Srpska stara književnost
Ovaj članak možda zahteva čišćenje i/ili prerađivanje kako bi se zadovoljili standardi kvaliteta Vikipedije. Problem: neenciklopedijski stil. (mart 2018) |
Srpska stara književnost obuhvata srednjovekovni i rani novovekovni period u istoriji srpske književnosti.
Počeci srednjovekovne srpske književnosti mogu se pratiti počevši od ranog perioda, između 9. do 12. veka, kada se na područjima tadašnjih srpskih zemalja (unutrašnja Srbija sa Bosnom, Dukljom, Travunijom, Konavlima, Zahumljem i Neretljanskom kneževinom) javljaju glagoljička i ćirilička pismenost. O tragovima te rane srpske pismenosti svedoče prvenstveno natpisi, kao i posredna svedočanstva o širenju književnih dela koja su proistekla iz delatnosti svetih Ćirila i Metodija i njihovih učenika.
Neki od retkih sačuvanih rukopisa iz tog doba su: Marijinsko jevanđelje, Savina knjiga, Minhenski jevanđelistar, Asemanijevo jevanđelje, Ostromirovo jevanđelje, Sinajski psaltir, Kijevski misal, Bojansko jevanđelje kao i brojni apokrifni spisi.
Rani književni rad se pretežno sastojao u prepisivanju ranije prevedenih obrednih knjiga (Jevanđelja, Dela apostolskih, Psaltira, i dr.) ili dela koja su služila kao neka vrsta pomoćne obredne književnosti (crkvene besede, žitija svetaca, i sl.). Kako je, dobar deo tih književnih spomenika, naročito onih iz X i XI veka, bio pisan glagoljicom, koju će tokom ovog vremenskog perioda potpuno istisnuti spretnija ćirilica, ta promena azbuke doprinela je gubljenju mnogih od tih spisa najstarije srpske pismenosti i književnosti. Najznačajnije originalno delo iz tog je svakako poznati Letopis popa Dukljanina, koji je nastao negde u drugoj polovini XII veka. Žitije kneza Vladimira zetskog, nastalo je moguće još u prvoj polovini XI veka kao svetačko žitije, sačuvano je više kao usmeno predanje. Iz završnog dela ove vremenski etape razvoja stare srpske pismenosti, sačuvano je poznato Miroslavljevo jevanđelje, koje ima svoj izuzetni značaj ne samo kao jedan od najstarijih spomenika staro-srpskog jezika, već i kao remek-delo srpske kaligrafske i slikarske umetnosti[1].
Ogromnu ulogu za razvoj srpske srednjovekovne književnosti u to vreme imao je manastir Hilandar. Otkako je 1199. Stefan Nemanja podigao ovu svoju slavnu zadužbinu, a njegov sin Sveti Sava napisao u njemu svoja prva književna dela, Hilandar je kroz ceo srednji vek bio glavno središte celokupne srpske kulture. Pored Hilandara, na celoj teritoriji stare srpske države obnovljen je, takođe, veliki broj manastira, kakvi su Studenica, Žiča, Mileševa, Gračanica, Dečani, i dr. koje su kao svoje zadužbine podizali pojedini vladari iz dinastije Nemanjića, i koji su bili isto tako značajna središta književnog i kulturnog rada.
Književnost srednjovekovnog doba svodila se na prepisivačku dalatnost u manastirima. Iz tog doba najveći broj sačuvanih rukopisa čuvan je u Narodnoj biblioteci Srbije i uništen je u austrijskom bombardovanju 1914, i ponovo u nacističkomg bombardovanju u Aprilskom ratu 1941. godine. Tokom tih razaranja brojni rukopisi su ukradeni i ilegalnim putevima su stigli do mnogih privatnih i državnih kolekcija širom sveta[2].
Nakon propadanja srednjovekovne srpske države, koje je nastalo posle smrti cara Dušana, nastao je privremeni zastoj u razvoju srpske srednjovekovne književnosti. Ali već prvih godina XV veka, despot Stefan Lazarević, nastavljajući tradiciju nemanjićkih vladara, podiže niz manastira, od kojih je njegova glavna zadužbina, manastir Manasija, postati centar ondašnje srpske pismenosti, književnosti i umetnosti. U Manasiji je u to vreme osnovana posebna škola za reformu pravopisa u smislu vraćanja na uzore iz klasične starine.
Posle smrti despota Stefana Lazarevića, dolaskom na presto njegovog sestrića Đurđa Brankovića, srpska srednjovekovna država ulazi u najburniji period svoga stvaralaštva. Sa propašću njegove i drugih srednjovekovnih srpskih država u Bosni i na Primorju usporen je dalji razvoj srpske književnosti[3].
Crkvena književnost
[uredi | uredi izvor]Najznačajnija dela crkvene književnosti:
- Miroslavljevo jevanđelje
- Vukanovo jevanđelje
- Šišatovački apostol
- Nikoljsko jevanđelje
- Jakov Serski
- Monahinja Jefimija
- Inok Isaija
- Domentijan
- Dijak Vladislav
- Hodoški zbornik
- Služba Ahiliju Lariskom
- Srbljak
- Marijinsko jevanđelje
- Asemanijevo jevanđelje
- Zografsko jevanđelje
- Sinajski psaltir
- Sinajski molitvenik
- Kijevski misal
- Vinodolski zakonik
- Asemanijevo jevanđelje
- Bojanski palimpsest
- Minhenski jevanđelistar
- Hilandarski listići
- Bratkov minej
- Zbornik popa Dragolja
- Letopis popa Dukljanina
- Minhenski psaltir
- Ostromirovo jevanđelje
- Savina knjiga
- Čedadsko četvorojevanđelje
- Janjinska hronika
- Gračanička povelja
- Dečanska hrisovulja
- Svetostefanska hrisovulja
- Svetoarhanđelovska hrisovulja
- Suprasaljski zbornik
- Eninski apostol
- Vrutočko četvorojevanđelje
- Daničićevo četvorojevanđelje
- Ravanička povelja
- Hilandarska povelja Stefana Nemanje
- Hilandarska povelja Stefana Nemanjića
- Zakonopravilo
- Bitoljski triod
- Dobromirovo jevanđelje
- Ohridski apostol
- Šafarikov triod
- Bolonjski psaltir
- Dobrejšovo jevanđelje
- Radomirovo jevanđelje
- Dečanski psaltir
- Karpinsko jevanđelje
- Beogradski parimejnik
- Karejski tipik
- Hilandarski tipik
- Studenički tipik
- Cetinjski letopis
- Gorički zbornik
- Radoslavljevo jevanđelje
- Hvalov zbornik
- Divoševo jevanđelje
- Svrljiški odlomci jevanđelja
- Čajničko jevanđelje
- Dovoljsko četvorojevanđelje
- Manojlovo četvorojevanđelje
- Kopitarevo četvorojevanđelje
- Jevanđelje Nikole Stanjevića
- Šišatovački apostol
- Četvorojevanđelje manastira Slepče
Poezija i drama
[uredi | uredi izvor]- Proglas svetog jevanđelja
- Slovo Ljubve
- Pohvala knezu Lazaru
- Erlangneski rukopis
- Tuga za mladencem Uglješom
- Stihovi Ravančanina I
- Stihovi Ravančanina II
- Dimitrije Kantakuzin
Romani i pripovetke
[uredi | uredi izvor]Najznačajnija dela svetovne književnosti:
- Trojanski rat
- Roman o Aleksandaru Velikom
- Ezopov život
- Aleksandrida
- Roman o Troji
- Priča o Solomonu
- Priča o Teofani krčmarici
- Varlaam i Joasaf
Uz duhovne, javili su se i svetovni žanrovi, pripovetka i roman. Kod nas je bio preveden veliki broj pripovedaka istočnjačkog i vizantijskog porekla: Carica Teofana, Premudri Alkir, Eladije, Vrač i dr.; zatim duhovni, moralno-poučni roman Varlaam i Joasaf, čije je poreklo indijsko a do nas je dopro preko Vizantije, sa hristijanizovanom legendom o Budi i osnovi; potom roman o životinjama Stefanit i Ihnilat, takođe indijskog porekla, iz staroindijske knjige Pančatantra, dobijen posredstvom Arapa i Vizantije; legendarne povesti s temama iz antičke istorije Roman o Troji i Roman o Aleksandru. Do nas su doprli, iako nisu sačuvani u naši izvorima, i zapadni viteški romani: Tristan i Izolda, Bovo od Antone, Lanselot. Romani su se preko naših prevoda širili dalje na istok, u Rusiju, a srpska varijanta Aleksandride dospela je čak u Gruziju. Međutim, ma koliko da su ta dela bila rado čitana u našoj sredini, ma koliko da su imala odjeka u našoj staroj književnosti i ostavila tragova u usmenom stvaralaštvu, naročito najomiljenije od njih, Roman o Aleksandru, ona nisu imala većeg uticaja na izvornu književnost, nisu pokrenula stvaranje domaćih romana i pripovedaka. Naša originalna književnost u srednjem veku nema beletrističke proze a jedva da ima i poezije izvan religioznog kulta; estetska dimenzija u njoj javlja se više kao uzgredni rezultat nego kao osnovna odrednica književnog stvaranja.
Na prelazu između beletristike i učene proze stoji Fiziolog, jedna od najomiljenijih knjiga srednjeg veka, prisutna u svim književnostima Istoka i Zapada. Fiziolog je neka vrsta srednjovekovne zoologije, "životinjski ep, kako su ga neki nazivali, koji sadrži alegorijsko-moralističke opise raznih životinja, stvarnih i fabuloznih, date pitoresknim stilom punim fantastike i simboličnih slika. Knjiga predstavlja riznicu mitsko-bestijarijskih simbola, koji čine jedan od glavnih sastojaka srednjovekovnog književnog i umetničkog izraza. O njenoj rasprostranjenosti i omiljenosti u našoj sredini govori ne samo velik broj sačuvanih rukopisa nego i prisutnost pojedinih njenih simbola u staroj književnosti, slikarstvu i plastičnim umetnostima.
Značajno mesto u prevodnoj literaturi zauzimaju učena dela. Po tvrdnji Pavla Popovića, "sve nauke koje su cvetale u vizantijskoj i starohrišćanskoj oblasti — dogmatika, polemika, egzegeza, mistika, duhovno besedništvo, gramatika, zemljopis, istorija, pravo, filozofija itd. — susreću se u našoj srednjovekovnoj književnosti, i u njoj su zastupljene velikim brojem dela". Po rasprostranjenosti i jačini uticaja na domaće književno stvaranje i na formiranje srednjovekovnog pogleda na svet izdvaja se ranovizantijska patristika, duhovno besedništvo 4. veka, zatim dolazi bogoslovska književnost i razni moralni spisi, a od svetovnih žanrova treba istaći bogatu istoriografsku literaturu, prevode dela vizantijskih hroničara Amartola, Zonare, Manasa i dr., pravnička dela itd. Preko tih prevoda u našu književnost srednjeg veka ušle su, pored hrišćanske misli i teologije, i velike tekovine antičke civilizacije, a pre svega retorika i filozofija, bez čijeg se razumevanja ne može shvatiti ni originalno književno stvaranje.
Antička filozofska misao u ranohrišćanskoj i vizantijskoj recepciji bila je dostupna i našem čitaocu, koji je, kao što sačuvani rukopisi pokazuju, mogao čitati o prvobitnom haosu i elementima, prostoru i vremenu, telu i duši, saznati šta su o tom i drugim pitanjima mislili veliki antički filozofi. On se mogao upoznati s najvećim filozofskim školama starog veka, i tako u svoj religiozni pogled i izraz uneti bogate ali rasute komadiće antičke filozofske tradicije. Filozofija je bila u službi teologije, ali se ni teologija nije mogla zamisliti bez filozofije. Kako je cela srednjovekovna književnost izrasla na teološkoj osnovi, to je i filozofija postala njen obavezni i neodvojivi deo. Svi književni rodovi, od slova i žitija do religiozne himne, bili su prožeti filozofijom.
Hagiografije
[uredi | uredi izvor]- Život svetoga Đorđa
- Život svetoga Pavla Kesarijskog
- Žitije despota Stefana Lazarevića
- Žitije Stefana Dečanskog
- Žitije Svetog Simeona
- Žitije kralja Vladimira
- Žitije Svetog Save
- Život svetog Aleksija
- Život cara Uroša
- Danilov zbornik
Biografije
[uredi | uredi izvor]- Stefan Nemanja
- Sveti Sava
- Stefan Prvovenčani
- Domentijan
- Teodosije
- Arhiepiskop Danilo II
- Grigorije Camblak
- Konstantin Filozof
Dok su apokrifi nastali kao antiteza službeno posvećenim ili kanonskim spisima Starog i Novog zaveta, žitija svetaca ili hagiografije neposredno se nadovezuju na novozavetne knjige te predstavljaju produžetak biblijske "istorije". Zasnovana na hrišćanskoj filozofiji života, tendenciozna i didaktična po svojoj nameni, žitija svetaca, uprkos tome, najviše podsećaju na beletrističke žanrove, pripovetku i roman, te su i zbog toga bila popularna kod najširih čitalačkih slojeva. Sveci različitih sudbina, sveci ratnici poput Đorđa Kapadokijskog, sveci pustinjaci kao Antonije egipatski, sveci prosjaci kakav je Aleksije božji čovek, sveci grešnici, koji su se pokajali slično Pavlu Kesarijskom ili Mariji Egipćanki, — važili su kroz vekove kao uzorni likovi, vitezovi hrišćanske vrline, čiji su podvizi raspaljivali maštu mladih čitalaca i izazivali želju za oponašanjem. Slučajevima Svetog Save, s početka stare, i Dositeja Obradovića, s početka nove srpske književnosti, rečito govore o toj opojnosti žitija, kojoj se može naći pandan samo u viteškim romanima na Zapadu. U slovenskim literaturama srednjeg veka žitija zauzimaju posebno mesto ne samo zbog omiljenosti kod čitalaca nego i zbog uticaja koji su vršili na domaće književno stvaranje. Naročito je taj uticaj bio plodonosan u srpskoj književnosti, u kojoj na hagiografskoj osnovi nastaje najvažniji domaći književni žanr, "biografije" vladara i crkvenih poglavara...
Istorijski spisi
[uredi | uredi izvor]Izvori
[uredi | uredi izvor]- ^ Gore, Univerzitet Crne. „Univerzitet Crne Gore - O Univerzitetu”. UCG - Univerzitet Crne Gore (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2022-06-08.
- ^ „KRADU NAM ISTORIJU: Srpska baština rasuta po svetu”. cirilica-beograd.rs. Arhivirano iz originala 03. 11. 2023. g. Pristupljeno 3. 11. 2023.
- ^ „Anja Jeftić — Stara srpska književnost”. riznicasrpska.net. Arhivirano iz originala 12. 06. 2022. g. Pristupljeno 2022-06-08.
Vidi još
[uredi | uredi izvor]Literatura
[uredi | uredi izvor]- Bogdanović, Dimitrije (1982). „Srpska književnost posle Kosova”. Istorija srpskog naroda. knj. 2. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 128—143.
- Bogdanović, Dimitrije (1982). „Nova središta književne delatnosti”. Istorija srpskog naroda. knj. 2. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 330—342.
- Bogdanović, Dimitrije (1982). „Srpska književnost između tradicije i hronike svoga vremena”. Istorija srpskog naroda. knj. 2. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 491—503.
- Pantić, Miroslav (1982). „Usmeno pesništvo”. Istorija srpskog naroda. knj. 2. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 504—518.
- Pantić, Miroslav (1993). „Književnost na tlu Crne Gore i Boke Kotorske”. Istorija srpskog naroda. knj. 3, sv. 2. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 135—255.
- Pantić, Miroslav (1993). „Narodna ili usmena književnost”. Istorija srpskog naroda. knj. 3, sv. 2. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 256—326.
- Pantić, Miroslav (1986). „Narodno (usmeno) pesništvo”. Istorija srpskog naroda. knj. 4, sv. 2. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 107—164. Nepoznati parametar
|author--link=
ignorisan (pomoć) - Slijepčević, Đoko M. (1933). „Pajsije, arhiepiskop pećski i patrijarh srpski kao jerarh i književni radnik” (PDF). Bogoslovlje. 8 (2): 123—144.[mrtva veza]
- Slijepčević, Đoko M. (1933). „Pajsije, arhiepiskop pećski i patrijarh srpski kao jerarh i književni radnik” (PDF). Bogoslovlje. 8 (3): 241—283. Arhivirano iz originala (PDF) 03. 05. 2019. g. Pristupljeno 03. 05. 2019.
- Trifunović, Đorđe (1975). Primeri iz stare srpske književnosti: Od Grigorija dijaka do Gavrila Stefanovića Venclovića. Beograd: Slovo ljubve.
- Trifunović, Đorđe (1990). Azbučnik srpskih srednjovekovnih književnih pojmova (2. izd.). Beograd: Nolit.
- Trifunović, Đorđe (1994). Stara srpska književnost: Osnove (1. izd.). Beograd: Filip Višnjić.
- Trifunović, Đorđe (2001). Ka počecima srpske pismenosti. Beograd: Otkrovenje.
Spoljašnje veze
[uredi | uredi izvor]- Prvi srpski bukvar Inoka Save, Venecija 1597 — Elektronska knjiga
- Stare srpske knjige: Ljubav prema rukopisima, Kako se zamonašio Sveti Sava, Hilandarska riznaica je najvrednija („Politika“, 25-27. decembar 2012)