Francuski jezik
francuski jezik | |
---|---|
langue française, français | |
Izgovor | [fʁɑ̃sɛ] |
Govori se u | 29 država |
Region | Francuska, Kanada, Belgija, Švajcarska, Demokratska Republika Kongo, Obala Slonovače i još 46 zemalja. |
latinica (francuska varijanta) | |
Zvanični status | |
Službeni jezik u | 29 država Ujedinjene nacije Međunarodni olimpijski komitet Evropska unija |
Reguliše | Francuska akademija (l'Académie française) |
Jezički kodovi | |
ISO 639-1 | fr |
ISO 639-2 | fre (B) fra (T) |
ISO 639-3 | fra |
Države u kojima je maternji jezik
Države u kojima je administrativni jezik
Države u kojima je jezik kulture
Regija u kojima je manjinski jezik | |
Frankofonska Afrika Države koje predstavljaju deo Frankofonije (ukupno 410 mil. stanovnika 2017)
Države koje su ponekad deo Frankofonije
Države koje nisu frankofonske, ali su članice ili posmatrači Međunarodne organizacije Frankofonija (OIF) |
Francuski jezik (fr. langue française ili français) je jedan od romanskih jezika koji se primarno koristi u Francuskoj, Belgiji, Švajcarskoj, prekomorskim teritorijama Francuske, kao i bivšim kolonijama Francuske i Belgije, uključujući Kvebek u Kanadi. Francuski je službeni jezik u 29 zemalja, većina kojih su članovi Frankofonije (fran. La Francophonie), zajednice zemalja francuskog govornog područja. On je govorni jezik u Francuskoj, južnoj Belgiji, zapadnoj Švajcarskoj, Monaku, provincijama Kvebek, Nju Bransvik, i delovima Manitobe i Ontarija u Kanadi, delovima SAD u državama Luizijana, Mejn, Nju Hempšir i Vermont, Među obrazovanim klasama u severnoj i zapadnoj Africi, Haitima, Francuskoj Polineziji i raznim zajednicama drugde. Ovaj jezik koristi 110 miliona stanovnika na Zemlji kao prvi jezik, a ukupno 190 miliona ljudi ga koristi u svakodnevnoj komunikaciji. Prema demografskim projekcijama, pre svega zbog visokog nataliteta afričkog frankofonskog stanovništva. Francuski jezik je drugi jezik po brojnosti na svetu prema broju ljudi koji ga uče (posle engleskog jezika).[2]
Francuski jezik je izveden iz govornog latinskog jezika Rimskog carstva, kao što su i jezici: Italijanski, Portugalski, Španski, Rumunski, Katalonski i drugi. Francuski je evoluirao iz Galo-romanskog, govornog latinskog u Galiji, i specifičnije u Severnog Galiji. Njegovi najbliži srodnici su drugi romanski jezici — jezici koji se istorijski govore u severnoj Francuskoj i u južnoj Belgiji, koje je Francuski u uglavnom zamenio. Francuski je takođe bio pod uticajem maternjih Keltskih jezika severne rimske Galije, kao što je Belgijska Galija i (Germanski) Franački jezici post-rimskih Franačkih osvajača. U današnje vreme, zahvaljujući francuskoj prekomorskoj ekspanziji, postoje brojni Kreolski jezici utemeljeni na francuskom jeziku, pre svega Haićanski kreolski jezik. Osoba sa francuskog govornog područja se naziva frankofon.
Prema istraživanju Evropske komisije, Francuski je četvrti najšire korišćeni maternji jezik u Evropskoj uniji.[2] On je treći po broju ljudi koji ga razumeju u EU.[3] Usled francuskog i belgijskog kolonijalizma počevši od 17. i 18. veka, francuski je uveden u nove teritorije Amerika, Afrike i Azije. Većina onih koji ga koriste kao drugi jezik prebiva u frankofonskoj Africi, posebno u Gabonu, Alžiru, Mauricijusu, Senegalu i Obali Slonovače.[4] Godine 2007, procenjivalo se da postoji oko 75 miliona osoba kojima je Francuski maternji jezik;[5] i da ukupno ima 338 miliona ljudi koji mogu da ga govore. Prema demografskim projekcijama koje su proizveli Université Laval i Réseau Démographie de l'Agence universitaire de la francophonie, totalni broj govornika francuskog će biti aproksimativno 500 miliona godine 2025. i 650 miliona do 2050 ili 7% buduće svetske populacije.[6] U skladu sa ovim predviđanjima, izveštaj koji je 2014. izdala organizacija La Francophonie procenjuje da 274 miliona ljudi govori francuski, bilo kao prvi ili drugi jezik.[7][8]
Francuski ima dugu istoriju kao međunarodni jezik trgovine, diplomatije, književnosti i naučnih standarda i on je zvanični jezik mnogih međunarodnih organizacija uključujući Ujedinjene nacije, Evropsku uniju, NATO, WTO i ICRC. Godine 2011, Bloomberg Businessweek je procenio da je francuski jedan od tri najviše korišćena poslovna jezika, nakon engleskog i kineskog.[9]
Od 1970. postoji međunarodna organizacija za saradnju zemalja u kojima je francuski zvanični, ili važan jezik u komunikaciji i kulturi. Ova organizacija se zove „Frankofonija“.
Geografska distribucija[uredi | uredi izvor]
Evropa[uredi | uredi izvor]
Maternji jezik >50% 20% - 49% | 10% - 19% 5% - 9% <5% Nema podataka |
Sa 12% govornika među EU stanovništvom, francuski je četvrti najviše zastupljeni maternji jezik u Evropskoj uniji, nakon nemačkog, engleskog i italijanskog; on je takođe treći po sveukupnoj zastupljenosti u Uniji, nakon engleskog i nemačkog (33% EU populacije izjavljuje da zna da govori engleski, dok 22% Evropljana razume nemački i 20% francuski).[2][11]
Po ustavu Francuske, francuski je bio službeni jezik republike od 1992[12] (mada ga je uredba Viler-Kotre učinila mandatornim u pravnim dokumentima 1539. godine). Francuska propisuje korišćenje francuskog u službenim vladinim publikacijama, javnom obrazovanju, izuzev u specijalnim slučajevima (iako se te odredbe često ignorišu), i pravnim ugovorima; oglasi moraju da sadrže prevod stranih reči.
U Belgiji, francuski je zvanični jezik u Valoniji (izuzev dela Istočnih kantona, u kojima se govori nemački) i jedan od dva zvanična jezika — uporedo sa holandskim — regiona glavnog grada Brisela, gde ga govori većina stanovništva često kao primarni jezik.[13]
Francuski je jedan od četiri službena jezika Švajcarske (zajedno sa nemačkim, italijanskim i romanškim) i govori se u zapadnom delu Švajcarske zvanom Romandija, u kome je Ženeva najveći grad. Jezičke podele u Švajcarskoj se ne podudaraju sa političkim podelama i neki kantoni imaju bilingvalni status, na primer gradovi poput Bil/Bjen ili kantoni, kao što je Vale-Fribur-Bern. Francuski je maternji jezik za oko 20% švajcarskoj stanovništva, a govori ga 50,4%[14] populacije.
Istorija[uredi | uredi izvor]
Smatra se da su Zakletve iz Strazbura (les serments de Strasbourg) iz 842. prvi tekst napisan na protofrancuskom.
Kralj Fransoa I je 1539. naredio da francuski bude zvanični jezik administracije i dvora u Francuskoj.
Kardinal Rišelje je 1634. osnovao Francusku akademiju (Académie française), koja se bavila „Unapređenjem i zaštitom francuskog jezika“. Od sedamnaestog veka francuski je postao lingua franca evropskih plemića, prvo u centralnoj, a u 18-om i 19. veku istočnoj Evropi (Poljska, Rusija, Rumunija). U ovo vreme Francuska je postala kolonijalna sila, čime je postavila osnove za širenje francuskog jezika van Evrope. Belgija, koja je stekla nezavisnost 1830, takođe je uvela francuski jezik u svoje kolonije.
U 18. veku francuski je postao glavni jezik u domenu međunarodnih odnosa i diplomatije (umesto latinskog). Kasnije je stvaranjem kolonijalnog carstva Velike Britanije u 19. veku, i porastom moći SAD u 20. veku, situacija promenjena u korist engleskog jezika.
Značaj francuskog jezika[uredi | uredi izvor]
Iako je tek treći po broju govornika među romanskim jezicima (iza španskog i portugalskog), francuski jezik je i dalje geopolitički gledano najvažniji romanski jezik. I dok je još u 19. veku (i na početku 20. veka) uživao status glavnog svetskog jezika, tokom 20. veka francuski je drastično izgubio na važnosti, do te mere da se katkada (neutemeljeno) svoditi samo na jezik kulture i diplomacije.
Međutim, osnivanjem i delovanjem Međunarodne organizacije Frankofonija (l'Organisation Internationale de la Francophonie) (kraće: Frankofonija), svestranom suradnjom Francuske i Belgije s bivšim kolonijama, promovisanjem francuskoga u svetu, te pre svega brzim demografskim rastom velikog broja zemalja članica Frankofonije i opismenjivanjem stanovništva u istima (pretežno onima smeštenima u Africi) trend stagnacije francuskog je zaustavljen, pa se u poslednjih par decenija mogu primetiti potpuno drukčija kretanja.
Prema najnovijim podacima francuski jezik uči 89 634 000 ljudi u svetu (porast od gotovo 10% u 7 godina - od zadnjeg istraživanja 1998.), što ga čini drugim najviše učenim svetskim jezikom (odmah nakon engleskog). Od toga broja 37,26% se odnosi na subsaharsku Afriku, 30,9% na Evropu, 20,1% na Severnu Afriku i Bliski istok, 9,47% na Severnu i Južnu Ameriku, a 2,25% na Aziju (bez Bliskog istoka) i Okeaniju.
- Kao službeni jezik: Belgija (4.000,000; Harris 1987); Benin (16,700; Johnstone 1993); Burkina Faso; Burundi (2,200; 2004); Kamerun; Kanada (6.700,000; 2001); Srednjoafrička Republika (9,000; 1996); Čad (3,000; 1993); Komori (1,700; 1993); Kongo (28,000; 1993); Obala Slonovače (17,500; 1988); Demokratska Republika Kongo; Džibuti (10,200; 2006); Ekvatorijalna Gvineja; Francuska Polinezija (25,700; 2000); Gabon (37,500; Johnstone 1993); Gvadelup (7,300; 2004); Gvineja; Haiti (600; 2004); Indija (12,000); Liban (16,600; 2004); Madagaskar (18,000; Johnstone 1993); Mali (9,000; Johnstone 1993); Mauricijus (37,000); Majot (2,450; Johnstone 1993); Monako (17,400; 1988); Nova Kaledonija (53,400; 1987); Niger (6,000; Johnstone 1993); Reinion (2,400; Johnstone 1993); Ruanda (2,300; 2004); Sen Pjer i Mikelon (5,110; 1967); Senegal (20,000; 2006); Sejšeli (980; 1971); Švajcarska (1.490,000; 2000); Togo (3,000; 1993); Vanuatu (6,300; 1995).
- kao nacionalni govori se u: Francuska (53,200,000; 2005); Andora (2,400; 1986); Francuska Gijana; Luksemburg (13,100; Johnstone 1993); Martinik (9,000; 2004); Valis i Futuna (120; Johnstone 1993).
- Ostalo: Alžir (111,000; 1993); Kambodža; Italija (100,000; Harris 1987. regionalno službeni); Tunis (11,000; 1993); Ujedinjeno Kraljevstvo (14,000; 1976 Stephens. Služben na Kanalskim ostrvima); SAD (1.640,000; 2000).[15]
Karakteristike[uredi | uredi izvor]
Francuski jezik je veoma daleko od fonetskih pravila čitanja i pisanja. Završni suglasnik u rečima se nikad ne izgovara. Slova n i m se ponekad ne izgovaraju. Francuski se čita „tečno“, što znači da se završni suglasnici često spajaju sa narednom reči. U pisanju se koristi pet vrsta akcenta: akut ´, grav `, cirkumfleks ˆ, umlaut ili trema ¨, i cedilja ¸.
Francuski jezik razlikuje deset glagolskih vremena: 5 prostih i 5 složenih.
Prosta su: sadašnje vreme (le présent), imperfekt (l'imparfait), futur (le futur), prezent subjunktiv (le subjonctif) i sadašnji kondicional (le conditionnel).
Složena su: složeni perfekat (le passé composé), pluskvamperfekt (le plus-que-parfait), futur perfekat (le futur antérieur), imperfekat subjunktiv (le subjonctif passé) i prošli kondicional (le conditionnel passé).
Francuski razlikuje učtivo oslovljavanje od prijateljskog. Za učtivo obraćanje koristi se drugo lice množine (vous). Izgubio je deklinaciju koja je postojala u latinskom jeziku. Francuski jezik razlikuje dva gramatička roda.
Vrste reči ili classes des mots, parties du discours su tradicionalno podeljene u dve grupe: promenjive (imenica, pridev, glagol, zamenica i član) i nepromjenjive (prilog, predlog, veznik, uzvik)
Padež ili le cas u francuskom jeziku su istovetni padežima u našem jeziku. Razlika je u tome što francuska deklinacija nije morfološki razvijena te se zbog toga, za izricanje različitih padeža, francuski jezik služi predlozima, na primer: N. la maison - G. de la maison. Morfološka opozicija javlja se prilikom formiranja množine: N. jednina la maison - N. množina les maisons
Brojevi ili les numéraux ne postoje kao zasebna gramatička kategorija nego čine deo prideva te se obično nazivaju les adjectifs numéraux.
Glagolska vremena. Francuski razlikuje četiri načina, a svaki način izriče nekoliko vremena:
- a) indikativ - présent, passé composé, passé antérieur, imparfait, plus-que-parfait, passé intérieur, futur simple i futur composé
- b) subjunktiv - présent, passé, imparfait, plus-que-parfait
- c) kondicional - présent, passé
- d) imperativ - présent ; passé
Glagolska stanja: aktiv, pasiv
Participi: sadašnji, prošli
Rod imenica: muški (masculin), ženski (féminin)
Pomoćni glagoli: avoir (imati), être (biti)
Načini: indikativ (indicatif), subjunktiv (subjonctif), kondicional (conditionnel) i imperativ (impératif)
Pregled fonetike[uredi | uredi izvor]
Samoglasnici[uredi | uredi izvor]
- [a] = a
- [u] = ou
- [i] = i, y
- [o] = o, au, eau
- [e] = è, ê, ai, ei (u principu e s kvačicom (osim é))
- [é] = (isto kao i e, samo su malo usta razvučenija, može se čitati isto kao i e) é, ed,
- ez, er (na kraju reči, npr. parler i parlez se izgovaraju [parlé]
- [ü] = (ili fućkajuće i), kaže se i, samo se skupe usne u krug kao da će se reći u
- [ø] = (ili muklo e), englesko e u the
- e (bez ikakve kvačice, osim kad je prvo slovo u reči, tad se čita normalno), eu
- [œ] = (ili muklo eu). Glas sličan našem poluglasu ugh, kada je neko zbunjen, kad se ne zna što je neko rekao, ugh = eu, (npr. provocateur [provokat r]
a, o i œ imaju 2 verzije otvoreniju i zatvoreniju, ali se na to manje-više ne obraća neka pažnja.
Nazali[uredi | uredi izvor]
Nazali u francuskom su samoglasnici koji se sastoje od kombinacije nekog samoglasnika +n ili m, s time da ti se n (ili m) pročita tiho, ili da se skoro uopće ne čita.
- nazalno u (čita se a s zaobljenim usnama + tiho n) = un, um
- [ẽ] (a + tiho n) = ain, ein, aim, eim, in (uopšteno neki samoglasnik (ili čak ništa +in)
Razlika između nazalnog u i ẽ je nestala u govornom francuskom, tako da se oboje mogu pojednostaviti kao a + tiho n.
- [õ] (o + tiho n) = on, om
- [ã] (o s razvučenim ustima + tiho n) = an, en, am, em
Razlika između [õ] i [ã] je da su kod prvog usne zaokružene, kao kod pravog o, a kod drugog razvučene kao u a, ali u brzom govoru se to neće opaziti.
Ako je slučajno n ili m duplo npr. vienne onda glas nije nazal i čita se normalno [vjen]. Ako iza n ili m postoji drugi samoglasnik, glas nije nazal i čita se normalno npr. ananas [anana]. Glagoli u trećem licu prezenta dobijaju nastavak –ent, koji se uopće ne čita (izuzetak).
Specijalne kombinacije[uredi | uredi izvor]
- [j] = i + samoglasnik (npr. ie=je)
- [wi] = ou+i (npr. oui [wi])
- [vi] = ui (npr. huit [vi])
- [wa] = oi (npr. moi [mwa])
Kombinacija ay se čita kao ai+i, dakle ej. Uopšteno y je kao 2 i (ali to nekada ne dođe do izražaja). Ako su na samoglasniku 2 tačkice, kombinacija samoglasnika se ne čita, već se čitaju odvojeno, npr. noël [noel]
Suglasnici[uredi | uredi izvor]
- [š] = ch
- [k] = qu, k, c (uvek osim ispred e & i)
- [g] = g (uvek osim ispred e & i)
- [nj] = gn
- [r] (malo se drugačije izgovara, vuče na rh) = r
- [f] = f, ph
- [s] = s, c sa cedilom (kvačicom ispod slova), c ispred e & i
- [z] = s između samoglasnika, z
- [ž] = j, g ispred e & i
Dupla slova se čitaju kao i da je samo jedno napisano.
Specijalne kombinacije[uredi | uredi izvor]
- [ej], [aj] = ail, eil, eille, aille, ille, il (npr. chandail [šandaj], vermeil [vrmej], grisaille [grisaj], vieillard [vjejard], Versailles [versaj], soleil [solej])
- [s] = ss između samoglasnika
- [si], [se] = ti+on, ti+al, ti+el, ti+eux (npr. station [stasiõ], nation [nasiõ], démocratie [démokrasi], impartial [ãparsial], potentiel [potensiel], ambitieux [ãbisiöz])
- [ks] = x (manje-više)
- [gz] = x (među samoglasnicima) npr. example [egzãpl]
- [s] = x (nekad)
Na kraju reči koja ima više od jednog sloga zadnji suglasnik (osim ako nije c, r,f, l (englesko CaReFuL:) se ne čita. Ako sledeća reč počinje sa samoglasnikom (ili sa h) neki se suglasnici onda dodaju toj reči, a reči se spajaju, npr. nous avons [nuzavõ].
Glasovi na kraju reči čitaju se kao
- s = [z]
- x = [z]
- d = [t]
Pozajmice[uredi | uredi izvor]
Procenjuje se da najmanje 13% francuskog jezika čine pozajmice (oko 4.200 reči). 1.054 reči su iz engleskog jezika, 707 iz italijanskog, 550 iz staronemačkog, 481 iz starih galoromanskih jezika, 215 iz arapskog, 164 iz nemačkog, 160 iz keltskog, 159 iz španskog, 153 iz holandskog, 112 iz persijskog i sanskrta, 101 iz raznih indijanskih jezika, 89 iz raznih azijskih jezika, 56 iz raznih afroazijskih jezika, 55 iz raznih slavenskih i baltičkih jezika i 144 iz raznih drugih jezika.
Dijalekti[uredi | uredi izvor]
Francuski jezik je bogat lokalnim dijalektima, koji se nazivaju i patoa. Oni se u osnovi dele na severne (Langue d'oïl, bliže standardnom jeziku), južne (Langue d'oc, pod uticajem oksitanskog jezika), i franko-provansalske (Franco-Provençal).
Jezički fond[uredi | uredi izvor]
Etimologija[uredi | uredi izvor]
Većina reči u francuskom potiče iz latinskog jezika ili je izvedena iz grčko-latinskih osnova reči. Mnoge reči imaju dublete tako da je jedna verzija iz latinskog, a druga je narodna. Primer za to su mnoge imenice i izvedeni pridevi, kao: mère / maternel, frère / fraternel, froid / frigide, œil / oculaire, sûreté / sécurité, i slično.
Francuski je preuzeo mnoge reči iz engleskog, italijanskog, drugih romanskih jezika, nemačkog, arapskog, itd. Procenjuje se da je 13% rečnika (nekih 4.200 reči) stranog porekla u fondu od 35.000 reči.
U francuskom, često se kreiraju neologizmi koji zamenjuju, uglavnom engleske, pozajmljenice. Na primer, „balader“ (baladeur) zamenjuje engleske reči „vokmen“ i „diskmen“ (walkman, diskman).
Regionalni francuski[uredi | uredi izvor]
Regionalni francuski predstavlja rečnik i izraze koji se koriste u pojedinim regionima francuskog jezičkog područja, ali ne pripadaju zvaničnim rečnicima francuskog, niti se koriste na celom govornom podučju.
Evropa[uredi | uredi izvor]
- Belgijski francuski
- Valdotenski (francuski jezik Doline Aoste)
- Južni francuski
- Metropolitanski francuski
- Džerzi francuski
- Švajcarski francuski
Afrika[uredi | uredi izvor]
Amerika[uredi | uredi izvor]
- Kajunski francuski
- Kanadski francuski
Azija[uredi | uredi izvor]
- Levantinski francuski
- Francuski jezik jugoistočne Azije
Okeanija[uredi | uredi izvor]
Izvedeni jezici[uredi | uredi izvor]
- Antilski kreolski
- Haiti kreolski
- Lank-Patua (Lanc-Patuá, Brazil)
- Mauricijski kreolski
- Mičif jezik (centralna Kanada)
- Luizijana kreolski (Luizijana, SAD)
- Reunionski kreolski
- Sejšelski kreolski
- Taj Boi (Tây Bồi, Vijetnam)
Primer teksta[uredi | uredi izvor]
Član 1 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima
Tous les hommes deviennent libres et égaux en dignité né. Ils sont dotés de raison et de conscience, et ils devraient se traiter les uns les autres dans un esprit de fraternité.
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ „The status of French in the world”. Pristupljeno 23. 4. 2015.
- ^ a b v Commission, European (2012), „Europeans and their Languages” (PDF), Special Eurobarometer 386, Europa, str. 5, Pristupljeno 7. 9. 2014
- ^ Frequently Asked Questions Arhivirano na sajtu Wayback Machine (5. februar 2016) – European Commission
- ^ (jezik: francuski) La Francophonie dans le monde 2006–2007 published by the Organisation internationale de la Francophonie. Nathan Архивирано на сајту Wayback Machine (14. јануар 2018), Paris, 2007.
- ^ Nationalencyklopedin "Världens 100 största språk 2007" The World's 100 Largest Languages in 2007
- ^ „Agora: La francophonie de demain”. 24. 11. 2004. Pristupljeno 13. 6. 2011.
- ^ Rise in French speakers since 2010 a boost for France: report Arhivirano na sajtu Wayback Machine (30. jun 2015), Reuters, November 5th, 2014
- ^ The French language worldwide Arhivirano na sajtu Wayback Machine (11. oktobar 2017), 2014 report by La Francophonie released on the 5th of November, 2014
- ^ Mandarin Chinese Most Useful Business Language After English John Lauerman, Aug 30, 2011, Bloomberg News
- ^ EUROPA, data for EU25, published before 2007 enlargement.
- ^ Languages spoken in EU27
- ^ (jezik: francuski) Loi constitutionnelle 1992 Архивирано на сајту Wayback Machine (30. април 2008) – C'est à la loi constitutionnelle du 25 juin 1992, rédigée dans le cadre de l'intégration européenne, que l'on doit la première déclaration de principe sur le français, langue de la République.
- ^ Van Parijs, Philippe. „Belgium's new linguistic challenge” (PDF). KVS Express (Supplement to Newspaper de Morgen) March–April 2006. republished by the Belgian Federal Government Service (ministry) of Economy – Directorate–general Statistics Belgium: 34—36. Pristupljeno 5. 5. 2007. – The linguistic situation in Belgium (and in particular various estimations of the population speaking French and Dutch in Brussels) is discussed in detail.
- ^ Abalain, Hervé (2007). Le français et les langues ... – Google Books. ISBN 978-2-87747-881-6. Pristupljeno 10. 9. 2010.
- ^ Ethnologue (16th)
Literatura[uredi | uredi izvor]
- {{Cite book|author = -{Nadeau, Jen-Benoît, and Julie Barlow | title = The Story of French| location = First U.S. ed. New York| publisher = St. Martin's Press.}|year=2006|isbn=978-0-312-34183-1|pages=}}
- La langue française dans le monde 2010(Full book freely accessible)
- Jacques Maurais, Pierre Dumont, Jean-Marie Klinkenberg, L’avenir du français, Paris : Éditions des archives contemporaines, 2008
- Claude Hagège, Combat pour le français: Au nom de la diversité des langues et des cultures, Éditions Odile Jacob, 2006
- Jean-Marcel Lauginie, Importance du français dans le monde des affaires, Favre d'Echallens, 2004
- Bibliographie sur le français et la francophonie Arhivirano na sajtu Wayback Machine (20. maj 2011)
- Paul-André Maur, Main basse sur la langue française Arhivirano na sajtu Wayback Machine (19. avgust 2014), Via Romana, 2007
- Jean Girodet, Dictionnaire Bordas des pièges et difficultés du français, Bordas, collection « les référents », Paris, 1981-2004
- Maurice Grevisse et André Goosse, Le Bon Usage, DeBoeck-Duculot, 1936-2011 (15 éditions)
- Jean-Paul Colin, Dictionnaire des difficultés du français, éd. Le Robert, collection « les usuels », 1993
- Daniel Péchoin et Bernard Dauphin, Dictionnaire des difficultés du français, Larousse, 1998-2001,
- Michèle Perret, Introduction à l'histoire de la langue française, Armand Colin, 2014 (4° éd.)
- André Jouette, Dictionnaire d'orthographe et d'expression écrite, éd. Le Robert, 6e édition, 1993
- Joseph Hanse, Nouveau dictionnaire des difficultés du français moderne, De Boeck–Duculot, Louvain-la-Neuve (Belgique), 3e édition, 1994
- Agnès Blanc, La langue du roi est le français, Essai sur la construction juridique d'un principe d'unicité de langue de l'État royal (842—1789), L'Harmattan, 2010
- Agnès Blanc, La langue de la République est le français, Essai sur l'instrumentalisation juridique de la langue par l'État (1789—2013), L'Harmattan, 2013
- Antes, Theresa (2007). Analyse linguistique de la langue française. Yale University Press. ISBN 978-0-300-10944-3.
- Günter Holtus, Michael Metzeltin, Christian Schmitt (eds.): Lexikon der Romanistischen Linguistik. 12 Bände. Niemeyer, Tübingen 1988–2005; Band V,1: Französisch.. 1990. ISBN 978-3-484-50235-2.
- Huchon, Mireille (2002). Histoire de la langue française. Le livre de poche. ISBN 978-2-253-90542-4.
- Ingo Kolboom, Thomas Kotschi (Hgg.). Handbuch Französisch: Sprache - Literatur - Kultur - Gesellschaft: Für Studium, Lehre, Praxis. Erich Schmidt Verlag. 2008. ISBN 978-3-503-09830-9.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Francusko-srpski dvosmerni rečnik i prevodilac teksta Arhivirano na sajtu Wayback Machine (16. jun 2009)
- On-lajn test francuskog jezika na veb-sajtu Kolarčeve zadužbine
- Odeljenje za francuski jezik vlade Kvebeka
- Grand dictionnaire Veliki rečnik
- Le Trésor de la Langue Française informatisé Trezor francuskog jezika
- Onlajn Francuski rečnik
- Francuski rečnik Arhivirano na sajtu Wayback Machine (5. april 2017) (jezik: francuski)
- Fondation Alliance française: an international organization for the promotion of French language and culture (jezik: francuski)
- Agence de promotion du FLE: Agency for promoting French as a foreign language
- Français interactif: interactive French program, University of Texas at Austin
- French pronunciation guide for English speakers
- Tex's French Grammar, University of Texas at Austin
- Free online French grammar
- Learn French at About Arhivirano na sajtu Wayback Machine (13. januar 2010)
- French lessons at Wikiotics Arhivirano na sajtu Wayback Machine (2. jul 2017): podcasts, vocabulary quizzes, and more
- MOOC French language course: Free French course with Audio, Text, G+ hangouts, media, & Culture.
- FSI French language course: Free written and audio course made by the U.S. Foreign Service.
- Collins Online English↔French Dictionary
- Centre national de ressources textuelles et lexicales: monolingual dictionaries (including the Trésor de la langue française), language corpora, etc.
- Smith, Paul. „French, Numbers”. Numberphile. Brady Haran. Arhivirano iz originala 02. 03. 2017. g. Pristupljeno 04. 04. 2017.
- Članci sa Ethnologue identifikatorima
- Francuski jezik
- Oilski jezici
- Jezici Francuske
- Jezici Kanade
- Jezici Belgije
- Jezici Švajcarske
- Jezici Luksemburga
- Jezici Sjedinjenih Američkih Država
- Jezici Evropske unije
- Jezici Monaka
- Jezici Komora
- Jezici Džibutija
- Jezici Tunisa
- Jezici Mauritanije
- Jezici Vijetnama
- Jezici Kambodže
- Jezici Maroka
- Jezici Čada