Fotografski atelje Milana Jovanovića

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Fotografski atelje Milana Jovanovića
Fotografski atelje Milana Jovanovića
Opšte informacije
MestoBeograd
OpštinaStari grad
Država Srbija
Vreme nastanka1903.
Tip kulturnog dobraSpomenik kulture
Nadležna ustanova za zaštituZavod za zaštitu spomenika kulture
beogradskonasledje.rs

Fotografski atelje Milana Jovanovića podignut je 1903. godine kao prvi i do danas jedini objekat zidan za potrebe snimanja i izrade fotografija. Njegov vlasnik, Milan Jovanović, dvorski fotograf rođen je 1863. godine u Vršcu. Njegov otac Stevan bio je ugledni vršački fotograf. Kao nastavljač tradicije krajem sedamdesetih godina devetnaestog veka odlazi u Beč da uči fotografiju. Sem fotografije, verovatno pod uticajem brata Paje Jovanovića koji u to vreme studira slikarstvo, pohađao je i časove slikanja. Po završenom školovanju usavršavao se u Parizu, Minhenu i Trstu, a potom, osamdesetih godina, dolazi u Beograd i otvara atelje u Knez Mihailovoj ulici. Srpski podanik je postao 1894. godine, a ubrzo zatim i dvorski fotograf.[1] Godina izgradnje ateljea poklapa se sa najznačajnijim periodom u stvaralaštvu Milana Jovanovića. Umetnički i tehnički kvalitet koji je tada postigao može se meriti sa ostvarenjima najznačajnijih fotografa tog vremena.

Potreba da se privuče ugledna klijentela i status koji je imao uslovili su da Milan Jovanović 1901. godine kupi parcelu u neposrednoj blizini dvora od Đorđa Simića, poslanika Srbije u Beču i angažuje arhitektu Milana Antonovića da mu projektuje zgradu za atelje.[2] Iako nije bilo mnogo uzora za građevinu ovakve vrste arhitekta je vešto uskladio zahteve ateljea tako što je izgradio delimično stakleni krov i time omogućio prisustvo neophodne svetlosti sa zahtevima novoformirane trgovačke čaršije otvaranjem dućana u prizemlju. Zahtevima vremena je odgovarala fasada oblikovana u duhu secesije sa dekorativnim kovinama i arhitektonskom plastikom izvedenom u terakoti.[3] Dominantan motiv zgrade fotografskog ateljea predstavlja bočni rizalit sa predstavom puta koji drže fotoaparat, ograda balkona prvog sprata i reprezentativna ulazna kapija.[4]

Fotografski atelje na spratu imao je sve potrebne uslove za nastanak fotografske slike jer je stakleni krov obezbeđivao dovoljno dnevne svetlosti bez koje u to doba fotografija ne bi mogla da nastane. Veliki, dobro opremljen atelje omogućavao je inscenacije sa brojnim učesnicima, ali i uvećanje portretnih fotografija do prirodne veličine.

Tridesetih godina dvadesetog veka fotografski atelje prestaje sa radom, a njegove prostorije zakupljuje zakupac modnog salona iz prizemlja. Prethodnih godina, prilikom adaptacije drugog lokala za potrebe savremenog Automatskog bifea izvršena je „modernizacija“ fasade tako što je izmenjen portal i prekriven limenom oblogom „suviše dekorativan“ balkon na prvom spratu.

Posle Drugog svetskog rata zgrada je nacionalizovana, prvi sprat je dodeljen „Beograd filmu“ za poslovne prostorije, dok su u prizemlju i nadalje ostali restoran i Modni salon Ercegovac. Ne zna se kada je zgrada dobila današnji izgled, odnosno kada je stakleni krov zamenjen limenim, a staklene fasadne površine zidom od opeke. Pretpostavlja se da je to bilo ili 1941. godine kada je bioskopska sala oštećena u bombardovanju Beograda ili posle useljenja Beograd filma.

Za zgradu fotografskog ateljea vezan je i bioskop Koloseum koji je u dnu parcele, kao privremeni objekat, podigao industrijalac Šonda 1911. godine Autentičan izgled Koloseuma nam nije poznat, ali se na osnovu svedočenja savremenika zna da je imao enterijer oblikovan u secesijskom maniru. Bioskop je u međuvremenu dograđivan i pregrađivan, oduziman i vraćan vlasnicima, menjao ime, ali je ostao u funkciji skoro do današnjih dana.

Ni fotografski atelje ni bioskop „Zvezda“ više nemaju nikakvu namenu. Nepravedno zapostavljeni, degradirani promenama vlasništva, objekti su ostavljeni da dotrajavaju umesto da budu istaknuti kao retkost i vrednost.

Fotografski atelje Milana Jovanovića proglašen je za spomenik kulture 1992. godine zbog toga što predstavlja jedini objekat takve vrste, što je vezan za ime fotografa koji je odredio tokove razvoja istorije srpske fotografije, što je delo Milana Antonovića (1868-1929), arhitekte od neprocenjivog značaja za istoriju beogradske arhitekture i što predstavlja značajno ostvarenje secesijske arhitekture.[5] („Službeni list grada Beograda“ 26/92).

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ M. Todić, Istorija srpske fotografije, Beograd 1993; B. Debeljković, Stara srpska fotografija, Beograd 2005
  2. ^ Vujović, Branko (2003). Beograd u prošlosti i sadašnjosti. Beograd: Izdavačka kuća Draganić. str. 219. 
  3. ^ Lj. Nikić, Arhitekta Milan Antonović, Urbanizam Beograda 51, Beograd 1979; D. Đurić Zamolo, Graditelji Beograda 1815-1914, Beograd 1981
  4. ^ V. Pavlović Lončarski, Zgrada fotografskog ateljea Milana Jovanovića, Glasnik DKS 17, Beograd 1993
  5. ^ V. Pavlović Lončarski, Fotografski atelje Milana Jovanovića, Beograd 2015

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]