Hercegovina
Hercegovina | |
---|---|
Najveći gradovi | Mostar Trebinje |
Država | Bosna i Hercegovina |
Region | Federacija Bosne i Hercegovine Republika Srpska |
Administrativna jedinica | Hercegovačko-neretvanski kanton Zapadnohercegovački kanton Istočna Hercegovina |
Jezik | srpski, hercegovačko narečje |
Hercegovina je istorijska i geografska oblast, koja je nastala sredinom 15. veka, kada je vojvoda Stefan Vukčić Kosača uzeo titulu: herceg od Svetog Save.[1] Tokom istorije, prostorni opseg Hercegovine se postepeno menjao. Prvobitno se odnosio na Hercegovinu Svetog Save, a potom na Hercegovački sandžak, odnosno Hercegovački pašaluk.[2] Značajne promene su nastupile 1878. godine, kada je veći deo istorijske Hercegovine okupiran od strane Austrougarske (današnja Hercegovina u užem smislu), dok su manji delovi u dva navrata (1878. i 1912. godine) priključeni Crnoj Gori (današnja Stara Hercegovina).
Savremena Hercegovina u užem smislu označava geografsku oblast koja obuhvata južnu polovinu Bosne i Hercegovine. Hercegovina kao stara srpska srednjovekovna zemlja bila je mnogo veća i obuhvatala je delove današnje zapadne Crne Gore, delove Polimlja i Gornjeg Podrinja, kao i Boku kotorsku. (Stara Hercegovina). Ova država je ime dobila po tituli hercega od Svetoga Save (nem. Herzog — „vojvoda”), vladara ovog područja iz 15. veka Stefana Vukčića Kosače. Kroz istoriju se nazivala i Humska zemlja, Hum ili Zahumlje.
Istorijski i kulturno ona obuhvata, ili je obuhvatala, neka područja istočno i severoistočno (Stara Hercegovina u Crnoj Gori, Podrinju i Polimlju). Po društveno-istorijskim kriterijumima, Hercegovina se na nekim od ovih teritorija preklapa sa Bosnom.
Hercegovina zauzima oko 20% teritorije Bosne i Hercegovine, gde živi oko 10% stanovništva zemlje.
Geografija
[uredi | uredi izvor]Hercegovina je brdsko-planinsko područje koje čini deo Dinarskih planina. Tipični su predeli karsta u kojima se povremeno pojavljuju plodne ravnice — polja. Klima je mediteranska, iako sa nešto više padavina u odnosu na prosek za ovaj tip klime. Zime su blage, i za razliku od susedne Bosne, snega u dolinama Hercegovine ima veoma retko. Leta su suva i vrela, posebno u julu i avgustu.
Najviši vrh je Maglić na 2.386 m, zatim Volujak 2.336 m kod Gacka. Ostali značajni vrhovi su Čvrsnica (2.226 m kod Posušja i Prenj (2.226 m kod Mostara. Značajna planina je i Vran — prirodna granica između Hercegovine i Bosne.
Jedina veća reka je Neretva, koja izvire kod Gacka i u velikom luku dugom 218 km prolazi kroz centralni deo regije. Južni deo Hercegovine pripada slivu reke Trebišnjica, duge 96,5 km, koja izvire kod Bileće, a ponire kod Hutova.
Hercegovina nema velikih prirodnih jezera, ali ima tri velika veštačka: Jablaničko i Ramsko na Neretvi i Bilećko na Trebišnjici koje je najveće veštačko jezero Balkana.
Granice
[uredi | uredi izvor]Danas je teritorija Hercegovine podeljena na više delova, iako je i te kako živo sećanje hercegovačkog naroda o jedinstvu tih teritorija. Hercegovina se deli na Istočnu i Zapadnu Hercegovinu, kao deo Bosne i Hercegovine, i Staru Hercegovinu u Crnoj Gori, deo oko Prijepolja u Srbiji, i Konavle u Hrvatskoj.
Izrazita je geografska granica između Bosne i Hercegovine čini planinski niz Vran–Raduša–Vranica–Bitovnja–Bjelašnica–Treskavica–Zelengora–Maglić.
Istočna Hercegovina većinom pripada Republici Srpskoj, a njen ostatak Federaciji BiH, s tim da se Zapadna Hercegovina podudara sa Zapadnohercegovačkim kantonom, a njen centralni dio (neumska, čapljinska, stolačka, mostarska, jablanička i konjička regija) se podudara sa Hercegovačko-neretvanskim kantonom.
U geografskom smislu, od navedenih opština severni dio opštine Prozor pripada Bosni, dok Hercegovini pripadaju i južni dijelovi opština Tomislavgrad i Foča, čiji se veći dijelovi takođe nalaze u Bosni, a isto tako Hercegovini, u celini, geografski pripada i područje bivše opštine Ulog, inače u sastavu opštine Kalinovik. Smatra se da je prelaz iz Bosne u Hercegovinu na prevoju Ivan sedlo. Nekada se u geografskom smislu pod Hercegovinom podrazumevaju slivovi reka Neretve i Trebišnjice.
Istorijska Stara Hercegovina je sastavni deo Crne Gore, tj. njen severni, planinski deo (Piva, Nikšić, Šavnik, Žabljak, (Zasada (Bobovo)) i Bokokotorski zaliv. U Staru Hercegovinu spadaju i oblasti oko Foče, Goražda u Bosni, Prijepolja u Srbiji, i oblast Konavle u Hrvatskoj.
Istorija
[uredi | uredi izvor]Hercegovina je svoje ime dobila po velikom srpskom vojvodi Stefanu Vukčiću Kosači, koji je vladao tim područjem sredinom 15. veka. On se 1448. krunisao titulom hercega od Svetoga Save u manastiru Mileševa[traži se izvor]. Poznata je još i kao Vojvodstvo Svetog Save, zato što je ovaj srpski prosvetitelj bio vladar u Humskoj zemlji, a potom i organizator srpske pravoslavne Mitropolije zahumsko-hercegovačke[traži se izvor]. Teritorija kojom je vladao prostirala se od Lima do Cetine i od Rame do Kotorskog zaliva.
U svojoj povelji Splićanima, izdatoj upravo u vrijeme vladavine Humskom zemljom princa Rastka Nemanjića, oko 1190—1192. godine, Stefan Nemanja, „sabiratelj svih Srpskih Zemalja”, među kojima su bile i Travunija i Hum, ili Zaholmije (Zahumlje) — današnja Hercegovina, kaže:
Ja veliki župan Nemanja dozvoljavam Splićanima da slobodno izlaze u moju zemlju, i sina mi Rastka u Humsku zemlju, i sina mi Vukana u Zetu, i da slobodno trguju, i da im se nikakva nepravda ne dogodi.
Kasniji srpski vladari u srpskim zemljama, uključujući hercegovačke i bosanske, sa ponosom su svoju vlast i titule vezivali za ime Svetoga Save.[traži se izvor]
Srednjovekovna Hercegovina
[uredi | uredi izvor]Hercegovina je nastala sredinom 15. veka, kada je vojvoda Stefan Vukčić Kosača uzeo titulu: herceg od Svetog Save.[1] Tadašnja Hercegovina Svetog Save je zauzimala prostranu teritoriju od Polimlja na istoku[traži se izvor], do reke Cetine na zapadu, i od Gornjeg Podrinja na severu do Herceg-Novog na jugu.
-
Širenje bosanske države u 14. veku.
-
Hercegovina pre turskih osvajanja.
-
Vojvodstvo S. V. Kosače, 1440. godine.
-
Upad vojvode S. V. Kosače u Zetu (15. vek).
Hercegovina pod turskom vlašću
[uredi | uredi izvor]Osmanlije su prvi počeli tu regiju nazivati Hercegovina u stvari Vilajet Hercegovina, po njenom tadašnjem vladaru hercegu Kosači. Hercegovina je i pod Osmanlijama zadržavala oblik samouprave u vidu Hercegovačkog pašaluka. Hercegovina je država koja je dugo odolijevala napadima Turaka, a po osvajanju nisu prestajali sa ustancima i bunama, najveći je ustanak Nevesinjska puška koji je Hercegovini trebalo da donese konačnu slobodu i obnovu nezavisnosti a potom i ujedinjenja sa ostalim srpskim državama.
Hercegovina pod austrogarskom vlašću
[uredi | uredi izvor]Austrougarska je anektirala Hercegovinu nakon Berlinskog kongresa. Samo dio Hercegovine je oslobođen ali kao dio Crne Gore u kojoj je ostao do dana danas. Hercegovina je zadržala neku vrstu autonomije i u Austrougarskoj. Hercegovci se opet najviše ističu u borbi protiv okupatora i deluju u vidu organizacije Mlada Bosna.
Hercegovina u prvoj Jugoslaviji
[uredi | uredi izvor]Hercegovina tada po prvi put gubi svoje ime i svoju teritoriju i biva podeljena na Zetsku i Primorsku banovinu. Primorska banovina posle postaje dio Hrvatske banovine pa tako i dio Hercegovine.
Hercegovina nije doživela razvoj u periodu između dva svetska rata i ostala je po svim parametrima nerazvijen region. Migracije iz Hercegovine u druge krajeve bile su česte.[3]
Hercegovina u Drugom svetskom ratu
[uredi | uredi izvor]Istočni Hercegovci su se i tada isticali i borili protiv zločinačkog okupatora mnogobrojnim ustancima u kojima su porazili zločinačku jedinicu ozloglašenog ustaše Mija Babića-Đovanija, desne ruke Ante Pavelića. Hercegovački ustanici su ustašku jedinicu porazili a Mija usmrtili.
Hercegovina u drugoj Jugoslaviji
[uredi | uredi izvor]Stvaranjem SFR Jugoslavije, Hercegovina se po prvi put prisajedinjuje sa Bosnom u jednu federalnu jedinicu — SR Bosna i Hercegovina, zadržava svoje ime ali ne dobija federalnu jedinicu zasebno, što su mnogi smatrali nepravdom uzevši u obzir da je dobila Makedonija, Slovenija, Crna Gora, pa i Vojvodina i Kosovo i Metohija koji su imali veliki stepen autonomije.
Raspad Jugoslavije
[uredi | uredi izvor]U vreme raspada SFR Jugoslavije, septembra 1991. godine, proglašena je Srpska autonomna oblast Hercegovina (SAO Hercegovina). Oblast je postala deo Srpske Republike Bosne i Hercegovine 1992. godine.
-
SAO Hercegovina u septembru 1991.
-
SAO Hercegovina u novembru 1991.
Hercegovina danas
[uredi | uredi izvor]Gradovi i opštine koje obuhvata Hercegovina su:
- Istočna Hercegovina: Bileća, Gacko, Nevesinje, Foča, Kalinovik i Trebinje.
- Severna Hercegovina: Konjic, Jablanica i Prozor-Rama.
- Središnja Hercegovina: Mostar.
- Zapadna Hercegovina: Grude, Ljubuški, Posušje, Široki Brijeg i Čitluk
- Južna Hercegovina: Čapljina, Neum, Ravno, Stolac, Berkovići, Ljubinje.
Hercegovina danas obuhvata oko 20% teritorije i oko 10% stanovništva današnje Bosne i Hercegovine. Obuhvata Istočnu Hercegovinu (regiju u RS), Hercegovačko-neretvansku županiju (kanton u FBiH) i Zapadnohercegovački kanton (kanton u FBiH).
Znameniti Hercegovci
[uredi | uredi izvor]- Stefan Vukčić Kosača, osnivač vojvodstva Svetog Save, odnosno Hercegovine (1404—1466)
- Teodor Ljubavić, monah i prvi hercegovački štampar (štamparija radila od 1519. do 1523)
- Grdan Nikšić, vojvoda i ustanički prvak Hercegovine (15??-1612)
- Sveti Vasilije Tvrdoški i Ostroški, mitropolit (1610—1671)
- Bajo Pivljanin, hajdučki harambaša (16??-1685)
- Sava Vladislavić Raguzinski, diplomata i književnik (1660—1738)
- Nektarije Zotović, mitropolit (1694—1712)
- Arsenije Gagović, arhimandrit pivski (17??-1817)
- Tešan Podrugović, kazivač narodnih pjesama (1782—1820)
- Stojan Čupić, srpski junak iz Pive (17??-1815)
- Prokopije Čokorilo, monah-ljetopisac (1802—1866)
- Joanikije Pamučina, arhimandrit mostarski (1810—1870)
- Bogdan Zimonjić, vojvoda hercegovački (1813—1909)
- Stojan Kovačević, hajdučki harambaša (1821—1911)
- Prodan Rupar, vođa ustanika u Hercegovini — Nevesinjska puška
- Luka Vukalović, vojvoda i vođa Hercegovačkog ustanka (1823—1873)
- Serafim Perović, mitropolit (1827—1903)
- Nićifor Dučić, arhimandrit i književnik (1832—1900)
- Leontije Radulović, mitropolit (1835—1888)
- Mićo Ljubibratić, vojvoda i ustanički prvak (1839—1889)
- Stevan Zimonjić, sakupljač narodnih umotvorina (1843—1937)
- Maksim Baćović, vojvoda i ustanički prvak (1848—1876)
- Luka Ćelović, dobrotvor i privrednik (1854—1929)
- Luka Grđić Bjelokosić, naučnik — etnolog (1857—1918)
- Petar Zimonjić, mitropolit i sveštenomučenik (1866—1941)
- Aleksa Šantić, pjesnik (1868—1924)
- Risto Jeremić, naučnik i ljekar (1869—1952)
- Tomo Bratić, etnograf i sakupljač narodnog blaga (1871—1929)
- Jovan Dučić, pjesnik i diplomata (1871—1943)
- Svetozar Ćorović, književnik (1871—1919)
- Vasilj Grđić, publicista i javni radnik (1875—1934)
- Jevto Dedijer, naučnik i profesor univerziteta (1879—1918)
- Nektarije Krulj, mitropolit (1879—1966)
- Vladimir Ćorović, istoričar (1885—1941)
- Bogdan Žerajić, revolucionar (1886—1910)
- Risto Žerajić, sanitetski major (1874–1915)
- Milan Žerajić, sanitetski brigadni general (1865–1935)
- Vasilj Popović, istoričar (1887—1941)
- Pero Slijepčević, naučnik i književnik (1888—1964)
- Vladimir Gaćinović, publicista i javni radnik (1890—1917)
- Mustafa Golubić, revolucionar i sovjetski obaveštajac (1889—1941)
- Žarko Dangubić, bokser, književnik i dobrotvor (1953—2015)
- Dušan Baranin, književnik (1902—1972)
- Blagoje Parović, učesnik Španskog građanskog rata (1903—1937)
- Đoko Slijepčević, crkveni istoričar (1908—1993)
- Radovan Samardžić, istoričar (1922—1994)
- Jovan Deretić, istoričar književnosti (1934—2002)
- Vuk Drašković, književnik i političar (rođ. 1946)
- Dražen Dalipagić, košarkaš (rođ. 1951)
- Obren Đurić Kozić, etnolog
- Andrija Luburić, etnolog
- Petar Šobajić, etnolog
- Novak Mandić Studo, istoričar i književnik
Galerija
[uredi | uredi izvor]-
Trebinje (reka Trebišnjica)
-
Herceg Novi: Srpski Soko
-
Saborni hram u Mostaru
-
Jama Ržani Do kod Ljubinja
-
Reka Neretva
-
Vrh Vlasulja (Volujak)
Vidi još
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ a b Ćirković 1964b.
- ^ Šabanović 1959.
- ^ Terzić 2017, str. 121.
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Aleksić, Budimir R. (2011). „Hercegovina u planovima Crne Gore i asimilacija hercegovačkih Srba u crnogorskom državnom okviru (1878–1918)” (PDF). Radovi Filozofskog fakulteta na Palama. 13 (2): 43—53. Arhivirano iz originala (PDF) 18. 09. 2018. g. Pristupljeno 09. 03. 2019.
- Atanasovski, Veljan (1979). Pad Hercegovine. Beograd: Istorijski institut.
- Berić, Dušan M. (1994). Ustanak u Hercegovini 1852-1862 (1. izd.). Beograd: SANU.
- Berić, Dušan M. (2000). Srpsko pitanje i politika Austrougarske i Rusije (1848–1878). Beograd: Gutenbergova galaksija.
- Božić, Ivan (1979). Nemirno Pomorje XV veka. Beograd: Srpska književna zadruga.
- Kraljačić, Tomislav (1987). Kalajev režim u Bosni i Hercegovini (1882-1903). Sarajevo: Veselin Masleša.
- Mastilović, Draga V. (2009). Hercegovina u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1918–1929). Beograd: Filip Višnjić.
- Mišić, Siniša (1996). Humska zemlja u srednjem veku. Beograd: DBR International Publishing.
- Mišić, Siniša (2014). Istorijska geografija srpskih zemalja od 6. do polovine 16. veka. Beograd: Magelan Pres.
- Porčić, Nebojša (2016). „Prilog istoriografskim portretima humskog kneza Miroslava i njegovih potomaka”. Spomenica dr Tibora Živkovića. Beograd: Istorijski institut. str. 203—220.
- Puzović, Predrag (2016). „Stradanje sveštenstva Zahumsho-hercegovačke eparhije tokom Prvog svetskog rata” (PDF). Bogoslovlje: Časopis Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Beogradu. 75 (1): 22—32. Arhivirano iz originala (PDF) 22. 04. 2019. g. Pristupljeno 06. 02. 2018.
- Radojević, Mira (1994). „Bosna i Hercegovina u raspravama o državnom uređenju Kraljevine (SHS) Jugoslavije 1918-1941. godine”. Istorija 20. veka: Časopis Instituta za savremenu istoriju. 12 (1): 7—41.
- Radojević, Mira (2000). „Srpsko-hrvatski spor oko Bosne i Hercegovine i Vojvodine u periodu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca”. Dijalog povjesničara-istoričara. 2. str. 325—339.
- Radosavljević, Nedeljko V. (2016). „Mostarska crkveno-školska opština i promene na hercegovačkom mitropolijskom tronu (1888–1889)” (PDF). Istorijski časopis. 65: 307—330. Arhivirano iz originala (PDF) 24. 03. 2018. g. Pristupljeno 07. 05. 2019.
- Radosavljević, Nedeljko V. (2018). „Srpska pravoslavna crkvenoškolska opština u Mostaru”. Glas SANU. 428 (18): 329—350.
- Samardžić, Radovan (1986). „Bosna i Hercegovina u XVIII veku”. Istorija srpskog naroda. knj. 4, sv. 1. Beograd: Srpska književna zadruga. str. 432—497.
- Stojančević, Vladimir (1971). Južnoslovenski narodi u Osmanskom carstvu od Jedrenskog mira 1829. do Pariskog kongresa 1856. godine. Beograd: Izdavačko-štamparsko preduzeće PTT.
- Stojančević, Vladimir (1990). Srbija i oslobodilački pokret na Balkanskom poluostrvu u XIX veku. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.
- Ćirković, Sima (1964a). Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd: Srpska književna zadruga.
- Ćirković, Sima (1964b). Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba. Beograd: Naučno delo.
- Ćirković, Sima (1964c). „Sugubi venac: Prilog istoriji kraljevstva u Bosni”. Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu. 8 (1): 343—370.
- Ćirković, Sima (1995). Srbi u srednjem veku. Beograd: Idea.
- Ćirković, Sima (2004). Srbi među evropskim narodima. Beograd: Equilibrium.
- Ćorović, Vladimir (1920). Crna knjiga: Patnje Srba Bosne i Hercegovine za vreme Svetskog Rata 1914-1918 (1. izd.). Beograd-Sarajevo.
- Šabanović, Hazim (1959). Bosanski pašaluk: Postanak i upravna podjela. Sarajevo: Naučno društvo Bosne i Hercegovine.
- Terzić, Slavenko, ur. (1995). Bosna i Hercegovina od srednjeg veka do novijeg vremena. Beograd: Istorijski institut SANU, Pravoslavna reč. ISBN 86-7743-007-5.