Olga Tokarčuk

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Olga Tokarčuk
Lični podaci
Datum rođenja(1962-01-29)29. januar 1962.(62 god.)
Mesto rođenjaSulehov, NR Poljska
ObrazovanjeUniverzitet u Varšavi
Zanimanjepsiholog, književnik
Književni rad
Najvažnija delaBeguni
NagradeNobelova nagrada za književnost, Međunarodna Buker nagrada

Potpis
Zvanični veb-sajt
tokarczuk.wydawnictwoliterackie.pl

Olga Navoja Tokarčuk (polj. Olga Nawoja Tokarczuk;[1] Sulehov, 29. januar 1962) poljska je književnica i psiholog. Dobitnica brojnih književnih priznanja i nagrada. Njene knjige su prevedene na trideset i sedam svetskih jezika. Na srpskom jezičkom području, (uključujući i ijekavizovanu verziju knjige „Beguni” objavljenu u Bosni i Hercegovini) sve njene knjige prevela je Milica Markić.

Dobila je Nobelovu nagradu za književnost zvanično za 2018. godinu, iako su je dobitnicom proglasili 2019. godine.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Olga Tokarčuk je rođena 21. januara 1962. godine u Sulehovu, gradu u kom je provela najranije detinjstvo. Zajedno sa svojom porodicom preselila se u Kjetš, gde je pohađala školu. Diplomirala je psihologiju na Univerzitetu u Varšavi. Još za vreme studija je volontirala vodeći brigu o psihički bolesnim ljudima. Po diplomiranju, radila je kao psihoterapeut u klinici za mentalno zdravlje u Valbžihu. Sebe smatra učenicom Karla Junga, i njegova psihologija se oseća kroz njeno književno stvaralaštvo. Od 1989. godine se potpuno posvetila književnom radu, napustila je rad u klinici i preselila se u Krajanov, selo kod Nove Rude.[2]

Književnu karijeru je počela 1979. godine objavljujući svoje priče u omladinskom časopisu Na przełaj, pod pseudonimom Nataša Borodin (Natasza Borodin). Nastavila je da objavljuje priče i pesme po raznim književnim časopisima.[2]

Prvi roman U potrazi za knjigom objavila je 1993. godine. Kritičari su ga odlično prihvatili, kao i roman E. E. objavljen dve godine kasnije. Treći roman Pamtivek i druga doba je njen najveći uspeh do tad. Knjiga je osvojila veliki broj nagrada, i uvrštena je u srednjoškolsku lektiru.[3] Posle ovog romana kratki oblici očigledno postaju njen omiljeni žanr, jer objavljuje nekoliko zbirki kratkih priča, kao i esej o romanu Lutka Boleslava Prusa. Sledeći roman Dnevna kuća, noćna kuća objavila je 1998. godine. To je netipičan roman, prepun esejskih zapažanja, očigledno inspirisanim mestom u kome živi. Ana In silazi u Donji svet, roman iz 2006. godine, reinterpretacija je mita o sumerskoj boginji Inani. Sledi roman Beguni, roman o fenomenu putovanja u XXI veku, i sa njim brojne nagrade, od kojih najznačajnija Međunarodna Man Buker nagrada. Naredni roman Vuci svoje ralo po kostima mrtvih objavljen je 2009. godine. U romanu se bavi pitanjem prava životinja. Knjige Jakovljeve iz 2014. je istorijski roman o Poljskoj 18. veku.[4]

Olga Tokarčuk je jedan od organizatora Međunarodnog festivala pripovetke u Vroclavu. Od 2008. godine predaje kreativno pisanje na Univerzitetu u Opolu,[5] i Jagjelonjskom univerzitetu u Krakovu. [6] Vodi izdavačku kuću Ruta.[2] Po mnogim njenim knjigama rađene su pozorišne predstave i filmovi. Film Trofejna divljač ("Pokot") po romanu Vuci svoje ralo po kostima mrtvih, u režiji Agnješke Holand osvojio je nagradu Srebrni medved Alfred Bauer na Berlinskom filmskom festivalu 2017. godine.[7]

Na osnovu pripovetke Generalna proba, iz zbirke priča „Svirka na mnogo bubnjeva”, u prevodu Milice Markić, u Ustanovi kulture „Vuk Stefanović Karadžić” kreirana je predstava Akvarijum u dramatizaciji i režiji Olge Savić.[8]

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Dobitnica je brojnih književnih nagrada, kako u Poljskoj tako i u Evropi.

Poljsku nagradu Politikin pasoš dobila je 1996. godine, a 1997. nagradu Košćelski Fondacije za roman Pamtivek i druga doba.[9]

Za književnu nagradu Nike, najveće priznanje koje se dodeljuje poljskim piscima, nominovana je šest puta, a osvojila ju je dva puta: za romani Beguni 2008. godine i 2015. godine za roman Knjige Jakovljeve. Istu nagradu po izboru čitalaca dobila je pet puta.

Nominovana je, takođe za Beguni, i za književnu nagradu centralne Evrope „Angelus”.[5]

Godine 2013. nagrađena je nagradom Vilenica, koju dodeljuje Slovenačko književno društvo.[6]

Međunarodnu nagradu Bridž (Brückepreis), koju dodeljuju gradovi blizanci Zgoželec u Poljskoj i Gerlic u Nemačkoj za kulturni doprinos, dobila je 2015. godine.[10]

Za romani Beguni 2018. godine je dobila i Međunarodnu Buker nagradu.[11] Za istu nagradu je nominovana i 2019. godine, sada za roman Vuci svoje ralo po kostima mrtvih.[12]

Dobila je Nobelovu nagradu za književnost 2018. ali je za dobitnicu proglašena 2019. godine.[13] [14]

Dela[uredi | uredi izvor]

Fotografija Olge Tokarčuk (2017)
  • Gradovi u ogledalima (Miasta w lustrach, 1989) — poezija;
  • U potrazi za knjigom (Podróż ludzi księgi, 1993) — roman;
  • Erna Elcner (E. E., 1995) — roman;
  • Pamtivek i druga doba (Prawiek i inne czasy, 1996) — roman;
  • Ormar (Szafa, 1997) — pripovetke;
  • Dnevna kuća, noćna kuća (Dom dzienny, dom nocny, 1998) — roman;
  • Božićne priče (Opowieści wigilijne, 2000) — priče, zajedno sa Ježijem Pilhom i Anžejem Stasjukom
  • Lutka i biser (Lalka i perła, 2000) — eseji;
  • Svirka na mnogo bubnjeva (Gra na wielu bębenkach, 2001) — pripovetke;
  • Poslednje povesti (Ostatnie historie, 2004) — pripovetke
  • Ana In silazi u Donji svet (Anna In w grobowcach świata , 2006) — roman;
  • Beguni (Bieguni, 2007) — roman;
  • Vuci svoje ralo po kostima mrtvih (Prowadź swój pług przez kości umarłych, 2009) — roman;
  • Medvedovih pet minuta (Moment niedźwiedzia, 2012) — eseji;[15]
  • Knjige Jakovljeve (Księgi Jakubowe, 2014) — roman;
  • Bizarne priče (Opowiadania Bizarne, 2018) — pripovetke.[16]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „STOWARZYSZENIE KULTURALNE „GÓRY BABEL” | Rejestr.io”. rejestr.io. Pristupljeno 2019-10-10. 
  2. ^ a b v „Olga Tokarczuk – biografia i twórczość”. eszkola.pl. Pristupljeno 16. 4. 2019. 
  3. ^ „Svetovi Olge Tokarčuk”. politika.rs. Pristupljeno 19. 4. 2019. 
  4. ^ „Olga Tokarczuk”. culture.pl. Pristupljeno 19. 4. 2019. 
  5. ^ a b „Olga Tokarčuk”. knjige.pravac.com. Pristupljeno 17. 4. 2019. 
  6. ^ a b „Vilenica Prize Winner 2013: Olga Tokarczuk”. vilenica.si. Pristupljeno 17. 4. 2019. 
  7. ^ „Predstavljanje romana dobitnice Bukerove nagrade Olge Tokarčuk u DKSG”. blic.rs. Pristupljeno 17. 4. 2019. 
  8. ^ „Roman i predstava poljske spisateljice u „Vuku. blic.rs. Pristupljeno 17. 4. 2019. 
  9. ^ „Biografia”. tokarczuk.wydawnictwoliterackie.pl. Arhivirano iz originala 19. 04. 2019. g. Pristupljeno 19. 4. 2019. 
  10. ^ „Tokarczuk Wins the Brueckepreis Award”. culture.pl. Pristupljeno 18. 4. 2019. 
  11. ^ „Poljskoj spisateljici Olgi Tokarčuk nagrada Buker”. blic.rs. Pristupljeno 17. 4. 2019. 
  12. ^ „The Man Booker International Prize”. themanbookerprize.com. Arhivirano iz originala 02. 05. 2019. g. Pristupljeno 17. 4. 2019. 
  13. ^ „The Nobel Prize in Literature 2018”. nobelprize.org. Pristupljeno 10. 10. 2019. 
  14. ^ „Veliki prijatelj Srbije dobitnik Nobelove nagrade”. rs.sputniknews.com. Sputnjik. Pristupljeno 10. 10. 2019. 
  15. ^ „Olga Tokarčuk”. polja.rs. Pristupljeno 15. 4. 2019. 
  16. ^ „Książki”. tokarczuk.wydawnictwoliterackie.pl. Arhivirano iz originala 19. 04. 2019. g. Pristupljeno 19. 4. 2019. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]