Apolon
Apolon | |
---|---|
Lični podaci | |
Prebivalište | Olimp |
Porodica | |
Roditelji | Zevs i Leto |
Porodica | Artemida |
Ekvivalenti | |
Rimski ekvivalent | Apolon |
Apolon (grč. Απολλων [Apollon] – Apolon ili Απελλων [Apellon] – Apelon; stgrč. Φοιβος [Foibos] – Foibos) je jedan od olimpskih bogova iz starogrčke i rimske religije. [1]Apolon je bog streličarstva, muzike, igre, istine i proročanstva, isceljenja i bolesti, Sunca i svetlosti, poezije i mnogih još stvari. Jedan je od najvažnijih i najkompleksnijih grčkih bogova. Sin je Zevsa i Lete, kao i brat blizanac Artemide, boginje lova. Viđen je kao najlepši bog i ideal zdravog, skladno razvijenog i lepog mladića, koga su Heleni zvali kuros. Apolon je poznat i u etrurskoj mitologiji, koja je bila pod uticajem helenske, pod imenom Aplu.[2]
Kao božanski zaštitnik Delfa (Apollo Pythios), Apolon se smatra proročanskim bogom proročišta u Delfima. Apolon je bog koji pruža pomoć i odbija zlo, zbog toga ga često nazivaju „odvratnikom zla“. Delfski Apolon je zaštitnik moreplovaca, stranaca i zaštitnik begunaca i izbeglica.
Medicina i isceljenja su takođe povezana sa Apolonom bilo da je on pomagao sam ili je posredovao preko njegovog sina Asklepija. On je izbavljao ljude od epidemija ali je u isto vreme bio i bog koji sa svojim strelama mogao doneti loše zdravlje i smrtonosnu kugu.
Kasnije je u rimskoj mitologiji postaje Apolon Helios i poistovećuje se sa suncem, odnosno božanstvom Sol. Epitet mu je Feb.
Poreklo i etimologija[uredi | uredi izvor]
Za poreklo imena Apolon se veruje da je iz prehelenskog doba. Mada Plutarh ima objašnjenje da Apolon označava jedno kao suprotnost mnoštvu, dok Hesikijus traži poreklo u dorskoj reči απελλα što navodi na skupnost, sabornost i treba da označava helensku državnost. Međutim, mnogi vide još u božanstvu prehelenskog doba Apalunašu (poštovanog među Hiksima u Maloj Aziji) pretka Apolona. Ovo je zanimljivo stoga što se zna da je u Pergu bio hram posvećen ovom božanstvu, mada se u nekim tablicama s klinastim pismom navodi i grad Vilus, za koji su neki istoričari skloni da tvrde da predstavlja upravo helenski Ilion (Troju).
Ime Apolon — za razliku od srodnog starijeg imena Pean — se uglavnom ne nalazi u tekstovima Lineara B (mikenski grčki), iako postoji moguća potvrda u lakunoznom obliku ]pe-rjo-[ (Linear B: ]𐀟𐁊-[) na KN E 842 ploči.[3][4][5]
Apolonovo grčko ime možda je izvedeno iz prehelenske složenice Apo-ollon povezane sa arhaičnim glagolom 'Apo-ell- koji je doslovno nekad značio „onaj koji se pregiba“, odnosno „onaj koji tera“ - Apolon je terao zlo, bolesti i nesklad.
Plutarh piše da pollon znači „mnogo“, a prema tome Apollon je negacija mnoštva.
Hesihije povezuje ime sa dorskim απελλα (apella) = „skupština“, tako da bi i Apolon mogao biti Bog političkog života.
Po drugom tumačenju, Apolon je od glagola ἀπόλλυμι (apolimi) što znači uništiti.[6]
Karakteristike[uredi | uredi izvor]
Apolon je bog medicine, lečenja i streljaštva, ali i nosilac smrtne počasti. Takođe je bio i bog proročanstva i kolonizacije. Vođa je Muza (Apollon Musagetes) te pritom i bog muzike i poezije. Pevale su mu se himne zvane peani. Bio je zaštitnik brojnih proročišta i hramova, a posebno se ističu Delfi i Delos. Posle je preuzeo i identitet Helija kao bog sunca (Apollon Helios).
Ljudi su ga poštovali jer je bio bog svetlosti i Sunca bez čega život ne bi bio moguć, a takođe i zato što je bio bog sklada i lepote, koji čine život smislenim. Ideal je grčkog „kurosa“, skladnog, razvijenog i lepog mladića. Apolon je štitio ljude, lečio ih, brinuo se za njih, nagrađivao dobro i kažnjavao zlo. Bio je i bog streljaštva, a njegove strele nikad nisu promašile metu, pogotovo kad su kažnjavale zlo i nosile kugu. Bio je i bog proročanstva u kojima je ljudima objavljivao Zevsovu volju preko proročica, posebno Pitije i Sibile.
Svete Apolonove životinje:
- labud (pre nego što je bio rođen, potok je bio okružen labudovima)
- skakavac (simbol pesme)
- vrana (dojavila mu je prevaru njegove ljubavnice Korone)
- zmija (simbol proročanstva i lekara)
- grifon - mitološka stvorenja sa izgledom lava i orla
- vuk
- delfin
- soko
- gavran
- miš
Apolonovi atributi:
- luk i strele
- lira ili kitara (simbol boga umetnosti)
- lovorov venac
- tronožac kao simbol njegovih proročanskih moći.
Apolon je često bio simbol sklada, pogotovo u literaturi, a bio je i kontrast Dionisu.
Helenski Apolon[uredi | uredi izvor]
Pripada drugoj generaciji bogova sa Olimpa, jer je sin Zevsa i Lete, kao i njegova sestra bliznakinja Artemida. Apolon je bio prelepi bog, visok, skladno građen i bujne kose, i zbog toga je imao mnogo ljubavnih avantura, kako sa Nimfama, tako i sa običnim smrtnicama. Jednom je zavolio kćerku boga Peneja, Dafne. Međutim ona mu ljubav nikako nije uzvraćala, već je, pošto je bog stalno proganjao, zamolila oca da je u nešto pretvori, kako bi se spasila. Tako i bi. Nimfa je pretvorena u biljku lovor, biljku koja je od onda posvećena Apolonu.
Apolon je bio i bog ratnik, veoma vešt strelac, koji je mogao sve strele da dobaci jako daleko. Ljudi su prekomerno obožavali, po raznim hramovima i proročištvima, na takmičenjima i žrtvovanjima. Postao je religijski simbol kako u umetnosti, tako i u radu. Šta više, neki ga smatraju Pitagorinim ocem.
Mitologija[uredi | uredi izvor]
Rođenje[uredi | uredi izvor]
Kada je boginja Hera saznala da Leta nosi decu njenog muža Zevsa, bila je besna i ljubomorna te se odlučila da se osveti tako što nije dopustila Leti da ostane na čvrstoj zemlji (kopnu ili ostrvu) i Leta je bila prisiljena gde će se poroditi. Dok ju je gonila zmija Piton sa glavom zmaja koju je na nju poslala Hera, Leta je naišla na novostvoreno ostrvo Del koje je plutalo na vodi i nije bilo ni kopno ni ostrvo, a bio je okružen labudovima. Kad je kročila na nju, dve su stene izronile iz morskih dubina; jedna je zaustavila kretanje ostrva, a druga je stala zmiji na put. Zatim je Leta na gori kintu rodila blizance — sina Apolona i ćerku Artemidu.[7] Posle je Zevs prikovao Del za dno okeana da više ne pluta, a ostrvo je postalo posvećeno Apolonu.
Hera je otela Ilitiju, boginju rađanja, da bi sprečila Letu od porođaja. Ostali su bogovi prevarili Heru tako što su joj ponudili ogrlicu od jantara dugačku 8 m, a boginja je uspela da pobegne. Legenda kaže da je Artemida rođena prva, a potom da je pomogla majci da rodi njenog brata Apolona. Apolon je rođen na sedmi dan meseca Targeliona, te su sedmi i dvadeseti dan tog meseca posle bili njemu posvećeni.
Život[uredi | uredi izvor]
Kada je Apolon odrastao, verni prijatelji su mu bili zlatna lira i srebrni luk. Krenuo je u Delfe da bi se osvetio Pitonu koji je progonio i pokušao da siluje njegovu majku. Našao ga je u jednoj uvali pod Parnasom i ubio ga strelama, a njegovo telo je zakopao u zemlju. Tada se ta zemlja zvala Piton, a on joj je promenio ime u Delfi, da se za njega više nikad ne bi čulo. No, proročice su ga često nazivale — Pitijama. Na mestu pobede utemeljio je i poznato svetilište. U toj uvali je bio i izvor koji je emitovao pare koje su pomagale proročicama da padnu u trans.
Kada je Zevs pogodio munjom Asklepija, Apolonovog sina, zbog uskrsnuća mrtvaca, Apolon je za osvetu ubio Kiklopa koji je tu munju izradio. Umesto da bude zauvek prognan u Tartar, po Zevsovoj je zapovesti otišao u Tesaliju i služio kod dobrog Admeta kao običan pastir. Apolon je bio zadivljen Admetovim gostoprimstvom te je učinio da mu sve krave donose blizance, a takođe mu je pomogao da osvoji ruku princeze Alkestije, Pelijeve kćeri. Još je i uverio Mojre sa ga poštede smrti (glavni članak: Admet).
Kad se bližila zima, odvezao bi se svojim kolima upregnutim labudovima u Hiperboreju gde vlada večno proleće. Proleće i leto je provodio u Delfima, a jesen i zimu u toj zemlji, a katkad i na Olimpu.
Apolonov dolazak na Olimp je donosio radost i dobro raspoloženje. Dolazio je kao vođa Muza, svirao bi liru, a niko mu nije bio ravan te bi čak i Ares uzdahnuo na njegovo sviranje. Apolon i Artemida su bili Zevsovi miljenici, a to je bio razlog ljubomore drugih bogova.
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 61. ISBN 86-331-2075-5.
- ^ Krauskopf, I. 2006. "The Grave and Beyond." The Religion of the Etruscans. edited by N. de Grummond and E. Simon. Austin: University of Texas Press. p. vii, p. 73-75.
- ^ R. S. P. Beekes, Etymological Dictionary of Greek, Brill, 2009. str. 118..
- ^ Herda, Alexander (2008). „Apollon Delphinios – Apollon Didymeus: Zwei Gesichter eines milesischen Gottes und ihr Bezug zur Kolonisation Milets in archaischer Zeit”. Internationale Archäologie (na jeziku: nemački). Arbeitsgemeinschaft, Symposium, Tagung, Kongress. Band 11: Kult(ur)kontakte. Apollon in Milet/Didyma, Histria, Myus, Naukratis und auf Zypern. Akten des Table Ronde in Mainz vom 11.–12. März 2004: 16. ISBN 978-3-89646-441-5.
- ^ „KN 842 E”, DĀMOS: Database of Mycenaean at Oslo, University of Oslo. Department of Philosophy, Classics, History of Art and Ideas, Arhivirano iz originala 15. 12. 2016. g., Pristupljeno 07. 11. 2021
- ^ Meaning & History.
- ^ „God Apollo or Apollon”. Greek myths & Greek mythology. Pristupljeno 17. 1. 2019.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Hesiod, Theogony, in The Homeric Hymns and Homerica with an English Translation by Hugh G. Evelyn-White, Cambridge, MA., Harvard University Press; London, William Heinemann Ltd. 1914. Online version at the Perseus Digital Library.
- Homer, The Iliad with an English Translation by A.T. Murray, PhD in two volumes. Cambridge, MA., Harvard University Press; London, William Heinemann, Ltd. 1924. Online version at the Perseus Digital Library.
- Homer; The Odyssey with an English Translation by A.T. Murray, PH.D. in two volumes. Cambridge, MA., Harvard University Press; London, William Heinemann, Ltd. 1919. Online version at the Perseus Digital Library.
- Sophocles, Oedipus Rex
- Palaephatus, On Unbelievable Tales 46. Hyacinthus (330 BCE)
- Apollodorus, Apollodorus, The Library, with an English Translation by Sir James George Frazer, F.B.A., F.R.S. in 2 Volumes. Cambridge, MA, Harvard University Press; London, William Heinemann Ltd. 1921. Online version at the Perseus Digital Library.
- Ovid, Metamorphoses 10. 162–219 (1–8 CE)
- Pausanias, Pausanias Description of Greece with an English Translation by W.H.S. Jones, Litt.D., and H.A. Ormerod, M.A., in 4 Volumes. Cambridge, MA, Harvard University Press; London, William Heinemann Ltd. 1918. Online version at the Perseus Digital Library.
- Philostratus the Elder, Images i.24 Hyacinthus (170–245 CE)
- Philostratus the Younger, Images 14. Hyacinthus (170–245 CE)
- Lucian, Dialogues of the Gods 14 (170 CE)
- First Vatican Mythographer, 197. Thamyris et Musae
- M. Bieber, 1964. Alexander the Great in Greek and Roman Art. Chicago.
- Hugh Bowden, 2005. Classical Athens and the Delphic Oracle: Divination and Democracy. Cambridge University Press.
- Walter Burkert, 1985. Greek Religion (Harvard University Press) III.2.5 passim
- javnom vlasništvu: Freese, John Henry (1911). „Apollo”. Ur.: Chisholm, Hugh. Encyclopædia Britannica (на језику: енглески). 2 (11 изд.). Cambridge University Press. стр. 184—186. Ovaj članak uključuje tekst iz publikacije koja je sada u
- Gantz, Timothy, Early Greek Myth: A Guide to Literary and Artistic Sources, Johns Hopkins University Press, 1996, Two volumes: ISBN 978-0-8018-5360-9 (Vol. 1), ISBN 978-0-8018-5362-3 (Vol. 2).
- Fritz Graf (2009). Apollo. Taylor & Francis US. ISBN 978-0-415-31711-5.
- Robert Graves, 1960. The Greek Myths, revised edition. Penguin.
- Miranda J. Green, 1997. Dictionary of Celtic Myth and Legend, Thames and Hudson.
- Karl Kerenyi, 1953. Apollon: Studien über Antiken Religion und Humanität revised edition.
- Karl Kerenyi, 1951. The Gods of the Greeks
- Mertens, Dieter; Schutzenberger, Margareta. Città e monumenti dei Greci d'Occidente: dalla colonizzazione alla crisi di fine V secolo a.C.. Roma L'Erma di Bretschneider. 2006. ISBN 88-8265-367-6..
- Martin Nilsson, 1955. Die Geschichte der Griechische Religion, vol. I. C.H. Beck.
- Pauly–Wissowa, Realencyclopädie der klassischen Altertumswissenschaft: II, "Apollon". The best repertory of cult sites (Burkert).
- Pfeiff, K.A., 1943. Apollon: Wandlung seines Bildes in der griechischen Kunst. Traces the changing iconography of Apollo.
- D.S.Robertson (1945) A handbook of Greek and Roman Architecture Cambridge University Press
- Smith, William; Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, London (1873). "Apollo"
- This article incorporates text from a publication now in the public domain: Smith, William, ur. (1870). „Artemis”. Dictionary of Greek and Roman Antiquities. London: John Murray.
- Spivey Nigel (1997) Greek art Phaedon Press Ltd.
- Melchert, Harold Craig (1994). Anatolian Historical Phonology (na jeziku: engleski). Rodopi. ISBN 978-9051836974.
- Immerwahr, Sara Anderson; Chapin, Anne Proctor (2004). Charis: Essays in Honor of Sara A. Immerwahr. Amer School of Classical. str. 254. ISBN 978-0-87661-533-1.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Mediji vezani za članak Apolon na Vikimedijinoj ostavi
- Apollo at the Greek Mythology Link, by Carlos Parada
- The Warburg Institute Iconographic Database: ca 1650 images of Apollo Arhivirano na sajtu Wayback Machine (15. jun 2013)