Bitka kod Gorjana

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Mapa kretanja trupa

Bitka kod Gorjana (nem. Schlacht bei Gorjani) ili Đakovačka bitka (mađ. Diakovári csata) vođena je 9. oktobra 1537. na Gorjanima, mestu u današnjoj Slavoniji, između gradova Đakova i Valpova, u okviru Malog rata u Mađarskoj, kao i Stogodišnjeg hrvatsko-osmanskog rata. U bici su učestvovale srpske snage, pod vođstvom poslednjeg despota Srbije, Pavla Bakića.

Bitka[uredi | uredi izvor]

Ferdinand je poslao vojsku od 24.000 ljudi (iz Austrije, Mađarske, Svetog Rimskog Carstva, Češke, Tirola i Hrvatske) pod komandom kranjskog plemića Hansa Kacijanera da zauzme Osijek.[1]

Opsada je propala i zbog pojave osmanske konjice koju je poslao upravnik Beograda,[1] vojska je morala da se povuče. Osmanska vojska je sustigla Austrijance kod močvara Gorjana, kod Đakova i Valpova na Dravi. Kacijaner je primetio da je osmanska vojska manja nego što je očekivao i naredio je svojim najbržim jedinicama da napadnu osmansku konjicu. Osmanska konjica je nazadovala, ali samo da bi namamila austrijsku konjicu u zamku. Osječki garnizon, kao i osmanska konjica, brzo su napali sa obe strane i sa fronta, ubivši veliki deo austrijske konjice. Osmanlije su tada krenule u kontranapad na Kacijanerovu sada bespomoćnu pešadiju. Austrijanci su bili teško poraženi i Kacijaner je pobegao sa preostalom konjicom i napustio vojsku. Arjmija je u celini bila uništena.[1]

Prema izveštajima, ubijeno je 20.000 muškaraca,[2] uključujući generale Ludviga Lodrona i despota Pavla Bakića. Bakićeva odsečena glava odneta je u Carigrad.

Posledice[uredi | uredi izvor]

Ova kampanja je bila katastrofa sličnih razmera onoj u Mohaču i zato je dobila nadimak Austrijski Mohač. Vest o porazu bila je šok u Beču i 1538. potpisan je novi Nađvaradski ugovor.

Kacijaner je uhapšen, a na njegovo mesto komandanta hrvatske odbrane postavljen je Nikola Jurišić. Nešto kasnije, Kacijaner je pobegao iz bečkog zatvora i sakrio se na imanjima Zrinskih, sve dok nije izgubio naklonost Zrinskog i bio je pogubljen.[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g Budak 2002.
  2. ^ Jaques 2007, str. 1061.

Literatura[uredi | uredi izvor]