela golom Hozea Brauna u 23 minutu, dok je na 2:0 povećao Horhe Valdano u 55 minutu; Njemačka je izjednačila golovima Rumenigea u 74 i Velera u 80 minutu. Horhe Buručaga je nakon asistencije Dijega Armanda Maradone u 83 minutu postavio konačan rezultat; Njemačka je poražena u finalu drugi put zaredom.[123] Evropsko prvenstvo 1988 održano je u Zapadnoj Njemačkoj, koja se kao domaćin kvalifikovala direktno. U grupi je bila sa Italijom, Španijom i Danskom i sa prvog mjesta se plasirala u polufinale.[124] U polufinalu je igrala protiv Holandije; Njemci su poveli golom Lotara Mateusa u 55 minutu iz penala, a izjednačio je Ronald Kuman takođe iz penala. Pobjedu i plasman Holandiji u finale donio je Marko van Basten golom u 89 minutu.[125] Godine 1989, srušen je Berlinski zid, koji je razdvajao Zapadnu i Istočnu Njemačku,[126] ali je Zapadna nastupila na Svjetskom prvenstvu 1990 samostalno. U grupnoj fazi igrala je sa Kolumbijom, Jugoslavijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Prve dvije utakmice pobijedila je ubjedljivo: 4:1 Jugoslaviju[127] i 5:1 Emirate.[128] U poslednjem kolu igrala je neriješeno, 1:1, sa Kolumbijom i plasirala se u osminu finala,[129] gdje je igrala protiv Holandije. Njemačka je trijumfovala 2:1, golovima Jirgena Klinsmana i Andreasa Bremea.[130] U četvrtfinalu savladala je Čehoslovačku golom Lotara Mateusa iz penala;[131] dok je u polufinalu savladala Englesku nakon penala, Kris Vajdl je promašio penal u šestoj seriji.[132] Njemačka se tako plasirala u treće uzastopno finale, a drugo zaredom protiv Argentine. Jedini gol u finalu postigao je Andreas Breme u 85 minutu iz penala.[133] Njemačka je tako osvojila treću titulu prvaka svijeta i izjednačila se po broju titula sa Italijom i Brazilom.[134]

1991—2002: Ujedinjenje i treća evropska titula[uredi | uredi izvor]

Bivši golman Njemačke — Oliver Kan, dobitnik nagrade za najboljeg fudbalera Svjetskog prvenstva 2002.

Mjesec nakon pada Berlinskog zida, održan je žrijeb za sastav kvalifikacionih grupa za Evropsko prvenstvo 1992. Istočna i Zapadna Njemačka bili su u istoj grupi. Pad Berlinskog zida 1989 bio je prvi korak ka ujedinjenju Njemačke, koje je zvanično završeno 3. oktobra 1990. godine.[135] Istočna i Zapadna Njemačka su od tog trenutka nastupale kao jedna država — Njemačka, koja je nastavila kvalifikacije umjesto Zapadne Njemačke, dok je prvi kvalifikacioni meč između Istočne Njemačke i Belgije, odigran 12. septembra 1990. godine, proglašen za prijateljsku utakmicu.[136] Trebalo je da se odigra i utakmica između Istočne i Zapadne Njemačke, u novembru 1990, u čast ujedinjenja, ali je otkazana;[136] tako da je utakmica protiv Belgije bila poslednja u istoriji Istočne Njemačke.[136] Prvu zvaničnu utakmicu ujedinjena Njemačka igrala je protiv Švajcarske, 19. septembra 1990. godine,[137] Njemačka je pobijedila 4:0.[138] Kvalifikacionu grupu završila je na prvom mjestu, sa jednim remijem i plasirala se na prvenstvo 1992.[139] U grupnoj fazi igrali su protiv Holandije, Škotske i reprezentacije Zajednice nezavisnih država, nastale nakon raspada Sovjetskog Saveza. Sa ZND-om je igrala neriješeno, 1:1, pobijedila je Škotsku 2:0, poražena je od Holandije 3:1 i plasirala se u polufinale sa drugog mjesta.[140] U polufinalu je pobijedila domaćina Švedsku 3:2 i plasirala se u četvrto finale Evropskog prvenstva.[141] U finalu je, kao veliki favorit, igrala protiv Danske, koja je na prvenstvo došla umjesto Jugoslaviju, koja je izbačena zbog rata i raspada države.[142] Danska je povela u 19 minutu, a Kim Vilfort je golom u 78 minutu povećao na 2:0, što je ostao konačan rezultat[143] i Danska je osvojila prvu titulu prvaka Evrope.[144] Kao aktuelni šampion, Njemačka se plasirala direktno na Svjetsko prvenstvo 1994, koje je održano u SAD. U grupi je bila sa Španijom, Južnom Korejom i Bolivijom. U prvom kolu pobijedila je Boliviju 1:0, golom Jirgena Klinsmana,[145] dok je u drugom kolu igrala neriješeno, 1:1, protiv Španije, ponovo je Klinsman postigao gol.[146] Odlučujući meč za prolaz igrala je protiv Južne Koreje u trećem kolu. Njemačka je sa dva gola Klinsmana i golom Karl-Hajnca Ridlea vodila 3:0; Korejci su u finišu postigli dva gola i Njemačka je trijumfovala 3:2.[147] U osmini finala pobijedila je Belgiju 3:2, sa dva gola Rudija Felera i golom Klinsmana.[148] U četvrtfinalu igrala je protiv Bugarske. Njemačka je povela golom Lotara Mateusa iz penala u 48 minutu, a Bugarska je rezultat preokrenula sa dva gola u dva minuta; Hristo Stoičkov je postigao gol u 76 minutu iz slobodnog udarca, a u 78 minutu Jordan Lečkov je postigao gol za prolaz Bugarske u polufinale.[149] Berti Fogt je dosta kritikovan nakon povratka u Njemačku, ali je ostao selektor.[150][151] U kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 1996, Njemačka je osvojila prvo mjesto. U istoj grupi bila je i Bugarska, koja je pobijedila Njemačku u Sofiji 3:2; Njemci su vodili 2:0, nakon čega je Hristo Stoičkov postigao dva gola, dok je gol za drugu uzastopnu pobjedu Bugarske nad Njemačkom postigao Emil Kostadinov.[152] U grupnoj fazi Evropskog prvenstva osvojila je prvo mjesto i u četvrtfinalu je igrala protiv Hrvatske. Njemačka je trijumfovala 2:1, golovima Klinsmana i Samera, dok je gol za Hrvatsku postigao Davor Šuker.[153] U polufinalu igrala je protiv Engleske. Još jednom je njihov duel završen nakon penala; Garet Saudgejt je promašio penal u šestoj seriji i Njemačka se plasirala u drugo uzastopno finale.[154] U finalu igrala je protiv Češke. Oliver Birhof je golom u 73 minutu izborio produžetke, a golom u produžecima donio je pobjedu Njemačkoj 2:1 i treću titulu prvaka Evrope.[155] Za razliku od Evropskog, na Svjetskom prvenstvu drugi put zaredom ispala je u četvrtfinalu. Na prvenstvu 1998 u Francuskoj izgubila je u četvrtfinalu od Hrvatske 3:0.[156] Nakon poraza, Fogt je smijenjen i na njegovo mjesto postavljen je Erih Ribek.[157] Sa Ribekom nije bilježila dobre rezultate. Na Evropskom prvenstvu 2000 nije ostvarila nijednu pobjedu, a u poslednjem kolu izgubila je od Portugalije 3:0.[158][159] Ribek je podnio ostavku, planirano je da ga zamijeni Kristof Daum, ali je bio umiješan u skandal sa drogom, pa je na mjesto selektora došao Rudi Veler.[160][161][162] Veler je debitovao na Svjetskom prvenstvu 2002, na kojem je Njemačka došla do finala, ali je poražena 2:0 od Brazila.[163] Miroslav Kloze je bio najbolji strijelac, dok je golman i kapiten Njemačke — Oliver Kan, proglašen za najboljeg igrača prvenstva;[164] to je bio prvi put u istoriji Svjetskih prvenstava da je golman dobio nagradu za najboljeg igrača prvenstva;[164] takođe, dobio je nagradu Lav Jašin, za najboljeg golmana prvenstva.[165]

2002—2012: Druga i treća mjesta[uredi | uredi izvor]

Lukas Podolski, bivši fudbaler Njemačke, dobitnik nagrade za najboljeg mladog fudbalera na Svjetskom prvenstvu 2006.

Nakon uspjeha na Svjetskom prvenstvu, Njemačka nije uspjela da napravi dobar rezultat na Evropskom prvenstvu 2004. godine. Kao i na prethodnom prvenstvu, ispala je u grupnoj fazi, opet od tima koji je već obezbijedio plasman u četvrtfinale, ovoga puta od Češke. Njemačka je povela golom Mihaela Balaka, a Češka preokrenula golovima Hajnca i Milana Baroša.[166] Nakon poraza, Veler je podnio ostavku zbog brojnih kritika.[167] Reprezentacija je morala da nađe trećeg selektora u poslednjih šest godina, nakon što je u prethodnih 75 promijenila samo šest selektora. Nakon što su Otmar Hicfeld i Oto Rehagel odbili ponudu,[168][169] bivši reprezentativac — Jirgen Klinsman, koji nikada do tad nije radio kao trener, postavljen je na mjesto selektora.[170] U julu 2000, na glasanju u Cirihu, Njemačka je odabrana za domaćina Svjetskog prvenstva 2006 i samim tim se kvalifikovala direktno.[171] Glavni Klinsmanov zadatak bio je da ostvari dobar rezultat na svom terenu. Njemačka je u grupnoj fazi igrala protiv Poljske, Ekvadora i Kostarike. U prvom kolu pobijedila je Kostariku 4:2, sa dva gola Miroslava Klozea i po jednim golom Filipa Lama i Torstena Fringsa.[172] U drugom kolu pobijedila je Poljsku 1:0, golom Olivera Nevila u 90 minutu;[173] u poslednjem kolu savladala je Ekvador 3:0, sa dva gola Miroslava Klozea i jednim golom Lukasa Podolskog; i sa prvog mjesta se plasirala u osminu finala.[174] U osmini eliminisala je Švedsku 2:0, sa dva gola Podolskog u prvih 12 minuta, oba puta Miroslav Kloze je bio asistent.[175] U četvrtfinalu igrala je sa Argentinom; Klose je golom u 80 minutu izborio produžetke, u kojima nije bilo golova. Njemačka je trijumfovala 4:2 nakon penala, Esteban Kambijaso je promašio penal za Argentinu.[176] U polufinalu igrala je protiv Italije. Nije bilo golova, igrali su se produžeci, u kojima je Italija dala dva gola u poslednja dva minuta. Fabio Groso je na asistenciju Andree Pirla dao gol u 119 minutu, a samo minut kasnije Alesandro del Pjero je postigao drugi gol i eliminisao Njemačku.[177] U utakmici za treće mjesto savladala je Portugaliju 3:1, sa dva gola Bastijana Švajnštajgera i autogolom Petita.[178] Miroslav Kloze je osvojio zlatnu kopačku za najboljeg strijelca prvenstva, sa pet golova, postavši tako prvi njemački dobitnik nagrade.[179] Lukas Podolski je dobio nagradu za najboljeg mladog igrača;[180] dok su četiri fudbalera Njemačke izabrana u idealni tim prvenstva: Jens Leman, Filip Lam, Mihael Balak i Miroslav Kloze.[181] Sa 14 postignutih golova, Njemačka je bila najefikasnija reprezentacija na prvenstvu, postigla je više golova od svih drugih reprezentacija.[182] Klinsman se nakon prvenstva povukao sa mjesta selektora, zbog kritika, za novog selektora imenovan je njegov pomoćnik — Joahim Lev.[183][184]

Njemačka na utakmici protiv Austrije 2011. godine.

U kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 2008, ostvarila je jednu od najubedljivijih pobjeda, savladala je San Marino 13:0, to je bio i najveći poraz San Marina u istoriji.[185] Kvalifikacije je završila. na drugom mjestu, iza Češke, od koje je izgubila 3:0 na Alijanc areni u Minhenu,[186] Na prvenstvu bila je u grupi sa Poljskom, Hrvatskom i Austrijom. U prvom kolu, sa dva gola Lukasa Podolskog, pobijedila je Poljsku;[187] dok je u drugom kolu poražena od Hrvatske 2:1, jedini gol postigao je Podolski.[188] U utakmici za prolaz u četvrtfinale pobijedila je Austriju 1:0, golom Mihaela Balaka iz slobodnog udarca.[189] U četvrtfinalu pobijedila je Portugaliju 3:2, golovima Miroslava Klozea, Bastijana Švajnštajgera i Balaka.[190] Rezultatom 3:2 savladala je i Tursku u polufinalu, golom Filipa Lama u sudijskoj nadoknadi vremena i tako došla do šestog finala Evropskog prvenstva.[191] U finalu igrala je protiv Španije, koja je pobijedila golom Fernanda Toresa.[192] Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2010 završila je na prvom mjestu, sa osam pobjeda i dva remija, oba protiv Finske.[193] Na žrijebu održanom 4. decembra 2010, Njemačka je smještena u grupu sa Australijom, Srbijom i Ganom.[194] U prvoj utakmici pobijedila je Australiju 4:0,[195] dok je u drugoj utakmici izgubila 1:0 od Srbije; gol je postigao Milan Jovanović, Klose je dobio crveni karton u 37 minutu, a Vladimir Stojković je odbranio penal Podolskom u 60 minutu.[196] To je bio prvi poraz Njemačke u grupnoj fazi Svjetskog prvenstva od 1986. i prvi poraz od Srbije još od 1973. godine.[197] U poslednjem kolu pobijedila je Ganu 1:0, golom Mesuta Ozila.[198] U osmini finala pobijedila je Englesku 4.1, što je bio najveći poraz Engleske na Svjetskom prvenstvu do tad;[199] pri rezultatu 2:1, poništen je gol Frenka Lamparda, na ponovljenom snimku vidjelo se da je lopta prešla gol liniju cijelim obimom.[200] U četvrtfinalu pobijedila je Argentinu 4:0;[201] Miroslav Kloze je odigrao stotu utakmicu za reprezentaciju i sa dva postignuta gola protiv Argentine izjednačio se sa Gerdom Milerom na drugom mjestu liste najboljih strijelaca Svjetskog prvenstva, sa 14 golova, jedan iza Ronalda.[202] U polufinalu poražena je 1:0 od Španije, u reprizi finala Evropskog prvenstva 2008, gol je postigao Karles Pujol.[203] U utakmici za treće mjesto pobijedila je Urugvaj 3:2, golovima Tomasa Milera, Marsela Jansena i Samija Hedire.[204] Njemačka je na prvenstvu postigla 16 golova, najviše od svih reprezentacija; novi svjetski prvak — Španija, postigla je osam golova.[205] Njemačka je tako postala prva reprezentacija nakon Brazila 1982, koja je imala najbolju gol razliku, a nije osvojila prvenstvo. Tomas Miler dobio je zlatnu kopačku za najboljeg strijelca, sa pet postignutih golova; pet golova postigli su i David Vilja, Vesli Snajder i Dijego Forlan, ali je nagradu dobio Miler zbog tri asistencije.[206] Miler je takođe dobio i nagradu za najboljeg mladog igrača.[207] Njemačka je pretrpjela velike demografske promjene, pa tako 11 fudbalera od 23 koji su igrali na Svjetskom prvenstvu 2010, mogli su da igraju i za druge reprezentacije; njih deset je rođeno i odraslo u Njemačkoj, dok je Kakau došao iz Brazila u ranom dobu.[208]

Kvalifikacije za Evropsko prvenstvo 2012 završila je sa svih deset pobjeda u grupi sa, Belgijom, Turskom, Austrijom, Azerbejdžanom i Kazahstanom.[209] Na prvenstvu bila je u grupi sa Holandijom, Portugalijom i Danskom. U prvom kolu pobijedila je Portugaliju golom Marija Gomeza;[210] u drugom kolu pobijedila je Holandiju 2:1, oba gola postigao je Gomez u prvom poluvremenu, dok je Robin van Persi dao gol za Holandiju.[211] U poslednjem kolu pobijedila je Dansku 2:1, golovima Lukasa Podolskog i Larsa Bendera i plasirala se u četvrtfinale sa prvog mjesta.[212] U četvrtfinalu pobijedila je Grčku i postavila rekord sa 15 pobjeda zaredom u takmičarskim utakmicama.[213] Uprkos velikim očekivanjima, poražena je od Italije u polufinalu 2:1, jedini gol postigao je Mesut Ozil u 90 minutu iz penala.[214] Njemačka tako nije uspjela da prekine tradiciju i da pobijedi Italiju u takmičarskoj utakmici, u osam utakmica nije ostvarila nijednu pobjedu.[215]

2013—2017: Četvrta svjetska titula[uredi | uredi izvor]

Fudbaleri Njemačke proslavljaju četvrtu titulu prvaka svijeta, nakon pobjede nad Argentinom u finalu Svjetskog prvenstva 2014.

Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2014 završila je na prvom mjestu, sa devet pobjeda i jednim remijem.[216] Igrala je neriješeno sa Švedskom u Berlinu, 4:4; Njemačka je vodila 4:0, sa dva gola Miroslava Klozea i po jednim golom Pera Mertezakera i Mesuta Ozila. Zlatan Ibrahimović je smanjio na 4:1, dok je Rasmus Elm u drugom minutu sudijske nadoknade vremena postigao gol za 4:4.[217] Na prvenstvu bila je u grupi sa Portugalijom, Ganom i Sjedinjenim Američkim Državama. U prvom kolu pobijedila je Portugaliju 4:0, uz het-trik Tomasa Milera;[218] u drugom kolu igrala je neriješeno, 2:2, sa Ganom, Miroslav Kloze je postigao drugi gol i izjednačio se sa Ronaldom na prvom mjestu liste strijelaca Svjetskih prvenstava.[219] U trećem kolu pobijedila je SAD 1:0, golom Milera i plasirala se u eliminacionu fazu sa prvog mjesta.[220] U osmini finala igrala je protiv Alžira; u regularnom dijelu nije bilo golova, dok su pobjedu Njemačkoj od 2:1 u produžecima donijeli Andre Širle i Mesut Ozil.[221] U četvrtfinalu, golom Matsa Humelsa pobijedila je Francusku 1:0 i plasirala se u polufinale, četvrto uzastopno, čime je postavila novi rekord, jer nijedna reprezentacija prije nije to uspjela.[222] U polufinalu igrala je protiv domaćina — Brazila. Tomas Miler je postigao gol za 1:0 u 11 minutu, dok je u 23 minutu Miroslav Kloze postigao drugi gol i postao najbolji strijelac u istoriji Svjetskih prvenstava, sa 16 golova; prestigao je Ronalda, koji je dao 15.[223] Toni Kros sa dva gola i Sami Hedira donijeli su vođstvo Njemačkoj 5:0 već u 29 minutu. U drugom poluvremenu, Andre Širle je sa dva gola donio vođstvo od 7:0, dok je počasni gol za Brazil postigao Oskar u 90 minutu.[224] Njemačka je pobijedila 7:1, to je bio najubjedljiviji poraz Brazila u istoriji Svjetskih prvenstava; samo jednom prije toga su primili pet golova, 1938, u pobjedi nad Poljskom 6:5.[225] Sa sedam postignutih golova, Njemačka je došla do 223 gola na Svjetskim prvenstvima i prestigla Brazil na prvom mjestu.[225] U finalu igrala je protiv Argentine, to je bilo njihovo treće finale.[226] U regularnom dijelu nije bilo golova, a Mario Gece je golom u 113 minutu donio Njemačkoj pobjedu 1:0 i četvrtu titulu prvaka svijeta.[227]

Kvalifikacije za Evropsko prvenstvo 2016 završila je na prvom mjestu, sa bodom ispred Poljske.[228] Na prvenstvu bila je u grupi sa Poljskom, Sjevernom Irskom i Ukrajinom. U prvom kolu pobijedila je Ukrajinu 2:0, golovima Škodrana Mustafija i Bastijana Švajnštajgera.[229] U drugom kolu igrala je neriješeno, 0:0, sa Poljskom,[230] dok je u poslednjem kolu pobijedila Sjevernu Irsku 1:0, golom Marija Gomeza i plasirala se u osminu finala sa prvog mjesta.[231] U osmini eliminisala je Slovačku 3:0;[232] dok je u četvrtfinalu bila bolja od Italije nakon penala 6:5. Mesut Ozil i Švajnštajger su promašili, ali je Manuel Nojer odbranio tri penala i Njemačka se plasirala u polufinale; po prvi put u istoriji u takmičarskoj utakmici pobijedila je Italiju, mada je utakmica završena neriješeno u regularnom dijelu.[233] U polufinalu igrala je sa domaćinom — Francuskom, koja je pobijedila 2:0, sa dva gola Antoana Grizmana i eliminisala Njemačku.[234]

Kao aktuelni svjetski šampion učestvovala je na Kupu konfederacija 2017, gdje je u grupnoj fazi pobijedila šampiona Azije — Australiju 3:2,[235] remizirala sa Čileom 1:1[236] i pobijedila Kamerun 3:1.[237] U polufinalu pobijedila je Meksiko 4:1. Leon Gorecka postigao je dva gola, dok su Timo Verner i Amin Juns postigli po jedan gol.[238] Njemačka se tako plasirala u finale po prvi put, gdje je golom Larsa Stindla u 20 minutu pobijedila Čile 1:0 i po prvi put osvojila Kup konfederacija.[239] Verner je bio najbolji strijelac, sa tri gola, dok je Julijan Draksler proglašen za najboljeg igrača turnira.[240]

2018—sada: Neuspjeh na SP i u Ligi nacija[uredi | uredi izvor]

Tomas Miler, postigao po pet golova na Svjetskim prvenstvima 2010 i 2014.

Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2018 završila je na prvom mjestu, sa svih deset pobjeda, uz gol razliku 43:4; ostvarila je ubjedljive pobjede protiv San Marina (8:0 i 7:0) i Norveške (6:0).[241] Na žrijebu održanom 1. decembra 2017. godine, odlučeno je da Njemačka u grupnoj fazi igra sa Švedskom, Meksikom i Južnom Korejom.[242] Prvu utakmicu, Njemačka je igrala protiv Meksika, koji je slavio 1:0, golom Irvinga Lozana.[243] U drugoj utakmici pobijedila je Švedsku 2:1, golom Tonija Krosa u 95 minutu.[244] U poslednjoj utakmici poražena je 2:0 od Južne Koreje;[245] oba gola primila je u sudijskoj nadoknadi vremena, nakon što je Joahim Lev uveo ofanzivne igrače. Kod drugog gola, golman Njemačke, Manuel Nojer, driblao je igrača kod gola Južne Koreje, izgubio je loptu i Son Heung-min je postigao gol, koji je bio prazan;[246][247] Njemačka je tako zauzela poslednje mjesto u grupi.[248] To je bio prvi put u istoriji da je ispala u grupnoj fazi na Svjetskom prvenstvu (s obzirom na to da se 1938, kada je ispala u prvom kolu, nije igrala grupna faza), a prvi put od 1950, kada joj je bilo zabranjeno učešće, da nije igrala barem u četvrtfinalu (sa izuzetkom 1978, kada su se igrale dvije grupne faze pa finale).[249] Njemačka je tako četvrti prvak svijeta koji je ispao u grupnoj fazi na poslednjih pet prvenstava, čime se nastavilo takozvano "prokletstvo svjetskih prvaka";[250] Francuska je kao prvak ispala u grupi na prvenstvu 2002, Italija je kao prvak ispala na prvenstvu 2010, dok je Španija kao prvak ispala u grupi na prvenstvu 2014.[251]

Grupa F[252]
Poz Tim Igrano P N Por. DG PG GR Poeni
1.  Švedska 3 2 0 1 5 2 +3 6
2.  Meksiko 3 2 0 1 3 4 -1 6
3.  Južna Koreja 3 1 0 2 3 3 0 3
4.  Njemačka 3 1 0 2 2 4 -2 3

Od sezone 2018, UEFA je pokrenula Ligu nacija. Žrijeb je održan u Lozani, 24. januara 2018. godine, Njemačka je u okviru Divizije A izvučena u grupi sa Francuskom i Holandijom.[253] U prvoj utakmici remizirala je 0:0 sa Francuskom, nakon čega je izgubila 3:0 na gostovanju Holandiji.[254] Tri dana kasnije izgubila je na gostovanju Francuskoj 2:1, što joj je bio četvrti poraz na poslednjih šest takmičarskih utakmica.[255] Nakon što je Holandija pobijedila Francusku, Njemačka je ispala u Diviziju B.[256] U poslednjem kolu remizirala je 2:2 kući sa Holandijom i završila je na poslednjem mjestu u grupi, sa dva boda.[257]

Žrijeb za kvalifikacije za Evropsko prvenstvo 2020, održan je 2. decembra 2018. godine, u Dablinu. Njemačka je izvučena u grupi sa Holandijom, Sjevernom Irskom, Estonijom i Bjelorusijom.[258] Reprezentacije igraju jedna protiv druge kući i na strani, po Bergerovom sistemu, dvije prvoplasirane reprezentacije će se plasirati na Evropsko prvenstvo.[259] U prvoj utakmici pobijedila je Holandiju u gostima 3:2. Njemačka je vodila 2:0 na poluvremenu, Holandija je izjednačila, a Niko Šulc je postigao gol za pobjedu u 90 minutu.[260]

Nacionalni dresovi[uredi | uredi izvor]

Navijači Njemačke tokom Svjetskog prvenstva 2006.

Adidas je dugogodišnji proizvođač dresova za reprezentaciju Njemačke; saradnju su počeli 1954. godine, a ugovor je produžen do 2022.[261] Tokom sedamdesetih godina 20. vijeka, dresove je proizvodila Erima, njemački brend, pomoćni brend Adidasa.[262][263]

Domaći dresovi reprezentacije uvijek su bili bijela majica, crni šorts i bijele čarape. Boje su uzete od zastave iz 19. vijeka sjeverne njemačke države Pruske. Od 1988, većina domaćih dresova dizajnirana je sa detaljima moderne njemačke zastave, izuzev Svjetskog prvenstva 2002, gdje su dresovi bili čisto crno-bijeli. Za Svjetsko prvenstvo 2014, tim je igrao u bijelim šortsevima zbog pravila FIFA o dresovima za prvenstvo.[264] Boja majice za utakmice na gostovanjima mijenjana je nekoliko puta. Zelena majica i bijeli šorts su najčešće korišćena kombinacija kroz istoriju, zbog boja fudbalskog saveza; često je izjavljeno da zelene majice nose zbog toga što je Irska odigrala prvu prijateljsku utakmicu sa Njemačkom nakon Drugog svjetskog rata. Ipak, prva reprezentacija koja je igrala prijateljsku utakmicu sa Njemačkom nakon rata bila je Švajcarska.[265]

Druge boje koje su korištene su crvena, siva i crna. Dresovi su iz crne u crvenu promijenjeni 2005. godine, na zahtjev Jirgena Klinsmana, ali je svaku utakmicu na Svjetskom prvenstvu 2006 igrala u domaćim dresovima.[266] Godine 2010, gostujući dresovi su promijenjeni u crnu majicu i bijeli šorts.

Dresovi kroz istoriju[uredi | uredi izvor]

domaći dresovi:[267]

1908.
Svjetsko
1934.
Svjetsko
1938.[268]
Svjetsko
1954.
Svjetsko
1962.
Svjetsko
1966 – 1970.[269]
Svjetsko
1974.
Svjetsko
1978.[270]
Evropsko 1980.[271]
Svjetsko 1982.
Evropsko
1984.
Svjetsko
1986.
Evropsko 1988 – Svjetsko 1990.
Evropsko
1992.
Svjetsko
1994.
Evropsko
1996.
Svjetsko
1998.
Evropsko
2000.
Svjetsko
2002.
Evropsko
2004.
Svjetsko
2006.
Evropsko
2008.
Svjetsko
2010.
Evropsko
2012.
Svjetsko
2014.
Evropsko
2016.[272]
Kup konfederacija
2017.
Svjetsko
2018.
Evropsko
2020.
Svetsko
2022.
Evropsko
2024.

Gostujući dresovi:[267]

Svjetsko
1954 – 1958.
Svjetsko
1966 – 1970.
Svjetsko
1974.
Evropsko 1980 – Svjetsko 1982.
Evropsko 1984.
Svjetsko 1986.
Evropsko 1988 – Svjetsko 1990.
Evropsko
1992.
Svjetsko
1994.
Evropsko
1996.
Svjetsko
1998.
Evropsko
2000.
Svjetsko
2002.
Evropsko
2004.
Kup konfederacija
2005.
Svjetsko
2006.
Evropsko
2008.
Svjetsko
2010.
Evropsko
2012.
Svjetsko
2014.
Evropsko
2016.
Svjetsko
2018.
Evropsko
2020.
Svetsko
2022.
Evropsko
2024.

Rekordi[uredi | uredi izvor]

Najviše odigranih utakmica[uredi | uredi izvor]

Aktivni fudbaleri su podebljani:[273]

Lotar Mateus, rekorder po broju odigranih utakmica za Njemačku.
Pozicija Fudbaler Reprezentativna karijera Broj utakmica Broj golova
1. Lotar Mateus 1980—2000. 150 23
2. Miroslav Kloze 2001—2014. 137 71
3. Lukas Podolski 2004—2017. 130 49
4. Bastijan Švajnštajger 2004—2016 121 24
5. Filip Lam 2004—2014 113 5
6. Jirgen Klinsman 1987—1998 108 47
7. Jirgen Koler 1986—1998 105 2
8. Per Mertezaker 2004—2014 104 4
9. Franc Bekenbauer 1965—1977. 103 14
10. Tomas Hesler 1988—2000. 101 11

Najbolji strijelci[uredi | uredi izvor]

Aktivni fudbaleri su podebljani:[273]

Miroslav Kloze, najbolji strijelac Njemačke.
Pozicija Fudbaler Reprezentativna karijera Broj golova Broj utakmica Prosječno
1. Miroslav Kloze 2001—2014 71 137 0,52
2. Gerd Miler 1966—1974. 68 62 1,10
3. Lukas Podolski 2004—2017 49 130 0,48
4. Rudi Feler 1982—1994. 47 90 0,52
Jirgen Klinsman 1987—1998. 47 108 0,44
6. Karl-Hajnc Rumenige 1976—1986 45 72 0,47
7. Uve Zeler 1954—1970. 43 72 0,60
8. Mihael Balak 1999—2010. 42 98 0,43
9. Tomas Miler 2010— 38 100 0,38
10. Oliver Birhof 1996—2002 37 70 0,53

Rezultati na međunarodnim takmičenjima[uredi | uredi izvor]

Njemačka je osvojila Svjetsko prvenstvo četiri puta i druga je najuspješnija reprezentacija, sa jednom titulom manje od Brazila.[274] Na drugom mjestu završila je četiri puta.[274] U polufinalu igrala je 13 puta, što je najviše od svih reprezentacija, na drugom mjestu je Brazil sa 11, koji je učestvovao na dva prvenstva više.[274] Na poslednjih 16 prvenstava, svaki put se plasirala minimum u drugu fazu takmičenja ili u četvrtfinale, u zavisnosti od formata takmičenja.[274] Kvalifikovala se za svako prvenstvo za koje je igrala kvalifikacije. Nije učestvovala na prvom prvenstvu — 1930, u Urugvaju zbog Velike krize; dok joj je bilo zabranjeno učešće na prvom poslijeratnom prvenstvu — 1950. Osvajanjem Svjetskog prvenstva 2014, Njemačka je u Elo rankingu sakupila 2.223 bodova, što je najviše ikada.[275]

Njemačka je osvojila Evropsko prvenstvo tri puta, isto koliko i Španija;[276] Tri puta je završila na drugom mjestu.[276] Kvalifikovala se na svako Evropsko prvenstvo, osim za prvenstvo 1968.[276] Nije se plasirala u četvrtfinale na samo dva prvenstva: 2000[277] i 2004.[278]

Svjetsko prvenstvo[uredi | uredi izvor]

  • 1930—1938 kao Vajmarska republika Nacistička Njemačka Nacistička Njemačka Njemačka
  • 1950—1990 kao Zapadna Nemačka Zapadna Njemačka
  • 1994—danas kao Njemačka Njemačka

  Prvak    Drugoplasirani    Trećeplasirani    Četvrtoplasirani  

Rezultati na Svjetskom prvenstvu Rezultati u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo
Godina Kolo Mjesto I P N* PR DG PG I P N* I DG PG
Urugvaj 1930. Nije učestvovala —
Italija 1934. Polufinale 3. 4 3 0 1 11 8 1 1 0 0 9 1
Francuska 1938 Prva faza 10. 2 0 1 1 3 5 3 3 0 0 11 1
Brazil 1950 Zabranjeno joj učešće Nije učestvovala
Švajcarska 1954 Prvak 1. 6 5 0 1 25 14 4 3 1 0 12 3
Švedska 1958 Polufinale 4. 6 2 2 2 12 14 Kvalifikovala se kao aktuelni prvak
Čile 1962 Četvrtfinale 7. 4 2 1 1 4 2 4 4 0 0 11 5
Engleska 1966 Finale 2. 6 4 1 1 15 6 4 3 1 0 14 2
Meksiko 1970 Polufinale 3. 6 5 0 1 17 10 6 5 1 0 20 3
Zapadna Nemačka 1974 Prvak 1. 7 6 0 1 13 4 Kvalifikovala se kao domaćin
Argentina 1978 Druga grupna faza 6. 6 1 4 1 10 5 Kvalifikovala se kao aktuelni prvak
Španija 1982 Finale 2. 7 3 2 2 12 10 8 8 0 0 33 3
Meksiko 1986 Finale 2. 7 3 2 2 8 7 8 5 2 1 22 9
Italija 1990 Prvak 1. 7 5 2 0 15 5 6 3 3 0 13 3
Sjedinjene Američke Države 1994 Četvrtfinale 5. 5 3 1 1 9 7 Kvalifikovala se kao aktuelni prvak
Francuska 1998 Četvrtfinale 7. 5 3 1 1 8 6 10 6 4 0 23 9
Južna Koreja Japan 2002 Finale 2. 7 5 1 1 14 3 10 6 3 1 19 12
Njemačka 2006 Polufinale 3. 7 5 1 1 14 6 Kvalifikovala se kao domaćin
Južnoafrička Republika 2010 Polufinale 3. 7 5 0 2 16 5 10 8 2 0 26 5
Brazil 2014 Prvak 1. 7 6 1 0 18 4 10 9 1 0 36 10
Rusija 2018 Grupna faza 22. 3 1 0 2 2 4 10 10 0 0 43 4
Katar 2022 Grupna faza 17. 3 1 1 1 6 5 10 9 0 1 36 4
Ukupno 20/22 4 titule 112 68 21* 23 232 130 104 83 18 3 328 74

Evropsko prvenstvo[uredi | uredi izvor]

  • 1960—1988 kao Zapadna Nemačka Zapadna Njemačka
  • 1992—danas kao Njemačka Njemačka

  Prvak    Drugoplasirani    Trećeplasirani    Četvrtoplasirani  

Rezultati na Evropskom prvenstvu Rezultati u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo
Godina Kolo Mjesto I P N* PR DG PG I P N* I DG PG
Francuska 1960 Nije učestvovala Nije učestvovala
Španija 1964
Italija 1968 Nije se kvalifikovala 4 2 1 1 9 2
Belgija 1972 Prvak 1. 2 2 0 0 5 1 8 5 3 0 13 3
Jugoslavija 1976 Finale 2. 2 1 1* 0 6 4 8 4 4 0 17 5
Italija 1980 Prvak 1. 4 3 1 0 6 3 6 4 2 0 17 1
Francuska 1984 Grupna faza 5. 3 1 1 1 2 2 8 5 1 2 15 5
Zapadna Nemačka 1988 Polufinale 3. 4 2 1 1 6 3 Kvalifikovala se kao domaćin
Švedska 1992 Finale 2. 5 2 1 2 7 8 6 5 0 1 13 4
Engleska 1996 Prvak 1. 6 4 2* 0 10 3 10 8 1 1 27 10
Belgija Holandija 2000 Grupna faza 14. 3 0 1 2 1 5 8 6 1 1 20 4
Portugalija 2004 12. 3 0 2 1 2 3 8 5 3 0 13 4
Austrija Švajcarska 2008 Finale 2. 6 4 0 2 10 7 12 8 3 1 35 7
Poljska Ukrajina 2012 Polufinale 3. 5 4 0 1 10 6 10 10 0 0 34 7
Francuska 2016 Polufinale 3. 6 3 2* 1 7 3 10 7 1 2 24 9
Evropska unija 2020 Osmina finala 15. 4 1 1 2 6 7 8 7 0 1 30 7
Njemačka 2024 Kvalifikovala se kao domaćin
Ukupno 3 titule 14/17 53 27 13* 13 78 55 106 76 20 10 267 68

Kup konfederacija[uredi | uredi izvor]

  Prvak    Drugoplasirani    Trećeplasirani    Četvrtoplasirani  

Rezultati na kupu konfederacija
Godina Kolo Mjesto I P N* PR DG PG
Saudijska Arabija 1992 Nije učestvovala [n. 1]
Saudijska Arabija 1995 Nije se kvalifikovala
Saudijska Arabija 1997 Nije učestvovala[n. 2]
Meksiko 1999 Grupna faza 5. 3 1 0 2 2 6
Južna Koreja Japan 2001 Nije se kvalifikovala
Francuska 2003 Nije učestvovala[n. 3]
Njemačka 2005 Treće mjesto 3. 5 3 1 1 15 11
Južnoafrička Republika 2009 Nije se kvalifikovala
Brazil 2013
Rusija 2017 Prvak 1. 5 4 1 0 12 5
Ukupno 1 titula 3/10 13 8 2 3 29 22
* Neriješeni rezultati uključuju mečeve koji su odlučeni nakon penala.

Liga nacija[uredi | uredi izvor]

Rekordi u UEFA Ligi nacija
Sezona Liga Grupa IG P N I GD GP P/I Poz.
2018/19. A 1 4 0 2 2 3 7 Same position 11.
2020/21. A 4 6 2 3 1 10 13 Same position 8.
2022/23. A 3 6 1 4 1 11 9 Same position 10.
Ukupno 16 3 9 4 24 29

Uspjesi[uredi | uredi izvor]

  • Prvak (1): 1993

Druge nagrade[uredi | uredi izvor]

  • Pobjednik (1): 2015
  • Pobjednik (2): 1990, 2014
  • Držalac (10): 6. april 1941 — 20. april 1941, 3. maj 1942 — 20. septembar 1942, 8. jun 1958 — 24. jun 1958, 25. jun 1966 — 30. jun 1966,
    7. jun 1974 — 12. mart 1975, 17. novembar 1976 — 23. februar 1977, 14. maj 1986 — 13. jun 1986, 30. jun 1996 — 25. mart 1998, 3. jun 2000 — 17. jun 2000, 13. jun 2014 — 3. septembar 2014
  • Pobjednik (6): 1990, 1996, 2002, 2006, 2010, 2014
  • Pobjednik (7): 1954, 1972, 1974, 1980, 1990, 1996, 2014

Trenutni sastav[uredi | uredi izvor]

Ažurirano 13. oktobra 2020, nakon utakmice protiv Švajcarske.[279]
Br. Poz. Igrač Datum rođenja Nastupi Golovi Klub
1 G Manuel Nojer (kapiten) (1986-03-27)27. mart 1986. (38 god.) 94 0 Njemačka Bajern Minhen
12 G Bernd Leno (1992-03-04)4. mart 1992. (32 god.) 8 0 Engleska Arsenal
22 G Kevin Trap (1990-07-08)8. jul 1990. (33 god.) 4 0 Njemačka Ajntraht Frankfurt
2 O Robin Koh (1996-07-17)17. jul 1996. (27 god.) 4 0 Engleska Lids junajted
3 O Marsel Halštenberg (1991-09-27)27. septembar 1991. (32 god.) 8 1 Njemačka RB Lajpcig
4 O Matijas Ginter (1994-01-19)19. januar 1994. (30 god.) 33 2 Njemačka Borusija Menhengladbah
5 O Jonatan Ta (1996-02-11)11. februar 1996. (28 god.) 11 0 Njemačka Bajer Leverkuzen
13 O Lukas Klosterman (1996-06-03)3. jun 1996. (27 god.) 10 0 Njemačka RB Lajpcig
15 O Niklas Sile (1995-09-03)3. septembar 1995. (28 god.) 27 1 Njemačka Bajern Minhen
16 O Antonio Ridiger (1993-03-03)3. mart 1993. (31 god.) 35 1 Engleska Čelsi
19 O Robin Gosens (1994-07-05)5. jul 1994. (29 god.) 4 0 Italija Atalanta
6 S Jozua Kimih (1995-02-08)8. februar 1995. (29 god.) 50 3 Njemačka Bajern Minhen
7 S Julijan Draksler (1993-09-20)20. septembar 1993. (30 god.) 56 7 Francuska Pariz Sen Žermen
8 S Toni Kros (1990-01-04)4. januar 1990. (34 god.) 100 17 Španija Real Madrid
10 S Julijan Brant (1996-05-02)2. maj 1996. (27 god.) 33 3 Njemačka Borusija Dortmund
14 S Florijan Nojhaus (1997-03-16)16. mart 1997. (27 god.) 1 1 Njemačka Borusija Menhengladbah
17 S Jonas Hofman (1992-07-14)14. jul 1992. (31 god.) 1 0 Njemačka Borusija Menhengladbah
18 S Leon Gorecka (1995-02-06)6. februar 1995. (29 god.) 27 12 Njemačka Bajern Minhen
21 S Kaj Haverc (1999-06-11)11. jun 1999. (24 god.) 10 2 Engleska Čelsi
23 S Emre Džan (1994-01-12)12. januar 1994. (30 god.) 30 1 Njemačka Borusija Dortmund
9 N Timo Verner (1996-03-06)6. mart 1996. (28 god.) 33 13 Engleska Čelsi
11 N Luka Valdšmit (1996-05-19)19. maj 1996. (27 god.) 4 1 Portugalija Benfika
20 N Serž Gnabri (1995-07-14)14. jul 1995. (28 god.) 15 14 Njemačka Bajern Minhen

Selektori[uredi | uredi izvor]

Franc Bekenbauer, bivši fudbaler i selektor Njemačke u periodu od 1984. do 1990.

Njemačka je prvu međunarodnu utakmicu odigrala 1908. godine, ali je prvi selektor imenovan tek 1926.[280] Bio je to Oto Nerc, koji je sa reprezentacijom osvojio treće mjesto na Svjetskom prvenstvu 1934 u Italiji.[280] Godine 1938, na mjesto selektora postavljen je Sep Herberger, pod čijim vođstvom je reprezentacija ispala već u prvom kolu Svjetskog prvenstva 1938. Ipak, nakon završetka Drugog svjetskog rata. Herberger je ostao selektor i donio je Njemačkoj najveći uspjeh do tada, titulu Svjetskog prvaka 1954.[280] Herberger je na funkciji ostao do 1964, kada je reprezentaciju preuzeo Helmut Šen. Šen je iskoristio formiranje Bundeslige i prelazak iz amaterizma u profesionalni fudbal i mogao je u reprezentaciju da zove Gerda Milera, Franca Bekenbauera i ostale najbolje njemačke fudbalere. Pod vođstvom Šena, reprezentacija je osvojila Evropsko prvenstvo 1972 i Svjetsko 1974, uz po jedno drugo mjesto na Evropskom i Svjetskom prvenstvu.[280]

Šen je na klupi reprezentaciji bio 14 godina, nakon čega se povukao 1978. godine, a njegov pomoćnik, Jup Derval je imenovan za glavnog selektora.[280] Pod vođstvom Dervala, Njemačka je osvojila Evropsko prvenstvo 1980 i drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu 1982.[281] Reprezentacija je sa Dervalom ostvarila rekord od 23 pobjede zaredom,[281] a ukupan skor reprezentacije sa Dervalom bio je 45 pobjeda, po 11 remija i poraza.[281] Nakon ispadanja u grupnoj fazi na Evropskom prvenstvu 1984, povukao se sa mjesta selektora. Naslijedio ga je Franc Bekenbauer, koji je smatrao da je njemački fudbal u krizi i da je potrebno deset godina da se vrate na stare staze.[280] Ipak, samo dvije godine kasnije, Njemačka je igrala finale Svjetskog prvenstva i poražena je od Argentine; Na prvenstvu 1990, ponovo je igrala finale sa Argentinom i osvojila je treću titulu prvaka svijeta; Bekenbauer je tako stigao do svjetske titule i kao igrač i kao selektor.[280] Nakon osvajanja prvenstva, Bekenbauer se povukao, a za selektora je imenovan njegov pomoćnik Berti Fogt.[282] Sa Fogtom, Njemačka je osvojila Evropsko prvenstvo 1996, dok je na prvenstvu 1992 igrala finale.[280] Očekivanja su bila velika za Svjetsko prvenstvo 1998, ali je Njemačka izgubila 3:0 od Hrvatske u četvrtfinalu, nakon čega se Fogt povukao sa mjesta selektora.[280]

Joahim Lev, bio je selektor 15 godina, što je najdraži period u istoriji reprezentacije.

Erih Ribek je imenovan za novog selektora, ali se povukao nakon ispadanja u grupnoj fazi Evropskog prvenstva 2000. [283] Na mjesto selektora imenovan je Rudi Veler, koji je izborio finale Svjetskog prvenstva 2002, gdje je Njemačka poražena od Brazila 2:0, ali su igrači i selektor dočekani kao heroji u Njemačkoj.[280] Na Evropskom prvenstvu 2004, Njemačka je ponovo ispala u grupnoj fazi i Veler je podnio ostavku.[284] Njegovo mjesto preuzeo je bivši reprezentativac — Jirgen Klinsman, koji je osvojio treće mjesto na Svjetskom prvenstvu 2006, nakon čega se povukao. Za novog selektora imenovan je njegov pomoćnik — Joahim Lev.[285] Lev je sa Njemačkom igrao finale Evropskog prvenstva 2008, zatim je vodio reprezentaciju do trećeg mjesta na Svjetskom prvenstvu 2010, nakon čega je osvojio Svjetsko prvenstvo 2014 i donio Njemačkoj četvrtu titulu prvaka svijeta, prvu nakon 24 godine.[286] Lev je statistički gledano najbolji selektor Njemačke u istoriji.[287] Nakon Evropskog prvenstva 2016, gdje je Njemačka ispala od Francuske u polufinalu, produžio je ugovor sa reprezentacijom do 2020;[288] a mjesec dana prije početka Svjetskog prvenstva 2018 produžio je ugovor do 2022. godine.[289] Na Svjetskom prvenstvu 2018, Njemačka je zabilježila najgori rezultat, ispala je u grupnoj fazi, zauzevši poslednje mjesto. Uprkos lošem rezultatu, Lev je ostao selektor.[290]

U martu 2021. Lev je izjavio da će napustiti reprezentaciju nakon Evropskog prvenstva 2020.[291] Na prvenstvu, Njemačka je ispala od Engleske u četvrtfinalu,[292] poslije čega je Lev napustio reprezentaciju, nakon 15 godina.[293] Nakon Evropskog prvenstva, Hanzi Flik je postavljen za selektora.[294]

Spisak selektora:[280]

Hanzi Flik, selektor Njemačke od 2021. do 2023.
Selektor Od Do
Oto Nerc 31. oktobar 1926. 7. avgust 1938.
Sep Herberger 13. septembar 1938. 22. novembar 1942.
Sep Herberger 22. novembar 1950. 7. jun 1964.
Helmut Šen 4. novembar 1964. 21. jun 1978.
Jup Derval 11. oktobar 1978. 20. jun 1984.
Franc Bekenbauer 12. septembar 1984 8. jul 1990.
Berti Fogt 29. avgust 1990. 5. septembar 1998.
Erih Ribek 10. oktobar 1998. 20. jun 2000.
Rudi Veler 16. avgust 2000. 24. jun 2004.
Jirgen Klinsman 26. jul 2004. 8. jul 2006.
Joahim Lev 16. avgust 2006. 30. jun 2021.
Hanzi Flik 1. jul 2021. 10. septembar 2023.

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Njemačka je obezbijedila plasman na Kup konfederacija 1992. kao pobjednik Svjetskog prvenstva 1990, ali nije učestvovala.
  2. ^ Njemačka je obezbijedila plasman na Kup konfederacija 1997. kao pobjednik Evropskog prvenstva 1996, ali nije učestvovala.
  3. ^ Njemačka je obezbijedila plasman na Kup konfederacija 2003. kao drugoplasirana sa Svjetskog prvenstva 2002, ali nije učestvovala.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „The FIFA/Coca-Cola World Ranking”. FIFA. 21. 9. 2023. Pristupljeno 21. 9. 2023. 
  2. ^ a b v „All matches of The National Team in 1908”. German Football Association. Arhivirano iz originala 23. 10. 2012. g. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  3. ^ „All matches of The National Team in 1912”. DFB. Arhivirano iz originala 22. 10. 2012. g. Pristupljeno 17. 04. 2018. 
  4. ^ „All matches of The National Team in 1909”. DFB. Arhivirano iz originala 10. 06. 2009. g. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  5. ^ a b v „Germany”. FIFA. Arhivirano iz originala 02. 06. 2018. g. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  6. ^ „Germany's strength in numbers”. UEFA. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  7. ^ „Statistics – Most-capped players”. DFB. Arhivirano iz originala 08. 06. 2011. g. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  8. ^ „Statistics – Top scorers”. DFB. Arhivirano iz originala 08. 06. 2011. g. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  9. ^ „Olympic Football Tournament Montreal 1976”. FIFA. Arhivirano iz originala 19. 01. 2012. g. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  10. ^ „– Germany on”. FIFA. Arhivirano iz originala 02. 06. 2018. g. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  11. ^ „– Tournaments”. FIFA. Arhivirano iz originala 25. 04. 2015. g. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  12. ^ Silver, Nate (13. 07. 2014). „Germany May Be the Best National Soccer Team Ever”. FiveThirtyEight. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  13. ^ CVETOJEVIĆ, B. (13. 07. 2014). „Gece doneo Nemcima svetsku titulu posle 24 godine!”. novosti.rs. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  14. ^ „World Cup 1970 Mexico » Top Scorer”. worldfootball.net. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  15. ^ „World Cup 2006 Germany » Top Scorer”. worldfootball.net. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  16. ^ „World Cup 2010 South Africa » Top Scorer”. worldfootball.net. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  17. ^ „World Cup » All-time Topscorers » rank 1 - 50”. worldfootball.net. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  18. ^ Šokorac, Zorana (09. 07. 2014). „Joakim Lev: Selektor budućnosti”. prva.rs. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  19. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m „German Football: Celebrating 100 Years of the national team”. independent.com.mt. Independent Malta. 05. 04. 2008. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  20. ^ „Professor Otto Nerz”. DFB (na jeziku: nemački). Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  21. ^ Garraty 1986.
  22. ^ „WC Qualifiers Europe 1933/1934 » Group 8 » Luxembourg - Germany 1:9”. worldfootball.net. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  23. ^ Courtney, Barrie (27. 04. 2017). „WORLD CUP 1934 - QUALIFYING”. Rec.Sport.Soccer Statistics Foundation. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  24. ^ „World Cup 1934 Italy » Round of 16 » Germany - Belgium 5:2”. worldfootball.net. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  25. ^ „World Cup 1934 Italy » Quarter-finals » Germany - Sweden 2:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  26. ^ „World Cup 1934 Italy » Semi-finals » CSSR - Germany 3:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  27. ^ „World Cup 1934 Italy » 3td place » Germany - Austria 3:2”. worldfootball.net. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  28. ^ „Olympic Games 1936 » Quarter-finals » Germany - Norway 0:2”. worldfootball.net. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  29. ^ Muras, Udo (16. 05. 2007). „Nur Hitler konnte sie stoppen” (na jeziku: nemački). Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  30. ^ „All matches of The National Team in 1937”. DFB. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  31. ^ Hesse-Lichtenberger, Ulrich (2003). Tor! The story of German football. 
  32. ^ „Nazis in der Abseitsfalle” (na jeziku: nemački). Spiegel Online. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  33. ^ a b v g „"We only need eleven players against 60 million Germans"”. fifa.com. Arhivirano iz originala 28. 04. 2018. g. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  34. ^ „World Cup 1938 France » Round of 16 » Switzerland - Germany 1:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  35. ^ „World Cup 1938 France » Round of 16 » Switzerland - Germany 4:2”. worldfootball.net. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  36. ^ „Geschichte der Roten Jäger” (na jeziku: nemački). rote-jaeger.de. Arhivirano iz originala 03. 03. 2016. g. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  37. ^ Jankowski & Pistorius 2005, str. 72.
  38. ^ Skrentny, Werner. Die Geschichte der Fußball-Nationalmannschaft. str. 130. 
  39. ^ a b v g d Lichtenberger 2003, str. 115.
  40. ^ Lichtenberger 2003, str. 114.
  41. ^ a b Lichtenberger 2003, str. 116.
  42. ^ „Friendlies 1952 » October » France - Germany 3:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  43. ^ „WC Qualifiers Europe 1953/1954 » Group 1 » Germany - Saarland 3:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  44. ^ „WC Qualifiers Europe 1953/1954 » Group 1 » Germany - Norway 5:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  45. ^ a b Lichtenberger 2003, str. 118.
  46. ^ „WC Qualifiers Europe 1953/1954 » Group 1 » Saarland - Germany 1:3”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  47. ^ „World Cup 1954 Switzerland » Group 2 » Germany - Turkey 4:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  48. ^ „World Cup 1954 Switzerland » Group 2 » Hungary - Germany 8:3”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  49. ^ Lichtenberger 2003, str. 122.
  50. ^ „World Cup 1954 Switzerland » Group 2 » Germany - Turkey 7:2”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  51. ^ „World Cup 1954 Switzerland » Quarter-finals » Germany - Yugoslavia 2:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  52. ^ „World Cup 1954 Switzerland » Semi-finals » Germany - Austria 6:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  53. ^ Lichtenberger 2003, str. 125.
  54. ^ „World Cup 1954 Switzerland » Final » Germany - Hungary 3:2”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  55. ^ a b v Lichtenberger 2003, str. 128.
  56. ^ „WC 1954 World Cup Final: FR Germany 3–2 Hungary”. FIFA.com. Arhivirano iz originala 03. 06. 2018. g. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  57. ^ Walter 1954, str. 187.
  58. ^ Ashdown, John (03. 05. 2018). „World Cup stunning moments: the Miracle of Bern”. theguardian.com. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  59. ^ Schiller, Kay (2015). Siegen für Deutschland? Patriotism, nationalism and the German national football team, 1954–2014. Historical Social Research 40. str. 176–196. 
  60. ^ Diethelm, Blecking (2015). [. doi:10.12759/hsr.40.2015.4.197-208.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć) The 1954 "miracle of Bern": the political instrumentalization of a legend] Proverite vrednost parametra |url= (pomoć). Historical Social Research 40. str. 197–208. 
  61. ^ Heinrich, Arthur. „The 1954 Soccer World Cup and the Federal Republic of Germany's Self-Discovery” (PDF). Sage Publications. Arhivirano iz originala (PDF) 04. 03. 2016. g. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  62. ^ Heinrich 2004, str. 169–79.
  63. ^ a b Lichtenberger 2003, str. 131.
  64. ^ a b Lichtenberger 2003, str. 132.
  65. ^ a b v g Lichtenberger 2003, str. 138.
  66. ^ „World Cup 1958 Sweden » Group 1 » Argentina - Germany 1:3”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  67. ^ „World Cup 1958 Sweden » Group 1 » Germany - CSSR 2:2”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  68. ^ „World Cup 1958 Sweden » Group 1 » Germany - Northern Ireland 2:2”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  69. ^ „World Cup 1958 Sweden » Quarter-finals » Germany - Yugoslavia 1:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  70. ^ „World Cup 1958 Sweden » Semi-finals » Sweden - Germany 3:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  71. ^ „Germany vs. France: Five of the best clashes between the two countries”. espn.com. 06. 07. 2016. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  72. ^ a b v g Skrentny 1958, str. 162.
  73. ^ „WC Qualifiers Europe 1960/1961 » Group 3 » Northern Ireland - Germany 3:4”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  74. ^ „WC Qualifiers Europe 1960/1961 » Group 3 » Greece - Germany 0:3”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  75. ^ „World Cup 1962 Chile » Group 2 » Germany - Italy 0:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  76. ^ „World Cup 1962 Chile » Group 2 » Germany - Switzerland 2:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  77. ^ „World Cup 1962 Chile » Group 2 » Germany - Chile 2:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  78. ^ „World Cup 1962 Chile » Quarter-finals » Yugoslavia - Germany 1:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  79. ^ Heynckes 1962, str. 130.
  80. ^ Süddeutsche Zeitung WM-Bibliothek. 1962. str. 76. 
  81. ^ „WC Qualifiers Europe 1964/1965 » Group 2 » Germany - Sweden 1:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  82. ^ „WC Qualifiers Europe 1964/1965 » Group 2”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  83. ^ „World Cup 1966 England » Group 2 » Germany - Switzerland 5:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  84. ^ „World Cup 1966 England » Group 2 » Germany - Argentina 0:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  85. ^ „World Cup 1966 England » Group 2 » Germany - Spain 2:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  86. ^ „World Cup 1966 England » Quarter-finals » Germany - Uruguay 4:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  87. ^ „World Cup 1966 England » Semi-finals » Germany - USSR 2:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  88. ^ „World Cup 1966 England » Final » England - Germany 4:2”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  89. ^ Amies, Nick (01. 04. 2010). „World Cup Final, 1966: England vs. West Germany”. The Making of a World Cup Legend. Deutsche Welle. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  90. ^ „England's claim to the firmament”. FIFA. Arhivirano iz originala 02. 03. 2008. g. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  91. ^ „England - Germany”. FIFA. Arhivirano iz originala 02. 03. 2008. g. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  92. ^ Robinson, J. (1996). The European Football Championships 1958-1996. Soccer Book Publishing. ISBN 978-0-947808-69-3. 
  93. ^ „WC Qualifiers Europe 1968/1969 » Group 7”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  94. ^ „WC Qualifiers Europe 1968/1969 » Group 7 » Germany - Cyprus 12:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  95. ^ „World Cup 1970 Mexico » Group 4”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  96. ^ „World Cup 1970 Mexico » Quarter-finals » Germany - England 3:2”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  97. ^ „World Cup 1970 Mexico » Semi-finals » Italy - Germany 4:3”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  98. ^ Amies, Nick (01. 04. 2010). „World Cup Semi-Final, 1970: Italy vs. West Germany”. The Making of a World Cup Legend. Deutsche Welle. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  99. ^ „A test of endurance and will”. FIFA. Arhivirano iz originala 02. 03. 2008. g. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  100. ^ „EURO Qualifiers 1970/1971 » Quarter-finals”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  101. ^ „EURO 1972 Belgium » Semi-finals » Germany - Belgium 2:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  102. ^ „EURO 1972 Belgium » Final » Germany - USSR 3:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  103. ^ Henson, Mike (12. 05. 2012). „Euro 1972: West Germany sweep the continent on finals debut”. bbc.com. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  104. ^ „World Cup 1974 Germany » Group 1 » Germany - Chile 1:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  105. ^ „World Cup 1974 Germany » Group 1 » Australia - Germany 0:3”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  106. ^ „World Cup 1974 Germany » Group 1 » GDR - Germany 1:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  107. ^ „World Cup 1974 Germany » Group B”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  108. ^ „World Cup 1974 Germany » Final » Netherlands - Germany 1:2”. worldfootball.net. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  109. ^ Murray, Scott (19. 09. 2008). „On Second Thoughts: the 1974 World Cup final”. theguardian.com. Pristupljeno 29. 05. 2018. 
  110. ^ „EURO Qualifiers 1974/1975 » Group 8”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  111. ^ „EURO Qualifiers 1974/1975 » Quarter-finals » Spain - Germany 1:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  112. ^ „EURO Qualifiers 1974/1975 » Quarter-finals » Germany - Spain 2:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  113. ^ „EURO 1976 Yugoslavia » Semi-finals » Germany - Yugoslavia 4:2”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  114. ^ „EURO Qualifiers 1974/1975 » Quarter-finals » Germany - Spain 2:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  115. ^ „World Cup 1978 Argentina » Group 2”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  116. ^ a b „World Cup 1978 Argentina » Group A » Austria - Germany 3:2”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  117. ^ „EURO 1980 Italy » Group 1”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  118. ^ „EURO 1980 Italy » Final » Germany - Belgium 2:1”. worldfootball.net. Arhivirano iz originala 17. 06. 2018. g. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  119. ^ „World Cup 1982 Spain » Semi-finals » Germany - France 5:4”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  120. ^ „World Cup 1982 Spain » Final » Italy - Germany 3:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  121. ^ „EURO 1984 France » Group 2”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  122. ^ „Franz Beckenbauer”. FIFA. Arhivirano iz originala 06. 03. 2008. g. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  123. ^ „World Cup 1986 Mexico » Final » Argentina - Germany 3:2”. worldfootball.net. Arhivirano iz originala 01. 06. 2018. g. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  124. ^ „EURO 1988 Germany » Group 1”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  125. ^ „EURO 1988 Germany » Semi-finals » Netherlands - Germany 2:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  126. ^ „Untangling 5 myths about the Berlin Wall”. Chicago Tribune. 31. 10. 2014. Pristupljeno 31. 05. 2018. [Pretplata neophodna (pomoć)]. 
  127. ^ „World Cup 1990 Italy » Group D » Germany - Yugoslavia 4:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  128. ^ „World Cup 1990 Italy » Group D » Germany - UA Emirates 5:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  129. ^ „World Cup 1990 Italy » Group D » Germany - Colombia 1:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  130. ^ „World Cup 1990 Italy » Round of 16 » Germany - Netherlands 2:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  131. ^ „World Cup 1990 Italy » Quarter-finals » Germany - CSSR 1:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  132. ^ „World Cup 1990 Italy » Semi-finals » Germany - England 5:4”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  133. ^ „World Cup 1990 Italy » Final » Germany - Argentina 1:0”. worldfootball.net. Arhivirano iz originala 17. 06. 2018. g. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  134. ^ Reineking, Jim. „Every FIFA World Cup champion: From 1930 Uruguay to 2014 Germany”. usatoday.com. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  135. ^ Marck, Jack (oktobar 2006). „Over the Wall: A Once-in-a-Lifetime Experience”. americanheritage.com. Arhivirano iz originala 29. 08. 2008. g. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  136. ^ a b v Dähn, Karsten (12. 09. 2013). „East Germany - International Results 1952-1990”. Rec.Sport.Soccer Statistics Foundation. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  137. ^ Reck & Dick 2015, str. 32.
  138. ^ „Friendlies 1990 » December » Germany - Switzerland 4:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  139. ^ „EURO Qualifiers 1990/1991 » Group 5”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  140. ^ „EURO 1992 Sweden » Group 2”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  141. ^ „EURO 1992 Sweden » Semi-finals » Germany - Sweden 3:2”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  142. ^ Schmeichel, Peter (1999). „Schmeichel: The Autobiography” (na jeziku: danski): 97—98. ISBN 978-87-7901-122-9. 
  143. ^ „EURO 1992 Sweden » Final » Denmark - Germany 2:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  144. ^ „Gatecrashing Denmark down Germany”. UEFA. 05. 10. 2003. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  145. ^ „World Cup 1994 USA » Group C » Germany - Bolivia 1:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  146. ^ „World Cup 1994 USA » Group C » Germany - Spain 1:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  147. ^ „World Cup 1994 USA » Group C » Germany - South Korea 3:2”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  148. ^ „World Cup 1994 USA » Round of 16 » Germany - Belgium 3:2”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  149. ^ „World Cup 1994 USA » Quarter-finals » Bulgaria - Germany”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  150. ^ „Bulgaria Ends Germany's Reign”. New York Times. 11. 07. 1994. Arhivirano iz originala 24. 05. 2013. g. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  151. ^ Mifflin, Lawrie (11. 07. 1994). „WORLD CUP '94; Bulgaria, a Small Foot in Soccer, Steps Closer to Glass Slipper”. New York Times. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  152. ^ „EURO Qualifiers 1994/1995 » Group 7 » Bulgaria - Germany 3:2”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  153. ^ „EURO 1996 England » Quarter-finals » Germany - Croatia 2:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  154. ^ „EURO 1996 England » Semi-finals » Germany - England 6:5”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  155. ^ „EURO 1996 England » Final » Germany - Czech Republic 2:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  156. ^ Longman, Jere (05. 07. 1998). „WORLD CUP '98; Croatia Stuns Germany With the Aid Of a Red Card”. New York Times. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  157. ^ Hughes, Rob (09. 09. 1998). „Another Day, Another Coach Gone:Now It's Vogts”. New York Times. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  158. ^ „EURO 2000 Holland/Belgium » Group 1”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  159. ^ „Holders Germany suffer heavy defeat”. BBC Sport. British Broadcasting Corporation. 20. 06. 2000. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  160. ^ „Ribbeck quits as Germans head home”. BBC Sport. British Broadcasting Corporation. 21. 06. 2000. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  161. ^ „Voller named as caretaker coach”. BBC Sport. British Broadcasting Corporation. 02. 07. 2000. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  162. ^ „Daum: I took cocaine”. BBC Sport. British Broadcasting Corporation. 12. 01. 2001. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  163. ^ „Brazil crowned world champions”. BBC Sport. BBC. 30. 06. 2002. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  164. ^ a b „Kahn wins Golden Ball award”. BBC Sport. BBC. 02. 07. 2002. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  165. ^ „Kahn named top keeper”. BBC Sport. BBC. 30. 06. 2002. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  166. ^ „Germany 1–2 Czech Rep”. BBC Sport. BBC. 23. 06. 2004. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  167. ^ „Voeller quits Germany role”. BBC Sport. 24. 06. 2004. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  168. ^ „Hitzfeld snubs Germany job”. London: guardian.co.uk. 01. 07. 2004. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  169. ^ „Rehhagel snubs Germany”. BBC Sport. 10. 07. 2004. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  170. ^ „Klinsmann takes German post”. London: guardian.co.uk. 26. 07. 2004. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  171. ^ „FIFA World Cup 2006 : Results of First Two Rounds of Voting”. FIFA. 06. 07. 2000. Arhivirano iz originala 23. 04. 2008. g. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  172. ^ „World Cup 2006 Germany » Group A » Germany - Costa Rica 4:2”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  173. ^ „World Cup 2006 Germany » Group A » Germany - Poland 1:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  174. ^ „World Cup 2006 Germany » Group A » Ecuador - Germany 0:3”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  175. ^ „World Cup 2006 Germany » Round of 16 » Germany - Sweden 2:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  176. ^ „World Cup 2006 Germany » Quarter-finals » Germany - Argentina 4:2”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  177. ^ „World Cup 2006 Germany » Semi-finals » Germany - Italy 0:2”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  178. ^ „World Cup 2006 Germany » 3td place » Germany - Portugal 3:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  179. ^ „Klose finishes as leading scorer”. BBC Sport. 09. 07. 2006. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  180. ^ „Podolski beats Ronaldo to award”. BBC Sport. 07. 07. 2006. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  181. ^ „Azzurri prominent in All Star Team”. FIFA. 07. 07. 2006. Arhivirano iz originala 14. 06. 2010. g. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  182. ^ „Germany 2006 – Statistics”. FIFA. Arhivirano iz originala 05. 06. 2018. g. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  183. ^ „Klinsmann quits as Germany coach”. BBC Sport. 12. 07. 2006. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  184. ^ „Klinsmann quits, Low steps in”. London: guardian.co.uk. 12. 07. 2006. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  185. ^ „REKORDER: Vodio reprezentaciju 15 godina i nikada nije pobedio!”. telegraf.rs. 18. 10. 2013. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  186. ^ „EURO Qualifiers 2006/2007 » Group D » Germany - Czech Republic 0:3”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  187. ^ „EURO 2008 Austria/Switzerland » Group B » Germany - Poland 2:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  188. ^ „EURO 2008 Austria/Switzerland » Group B » Croatia - Germany 2:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  189. ^ „EURO 2008 Austria/Switzerland » Group B » Austria - Germany 0:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  190. ^ „EURO 2008 Austria/Switzerland » Quarter-finals » Portugal - Germany 2:3”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  191. ^ „EURO 2008 Austria/Switzerland » Semi-finals » Germany - Turkey 3:2”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  192. ^ „EURO 2008 Austria/Switzerland » Final » Germany - Spain 0:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  193. ^ „WC Qualifiers Europe 2008/2009 » Group 4”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  194. ^ „Draw ignites FIFA World Cup fever”. FIFA.com. FIFA. 04. 12. 2009. Arhivirano iz originala 03. 11. 2012. g. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  195. ^ Taylor, Daniel (13. 06. 2010). „World Cup 2010: Miroslav Klose helps Germany put four past Australia”. London: guardian.co.uk. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  196. ^ Taylor, Daniel (18. 06. 2010). „World Cup 2010: Germany lose to Serbia after Klose's red card and Podolski's penalty miss”. London: guardian.co.uk. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  197. ^ „Velika pobeda Srbije nad Nemačkom!”. b92.net. 18. 06. 2010. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  198. ^ Ingle, Sean (23. 06. 2010). „World Cup 2010: Mesut Ozil strike sends Germany through to last 16”. London: guardian.co.uk. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  199. ^ McCarra, Kevin (27. 06. 2010). „World Cup 2010: Germany tear down England's defence”. London: guardian.co.uk. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  200. ^ „FAW boss Jonathan Ford rejects technology idea”. BBC News. 28. 06. 2010. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  201. ^ Fifield, Dominic (03. 07. 2010). „World Cup 2010: Germany dump Diego Maradona and Argentina out”. London: guardian.co.uk. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  202. ^ Chowdhury, Saj (27. 06. 2006). „Ronaldo's riposte”. BBC Sport. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  203. ^ McCarra, Kevin (07. 07. 2010). „World Cup 2010: Spain overcome Germany after Carles Puyol winner”. London: guardian.co.uk. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  204. ^ Duxbury, Nick (10. 07. 2010). „World Cup 2010: Germany beat Uruguay in third-place thriller”. London: guardian.co.uk. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  205. ^ „World Cup 2010 – Statistics”. planetworldcup.com. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  206. ^ „Golden Boot”. FIFA. Arhivirano iz originala 17. 03. 2012. g. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  207. ^ „Muller named Hyundai Best Young Player”. FIFA. 09. 03. 2011. Arhivirano iz originala 03. 12. 2013. g. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  208. ^ Hytner, David (17. 06. 2010). „World Cup 2010: Germany reap the rewards of the liberation generation”. London: guardian.co.uk. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  209. ^ „EURO Qualifiers 2010/2011 » Group A”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  210. ^ „EURO 2012 Poland/Ukraine » Group B » Germany - Portugal 1:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  211. ^ „EURO 2012 Poland/Ukraine » Group B » Netherlands - Germany 1:2”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  212. ^ „EURO 2012 Poland/Ukraine » Group B » Denmark - Germany 1:2”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  213. ^ „Germany overpower Greece in Gdansk”. UEFA. 22. 06. 2012. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  214. ^ „EURO 2012 Poland/Ukraine » Semi-finals » Germany - Italy 1:2”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  215. ^ Voakes, Kris (02. 07. 2016). „Eight games, zero wins - Why have Germany never ever beaten Italy?”. goal.com. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  216. ^ „WC Qualifiers Europe 2012/2013 » Group C”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  217. ^ „SP: Nemačka vodila 4:0, kraj 4:4!”. b92.net. 16. 10. 2012. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  218. ^ „World Cup 2014 Brazil » Group G » Germany - Portugal 4:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  219. ^ „World Cup 2014 Brazil » Group G » Germany - Ghana 2:2”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  220. ^ „World Cup 2014 Brazil » Group G » USA - Germany 0:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  221. ^ „NIŠTA OD OSVETE: Nemci golovima u produžecima srušili Alžir za četvrtfinale!”. telegraf.rs. 30. 06. 2014. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  222. ^ „To nikada nikome nije uspelo: Nemačka po četvrti put uzastopno u polufinalu!”. mozzartsport.com. 04. 07. 2014. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  223. ^ „SVI SE KLANJAJU NEMCU: Klose je najbolji strelac Svetskih prvenstava (VIDEO)”. telegraf.rs. 08. 07. 2014. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  224. ^ „World Cup 2014 Brazil » Semi-finals » Brazil - Germany 1:7”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  225. ^ a b „Brazil - Nemačka 1:7 (VIDEO)”. mozzartsport.com. 08. 07. 2017. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  226. ^ „Večeras finale svetskog prvenstva: Nemačka – Argentina”. politika.rs. 12. 07. 2014. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  227. ^ „Nemačka je šampion sveta!”. b92.net. 13. 07. 2014. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  228. ^ „EURO Qualifiers 2014/2015 » Group D”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  229. ^ „EURO 2016 in Frankreich » Group C » Germany - Ukraine 2:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  230. ^ „EURO 2016 in Frankreich » Group C » Germany - Poland 0:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  231. ^ „EURO 2016 in Frankreich » Group C » Northern Ireland - Germany 0:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  232. ^ „EURO 2016 in Frankreich » Round of 16 » Germany - Slovakia 3:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  233. ^ „EURO 2016: Devet serija penala, Nemci konačno skinuli kletvu (VIDEO)”. fudbal.hotsport.rs. 03. 07. 2016. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  234. ^ „Grizman srušio šampiona sveta, Francuska u finalu!”. b92.net. 07. 07. 2016. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  235. ^ „Confederations Cup 2017 Russia » Group B » Australia - Germany 2:3”. worldfootball.net. Pristupljeno 26. 3. 2019. 
  236. ^ „Confederations Cup 2017 Russia » Group B » Germany - Chile 1:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 26. 3. 2019. 
  237. ^ „Confederations Cup 2017 Russia » Group B » Germany - Cameroon 3:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 26. 3. 2019. 
  238. ^ „Confederations Cup 2017 Russia » Semi-finals » Germany - Mexico 4:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 26. 3. 2019. 
  239. ^ „Nemci vladari sveta – osvojen i Kup konfederacija!”. b92.net. 2. 7. 2017. Pristupljeno 26. 3. 2019. 
  240. ^ „Nemci imaju i najboljeg igrača Kupa konfederacija”. mozzartsport.com. 2. 7. 2017. Pristupljeno 26. 3. 2019. 
  241. ^ „WC Qualifiers Europe 2016/2017 » Group C”. worldfootball.net. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  242. ^ „Srbija protiv Brazila, Hrvatska na Argentinu, Rusija - Saudijska Arabija na otvaranju”. vijesti.me. 01. 12. 2017. Arhivirano iz originala 10. 06. 2018. g. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  243. ^ „World Cup 2018 Russia » Group F » Germany - Mexico 0:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 28. 06. 2018. 
  244. ^ „World Cup 2018 Russia » Group F » Germany - Sweden 2:1”. worldfootball.net. Pristupljeno 28. 06. 2018. 
  245. ^ „World Cup 2018 Russia » Group F » South Korea - Germany 2:0”. worldfootball.net. Pristupljeno 28. 06. 2018. 
  246. ^ „Švedska i Meksiko idu dalje, Njemačka eliminisana!”. rtcg.me. 27. 06. 2018. Pristupljeno 28. 06. 2018. 
  247. ^ „SENZACIJA SVIH SENZACIJA: Prvak ide kući nakon poraza u nadoknadi, Meksiko prošao dalje uprkos porazu”. m.sport.novi.ba. 27. 06. 2018. Pristupljeno 28. 06. 2018. 
  248. ^ „ČUDO: Koreja izbacila Nemačku!”. mondo.rs. 27. 06. 2018. Arhivirano iz originala 01. 07. 2018. g. Pristupljeno 28. 06. 2018. 
  249. ^ „Kakvo je ovo čudo, Nemci nisu ispali 80 godina u grupi! Brazilci slave!”. sportske.net. 27. 06. 2018. Pristupljeno 28. 06. 2018. 
  250. ^ „Auf Wiedersehen – branilac svetske titule ispao u grupi!”. b92.net. 27. 06. 2018. Pristupljeno 28. 06. 2018. 
  251. ^ „Prokletstvo prvog kruga bivših šampiona: Nemačka nastavila crni niz na Mundijalima”. telegraf.rs. 27. 06. 2018. Pristupljeno 28. 06. 2018. 
  252. ^ „World Cup 2018 Russia » Group F”. worldfootball.net. Pristupljeno 28. 06. 2018. 
  253. ^ „UEFA Nations League 2018/19 League Phase draw”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 24. 1. 2018. Pristupljeno 26. 3. 2019. 
  254. ^ „Netherlands 3-0 Germany: Liverpool's Virgil van Dijk & Georginio Wijnaldum score for hosts”. bbc.com. 14. 10. 2018. Pristupljeno 26. 3. 2019. 
  255. ^ „UEFA Nations League: Germany’s struggles continue with loss to France”. Indianexpress.com. 17. 10. 2018. Pristupljeno 26. 3. 2019. 
  256. ^ „Nations League: Germany relegated from top tier as pressure ramps up on Joachim Low - Goal.com”. Pristupljeno 26. 3. 2019. 
  257. ^ „Nations League A 2018/2019 » Group 1”. worldfootball.net. Pristupljeno 26. 3. 2019. 
  258. ^ „UEFA EURO 2020 qualifying draw made in Dublin”. UEFA.com. Union of European Football Associations. 2. 12. 2018. Pristupljeno 26. 3. 2019. 
  259. ^ „Regulations of the UEFA European Football Championship 2018–20” (PDF). UEFA.com. Union of European Football Associations. 9. 3. 2018. Pristupljeno 26. 3. 2019. 
  260. ^ „Njemačka slavila u Amsterdamu, Belgija sigurna”. rtcg.me. 24. 3. 2019. Pristupljeno 26. 3. 2019. 
  261. ^ „DFB extends with Adidas until 2022”. Deutscher Fussball-Bund. 20. 06. 2016. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  262. ^ „Deutsche Fußball-Nationalmannschaft 1978–1980”. sportmuseum.de. 04. 05. 2012. Arhivirano iz originala 02. 11. 2014. g. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  263. ^ „DFB-Trikot 2012”. hansanews.de. Arhivirano iz originala 10. 06. 2012. g. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  264. ^ „2014 FIFA World Cup Regulations” (PDF). UEFA. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  265. ^ „Why does Germany wear green? The Ireland myth and”. A Football Report. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  266. ^ Zulu Tek,, Jürgen; Niklaus, Thomas (01. 02. 2006). „Traditionstrikot vor dem Aus – Klinsmann steht auf Rot”. Der Spiegel (na jeziku: nemački). Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  267. ^ a b „Germany Football Shirts – Old Football Kits”. oldfootballshirts.com. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  268. ^ „FIFA World Cup 1938 – Historical Football Kits”. Historicalkits.co.uk. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  269. ^ „FIFA World Cup 1966 – Historical Football Kits”. Historicalkits.co.uk. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  270. ^ „FIFA World Cup 1978 – Historical Football Kits”. Historicalkits.co.uk. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  271. ^ „UEFA Euro 1980 – Historical Football Kits”. Historicalkits.co.uk. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  272. ^ „UEFA Euro 2016 – Historical Football Kits”. Historicalkits.co.uk. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  273. ^ a b Mamrud, Roberto; Stokkermans, Karel; Arnhold, Matthias. „(West) Germany - Record International Players”. Rec.Sport.Soccer Statistics Foundation. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  274. ^ a b v g „The FIFA World Cup”. schwarzundweiss.co.uk. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  275. ^ „World Football Elo Ratings: 2014 World Cup”. eloratings.net. 13. 07. 2014. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  276. ^ a b v „The UEFA European Football Championship”. schwarzundweiss.co.uk. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  277. ^ „UEFA Euro 2000 – History – Germany”. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  278. ^ „UEFA Euro 2004 – History – Germany”. Pristupljeno 31. 05. 2018. 
  279. ^ „Löw mit erweitertem Kader in Tripleheader” (na jeziku: nemački). DFB. 2. 10. 2020. Pristupljeno 13. 10. 2020. 
  280. ^ a b v g d đ e ž z i j „National coaches”. dfb.de. Pristupljeno 04. 06. 2018. 
  281. ^ a b v „Jupp Derwall, Former Coach of West German Soccer Team, Dies at 80”. nytimes.com Foundation. 29. 06. 2007. Pristupljeno 04. 06. 2018. 
  282. ^ „Berti Vogts”. planetworldcup.com. Pristupljeno 04. 06. 2018. 
  283. ^ „Ribbeck quits as Germans head home”. BBC. 21. 06. 2000. Pristupljeno 04. 06. 2018. 
  284. ^ „Rudi Völler nimmt seinen Hut”. kicker.de (na jeziku: nemački). 24. 06. 2004. Pristupljeno 04. 06. 2018. 
  285. ^ „Coach Klinsmann Calls it Quits in Germany”. dw.com. Pristupljeno 04. 06. 2018. 
  286. ^ Borden, Sam (13. 07. 2014). „Germans End Long Wait: 24 Years and a Bit Extra”. nytimes.com. Pristupljeno 04. 06. 2018. 
  287. ^ „Joachim Löw: 10 things on Germany's World Cup-winning coach”. bundesliga.com. Pristupljeno 04. 06. 2018. 
  288. ^ „Joachim Löw extends contract with Germany by two years until 2020”. theguardian.com. 31. 10. 2016. Pristupljeno 04. 06. 2018. 
  289. ^ „PRESEKAO Joakim Lev odlučio da li će voditi Nemačku posle Mondijala”. alo.rs. 15. 05. 2018. Pristupljeno 04. 06. 2018. 
  290. ^ „Nemci ne seku preko kolena: Lev ostaje selektor”. sportklub.rs. 28. 06. 2016. Pristupljeno 19. 08. 2018. 
  291. ^ „Kraj posle 15 godina: Još EURO i Joakim Lev napušta klupu Nemačke”. mozzartsport.com. 9. 3. 2021. Pristupljeno 30. 8. 2021. 
  292. ^ „Engleska ide u četvrtfinale Eura, Nemci dva puta matirani na Vembliju, fudbal putuje ka svojoj kući!”. telegraf.rs. 29. 6. 2021. Pristupljeno 30. 8. 2021. 
  293. ^ Jagličić, Igor (30. 6. 2021). „Lev na oproštaju: Preuzimam punu odgovornost”. sportklub.rs. Pristupljeno 30. 8. 2021. 
  294. ^ „Zvanično: Hansi Flik novi selektor Nemačke”. mozzartsport.com. 25. 5. 2021. Pristupljeno 30. 8. 2021. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Фудбалска_репрезентација_Њемачке&oldid=27550911”