Alatir (mitologija)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Umetnički prikaz Alatira na ostrvu Bujan

U ruskom folkloru to je sveti kamen, „otac svih kamenja“, [1] pupak zemlje, koji sadrži sveta slova i obdaren lekovitim svojstvima. [2]

U Knjizi golubova, Alatir je povezan sa oltarom koji se nalazi u „pupku sveta“, usred Svetskog okeana, na ostrvu Bujan. Na njemu stoji Svetsko drvo. Kamen je obdaren lekovitim i magičnim svojstvima. Duhovni stihovi opisuju kako „ispod belog-alatir-kamena“ izvire čudesan izvor koji celom svetu daje „hranu i isceljenje“. Alatir čuvaju mudra zmija Garafena i ptica Gagana. [1]

Etimologija[uredi | uredi izvor]

Kamen se obično naziva Alatir (rus. Алатырь), Alabor (rus. ала́бор), Alabir (rus. ала́бы́рь) ili Latir (rus. ла́тырь), a ponekad i beli kamen ili plavi kamen. Alatir ima nepoznatu etimologiju. Naziv se poredi sa rečju „oltar[3][4] i sa gradom Alatirom.

Boja baltičkog ćilibara varira od bele do smeđe.

Prema rečima Olega Trubačova, reč alatir je slovenskog porekla i srodna je ruskoj reči za ćilibar: яntarь. Prema Viktoru Martinovu, reč alatir potiče od iranskog *al-atar, bukvalno „beli gori“, a epitet beli kamen je kalk prvobitnog imena kamena.

U književnosti[uredi | uredi izvor]

U ruskom folkloru to je sveti kamen, „otac svih kamenja“, [1] pupak zemlje, koji sadrži sveta slova koji je obdaren lekovitim svojstvima. [2] Iako se ime Alatir pojavljuje samo u istočnoslovenskim izvorima, svest o postojanju takvog kamena postoji u raznim krajevima gde žive Sloveni. Često se pominje u pričama, a u ljubavnim čarolijama se pominje kao „moćna sila kojoj nema kraja“. [3]

U poljskoj narodnoj kulturi i jeziku kamen se nalazi na granici svetova, izvan mesta ljudskog boravka. Na kamenu se dešavaju stvari vezane za promenu ili stanje čekanja na promene. Simbolizuje centar sveta i prelazak iz jednog sveta u drugi, vezuje se za mrtve i zle duhove. U narodnom predanju ovaj kamen se naziva beli kamen, sivi kamen, zlatni kamen, morski kamen, nebeski/rajski kamen, a ređe crni kamen. [5] Povezan je sa plodnošću, smrću (Isus umire na kamenu) i leži negde daleko (iza grada, iza sela, u raju). [6] Zlatni kamen se javlja uglavnom u svadbenim i ljubavnim pesmama, ređe u drugim i najčešće se javlja uz ljiljan (svadbeni cvet). [7] Božje noge su kamenje na kome su Isus, Bogorodica ili sveci ostavili svoje tragove, otiske ruku ili predmeta (npr. Marija se spotaknula i ostavila trag na kamenu; Sveti Adalbert je učio na kamenu i ostavio trag otisaka stopala). Ovo kamenje se direktno naziva oltarima, na njima se prinose žrtve, ugrađuju se u crkve ili crkvene oltare; smatraju se svetim i imaju isceliteljsku moć. [8] U poljskom folkloru postoji i đavolji kamen i kao takav se ne pojavljuje u drugim kulturama osim u slovenskim. Ovaj kamen leži u inostranstvu u dalekim zemljama, ali umesto blagostanja donosi nesreću. Narodno predanje ne govori o poreklu kamena, već o tome da ga je doneo đavo da sruši crkvu, zamak ili drugu građevinu. [9]

U popularnoj kulturi[uredi | uredi izvor]

Staroslovenske priče govore o „belom zapaljenom kamenu na Bujanu“, verovatno misleći na Alatir. [11]

U letonskim, beloruskim i ruskim lekovitim čarolijama, gavran se priziva kao životinja koja pomaže, on biva pozvan da odnese bolest od bolesnih, odleti u okean i ostavi bolest na belom ili sivom kamenu. U ruskom šarmu, ovaj kamen se izričito naziva "Latir-kamen". [12]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v Meletinsky 1990, str. 33.
  2. ^ a b Petrukhin 1995, str. 31.
  3. ^ a b Alatyr (in Russian mythology) (na jeziku: ruski). 1907—1909 — preko Vikizvornika. 
  4. ^ „Veselovsky” (na jeziku: ruski). pravenc.ru. Pristupljeno 2020-03-20. 
  5. ^ Bartmiński 1996, str. 349.
  6. ^ Bartmiński 1996, str. 381–384.
  7. ^ Bartmiński 1996, str. 384–386.
  8. ^ Bartmiński 1996, str. 390–394.
  9. ^ Bartmiński 1996, str. 386–390.
  10. ^ Zamyatin, Yevgeny (17. 1. 2017). Short Stories : Alatyr', Sever, Bich Bozhiy, Lovec Chelovekov. ISBN 978-1-78435-209-7. 
  11. ^ Brlic-Mazuranic, Ivana (1922). Croatian Tales of Long Ago. Prevod: Fanny S. Copeland. New York: Frederick A. Stokes Co. str. 256–257. OL OL13446306MSlobodan pristup. 
  12. ^ Vaitkevičienė, Daiva (2013). Ryan William; Pócs Éva, ur. Baltic and East Slavic Charms. The Power of Words: Studies on Charms and Charming in Europe. Central European University Press. str. 222—223. ISBN 9786155225109. JSTOR 10.7829/j.ctt2tt29w.12. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]