Momčilo Đujić

Momčilo Đujić
Momčilo Đujić
Lični podaci
Nadimak	Pop Vatra
Datum rođenja	(1907-02-27)27. februar 1907.
Mesto rođenja	Kovačić, Austrougarska
Datum smrti	11. septembar 1999.(1999-09-11) (92 god.)
Mesto smrti	San Dijego, Kalifornija, SAD
Porodica
Supružnik	Zorka
Rođaci	3 dece
Vojna karijera
Služba	Četnici (1935—1945)
Čin	vojvoda
Komandant	Četnički pokret u sjevernoj Dalmaciji Dinarska divizija
Učešće u ratovima	Drugi svjetski rat u Jugoslaviji
Kasniji rad	Pokret srpskih četnika Ravne gore
Odlikovanja

Momčilo Đujić (Kovačić, kod Knina, 27. februar 1907 — San Dijego, 11. septembar 1999) bio je srpski pravoslavni sveštenik i četnički vojvoda koji je predvodio značajan dio četnika na području sjeverne Dalmacije i zapadne Bosne tokom Drugog svjetskog rata. Nakon atentata na kralja Aleksandra I Karađorđevića 1934. godine, pridružio se Udruženju četnika Koste Pećanca. Nakon invazije na Jugoslaviju, kao komandant Dinarske divizije predvodio je odbranu mjesnih Srba od hrvatskog ustaškog režima i sarađivao je sa silama Osovine protiv komunističkih partizana. Preživio je rat, predao se zapadnim Saveznicima i na kraju emigrirao u Sjedinjene Države. Nove komunističke vlasti su mu sudile u odsustvu i osudile ga za ratne zločine, optuživši ga za kolaboracije i odgovornost za smrt oko 1.500 ljudi tokom rata.

Nastanivši se u Kaliforniji, Đujić je igrao značajnu ulogu u srpskim emigrantskim krugovima i osnovao je srpski četnički pokret „Ravna gora” zajedno sa drugim protjeranim četničkim borcima. Kasnije se povukao u San Markos, gdje je pisao pjesme i dosjetke koje su objavljivane i u SAD i u Srbiji. Bio je ključan za održavanje četničke ideje tokom ratova u Jugoslaviji i postavljanje Vojislava Šešelja za četničkog vojvodu 1989. godine, ali je povukao ovu odluku 1998. godine zbog njegove političke saradnje sa komunistom Slobodanom Miloševićem. Predsjednik Republike Srpske Biljana Plavšić mu je 1998. godine dodijelila orden Karađorđeve zvijezde (prvog reda).

Biografija

Mladost, obrazovanje i sveštenstvo

Rodna kuća Momčila Đujića

Momčilo Đujić je rođen 27. februara 1907. godine u selu Kovačić kod Knina u Kraljevini Dalmaciji, koja je bila administrativna jedinica u sastavu Austrougarske. Bio je najstariji od petero djece Rada Đujića i Ljubice, rođene Miloš. Porodica je porijeklom iz Bosne. Rade se u Kovačiće doselio sa ocem Glišom, koji je bio ratni invalid i njegovim bratom Nikolom, krajem osamdesetih godina 19. vijeka i neko vrijeme su živjeli od vojne penzije njegovog oca koju je primao od Austrougarske vojske. Ljubica je rodom bila iz sela Ljubač, jugozapadno od Knina. Nedugo nakon ženidbe Ljubicom, Rade je postao uspješan zemljoradnik. Od djece su imali tri sina i dvije kćerke.

Momčilova majka je imala u planu da sinu dá ime Simo, po njenom bratu, ali se njegovom ocu to ime nije svidjelo i on, koji je rastao uz gusle i srpsku epsku poeziju, odlučio je da sinu da ime po vojvodi Momčilu, vlastelinu iz 14. vijeka koji je bio u službi srpskog cara Dušana Silnog. Momčilo je osnovnu školu završio 1918. godine, kao najbolji učenik u razredu. Između 1920. i 1924. godine, pohađao je nižu gimnaziju u Kninu. Nakon dvogodišnje pauze, počeo je pohađati viši gimnaziju u Šibeniku, ali nije maturirao. U Sremskim Karlovcima je 1929. godine počeo pohađati srpsku pravoslavnu bogosloviju, diplomirao je 1931. godine i rukopoložen je za sveštenika dvije godine kasnije. Dodjeljena mu je parohija u selu Strmica, nedaleko od Kovačića. Objavio je zbirku pjesama „Emilijade” 1931. godine, reizdatu 1999. Nedavno prije toga, oženio se Zorkom Dobrijević Jundžić, kćerkom uglednog trgovca iz Bosanskog Grahova. Vjenčali su se u crkvi Svetog Jovana Krstitelja u Kninu, gdje je Momčilo kršten kao dijete. Đujićevo prvo dijete bio je Siniša rođen 1934. godine, a Zorka je naredne godine rodila blizance — sina Radomira i kćerku Radojku.

Đujić i njegova porodica su bili relativno dobrostojećeg statusa tokom kriznog perioda u Kraljevini Jugoslaviji. Iako veliki broj parohijana nije bio naročito religiozan i u crkvu su dolazili samo tri ili četiri puta godišnje, Đujić je imao mjesečnu zaradu od 1.000 dinara, a primao je i brojne poklone od mještana. Takođe se bavio i živinarstvom, a posjedovao je i imanje koje je davalo 900 kg pšenice godišnje. Iako je većina stanovnika Strmice bila siromašna, Đujićev dom je uvijek imao dovoljno hrane. Zbog svog imetka, Đujić je postao najuticajnija osoba u selu. Koristio je svoj novac i uticaj kako bi pomogao seljacima u Dalmatinskoj zagori. Organizovao je izgradnju narodnog doma u Strmici 1934. godine, a finansirao je i nadgledao navodnjavanje poljoprivrednih površina zapadno od Mračaja i odobrio rekonstrukciju zvonika na crkvi Svetog Jovana Krstitelja.

Međuratno četničko udruženje

U oktobru 1934. godine, bugarski nacionalista Vlado Černozemski izvršio je atentat na jugoslovenskog kralja Aleksandra I Karađorđevića u Marselju. Ovom prilikom, susreo se po prvi put sa budućim vrhovnim zapovjednikom četnika Dragoljubom Mihailovićem. Kraljevo ubistvo su djelimično orkestrirale ustaše, hrvatski fašistički pokret. Ubrzo nakon ovoga, Đujić je počeo skupljati oružje i organizovati srpske narodne skupine u okolini Knina. Znao sam da zemlja neće preživjeti, objasnio je Đujić, jer niko ne može staviti Srbe i Hrvate u istu torbu. Krajem 1934. godine, sastao se sa Kostom Pećancem, predsjednikom međuratnog Udruženja četnika i osnovao jedanaest četničkih odreda u okolini Knina. Četnički pokret u Dalmaciji se pojavio tridesetih godina 20. vijeka. Đujić je mjesne Srbe pozivao da se pridruže četnicima. Većina je odbila i nastavila miran suživot sa svojim hrvatskim susjedima.

Đujić je 9. januara 1935. godine predsjedavao skupom od dvadeset novoregrutovanih četnika u selu sjeverno od Knina, zajedno sa đeneralom Ljubom Novakovićem, zamjenikom Koste Pećanca. Skup je održan pod budnim okom seljana, a Đujić je po prvi put viđen u četničkoj uniformi, sa kokardom na šubari. Đujić je 6. septembra u Vrlici osnovao četničku organizaciju. Nekoliko mjeseci kasnije, okupio je odred od 70 četnika iz sela Otrić i Velika Popina.

Đujić je postao poznat po svojim vatrenim govorima, zbog čega je dobio nadimak „Pop vatra”. Ton njegovih govora se mijenjao u zavisnosti od političkih dešavanja u Jugoslaviji, a njegova ideološka uvjerenja su se kretala od desničarsko rojalističkih, do ljevičarsko progresivnih. U određenim trenucima, izgledalo je kao da je Đujić prihvatio fašizam Dimitrija Ljotića, vođe Jugoslovenskog narodnog pokreta, dok se u drugim trenucima snažno zalagao za konzervativnu četničku ideologiju. Đujić je ponavljao pozive na ostvarenje „demokratije i narodnih prava”, zbog čega ga je regentstvo kneza Pavla označio kao „popa lijeve demokratije”. Dobio je značajnu podršku od Srpske pravoslavne crkve u Kninu. Koristio je svoj položaj sveštenika i ugled među mjesnim stanovništvom kako bi uticao na to za koga će glasači iz Strmice glasati, upućujući svoje parohijane da glasaju za kandidate po njegovom izboru na parlamentarnim izborima 1935. godine.

U maju 1937. godine, Đujić je tokom besjede optužio jugoslovensku vladu da je odgovorna za loše uslove rada željezničara u Dalmaciji i zapadnoj Bosni. Naročito je kritikovao Niku Novakovića Longu, poslanika iz Knina i ministra bez portfelja u vladi Milana Stojadinovića. Sredinom maja, Đujić je predvodio masovni štrajk između Bihaća i Knina u kome je učestvovalo više od 10.000 nezadovoljnih željezničara. Željeznička pruga Una—Butužnica bila je jedna od osam u Jugoslaviji koje su gradile francuska građevinska preduzeća. Đujić je želio smanjiti uticaj Ujedinjenog radničkog sindikata Jugoslavije među radnicima u Dalmaciji i predstavio je sebe kao čovjeka koji brani prava radnika širom zemlje. Štrajk je počeo 15. maja, na pruzi Srb—Dugopolje, a poslije tri dana, razbila ga je žandarmerija. Đujić je zatim predvodio štrajk radnika južno od Vrpolja, gdje je pokušao da pregovara sa vlastima. Nakon što su pregovori propali, Đujić je predvodio radnike sjeverno do Strmice, preko Golubića i Pilećeg kuka. Prema policijskom zapisniku, održao je veliki skup u Pilećem kuku i u svom govoru je kritikovao regenta Aleksandra zbog svoje „konkordatske, antipravoslavne i protivradničke politike”. Đujić i štrajkači su se u Kninu sukobili sa policijom koja je pucala na štrajkače, ranila trojicu i ubila jednu djevojku koja je posmatrala sukob. Đujić je kasnije uhapšen i proveo je 10 dana u zatvoru zbog „vrijeđanja” tokom skupa na Pilećem kuku, na kome je prisustvovalo više od 800 ljudi.

Kasnije je od jugoslovenske vlade dobio novčanu naknadu za vrijeme provedeno u zatvoru. Đujićeve akcije su značajno povećale njegovu reputaciju među dalmatinskim seljacima, koji su ga nazivali „hrabrim vođom radnika”. Kružile su nepouzdane glasine da je Đujić podržao Ljotićevu organizaciju i da je bio jedan od rijetkih ljudi koji su glasali za Ljotića na parlamentarnim izborima 1938. godine. Vlasti su optuživale Đujića da je „stara italijanska špijunčina” koja je dobila naređenja od italijanskog obavještajnog štaba u Zadru, ali nikada nije pronađen dokaz koji bi opravdao ove sumnje.

Drugi svjetski rat

Đujić nije podržao puč generala Simovića i bio je u Strmici sa svojom porodicom kada je počela invazija Trećeg rajha. Shvatio je da pad Jugoslavije neizbježan nakon što je vidio kolonu demoralisanih snaga iz jedva mobilisane 12. jadarske pješadijske divizije koja je prolazila kraj njegove kuće. Kada je postalo jasno da Jugoslovenska vojska ne može zadržati napredovanje sila Osovine, Đujić je počeo kriviti djelovanje ustaške pete kolone za vojni poraz Jugoslovenske vojske u Aprilskom ratu. Nezavisna Država Hrvatska na čelu sa ustaškim režimom je proglašena 10. aprila 1941. u Zagrebu i podijeljena je na njemačku i italijansku okupacionu zonu. Vlasti NDH su sprovodile politike zastrašivanja, masakriranja i nasilnog preseljavanja Srba.

Sporazumi o saradnji sa Italijanima

Nakon osnivanja NDH, Đujić je za dlaku izbjegao hapšenje od strane ustaša. Prema italijanskim izvještajima, Đujić je tog mjeseca imao oko 300 četnika pod svojom komandom, uglavnom oko Knina. Sredinom mjeseca, njegovi četnici su pokrenuli racije u selima pod komunističkom kontrolom između Bosanskog Grahova i Drvara, u saradnji sa Italijanima, koji su ga smatrali odmetnikom. Njegovi četnici su sa uspjehom držali ustaše dalje od Knina i okoline, što je mjesne Srbe spasilo od daljih masakara.

Dok se ljeto približavalo, Đujićevi četnici su oslobodili Drvar od ustaša. Početkom ljeta, četnički komandant Stevo Rađenović i Đujić su stupili u kontakt sa Italijanima i od njih zatražili da zaustave ustaške zločine nad Srbima, omoguće povratak srpskih izbjeglica i ukidanje uredbe kojom je omogućena konfiskacija imovine u vlasništvu Srba u NDH. Italijani su se obavezali na to u nadi da će to navesti četnike na kolaboraciju i oslabiti svaki budući ustanak na tom području, koji bi ometao željeznički saobraćaj na liniji Split—Karlovac. Dana 13. avgusta, na sastanku u selu Pađene, vojvoda Đujić i još nekoliko srpskih nacionalista pristali su na kolaboraciju sa Italijanima. Oni su tajno potpisali sporazum o nenapadanju sa italijanskom vojskom, a u zamjenu su Italijani pristali da 3.000 četnika djeluje u, i oko Knina. Dana 31. avgusta, na skupštini u Drvaru, Đujić je dobio zadatak da zaustavi napredovanje Italijana prema gradu. Odmah nakon toga, postigao je sporazum sa Italijanima koji im daje slobodan prolaz.

Uspostavljanje Dinarske divizije

Momčilo Đujić sa italijanskim oficirom

Početkom januara 1942. godine, osnovana je Dinarska divizija nakon što je Đujić stupio u kontakt sa pukovnikom Dragoljubom Mihailovićem preko kurira. Pod navodnom Mihailovićevom kontrolom, Ilija Trifunović Birčanin je igrao središnju ulogu u organizovanju četničkih jedinica u zapadnoj Bosni, Lici i sjevernoj Dalmaciji u Dinarsku diviziju i u te krajeve slao bivše oficire Jugoslovenske vojske da pomognu. Đujić je imenovan za zapovjednika divizije sa ciljem „uspostavljanja srpske nacionalne države” u kojoj će „živjeti slobodno pravoslavno stanovništvo”. Đujić je rekao da je Dinarska divizija pod Dražinom komandom, ali smo dobijali novosti i snabdjevanja za našu borbu od Ljotića i Nedića... Nedićevi kuriri su dolazili do mene na Dinaru i moji su dolazi do njega u Beogradu. Poslao mi je vojne uniforme za gardiste Dinarske divizije; poslao mi je deset miliona dinara da nabavim sve što je potrebno za moje borce i i šta god može da se nabavi. Iako je bio lojalan Mihailoviću, Đujić je odbio je da preda dužnost zapovjednika Dinarske divizije majoru bivše Jugoslovenske vojske Bošku Rašeti, već ga je umjesto toga imenovao prvo svojim zamjenikom, a kasnije inspektorom svojih jedinica.

Sredinom aprila Đujić i njegove snage su otpočele sarađivati sa Italijanima u antipartizanskim racijama. Djelovao je u sjevernoj Dalmaciji pod Birčaninom koji je bio oficir za vezu između četnika i Italijana i čije sporazume o saradnji je odobrio Mihailović. Đujić je aktivno sarađivao sa italijanskim snagama, sa kojima je zaključio sporazm o nenapadanju. Krajem 1942. i početkom 1943. četnici su počinili masakre po selima Gata, Tugare, Čisla, Gornji Dolac, Zvečanje, Dugopolje, Štikovo, Maovice, Otavice, Vinalić, Kijevo i Garjak. Đujić je ostavio bez zaštite čitavo srpsko selo Kanjane u Dalmaciji, zbog toga što kao četnici nisu izvršavali naređenja, utvrdivši da oni „nisu pravi Srbi već neka vrsta Hrvata pravoslavne vjere”.

Četničke jedinice pod komandom Đujića, ušle su 1942. u zvaničan sastav 18. korpusa Italijanske kraljevske vojske, kao odred „Dinara” Dobrovoljačke antikomunističke milicije i vodile su žestoke borbe protiv partizana. Te posebne jedinice koje su osnovali Italijani bile su sastavljene i od Slovenaca, Hrvata i Muslimana. Đujić je sa svojim ljudstvom prihvatio legalizaciju četnika, tj. stavljanje svojih jedinica u sastav i pod komandu italijanske okupatorske vojske.

Momčilo Đujić sa svojim četnicima i Italijanima

Dana 10. februara 1943. godine, Đujić, Ilija Mihić, Petar Baćović i Radovan Ivanišević, četnički zapovjednici istočne Bosne, Hercegovine, Dalmacije i Like, potpisali su zajedničko saopštenje „narodu Bosne, Like i Dalmacije” u kome stoji „pošto smo očistili Srbiju, Crnu Goru i Hercegovinu, došli smo vam u pomoć da razbijemo žalosne ostatke komunističke međunarodne, zlikovačke bande Tita, Moše Pijade, Levi Vajnerta i drugih plaćenih Jevreja”. Pozvali su partizane da „poubijaju političke komesare i stupe odmah u četničke redove”, kao i „stotine i stotine njih koji se svakodnevno predaju svjesni da su izdati i prevareni od komunista Jevreja”.

Nakon Birčaninove smrti u februaru 1943. godine, Đujić je zajedno sa Jevđevićem, Baćovićem i Ivaniševićem obećao da će sprovoditi Birčaninovu politiku o bliskoj saradnji sa Italijanima protiv jugoslovenskih partizana.

Uspostavljanje saradnje sa Nijemcima

Predvidjevši kapitulaciju Italije 1943. godine, njemačka komanda je, u okviru plana Ahze, uputila u Dalmaciju 114. lovačku diviziju. Ova jedinica je probojem iz Bihaća, savladavši otpor dijelova 6. ličke divizije NOVJ ušla u Knin 25. avgusta 1943. godine. Kapitulacijom Italije objavljenom 8. septembra 1943, i sama Dobrovoljačka antikomunistička milicija je prestala da postoji. Neki Đujićevi četnici su se tada povukli u planine ili su se pridružili sve jačim partizanima, a neki počeli da sarađuju sa Nijemcima. Njemačka viša komanda je odlučila da je neophodno neutralisati četničke odrede i 23. septembra naredila 113. pješadijskoj diviziji da uhapsi Đujića. Ovome su se suprotstavili njemački oficiri na terenu, jer su smatrali da im četnici mogu dobro poslužiti protiv partizana.

Četničke vođe, među kojima i Đujić, tokom jeseni 1943. uspostavili su kontakte i saradnju sa nemačkim snagama. Za razliku od Italijana, koji su ga snažno podržavali, Nijemci su bili svjesni Đujićeve moći i ograničili su njegove aktivnosti na zaštitu pruge između Knina i Splita od partizanskih sabotaža. Nijemci su Đujićeve snage koristili tako što su ih uključivali u svoje napadne grupe (kao u operacijama Citen i Reselšprung), i za obavještajne i udare u partizanskoj pozadini. U hronici njemačke 373. legionarske divizije kapetan Retih opisao je različite načine upotrebe raznih četničkih grupa koje su sve pripadale Đujićevoj Dinarskoj diviziji, prilikom zadatka obezbjeđivanja komunikacije Knin—Bihać od partizana:

Ja sam uključio dvije četničke grupe od 800 ljudi ukupno, koje pripadaju dvama različitim usmjerenjima i između sebe su zakleti neprijatelji. Jedan bataljon vodio je Terzić, bivši aktivni jugoslovenski oficir, a drugu Marić, divlji i jednostavni seljak, pravi tip narodnog vođe. Ali, dok je ovaj primao naređenja samo od njemačkog Vermahta, Terzić se potčinjavao samo vojvodi u Kninu i primao instrukcije odatle.

Ulaženjem u kolaboraciju preko mjere, Đujić je smetao Draži Mihailoviću, koji je septembra 1943. zathevao od njega da prestane sa kolaboracijom. Mihailović je bio nezadovoljan i odnosom Đujića prema oficirima koje mu je upućivala Vrhovna komanda, od kojih su neki bili i likvidirani. Ipak, Nijemci su 21. novembra 1943. presreli Mihailovićevu poruku Đujiću sa instrukcijom da sarađuje s njemačkim snagama, a za sebe samoga rekao je da „to ne može zbog javnog mišljenja”. Svjestan svog sve slabijeg položaja, Đujić je počeo da ojačava neposredne veze sa pokretom Zbor Dimitrija Ljotića.

U izveštaju 15. korpusa komandi 2. oklopne armije Vermahta stoji:

Borbeno sadejstvo sa četničkim grupama duž glavne saobraćajnice Bihać—Gračac—Knin—Drniš—Šibenik sastoji se u tome što su četnici okupljeni u posebnim uporištima uz oslonac na njemačke trupe. Četničke vođe primaju naloge i uputstva o vršenju zadataka obezbjeđenja i izviđanja od zapovjednika njemačkih uporišta.

Tako su četnici pod komandom Đujića zadržali osnovnu namjenu koju su imali u sastavu Dobrovoljačke antikomunističke milicije: obezbjeđivanje pozadine i bokova okupatorskih jedinica, subordinacija sa jedinicama Vermahta, potčinjenost oficirima Vermahta i upadi na oslobođenu teritoriju. Đujić je sarađivao sa 15. korpusom sve do poraza kod Knina 1944. godine.

Njemački kapetan Merem iz vojno-obavještajne službe Abver zabilježio je u svom izvještaju od 5. jula 1944. da je saradnja sa četnicima izvanredna i da oni zamjenjuju jednu do dvije divizije.

Povlačenje i predaja

Krajem 1944. snažne partizanske jedinice, potpomognute ratnom tehnikom koju su dobili od Britanaca, krenule su da stežu obruč oko Đujićevih četnika. Borbe su se vodile od 1. novembra do 5. decembra i poznate su pod nazivom Kninska operacija. Jugoslovenski partizani su 25. novembra 1944. godine napali Knin, koji je branilo 14.000 Nijemaca, 4.500 Đujićević četnika i oko 1.500 ustaša. Snage Momčila Đujića igrale su značajnu ulogu tokom prvog dijela Kninske operacije u sastavu njemačkih snaga. Do kraja 1944. godine, zbog partizanskih pobjeda i sve veće demoralizacije svojih trupa, Đujić se povukao u Sloveniju, a zatim otputovao u Beč. Prvih dana decembra 1944. godine nadmoćnije partizanske snage opkoljavaju Đujićeve četnike. U zoru, 3. decembra, poslije teških borbi tokom kninske operacije Đujić, uz saglasnost zbora komandanata, donosi odluku o proboju prema Lici.

Izveštaj Dinarske četničke divizije komandi štaba 15. korpusa Vermahta 1. decembra 1944. godine za vreme Kninske operacije:

Četnička komanda sa svim svojim oružanim snagama od mjeseca septembra prošle godine radi i sarađuje sa Njemačkom vojskom u ovim krajevima iskreno i lojalno. Ovo su nam nalagali naši zajednički interesi u borbi protivu zajedničkog neprijatelja. Ova se saradnja produžila sve do danas. Kada je prije skoro mesec dana otpočela velika partizanska ofanziva na Knin i kada su četnici izgubili jedan veći dio teritorije četnici su uvidjeli da je više ovde njihova borba uzaludna jer da će ipak morati jednog dana napustiti ovu teritoriju. To je od strane predstavnika ove komande majora Mijovića tačno rečeno Komandantu Njemačkog Korpusa u Kninu. Sa strane gospodina generala komandanta Korpusa je izražena želja da ne treba da se rastavljamo nego da do kraja zajednički podijelimo sudbinu pa šta nam bude.

Kad su četnici pod komandom Đujića u poslednjoj fazi Kninske operacije napustili nemački front kod Knina, u hronici 373. divizije je zapisano:

Do osjetnog slabljenja fronta kod Knina došlo je kad je 6—7.000 ljudi jaka četnička grupa vođena od popa Momčila pješačkim maršem prebačena u oblast Karlovca. Razlog koji je ovo izazvao je neprijateljstvo sa ustašama, pa je riješeno da se formira jedan četnički korpus u oblasti Ljubljane. Marševski pokret bio je pomognut od strane 373. divizije koliko god je to bilo moguće.

Vojvoda Đujić u Trstu 1945. sa Kostom Mušickim i ljotićevcima.

U bici kod sela Pađene Dinarska divizija probija obruč, odlazi u Liku i Bihać. Đujić je tada zatražio pismenu garanciju od Ante Pavelića da se njegovi četnici mogu povući u Sloveniju. Milan Nedić i Ljotić su takođe apelovali na Nojbahera da osigura Pavelićevu saradnju, a za bezbjedan prolaz Đujićevih snaga založio se i slovenački kolaboracionista, general Leon Rupnik. Pavelić je 21. decembra izdao naređenje Hrvatskim oružanim snaga da se dozvoli bezuslovan slobodan prolaz Đujićevim četnicima. Međutim, koridor koji je ponudio Pavelić nije bio bezbjedan zbog stalnih partizanskih napada, pa je Đujić izabrao drugi put do Istre. Kada su stigli u Sloveniju, Đujićeve snage su se pridružile Jevđevićevim četnicima, Ljotićevim dobrovoljcima i Nedićevom Srpskom udarnom korpusu u jednu silu pod komandom višeg SS i policijskog vođe Odila Globočnika u operativnoj zoni Jadransko primorje. Zajedno, oni su pokušali da stupe u kontakt sa zapadnim Saveznicima u Italiji i pokušaju da obezbjede stranu pomoć za predloženu antikomunističku ofanzivu kako bi obnovili rojalističku Jugoslaviju. U maju 1945. godine, Đujić i njegova divizija se uz pomoć Saveznika prebacuje u južnu Italiju, odatle u logore za raseljena lica u Njemačku, a onda su ih razdvojili.

Emigracija

Đujić drži govor na Dražinom danu u Hamiltonu, jula 1991. godine

Đujiću je 1947. godine održano suđenje u odsustvu, a nove komunističke vlasti su ga osudile za ratne zločine. Proglašen je ratnim zločincem, bez dokaza, da je, kao zapovjednik Dinarske divizije, bio odgovoran za organizovanje i sprovođenje niza masovnih ubistava, masakara, tortura, silovanja, otimačina i pritvaranja, kao i za saradnju sa italijanskim i njemačkim okupatorom. Optužen je za smrt preko 1.500 ljudi tokom rata.

Od 1947. do 1949. godine Đujić je živio u Parizu, prije nego što je emigrirao u SAD, a mnogi njegovi saborci su ga slijedili. Nakon dolaska u SAD, Đujić i njegovi saborci su igrali ključnu ulogu u osnivanju pokreta srpskih četnika „Ravna gora”. Kasnije, razbjesneo je pojedince u srpskoj dijaspori kada je prihvatio srpskog patrijarha, koga su postavile komunističke vlasti. Međutim, ostao je snažni protivnik komunističkom režimu u novoj Jugoslaviji. Đujić se povukao u San Markos, gdje je pisao pjesme i dosjetke koje su objavljivane u SAD i u Srbiji. U nekoliko navrata jugoslovenske vlasti su tražile njegovo izručenje iz SAD kako bi se suočio sa njihovim optužbama za ratne zločine, ali su ti zahtjevi svaki put odbijeni kao neosnovani.

Na Vidovdan 28. juna 1989. godine, na 600. godišnjicu Kosovske bitke, Đujić je dodijelio titulu vojvode Vojislavu Šešelju i naredio mu „da protjera sve Hrvate, Albance i druge strane elemente sa svetog srpskog tla”, navodeći da će se vratiti samo kad Srbija bude očišćena od „posljednjeg Jevreja, Albanca i Hrvata”. Šešelj se u to vrijeme lažno predstavljao kao antikomunistički disident. Kasnije je postao predsjednik Srpske radikalne stranke i koalicioni partner predsjednika Socijalističke partije Srbije Slobodana Miloševića. Đujić je 1998. godine javno izjavio da je Šešelj njegovo veliko razočaranje i da se ograđuje od svih njegovih postupaka, kao i da mu oduzima titulu vojvode „jer tu nema ni Srbina, ni čovjeka”, pri čemu je za Miloševića rekao da je „najveći grobar srpstva”, kao i da mu je najtragičnije bilo to što je Šešelj otišao u savez sa Miloševićem i s njim stvorio zajedničku vladu.

Prema iskazu Milana Babića, pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, Đujić je finansijski podržavao Srpsku Krajinu tokom njenog postojanja. Đujićeva supruga Zorka je preminula 23. avgusta 1995. godine u 84. godini života. Tadašnji predsjednik Republike Srpske Biljana Plavšić je 21. maja 1998. godine Đujiću dodijelila Orden Karađorđeve zvijezde prvog reda. Hrvatski ministar pravde Zvonimir Šepanović 28. maja 1999. godine tražio je Đujićevo izručenje na osnovu navodnih dokaza iznesenim tokom postupka u Šibensko-kninskom županijskom sudu, ali bezuspješno.

Smrt

Momčilo Đujić je preminuo 11. septembra 1999. godine u bolnici u San Dijegu u 92. godini života. Iza sebe je ostavio troje djece, dvije unuke, četvoro praunučadi, brata, Boška Đujića, i sestru, Ilinku Đujić. U nekrologu posvećenom Đujiću u Njujork tajmsu koji je napisao novinar Dejvid Bajnder, navedeno je da je Đujić bio „žestok neprijatelj komunizma, nacizma i fašizma”, koji je učestvovao u „epskim bitkama Drugog svjetskog rata” i da je sproveo mnoga „djela ratne hrabrosti”. Hrvatska vlada je kritikovala članak i njegovog autora i navela je da je nezadovoljna i razočarana lažnim informacijama koje su navedene u Đujićevoj biografiji. Uređivač Vošington posta Bendžamin Vits primjetio je da je u nekrologu samo u prolazu navedeno učešće u ratnim zločinima i optužbe sa kolaboraciju, kao i njegov uticaj u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Istoričar Marko Atila Hoare izjavio je da Binderova komanda pokazala svoje „divljenje prema srpskom nacističkom saradniku Momčilu Đujiću”.

Komemoraciju na kojoj je obilježeno šest mjeseci od smrti Momčila Đujića, organizovao je pokret dinarskih četnika „Vojvoda Momčilo Đujić”, a održana je u crkvi Svetog Marka u Beogradu u martu 2000. godine. Srpska dijaspora u SAD postavila je spomenik Đujiću na srpskom groblju i Libertivilu u Ilinoisu. Uprava i igrači FK Crvena zvezda iz Beograda posjetili su spomenik 23. maja 2010. godine.

Odlikovanja

• Orden Karađorđeve zvezde sa mačevima IV reda (1943)
• Karađorđeva zvijezda prvog reda (1998)

Literatura

• Čolić, Mladenko (1988). Pregled operacija na jugoslovenskom ratištu - 1941-1945. Beograd: Vojnoistorijski institut. str. 281—282. 
• Binder, David (13. 9. 1999). „Momcilo Djujic, Serbian Priest and Warrior, Dies at 92”. New York Times. 
• „Bosnian Serb president in USA, decorates exiled Serb nationalist leader”. BBC. 21. 5. 1998. 
• Bosworth, R.J.B. (2009). The Oxford Handbook of Fascism. Oxford: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-929131-1. 
• „Croatian ministry complains about US paper's coverage of Chetnik war criminal”. BBC. 16. 9. 1999. 
• Gudžević, Sinan (18. 6. 2010). „Na kapi zvezda, u glavi kokarda”. e-Novine. Arhivirano iz originala 10. 07. 2011. g. Pristupljeno 26. 08. 2018. 
• Hoare, Marko Attila (januar—mart 1999). „Bosnian Serbs and Anti-Bosnian Serbs”. Bosnia Report. 8. Bosnian Institute. Arhivirano iz originala 04. 03. 2016. g. Pristupljeno 26. 08. 2018. 
• Hoare, Marko Attila (2006). Genocide and Resistance in Hitler's Bosnia: The Partisans and the Chetniks 1941–1943. New York: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-726380-8. 
• Hoare, Marko Attila (30. 11. 2007). „Monty Python and the Balkan Islamofascist division”. Bosnia Report. Bosnian Institute. Arhivirano iz originala 04. 03. 2016. g. Pristupljeno 26. 08. 2018. 
• Hockenos, Paul (2003). Homeland Calling: Exile Patriotism and the Balkan Wars. Ithaca: Cornell University Press. ISBN 978-0-8014-4158-5. 
• Kotaraš, Stevo P. (23. 9. 2002). „Čudna beseda”. Glas javnosti. 
• Milazzo, Matteo J. (1975). The Chetnik Movement & the Yugoslav Resistance. Baltimore, Maryland: Johns Hopkins University Press. ISBN 978-0-8018-1589-8. 
• „Parastos vojvodi Đujiću”. Glas javnosti. 3. 3. 2000. 
• Pavlowitch, Stevan K. (2008). Hitler's New Disorder: The Second World War in Yugoslavia. New York: Columbia University Press. ISBN 978-1-85065-895-5. 
• Popović, Jovo; Lolić, Marko; Latas, Branko (1988). Pop izdaje. Zagreb: Stvarnost. Arhivirano iz originala 24. 04. 2013. g. Pristupljeno 29. 01. 2011. 
• „Prosecutor v. Slobodan Milosević (Transcript)”. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY). 4. 12. 2002. IT-02-54-T. 
• „Prosecutor v. Vojislav Šešelj (Third Amended Indictment)” (PDF). International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY). 7. 12. 2007. IT-03-67. 
• Ramet, Sabrina P. (2006). The Three Yugoslavias: State-building and Legitimation, 1918-2005. Indiana University Press. ISBN 978-0-253-34656-8. 
• Roberts, Walter R. (1973). Tito, Mihailović and the Allies 1941–1945. Durham, North Carolina: Duke University Press. ISBN 978-0-8223-0773-0. 
• Samardžić, Miloslav (2014). Vojvoda Đujić i Dinarska četnička divizija. NIP Pogledi. ISBN 978-86-82235-84-2. 
• „Serb Leader Momcilo Djujic Dies; Led Chetniks During World War II”. Washington Times. 14. 9. 1999. 
• Silber, Laura (3. 8. 1993). „Serbia's Ultranationalist Leader Emerges as Formidable Political Force”. Los Angeles Times. 
• Tomasevich, Jozo (1969). „Yugoslavia During the Second World War”. Ur.: Vucinich, Wayne S. Contemporary Yugoslavia: Twenty Years of Socialist Experiment. Berkeley, California: University of California Press. OCLC 652337606. 
• Tomasevich, Jozo (1975). War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: The Chetniks. Stanford: Stanford University Press. ISBN 978-0-8047-0857-9. 
• Tomasevich, Jozo (2002). War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration. Stanford: Stanford University Press. ISBN 978-0-8047-3615-2. 
• Velikonja, Mitja (2003). Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina. College Station: Texas A&M University Press. ISBN 978-1-58544-226-3. 
• Wittes, Benjamin (20. 9. 1999). „For an Accused War Criminal, a 50-Year Haven in America”. Washington Post. 

Spoljašnje veze

• Dokumentarni film Vojvoda Đujić (Jutjub, 3. decembar 2021)
• Sačuvana uspomena na Vojvodu Đujića: Brat Boško otkupio rodnu kuću u selu Topolje kod Knina