Žoze Saramago
Žoze Saramago | |
---|---|
Lični podaci | |
Puno ime | Žoze de Soza Saramago |
Datum rođenja | 16. novembar 1922. |
Mesto rođenja | Azinjaga, Portugalija |
Datum smrti | 18. jun 2010.87 god.) ( |
Mesto smrti | Tijaz, Španija |
Porodica | |
Supružnik | Ilda Reis, Isabel da Nóbrega, Pilar del Río |
Deca | Violante Saramago Matos |
Nagrade | Nobelova nagrada za književnost |
Zvanični veb-sajt | |
www |
Žoze de Soza Saramago (port. José de Sousa Saramago; Azinjaga, 16. novembar 1922 — Tijaz, 18. jun 2010), bio je portugalski književnik, dobitnik Nobelove nagrade za književnost za 1998. godinu. Njegova dela, od kojih se neka mogu videti kao alegorija, obično predstavljaju subverzivne perspektive istorijskih događaja, naglašavajući teopoetski ljudski faktor. Harold Blum je 2003. godine opisao Saramaga kao „najdarovitijeg novinara na svetu danas”,[1] a 2010. godine rekao je da smatra Saramaga „stalnim delom zapadnog kanona”,[2] dok je Džejms Vud hvalio „osobeni ton njegove fikcije jer pripovijeda svoje romane kao da je neko mudar i neznalica”.[3]
Biografija
[uredi | uredi izvor]Rođen je u siromašnoj seljačkoj porodici. Teška materijalna situacija ga prinuđuje da promeni niz zanimanja, da bi se tek 1976. godine posvetio isključivo književnosti. Saramago se smatra najvećim portugalskim i jednim od najuticajnijih svetskih pisaca današnjice.[4] Njegova dela prevedena su na preko trideset jezika. Završio je mašinbravarski zanat u Srednjoj tehničkoj školi u Lisabonu, gde se njegova porodica preselila kad je Saramagu bilo dve godine. U toj školi je, „za divno čudo, u nastavnom planu u to vreme, iako orijentisanom na tehničke nauke, bio pored francuskog i predmet portugalski jezik i književnost. Pošto kod kuće nisam imao knjiga (sopstvene knjige, koje sam sâm kupio, od para koje sam pozajmio od prijatelja, stekao sam tek u svojoj 19. godini), udžbenik portugalskog jezika, sa svojim antologijskim karakterom, otvorio mi je vrata književnog stvaralaštva“ (Autobiografija). Radio je kao auto-mehaničar, referent u Zavodu za socijalno osiguranje, novinar, prevodilac, književni kritičar, kolumnista i urednik u više portugalskih dnevnih listova. Kao zamenik direktora jutarnjeg dnevnika Diário de Notícias smenjen je posle vojnog puča 1975. i otad se potpuno posvetio književnosti. Oženio se Ildom Reiš 1944, s kojom je dobio kćer Violante 1947. Od 1988. do smrti živeo je sa drugom ženom, Pilar del Rio, španskom novinarkom koja je bila i zvanični prevodilac njegovih dela na španski jezik. Pristupio je od Portugalije komunističkoj partiji 1969. ali je sebe smatrao pesimistom i ateistom. Saramagov anarhokomunizam i oštra kritika monarhizma i katolicizma, kao i njegov politički angažman, kritika Evropske unije i Međunarodnog monetarnog fonda, podstakli su neke kritičare da ga uporede sa Orvelom: „Orvelova odbojnost prema Britanskoj imperiji istovetna je sa Saramagovim krstaškim ratom protiv imperije u vidu globalizma.“ Posle napada na njegov roman Jevanđelje po Isusu Hristu i cenzure portugalskih konzervativnih vlasti 1991. godine, koje su sprečile piščevu kandidaturu za Evropsku književnu nagradu, preselio se na španska Kanarska ostrva, gde je umro 2010. godine od posledica upale pluća. Dobio je Kamoišovu nagradu, najprestižniju nagradu za pisce portugalskog književnog izraza, 1995. godine, i Nobelovu nagradu za književnost 1998. godine.[5]
Njegova supruga Pilar del Rio, predsednica Zadužbine Žozea Saramaga u Lisabonu, posetila je Sajam knjiga u Beogradu 2013. godine.[6]
Književni rad
[uredi | uredi izvor]Svoj prvi roman Zemlja greha objavio je 1947. Godine 1953. ponudio je jednom lisabonskom izdavaču svoj novi roman Staklena kupola (port. Claraboia), ali izdavač nije odgovorio narednih 40 godina. Posle toga, do 1966, nije prisutan na portugalskoj književnoj sceni. Od 1955. do 1981. bavio se novinarstvom i prevođenjem (Per Lagerkvist, Žan Kasu, Mopasan, Andre Bonar, Tolstoj, Šarl Bodler, Anri Fosijon, Žak Romen, Hegel, Rejmond Bajer i dr.). Kao urednik u jednoj lisabonskoj izdavačkoj kući, upoznao je i sprijateljio se sa najznačajnijom savremenim portugalskim piscima toga doba, pa je objavljivanje zbirke Moguće pesme 1966. označilo njegov povratak u književnost. Otad slede brojne njegove zbirke pesama, romani, zbirke priča, kritike i politički angažovani tekstovi koje je objavljivao kod najznačajnijih izdavača i u poznatim portugalskim književnim i dnevnim novinama: Verovatno radost (pesme, 1970), Priče s ovog i s onog sveta (1971), Putnička torba (priče, 1973), Godina 1973 (poema, 1973), Beleške (politički članci, 1974), Gledišta iznesena u DL (političke polemike protiv diktature, 1974), Kvaziobjekat (zbirka priča, 1978), Putovanje kroz Portugaliju (putopis, 1981), Male uspomene (memoari, 2006) i romani Priručnik o slikanju i pisanju (1977), Stoleće u Alentežu (1980), Sedam Sunaca i Sedam Luna (1982), Godina smrti Rikarda Reiša (1984), Kameni splav (1986), Povest o opsadi Lisabona (1989), Jevanđelje po Isusu Hristu (1991), Slepilo (1995), Sva imena (1997), Pećina (2000), Udvojeni čovek (2003), Zapis o pronicljivosti (2004), Smrt i njeni hirovi (2005), Putovanje jednog slona (2008) i Kain (2009). Napisao je i drame Noć (1979), Šta da radim sa ovom knjigom? (1980), Drugi život Franje Asiškog (1987) i In Nomine Dei (1991). Posthumno su objavljeni njegov rani roman Staklena kupola i početak poslednjeg romana Helebarde, helebarde, kremenjače, kremenjače, koji nije stigao da završi.[7]
Dela u prevodu na srpski
[uredi | uredi izvor]Naslov | Godina | Naslov na srpskom | Godina | ISBN | Prevod |
---|---|---|---|---|---|
Deste Mundo e do Outro | 1971 | Priče s ovog i s onog sveta | 2013 | ISBN 978-86-521-1343-9 | Jasmina Nešković |
Manual de Pintura e Caligrafia | 1977 | Priručnik o slikanju i pisanju | 2020 | ISBN 978-86-521-3510-3 | Jasmina Nešković i Jovan Tatić |
Levantado do Chão | 1980 | Stoleće u Alentežu | 2016 | ISBN 978-86-521-2488-6 | Tatjana Manojlović |
Memorial do Convento | 1982 | Sedam Sunaca i Sedam Luna | 2013 | ISBN 978-86-521-1216-6 | Dejan Tiago-Stanković |
Viagem a Portugal | 1983 | Putovanje kroz Portugaliju | 2012 | ISBN 978-86-521-0836-7 | Tanja Štrbac |
O Ano da Morte de Ricardo Reis | 1984 | Godina smrti Rikarda Reiša | 2013 | ISBN 978-86-521-1297-5 | Jasmina Nešković |
A Jangada de Pedra | 1986 | Kameni splav | 2017 | ISBN 978-86-521-2763-4 | Ana Kuzmanović Jovanović |
História do Cerco de Lisboa | 1989 | Povest o opsadi Lisabona | 2018 | ISBN 978-86-521-2934-8 | Tatjana Manojlović |
O Evangelho Segundo Jesus Cristo | 1991 | Jevanđelje po Isusu Hristu | 2012 | ISBN 978-86-521-0868-8 | Dejan Tiago-Stanković |
Ensaio sobre a Cegueira | 1995 | Slepilo | 2014 | ISBN 978-86-521-1572-3 | Dejan Tiago-Stanković |
Todos os Nomes | 1997 | Sva imena | 2013 | . ISBN 978-86-521-1029-2. | Ana Kuzmanović Jovanović |
A Caverna | 2000 | Pećina | 2016 | . ISBN 978-86-521-2432-9. | Jasmina Nešković i Jovan Tatić |
O Homem Duplicado | 2002 | Udvojeni čovek | 2015 | . ISBN 978-86-521-2099-4. | Ana Kuzmanović Jovanović |
Ensaio sobre a Lucidez | 2004 | Zapis o pronicljivosti | 2015 | . ISBN 978-86-521-1938-7. | Tatjana Manojlović |
As Intermitências da Morte | 2005 | Smrt i njeni hirovi | 2011 | . ISBN 978-86-521-0841-1. | Tanja Štrbac |
As Pequenas Memórias | 2006 | Male uspomene | 2017 | . ISBN 978-86-521-2644-6. | Jasmina Nešković i Jovan Tatić |
A Viagem do Elefante | 2008 | Putovanje jednog slona | 2012 | . ISBN 978-86-521-1032-2. | Jasmina Nešković |
Caim | 2009 | Kain | 2015 | . ISBN 978-86-521-1766-6. | Jasmina Nešković |
O Caderno i O Caderno 2 | 2009–2010 | Beležnice | 2021 | . ISBN 978-86-521-4108-1. | Jasmina Nešković i Jovan Tatić |
Claraboia | 2011 | Staklena kupola | 2018 | . ISBN 978-86-521-2934-8. | Jasmina Nešković i Jovan Tatić |
A estátua e a pedra | 2013 | U prvom licu (Autobiografija, Iz dnevnika, Od kipa do kamena) | 2013 | ISBN 978-86-521-1306-4 | Jasmina Nešković |
Alabardas, Alabardas, Espingardas, Espingardas | 2014 | Helebarde, helebarde, kremenjače, kremenjače | 2014 | ISBN 978-86-521-1683-6 | Jasmina Nešković |
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Bloom, Harold (2003). Genius: A Mosaic of One Hundred Exemplary Creative Minds. New York: Warner Books. ISBN 978-0-446-52717-0.
- ^ Bloom, Harold (15. 12. 2010). „Fond Farewells”. TIME. Arhivirano iz originala 17. 08. 2013. g. Pristupljeno 15. 12. 2010.
- ^ Evans, Julian (28. 12. 2002). „The militant magician”. The Guardian. Pristupljeno 28. 12. 2002.
- ^ Vrbavac, Jasmina (2007). Tri i po: kritike (1. izd.). Zrenjanin, Novi Sad: Agora. str. 58—59.
- ^ Biografija na sajtu srpskog izdavača („Laguna“, Beograd)
- ^ Pilar del Rio: Književnost služi da otvori oči, „Večernje novosti“, 23. oktobar 2013.
- ^ Odabrana dela Žozea Saramaga u „Laguni“, Politika, 2. mart 2013.
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Bloom, Harold (2003). Genius: A Mosaic of One Hundred Exemplary Creative Minds. New York: Warner Books. ISBN 978-0-446-52717-0.
- Baptista Bastos (1996). José Saramago: Aproximação a um retrato., Dom Quixote
- T.C. Cerdeira da Silva, Entre a história e aficção: Uma saga de portugueses, Dom Quixote, 1989
- Maria da Conceição Madruga, A paixão segundo José Saramago: a paixão do verbo e o verbo da paixão, Campos das Letras, Porto, 1998
- Horácio Costa, José Saramago: O Período Formativo, Ed. Caminho, 1998
- Helena I. Kaufman, Ficção histórica portuguesa da pós-revolução, Madison, 1991
- O. Lopes, Os sinais e os sentidos: Literatura portuguesa do século XX, Lisboa, 1986
- B. Losada, Eine iberische Stimme, Liber, 2, 1, 1990, 3
- Carlos Reis (1998). Diálogos com José Saramago., Ed. Caminho, Lisboa
- M. Maria Seixo, O essential sobre José Saramago, Imprensa Nacional, 1987
- "Saramago, José (1922–2010)." Encyclopedia of World Biography. Ed. Tracie Ratiner. Vol. 25. 2nd ed. Detroit: Thomson Gale, 2005. Discovering Collection. Thomson Gale. University of Guelph. 25 Sep. 2007.
- Barroso, Donzelina (zima 1998). „Jose Saramago, The Art of Fiction No. 155”. The Paris Review.
Spoljašnje veze
[uredi | uredi izvor]- Žoze Saramago na sajtu IMDb (jezik: engleski)
- Bojanka Milatović: „Biblija je priručnik surovosti“ (portret Žozea Saramaga) Arhivirano na sajtu Wayback Machine (15. avgust 2016), E-novine (pristupljeno 17. oktobra 2012).
- Dragoslava Barzut: „Jevanđelje po Saramagu“, Pečat, 22. jun 2010.
- Ivan Velisavljević: „Saramago i njegovi hirovi“ Arhivirano na sajtu Wayback Machine (14. avgust 2016), Beogradski književni časopis, br. 27. jun 2012, 161-164.
- Muharem Bazdulj: „Beli listići u životu i literaturi (intervju sa Saramagovom životnom saputnicom Pilar del Rio)“, Vreme, 7. novembar 2013.
- U prvom licu – poklon knjiga ljubiteljima Saramaga, Internet stranica „Lagune“, 17. oktobar 2013.
- Laguna preporučuje: Priče s ovog i s onog sveta, Žoze Saramago, Telegraf, 6. februar 2014.
- Sandra Bakić Topalović: Žoze Saramago, Čovek protiv sistema, onlajn časopis Elle (pristupljeno 20. decembra 2015).
- Fernando Gomez Agilera, „Nedovršena knjiga, čvrsta volja“ (o nedovršenom Saramagovom romanu Helebarde, helebarde, kremenjače, kremenjače), Internet magazin Fenomeni (pristupljenjno 20. januara 2015).
- „Lagunin“ književni klub predstavio Saramagovog Kaina, Blic, 3. april 2015.
- Valentina Đorđević: Žoze Saramago, Jevanđelje po Isusu Hristu, internet magazin Pulse (pristupljeno 20. aprila 2015).
- Teofil Pančić, „Čudo i posledice“ (o Saramagovom romanu Zapis o pronicljivosti), Vreme, 14. januar 2016.
- Saramago: Prophet of our Times
- José Saramago Foundation
- The Unexpected Fantasist, a portrait of José Saramago, written by Fernanda Eberstadt and published August 26, 2007, in The New York Times Magazine
- Introduction and video of Saramago from "Heroes de los dos bandos" – Spanish Civil War –
- Interviews with Saramago in video Arhivirano na sajtu Wayback Machine (29. avgust 2019)
- Petri Liukkonen. "José Saramago". Books and Writers
- Translation of interview with Saramago in El País – 12-Nov-2005
- Saramago's Nobel Lecture
- Societies of Mutual Isolation, an essay on Saramago by Benjamin Kunkel from Dissent
- "The Year of the Death of Jose Saramago" in memoriam from n+1
- Jose Saramago's blog
- Video Saramago - Where's the democracy? na sajtu YouTube (English subtitles)
- "Raised from the Ground by José Saramago – review", Ursula K. Le Guin, The Guardian, 26 December 2012
- José Saramago Foundation official website
- A Casa José Saramago in Lanzarote Arhivirano na sajtu Wayback Machine (11. jun 2014)
- On Saramago, volume 6 of Portuguese Literary and Cultural Studies