Miroševce

Koordinate: 42° 51′ 34″ S; 21° 50′ 13″ I / 42.859333° S; 21.836833° I / 42.859333; 21.836833
S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Miroševce
Spomenik u Miroševcu
Administrativni podaci
DržavaSrbija
Upravni okrugJablanički
GradLeskovac
Stanovništvo
 — 2011.903
Geografske karakteristike
Koordinate42° 51′ 34″ S; 21° 50′ 13″ I / 42.859333° S; 21.836833° I / 42.859333; 21.836833
Vremenska zonaUTC+1 (CET), leti UTC+2 (CEST)
Aps. visina287 m
Miroševce na karti Srbije
Miroševce
Miroševce
Miroševce na karti Srbije
Ostali podaci
Poštanski broj16204
Pozivni broj016
Registarska oznakaLE

Miroševce je naseljeno mesto grada Leskovca u Jablaničkom okrugu. Prema popisu iz 2011. bilo je 903 stanovnika (prema popisu iz 2002. bilo je 1.053 stanovnika).

U selu od 1955. godine postoji osnovna škola „Slavko Zlatanović“.[1] U ovom mestu se od 1968. godine nalazi kovačka radnja Jovana Stankovića.[2]

Ovde se nalaze Bista Borislava Stankovića Ćulavka 1919-1944 i Spomenik u Miroševcu. Ovde postoji FK Umac Miroševce.

Etimologija[uredi | uredi izvor]

Kao da Miroševce kao selo nije postojalo u doba naseljavanja Slovena, i da su stanovnici podgrađa na padinama Umca, na čijem vrhu je bio grad, umakli ispred Slovena ili su ih ovi proterali. Tek, po predanju, tu gde je selo Miroševce, rasla je krupna hrastova šuma, pa, kada su Sloveni, već nastanjeni u ovom prostoru, primili hrišćanstvo, sveštenik je dolazio na ovo mesto, da pod jednim velikim hrastom, maže mirom svoju pastvu, da je miroše, pa je otuda ovo mesto, kada se zaselilo, dobilo ime Miroševce, to jest, mesto na kome je vršeno mirosanje vernika.

Geografija[uredi | uredi izvor]

Položaj[uredi | uredi izvor]

Miroševce se zaselilo na krajnjem jugu Porečja, i to na istočnom obodu onog dela pobrđa koje se nalazi između tokova reke Veternice na istoku i Jablanice na severozapadu, koja je završna tačka prema planinskom visu Umac, udaljenom od Miroševca oko kilometar. Na istoku od Miroševca je Bukova Glava, na jugu Vina, koja pripada Veterničkoj klisuri, a na zapadu sušičko selo Igrište. S jedne strane Miroševce se oslanja na blage brežuljke pobrđa, a s druge ono leži u ravnici, na obali reke Veternice, pa je njegov zaselak Lugare, sa suprotne, desne strane ove reke. Položaj Miroševca tako spada u najtipičnija seoska naselja: da ima i pobrđe i ravnicu i da je na obali reke, da tako ima i polje za obradu i brežuljke za šumu, voće i vinograde, pašu za stoku i vodu.

Hidrografija[uredi | uredi izvor]

S istočne strane sela Miroševca, celom njegovom dužinom, teče reka Veternica. Sem toga, iz pobrđa, zapadno od sela slivaju se dva potoka i prolaze kroz selo u pravcu Veternice. To su: Koševka i Otomija. Oba ova potoka leti presuše i njima teče voda samo kod topljenja snega i većih padavina. Izdanska voda je u Miroševcu bliska površini, pa gotovo svaka kuća ima svoj bunar. Doskoro su postojala i tri seoska bunara, ali su ih pojedinci prisvojili.

Zemlja[uredi | uredi izvor]

Atar sela Miroševca je veliki 1.070 hektara, od koje površine pada na obradivu zemlju 455 hektara, te po obradivoj zemlji ovo selo spada u najbogatija sela Porečja. Od njega imaju više obradive zemlje samo Strojkovce i Donja Jajina. 3emlja nosi nazive: Salačine, Kolibište, Slivče, Turske njive, Vrtike, Šegave, Donje Orašje, Gornje Orašje, Ograđe, Lozište, Paraspur. Livade: Vrtike i Trševine. Vinogradi su na lokalitetu Lozište. Šume: Lipar, Koševka, Zajkova dolina, Umac, Solila(**), Jezero - Pampursko jezero, Pašnjak Markove livade (kod Cigana).

Istorija[uredi | uredi izvor]

Položaj koji Miroševce zauzima bio je oduvek zgodan za ljudski život i ljudsku naseobinu. Ovaj kraj nije ostao nezapažen neolitskom čoveku, koji je na potesu Selište-Salačine ostavio tragove svojih naselja. I rimskih naseobina je ovde bilo, odnosno naseobina poromanjenog stanovništva. Kao što se u zidinama Skobaljićevog grada nalaze tragovi rimske epohe, verovatno ih je bilo i u zidinama onog grada o kome Milan Đ. Milićević govori u svojoj knjizi „Kraljevina Srbija" kao o kuli Kraljevića Marka „na brdu koje se zove Humap", gde „ima jedna stara gradina". Verovatno je ta „gradina“ imala i svoje podgrađe, kako je bilo kod svih gradova te vrste, o čemu govore ostaci na padinama Umca iznad Miroševca. Sem toga, na njivi Jovana Jovića, na ulazu u selo Miroševce iz pravca Leskovca, i sada postoji bunar, „bunarine“, za koji postoji predanje da je rimski bunar. U ataru sela Miroševca postoje i 2 lokaliteta Selište: jedan ispod Umca i to sa njegove južne strane, a jedan na potesu „Slivče“ sa severne strane cela. U potesu Vrtike postoji mesto zvano Crkvište, gde je, po narodnom predanju, bila crkva posvećena Svetom Nikoli. Po predanju, na ovom mestu je bilo i selo koje se zvalo Garina, pa je u doba prvog srpskog ustanka od Turaka razoreno.

No, pored ovih ostataka starina, koje se nalaze u okolini sela Miroševca, a samo Miroševce ne pominje, prvi pisani dokument sa pojavom sela Miroševca jeste povelja koju je u Novom Brdu potpisao kao državni poglavar despot Stefan Lazarević. Tom poveljom knjeginja Milica sa sinovima Stefanom i Vukom daje ruskom manastiru Svetom Pantelejmonu u Svetoj Gori, pored drugih sela, „i u Gl‘bočici selo Miroševci s metohom i s međami“. Prema tom aktu, knjeginja Milica sa sinovima Vukom i Stefanom bila je vlastelinka ovog kraja Dubočice, a despot Stefan Lazarević je uz to bio i vrhovni državni poglavar, pa je zato on i potpisao ovu povelju.

Pod Turcima je Miroševce u 19. veku bilo gospodarsko selo i podeljeno između dvojice čitluk-sahibija. Bili su to Mustafa-aga i Emin-aga. Obojica su živeli u Leskovcu, a Emin-aga je bio arbanaškog porekla. Han pominje Miroševce i navodi da je ono 1858. godine imalo 48 kuća. Prema navodima Milana Đ. Milićevića, Miroševce je posle oslobođenja imalo 111 poreskih glava, što u odnosu na druga porečka sela predstavlja najveći porast za period od nešto više od 20 godina.[3]

Za vreme Drugog svetskog rata u Jugoslaviji, pripadnici 2. gvozdenog puka SDS na čelu sa kapetanom Mihajlom Zotovićem i majorom-komandantom Aleksandrom Stikićem su, zajedno sa Arnautima u službi nemačke vojske, izvršili nekoliko ratnih zločina na području Miroševca. Najpre su oktobra 1943. godine ubili četiri romska civila, a 17. marta 1944. zatvorili Rome i pripadnike partizanskih porodica u današnju osnovnu školu: istukli su 18 zatvorenika sa po 25 batina, nakon čega su na 50 metara od škole streljali 11 Roma. Od ostalih meštana tražili su da se u roku od dva sata skupe tri tone žita i oteraju u Leskovac. Istog dana spaljeno je 15 domaćinstava partizanskih porodica. Oni su u Miroševce ponovo upali 14. juna iste godine i tom prilikom opljačkali i spalili 86 domaćinstava, streljali jednog muškarca, silovali nekoliko žena i pretukli nekoliko starijih osoba. Tog dana selo je i blokirano.[4]

Demografija[uredi | uredi izvor]

U naselju Miroševce živi 839 punoletnih stanovnika, a prosečna starost stanovništva iznosi 41,5 godina (40,2 kod muškaraca i 42,8 kod žena). U naselju ima 296 domaćinstava, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 3,56.

Ovo naselje je uglavnom naseljeno Srbima (prema popisu iz 2002. godine), a u poslednja tri popisa, primećen je pad u broju stanovnika.

Grafik promene broja stanovnika tokom 20. veka
Demografija[5]
Godina Stanovnika
1948. 1.021
1953. 1.061
1961. 1.121
1971. 1.150
1981. 1.140
1991. 1.126 1.113
2002. 1.053 1.077
2011. 903
Etnički sastav prema popisu iz 2002.[6]
Srbi
  
941 89,36%
Romi
  
103 9,78%
Slovenci
  
4 0,37%
Makedonci
  
2 0,18%
nepoznato
  
3 0,28%


Domaćinstva
Stanovništvo staro 15 i više godina po bračnom stanju i polu
Stanovništvo po delatnostima koje obavlja

Saobraćaj[uredi | uredi izvor]

Miroševce se nalazi na putu koji ide iz Leskovca ka Barju. Ono je bilo i na onom kraku longitudinalnog puta koji je iz Leskovca, preko Strojkovca, išao pored Veternice za Vranje. Taj put je, pod Turcima, išao od Strojkovca na Beli Potok, zatim na Žabljane, pa na Gorinu, a odatle izbijao na Lugare. Od Miroševca se odvaja put za sela Igrište i Slavujevce, pa se stanovnici ova dva sušička sela njime služe kada idu za Leskovac, iako je zaobilazan, jer je put kroz Sušicu rotovo neupotrebljiv. Kao što je već zabeleženo kod opisa sela na njegovom krajnjem jyry, preko puta romskog naselja, povezano za sela Bukovu Glavu, Gorinu, Brzu, pa se tim putem može ići i u Vučje i Leskovac.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ RTS: Škola u kojoj je vreme stalo (29.12.2011), Pristupljeno 13. 4. 2013.
  2. ^ Stari zvuci iz kovačke radnje („Politika“, 8. jun 2014)
  3. ^ J. V. Jovanović, Leskovačko porečje (drugi-poseban deo), Leskovački zbornik 13, 28-30 strana, Leskovac, 1968
  4. ^ Radanović, Milan (2016). Kazna i zločin. Snage kolaboracije u Srbiji: odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945) (2. dopunjeno izd.). Beograd: Rosa Luxembourg Stiftung. str. 323—325. ISBN 978-86-88745-16-1. 
  5. ^ „Knjiga 9”. Stanovništvo, uporedni pregled broja stanovnika 1948, 1953, 1961, 1971, 1981, 1991, 2002, podaci po naseljima (PDF). webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. maj 2004. ISBN 86-84433-14-9. 
  6. ^ „Knjiga 1”. Stanovništvo, nacionalna ili etnička pripadnost, podaci po naseljima. webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. februar 2003. ISBN 86-84433-00-9. 
  7. ^ „Knjiga 2”. Stanovništvo, pol i starost, podaci po naseljima. webrzs.stat.gov.rs. Beograd: Republički zavod za statistiku. februar 2003. ISBN 86-84433-01-7. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]