Bitka na Krusima

Bitka na Krusima
Vreme	3. oktobar 1796.
Mesto	Krusi, Lješanska nahija
Uzrok	Mahmut-pašin pohod na Crnu Goru
Ishod	Ubjedljiva pobjeda crnogorskih i brđanskih plemena
Teritorijalne; promene	Piperi i Bjelopavlići se sjedinjavaju sa Crnom Gorom
Sukobljene strane
Crna Gora	Osmansko carstvo
Komandanti i vođe
Petar I Petrović Njegoš	Mahmut-paša Bušatlija†
Jačina
6.500[traži se izvor]	30.000[traži se izvor]
Žrtve i gubici
mali	veliki, ubijen Mahmut-paša Bušatlija

Bitka na Krusima bila je značajna bitka u toku crnogorsko-turskih ratova, jer je pobjeda nad Turcima dobijena zajedničkom borbom crnogorskih i brđanskih plemena. I u dotadašnjim borbama bilo je saradnje između Crnogoraca i Brđana, ali ona nije bila nikad tako prisna, ni brojno velika kao u bici na Krusima. Brđani su poslušno izvršavali naređenje vladike isto kao i Crnogorci, što se dotad nije dešavalo ni u jednoj zajedničkoj borbi. Tako se stvorio temelj za bližu saradnju između Crnogoraca i Brđana, a Piperi i Bjelopavlići, na svojim posebnim plemenskim skupštinama, donijeli su odluku (1796) da se konačno ujedine sa Crnogorcima, obavezujući se da će ispunjavati Vladičina naređenja. Ovim se crnogorska granica proširila do blizu Spuža, rijeke Morače i Rovaca.

Čim je ruski car doznao za crnogorsku pobjedu na Krusima, poslao je Vladici gramatu u kojoj je istakao zasluge Crnogoraca i Brđana u zajedničkoj borbi koju vode Rusija i Austrija protiv Turaka. Uz to je ruski car obavijestio Vladiku da će Crnoj Gori slati svake godine po 1.000 dukata kao poklon za opštenarodne potrebe, kako se ističe u gramati.

Pozadina

U to vrijeme trajao je rat između Rusije i Austrije protiv Turske. Vladari ove dvije države nastojali su da pobune balkanska plemena protiv Turaka. Crnogorci su bili spremni za borbu, ali su tražili da od saveznika pridobiju pomoć u vidu praha, olova i oružja. Mahmut-paša Bušatlija je već uveliko spremao pohod na Crnu Goru. Vladika Petar je poslao delegaciju u Beč sa molbom novom austrijskom caru Leopoldu II da mu pošalje praha, olova i hrane. Car je poslao 31.725 kg. baruta, 63.609 kg. olova, 137.000 komada kremena, 315 risova papira za fišeke, 2 topa sa lafetima i 300 dukata za troškove oko prenosa ovog materijala do Cetinja.

Ovoj bici je prethodila bitka kod Visočice (11. jula 1796), iz koje su Crnogorci i Brđani izašli kao potpuni pobjednici.

Pripreme

Crnogorsko-brđanska pobjeda kod Visočice podigla je samopouzdanje i kod onih brđanskih plemena koja su dotad živjela u miru sa Turcima. Mahmut paša se uplašio da se ustanak ne proširi na sve okolne krajeve, pa čim je izliječio rane dobijene u prošloj bici, vratio se u Skadar i spremao je nove snage za osvetu Crnogorcima. Susjedne paše nijesu mu mogle pomoći jer su svi bili zauzeti u ratu sa Austrijom. Sa vojskom, sakupljenom u Albaniji, Mahmut paša se zaputio ka Crnoj Gori, ali ovog puta ne direktno na Brda, nego na Crnu Goru sa ciljem da je pokori i uhvati vladiku i glavne plemenske glavare, pa kada uspješno izvrši taj plan, onda da konačno pokori Brđane. Prije odlaska zatvorio je sve turske pazare, kako bi prisilio Brđane glađu na pokornost, pa čak i na aktivnu pomoć u borbi protiv crnogorskih plemena. Ali nijedno brđansko pleme nije pristalo i pored svih prijetnji, da pomaže Turcima protiv Vladike, jer je Vladika već imao veliki autoritet, upravo toliki da se mogao uporediti sa autoritetom Šćepana Malog. Piperi i Bjelopavlići obavijestili su vladiku da može uvijek na njih računati u slučaju da Turci prodru u pravcu Cetinja.

Mahmut paša je brižljivije pripremao ovaj napad. Izabrao je sve najbolje jedinice koje je imao u svom pašaluku, a radi uspješnijeg komandovanja uzeo je sa sobom sedam francuskih oficira, koji su mu ranije došli u Skadar da pomognu Turcima u organizovanju borbe protiv Austrije i Rusije. Ovi francuski oficiri izradili su za pašu plan da konačno pokori Crnu Goru i Brda, da bi turske snage bile slobodne za borbu protiv glavnih neprijatelja — Austrije i Rusije.

U početku septembra Mahmut paša sa 30.000 Turaka došao je u Doljane, blizu Podgorice. Tu je po savjetu francuskih oficira, riješio da 20.000 Turaka pošalje na Pipere, Kuče i Bjelopavliće, ali samo toliko da ih drže prema sebi, da ne bi pošli u pomoć Crnogorcima, jer je protiv ovih trebalo da bude glavni i odlučujući napad. Vladika Petar I je osjetio svu ozbiljnost situacije u kojoj se našla Crna Gora. Poslao je izaslanike u Pipere i Bjelopavliće, sa kojima je od svih brđanskih plemena imao najprisnije veze, i u pismima zamolio njihove glavare da pošalju nekoliko ljudi u pomoć, a glavninu snaga da ostave za odbranu svojih plemena.

Na glas o opasnosti od Turaka pošlo je iz Brda više stotina ljudi, probijajući se kroz tursku vojsku. Znatan broj Župljana, Trebješana, Pipera, Bjelopavlića, Kuča, Rovčana i Moračana, u četama krišom, probijao se u pravcu Busovnika, gdje je logorovao Vladika sa oko 6.000 vojnika, očekujući turski napad.

Bitka

Nekoliko sati uoči bitke, kada su Turci počeli da ulaze u prva lješanska sela, Vladika je hrabrio svoju vojsku, predočavajući joj opasnost koja prijeti svim plemenima, ako Turci prodru u pravcu Cetinja.

Danas sa radosnim čuvstvom očekuje naš mili rod vaše viteške podvige vijencem pobjede ovjenčane čuti, a potom da vi dostojne pjesme spjevaju i vijence slave pletu... Vi i sami znate da su se Turci od vazda bojali, a i sad se boje Crnogoraca, boje se vitezova, koji nijesu vični crnim obrazom na svoj dom se povraćati”.^{[traži se izvor]}

Žestoka bitka vodila se na Krusima od ranog jutra 3. oktobra 1796. god. Uz gromoglasne ratne pokliče, Crnogorci žestoko napadoše Turke jataganima i mačevima. Nasta strašna sječa u mješavini. Krici i jauci miješali su se sa crnogorskim poklicima. Crnogorci probiše turski front u centru; nađoše se u turskoj pozadini. Okrenuše front i udariše Turke s leđa. U toku najžešće borbe, Bogdan Vukov Abramović, (Vuka mahnitoga), iz plemena (mjesta) Bjelice, (Katunska nahija) ubi Mahmut-pašu, odsječe mu glavu i donese je Vladici. Bogdan malo kasnije uzima prezime Bjelice po plemenu odakle je, umjesto Abramović, jer su u to vrijeme Crnogorci ratovali takođe između svojih susjednih plemena, što je tada najsnažnije karakterisalo identitet nekog Crnogorca - kom plemenu pripada. Krvnu osvetu među plemenima je uz mnogo truda, prvi u svom vremenu odvajao iz svijesti Crnogoraca sveti Petar Cetinjski, i počeo ujedinjenje Crnogoraca i stvaranje stabilne zemnje i zakona. Poslije Mahmut-pašine pogibije, kod Turaka je nastala panika i bježali su u paničnom strahu. U toj panici, Turci su se međusobno ubijali. Turke je spopala takva panika koju je teško zamisliti, jer su ih Crnogorci napadali i nemilosrdno sjekli sa svih strana. Ovo strašno klanje trajalo je oko četiri sata. Prilikom bježanja mnogi su se Turci udavili u Morači. Borba je prekinuta kada je posljednji Turčin prešao na lijevu obalu rijeke Morače. Turski poraz bio je potpun. Koliki su bili tačni gubici Turaka nije poznato; jer su se mnogi udavili, prelazeći rijeku. Na bojištu je nađeno preko 8500 Turaka. Crnogorski gubici bili su: 132 poginula i 237 ranjenika. Crnogorci su oteli 15 ratnih zastava i zaplijenili mnogo turskog oružja, baruta i drugog ratnog materijala.

Govor Petra I Petrovića Njegoša pred bitku

„

Blagosobrani vojnici i hrabri vitezi,

Evo opet dođe vrijeme, da ponovimo naše snažne mišice nad krvožednim agarjanskim rodom! Evo, velim, opet dođe vrijeme, da pokažemo osvjedočenu slavu i hrabrost i dostojnu obranu naše slobode, koju su nam naši blaženopočivši predci vjerno dohranili. Mene vaša osvjedočena hrabrost kod Martinića uvjerava, da ćete još silniji i mužestveniji u ovom drugom sraženiju biti. Vaše su mišice već ogrezle u tekućoj krvavoj neprijateljskoj rijeki. Vas su neprijatelji kao ljute risove razjarili i u vama silni duh hrabrosti, duh vitežtva diše. Ustremite se na neprijatelja naše vjere, našeg predragog imena srbskog i naše dražajše voljnosti, učinite, slavni vitezi! da današnjim danom pokažemo to što će vi vječni spomen među rodom i potomstvom ostaviti. Danas sa radostnim čuvstvom očekuje naš mili rod vaše vitežke podvige vijencem pobjede uvjenčane čuti, a potom da vi dostojne pjesme spjevaju i vijence slave pletu. Ne uztežite u žestokoj bitki vaše krijepke mišice, koje su se navikle junački megdan dijeliti. Budite složni sad više no igda protiv našeg obšteg neprijatelja i učinite ono, što vi dostojno vašem imenu odgovara.

Vi i sami znate da su se Turci od vazda bojali, a i sad se boje Crnogoraca, boje se srbskijeh vitezova, koji nijesu vični svoju postojbinu ostavljati, a još manje crnim obrazom na svoj se dom povraćati.

Pomolimo se milostnome Bogu, koji je svoju blagodat nad nama ne jednom pokazao u krvavim sraženijama, pak će isti velikij i pravedni Bog opet svoju milost nad svojim vjernim i njega ljubećim sinovima pokazati. Spomenite Boga sa mnom zajedno, koji vi je vazda pomagao, pak će i sad.

9. septembar 1796.

”

^[1]

Jovan Popović-Lipovac i Riječka nahija

Jovan Popović-Lipovac je čitao Novu Zetu i probudio je svog gosta u Građanima, Lazara Tomanovića, da mu prigovori što je u Novoj Zeti za bitku na Krusima napisao da su Katunjani slavili drugi Carev-laz. Jovan je dodao da nisu bili samo Katunjani, nego i cijela Riječka nahija. Iz toga se vidjelo kako su sva crnogorska plemena bila osjetljiva na to ako im se ne navede slava, zasluga... ^[2]

Reference

^ Projekat Rastko Cetinje
^ Tomanović 2007, str. 386.

Literatura

Jagoš Jovanović „Istorija Crne Gore”, 1995.
Tomanović, Lazar (2007). Putopisna proza. Gradska biblioteka i čitaonica Herceg Novi.

Spoljašnje veze

220 godina od bitke na Krusima (SPC, 19. septembar 2016) Arhivirano na sajtu Wayback Machine (27. septembar 2016)

[1] Projekat Rastko Cetinje

[FOOTNOTEТомановић2007386-2] Tomanović 2007, str. 386.

[1]

[2]