Hrvatski jezik

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
hrvatski jezik
hrvatski jezik
Izgovor[xř̩ʋaːtskiː]
Govori se u Hrvatska
 Bosna i Hercegovina
 Srbija
 Crna Gora
Regioncentralna Evropa, jugoistočna Evropa
Broj govornika
5,5 miliona[1] (nedostaje datum)
latinica (hrvatska latinica)
Zvanični status
Službeni jezik u
 Evropska unija
 Hrvatska
 Bosna i Hercegovina
 Srbija (Vojvodina)
Priznati manjinski jezik u
RegulišeInstitut za hrvatski jezik i jezikoslovlje: Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika
Jezički kodovi
ISO 639-1hr
ISO 639-2hrv
ISO 639-3hrv
Područje na kome većina stanovnika govori hrvatski jezik (2006. godine)
Subotica je jedina opština u Vojvodini u kojoj je hrvatski službeni jezik (2003)

Hrvatski jezik je standardni južnoslovenski jezik kojim govori oko 5,5 miliona ljudi [2], uglavnom Hrvata, i neutvrđen broj hrvatskih iseljenika u obe Amerike, Australiji i Evropi. Sličan je standardnom srpskom jeziku (i srpski i hrvatski i bošnjački jezik, kao i crnogorski koji još nije doživeo punu lingvističku afirmaciju, standardizovani su na istom dijalektu - istočnohercegovačkom), a kao standardni jezik se 1991. izdvojio iz srpskohrvatskog jezičkog standarda. Hrvatska jezička norma (ali drugačijeg starijeg tipa) je postojala i pre stvaranja srpskohrvatskog standarda.

Priključkom Hrvatske Evropskoj uniji 1. jula 2013. godine, hrvatski je postao 24. službeni jezik te zajednice.

Hrvatski jezik kao sistem dijalekata[uredi]

Na dijalekatskom nivou, hrvatski jezik obuhvata čakavsko narečje (12% Hrvata), kajkavsko narečje (31 % Hrvata) i štokavsko narečje (57 % Hrvata).

Hrvatski (iz)govori u Hrvatskoj i BiH

Čakavskim narečjem govore samo Hrvati, dok kajkavskim govore i Slovenci a štokavskim dijalektom se služe prvenstveno Srbi, Bošnjaci, Crnogorci i oko polovine Hrvata. Od štokavskih dijalekata arhaičnim šćakavskim (tzv. slavonskim) govore samo Hrvati, novoštokavskim ikavskim (tzv. bosansko-dalmatinski dijalekat) i ijekavsko-šćakavskim (tzv. istočno-bosanski dijalekat) Hrvati i Bošnjaci, a novoštokavskim ijekavskim (tzv. istočnohercegovačko-krajiški dijalekat) Srbi, Bošnjaci, Crnogorci i Hrvati (oko Dubrovnika i Slunja). Hrvati u Gradišću (Austrija) služe se posebnim, gradišćansko-hrvatskim jezikom koji je čakavsko-štokavski amalgam (sličan polučakavštini Gacke oko Otočca), a u okolnim zemljama (Mađarska, Slovačka) mešavinom štokavskih, čakavskih i kajkavskih dijalekata. Hrvati u italijanskoj pokrajini Molise govore ikavsko-štokavskim dijalektom, a Hrvati Krašovani u Rumuniji i Janjevci na Kosmetu služe se torlačkim dijalektom.

Istorija hrvatskog jezika do „Hrvatskog narodnog preporoda“[uredi]

Od 9. do 11. veka dolazi do pojave pismenosti na crkvenoslovenskom ili staroslovenskom jeziku, prvom opšteslovenskom književnom jeziku temeljenom na jednom južnomakedonskom dijalektu iz okoline Soluna. Vremenom se razvijaju i nacionalne redakcije tog jezika (češka, bugarska, hrvatska, srpska, ruska, ...), obeležene glasovnim i drugim jezičkim karakteristikama koje odražavaju raslojavanje slovenskih jezika u pisanom nasleđu. Prvo pismo hrvatskog jezika bila je glagoljica, za koju se pretpostavlja da su je u Hrvatsku doneli učenici otaca slovenske pismenosti Ćirila i Metodija. Hrvatska glagoljica je od početne oble postala, u sledećim vekovima, uglastom. No, ubrzo se javlja i drugo pismo, ćirilica (nastala izvorno u Bugarskoj u Preslavu), koja je, došavši u zapadne krajeve takođe prošla kroz više grafijskih i pravopisnih izmena, te je tako nastao specifični vid ćirilice, bosančica, u upotrebi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Latinica ulazi u hrvatski jezik kasnije, u 14. veku, tako da do 1300-ih Hrvati pišu na tri pisma: glagoljici, bosančici ili zapadnoj ćirilici i latinici.

Baščanska ploča, delo rane hrvatske pismenosti

Prvi pisani spomenici Hrvata na slovenskom jeziku su Baščanska ploča (ostrvo Krk, 11. vek), Humačka ploča (10.-11. vek, Humac kod Ljubuškog u BiH), Valunska ploča (Istra, 11. vek), Mihanovićevi i Grškovićevi fragmenti (12. vek, negde u regionu Huma ili Bosne). To su tekstovi na staroslovenskom sa elementima narodnog govora, pisani uglavnom glagoljicom, uz izuzetak Humačke ploče, na kojoj nalazimo nekoliko glagoljičkih slova uz tekst na bosančici. No, zlatno doba pismenosti i književnosti na hrvatsko-crkvenoslovenskom pada kasnije, u 14. i 15. vek (Misal kneza Novaka, Hrvojev misal, Petrisov zbornik, Berčićeva zbirka). Ta vrsta književnosti uglavnom prestaje sredinom i krajem 15. veka, kada počinje da dominira produkcija na narodnom jeziku sva tri hrvatska dijalekta.

Od 12. do 15. veka, na području od Sutle do Timoka dolazi do pojave dijalekatske diferencijacije koji se mogu, za govornike hrvatskoga, podeliti u tri dijalekta: najstariji čakavski, štokavski i kajkavski.

Prvi se od crkvenoslovenske matrice odvojio čakavski dijalekat. Primeri toga dijalekta su Vinodolski zakonik (1288.) i Istarski razvod (1275, prepis 1325). Čakavski dijalekat je do turske najezde u 15. veku pokrivao veliko područje severozapadne Hrvatske južno od Kupe, Like, dela zapadne Bosne do Une, Dalmacije i praktički sva ostrva. U 14. i 15. veku se snažno afirmisao čakavski kao prvi hrvatski književni jezik koji je postojao zajedno sa čakavsko-crkvenoslovenskim amalgamom, te čakavsko-štokavskom (šćakavskom) smešom u velikom delu Bosne. Vrhunac postiže književnost pisana hrvatskim čakavskim književnim jezikom od 15. do 17. veka, kada nastaju dela Marka Marulića, Hanibala Lucića, Petra Zoranića, Petra Hektorovića... obuhvativši velik broj žanrova: lirsku poeziju, ep, dramu, roman, poslanice i zapise. Takođe, prvi hrvatski rečnik, delo Fausta Vrančića iz 1595, pretežno je čakavskog idioma.

Vinodolski zakonik, delo rane hrvatske pravne regulative

Štokavski dijalekat je zasvedočen, kao i čakavski, prvo u mešavini sa crkvenoslovenskim. Problematično je pitanje koji hrvatski tekst možemo da smatramo kao prvi (ili među prvima) na štokavštini. Nesporno je da je prvi celoviti spis «Vatikanski molitvenik», nastao oko 1380—1400. u Dubrovniku kao prepis sa čakavskoga originala. Radi se o poluštokavskom (šćakavskom) tekstu na narodnom jeziku. No, i pre toga su se pojavljivali tekstovi na mešavini narodnog štokavskog i crkvenoslovenskog jezika- na primer, diplomatski spisi iz područja Dubrovnika, Huma i Bosne. Paleografi smatraju da su rani hrvatski štokavski (šćakavski) tekstovi nastali u dubrovačkoj i nekim bosanskim i humskim kancelarijama. Pravi procvat književnost na hrvatskom poluštokavskom književnom jeziku doživljava krajem 15. veka u Dubrovniku, u delu legendarnog dvojca Džore Držića i Šiška Menčetića: doduše, taj dijalekat se može posmatrati kao poluštokavski protkan velikim brojem čakavskih elemenata, odnosno jekavska čakavština kao danas Lastovo i Janjina.

Kasniji majstori već prave štokavske književnosti koja u 16. veku pokriva poeziju, ep, dramu i prevodne verske tekstove Marin Držić, Dominko Zlatarić, Mavro Vetranović, Ivan Gundulić, Junije Palmotić i Ignjat Đurđević. U 17. veku se književnost na štokavskom dijalektu proširila među Hrvatima u Bosni (Matija Divković, Stjepan Matijević, Pavao Posilović), a u 18. veku je obuhvatila i Slavoniju i Dalmaciju, uz već postojeće Bosnu, Hercegovinu i Dubrovnik. Idiom se razlikovao od kraja do kraja, i menjao se tokom vremena: česta je pojava čakavsko-štokavske (šćakavske) mešavine, ijekavsko-ikavske (posebno u Dubrovniku i istočnoj Bosni), kao i pisama: u Dubrovniku i Dalmaciji je latinica brzo istisnula bosančicu koja se duže, do sredine 18. veka održala među franjevcima u Bosni. Na poluštokavskom (šćakavskom) su napisane i prva hrvatska gramatika (Bartol Kašić, 1604.), te prvi opsežniji hrvatski rečnik (Jakov Mikalja, preko 25.000 reči.) Središta hrvatske štokavske pismenosti i književnosti su Dalmacija s Dubrovnikom, Bosna i Hercegovina i Slavonija.

Kajkavski dijalekat najkasnije ulazi u hrvatsku književnost, 1573. s «Dekretumom» Ivana Pergošića. Kajkavština se brzo nametnula kao snažan idiom zbog političko-upravne važnosti kajkavskih krajeva, koji većinom nisu pali pod Turke. Od 16. do 18. veka niz pisaca, među kojima su najpoznatiji Blaž Đurđević, leksikograf i pisac Andrija Jambrešić i Tituš Brezovački, afirmiše kajkavski dijalekat koji je na početku 19. veka ostao jedinim «konkurentom» štokavštini za opštehrvatski jezik.

Izuzetno je zanimljiva i istovremena pojava književnog interdijalekta na kojem prva značajna dela u 16. veku objavljuju Antun Dalmatin i Stjepan Konzul Istranin. Taj mešani kajkavsko-čakavsko-štokavski jezik karakterističan je za tzv. Ozaljski književni krug, koji su vodile velikaške familije Zrinski i Frankopani. Pored njih, važna dela na tom hibridnom idiomu dali su još Pavao Riter-Vitezović u svom epu, te Belostenec u golemom rečniku od preko 2.000 stranica. Taj interdijalekat doživljava javni slom od 1671, zajedno s padom Zrinskih i Frankopana. Ipak i posle toga neki književnici u Hrvatskoj pišu ovim interdijalektom - npr. donedavna Stjepko Težak i danas najviše M. H. Mileković, a sada je to ponovo na internetu postao zvanični jezik nove Čakavsko-kajkavske Viki-enciklopedije od 2007. Isti interdijalekat je već vekovima bio i narodni govor dela severozapadne Hrvatske (8% stanovništva), te ga još danas koriste mesta Ozalj, Fužine, Buzet i mnoga sela u slivu Mirne, Kupe, Mrežnice, Sutle itd.

Sumarno, može se reći sledeće. Hrvati su pisali na tri pisma:

Hrvatski jezik je izražavan na jednom opšteslovenskom jeziku, tri narodna dijalekta koja su postala književnim jezicima, te jednom interdijalektu:

  • staroslovenskom ili crkvenoslovenskom (od 10/11. veka do, uglavnom, 15. veka)
  • čakavskom dijalektu i čakavskom književnom jeziku (od 13. v. do, uglavnom, 17. veka)
  • štokavskom dijalektu i štokavskom književnom jeziku (od 14. veka do Preporoda)
  • kajkavskom dijalektu i kajkavskom književnom jeziku (od 15/16 v. do Preporoda)
  • na čakavsko-štokavsko-kajkavskom interdijalektu koji je dao dela uglavnom u 16. i 17. veku

Ilirski pokret i 19. vek: dovršetak standardizacije[uredi]

U Hrvatskoj su bile tog vremena na vidiku, sve do početka 19. veka, samo dve klase: sveštenici romanizirani, i plemstvo mađarizirano. U borbi za jezik, idući za sveštenicima, tražili su latinski; ali pod većom vlašću plemstva, pomognutog iz Budima, morali su primiti, kao obavezan školski jezik, mađarski.

Trajnim tekovinama ostaju Gajeve zasluge na konačnom formiranju latinične grafije. Formalno, Gaj je standardizovao latiničnu grafiju u nekoliko pokušaja. U početku su mu rešenja išla putem ideja Ritera Vitezovića, no, kasnije je preuzeo češke dijakritičke znakove (č, š, ž), sam izmislio digrafe lj, nj, dž, iz poljske grafije uzeo ć, a kasnije je Đuro Daničić predložio grafem đ. Pravopis je Gaj, uz glavne ilirske gramatičare Babukića i Antuna Mažuranića, oblikovao po češkom uzoru, tj. umesto dominantne hrvatske fonološke/glasovne tradicije kakva je preovlađivala u Dubrovniku (kultnom mestu Iliraca), uzeo je morfonološku/etimološku. Po glasovnom pravopisu beleže se promene u izgovoru (sladak/slatko, iz-puniti/ispuniti..), a po etimološkom ne (sladak/sladko, izpuniti..).

Jedan od značajnijih jezičko-političkih događaja toga doba je tzv. Bečki dogovor iz 1850., ili sporazum 5 hrvatskih pisaca i filologa (Ivan Mažuranić, Dimitrija Demetar, Vinko Pacel, Stjepan Pejaković, Ivan Kukuljević Sakcinski) i 2 srpska (Vuk Karadžić, Đuro Daničić), u organizaciji poznatog slovenačkog slavista Franca Miklošiča. Taj sporazum je nastao kao posledica inicijativa Austrijske vlade da se ujednači pravna terminologija, jer je «zemaljski jezik» na više područja prestajao da bude nemački. Suštinski, radilo se o shvatanjima da su hrvatski i srpski jedan jezik, pa ga treba ujednačiti u svim vidovima.

Posle preporoda, jača hrvatska nacionalna ideologija pod vođstvom Ante Starčevića (koji je smatrao da hrvatski jezik treba da ima ekavsku osnovu- taj pokušaj je propao), kao i hrvatska verzija jugoslovenstva (Štrosmajer, Rački). Osnivanjem Jugoslavenske Akademije u Zagrebu, druga polovina 19. veka je u Hrvatskoj obeležena borbom tzv. filoloških škola, među kojima se ističu dve: Zagrebačka, u neku ruku nastavljač Ilirskog pokreta (glavni protagonisti gramatičar Adolfo Veber Tkalčević i leksikograf Bogoslav Šulek), te «hrvatskih vukovaca», ili sledbenika ideja srpskog jezičkog reformatora Vuka Karadžića. Zagrebačka škola je dominirala od 60-ih godina do kraja 19. veka, kada «vukovci» ili mladogramatičari (nazvani po dominantnom pravcu u filologiji tog vremena) uspevaju, uz političku podršku mađaronskih vlasti, da izvrše prevrat na nekoliko polja, od kojih su najvidljiviji u pravopisu i nekim vidovima morfologije.

Zagrebačka škola je bila naslednik ilirskih ideja, pa je hrvatski jezik pokušavala i u 1870e-im godinama i kasnije oblikovati u mnogim vidovima pazeći na ostale slovenske jezike (slovenački, ruski, češki..). Stoga njihovo insistiranje na etimološkom pravopisu, razlikovanju padeža u množini, obzir prema ostalim hrvatskim dijalektima, te neke druge karakteristike. Najznačajnija dela Zagrebačke škole ostaju veliki rečnici Bogoslava Šuleka u kojima je izgradio modernu hrvatsku civilizacijsku terminologiju na svim poljima, tako da je hrvatski (i ne samo hrvatski) nezamisliv bez njegovih neologizama (pojam, vodovod, olovka, nogostup, veleizdaja, kišobran, računovođa..)

Mladogramatičari ili „hrvatski vukovci“ se dele u dve ili tri generacije, no, najveći uticaj su imali oni na prelazu 19. u 20. vek (njih možemo zvati i mladogramatičarima, dok vukovce iz 1840e-ih i 1850e-ih ne, jer se radilo o amaterima i simpatizerima ideja Vuka Karadžića o obliku narodnog jezika). Najistaknutiji mladogramatičar je bio filolog i prevodilac Tomo Maretić, a uz njega Ivan Broz i Franjo Iveković. Trajna ostvarenja mladogramatičara su na dva polja: pravopisa (koji je po glasovnom načelu napisao 1892. Ivan Broz), te gramatike i jezičke istorije (velika gramatika Tomislava Maretića). Na polju leksikografije mladogramatičari su imali delomičan uspeh: sledbenici ideja Karadžićevog najboljeg nastavljača, Đure Daničića, držali su se pravila koja nisu na glavnoj liniji hrvatskoga jezika, pa je veliki rečnik JAZU/HAZU, kojeg su oni uređivali do 20-ih i 30-ih godina 20. veka, u tom delu dobrano zastareo. Dakle, može se zaključiti: trajne su zasluge mladogramatičara stabilizacija hrvatskoga pravopisa na glasovnoj osnovi, te utemeljenje standardnog jezika na novoštokavštini.

Hrvatski standardni jezik[uredi]

Među hrvatskim lingvistima ne postoji saglasnost o tome od kada «datira» hrvatski standardni jezik. Navešćemo samo dominantne stavove.

Većina hrvatskih lingvista se slaže da bi hrvatski standardni jezik, da nije bilo turske invazije, bio osnovan na amalgamu čakavštine i štokavštine (približno kao gorepomenuti Ozaljski krug), s mnogo značajnijim udelom crkvenoslovenskoga. Štokavski, ili novoštokavski je postao temeljem hrvatskom standardnom jeziku zbog društvenih okolnosti koje su potisnule čakavski dijalekat na margine hrvatskog etničkoga prostora i dovele do slabljenja kulture zasnovane na njemu. Veoma brzo širenje književne produkcije (umetničke i liturgijske književnosti) na štokavskom vernakularu iz kojega je eliminisana većina crkvenoslovenskih oblika, dosta je brzo ukazala na to u kome će se smeru kretati standardizacija hrvatskog. Takođe, većina hrvatskih lingvista slažu se sa mišljenjem uglednog lingvista Dalibora Brozovića: «Hrvatska jezična povijest naoko možda nije svagda dovoljno jasno slijedila svoj cilj, ali je put k njemu ipak prilično jasan. Glagoljična su se i ćirilična hrvatska dela prelagala u latinicu, ali obratnih postupaka nije bilo. Kajkavski su i čakavski pisci pisali i štokavski, ali obrnuti postupci nisu poznati. Nenovoštokavski štokavci prihvaćali su novoštokavsku osnovicu, ali se nije događalo obrnuto. Ikavci pišu i ijekavski, ali ne i obrnuto.» Isto, većina hrvatskih lingvista smatraju da su glavne karakteristike hrvatskoga izražene u tri tačke:

  • hrvatski jezik je tvorben, tj. njegova je bitna karakteristika jezički purizam ili sklonost zamenjivanju tuđih reči domaćim neologizmima
  • hrvatski se oslanja na viševekovnu jezičku i književnu baštinu na narodnom jeziku (preko 7 vekova) i iz nje crpi
  • trodijalekatnost, tj. činjenica da se hrvatski kao sistem dijalekata sastoji od kajkavskog, čakavskog i štokavskog, dovodi do posledice da novoštokavski, iako temelj hrvatskoga standarda, nema status «jezičkoga sudije» i reči iz ostala dva dijalekta delom bivaju asimilirane u hrvatski standardni jezik, ali pritom gramatika, fonetika i sintaksa ostaju novoštokavske.

Neki ističu da su to i suštinske karakteristike koje odvajaju hrvatski od ostala dva jezika takođe osnovana na novoštokavštini, srpskog i bošnjačkog- više nego popis razlika na svim poljima, od fonetike do rečnika.

Što se tiče postanka standardnoga jezika, dominiraju tri stava:

  • po jednom klasičnom stavu, koji je dosad najrašireniji, hrvatski standardni jezik počinje oko 1750, snažnim procesom društveno-jezičke unifikacije prvenstveno preko opštenacionalnih «bestselera», Kačić Miošićevog «Razgovora ugodnog naroda slovinskoga» i «Satira» Matije Antuna Relkovića. Po tome mišljenju, tada se odvijala dvosmerna standardizacija, kajkavska na hrvatskom severozapadu i novoštokavska u drugim delovima, a Hrvatski narodni preporod je značio napuštanje manjinske kajkavske i prihvatanje većinske novoštokavske, uz konačnu stabilizaciju hrvatske latiničke grafije.
  • po drugom (novijem) stavu, insistira se da je pojam standardnog jezika preuzak i previše uslovljen društvenim okolnostima, pa se predlaže ostanak preovlađujućeg naziva književni jezik. Po tome mišljenju, za neki nacionalni jezik se može reći da počinje kada se pojavi jezički idiom na kojemu je zasnovan budući standardni jezik, i to u dovoljno sličnom obliku da nema većih razlika u morfosintaksi. Ako se uzmu ti kriterijumi, hrvatski književni jezik počinje krajem 15. veka, dakle u razdoblju 1480—1500, u delima Šiška Menčetića i Džore Držića.
  • treći stav je kompromisno rešenje po kojemu hrvatski književni, pa i standardni jezik, počinje u doba baroknog slavizma (1600—1650). Tada su ostvareni proboji na najznačajnijim poljima: napisane su i objavljene reprezentativne gramatike i rečnici (Bartol Kašić, Jakov Mikalja), objavljena su glavna dela umetničke (Ivan Gundulić, Ivan Bunić) i liturgijske književnosti (Bartol Kašić, Matija Divković). Pristalice tog stava ukazuju da je jezički oblik toga doba potpuno moderan, čak i moderniji od onoga kako pre (1500-ih), tako i kasnije (1750-ih), te da je jezičku standardizaciju zapravo najvažnije delo «Ritual rimski» Bartola Kašića, katolički obrednik od preko 400 stranica, napisan na štokavštini, i koji je služio kao glavni verski obrednik do 1929, u svim hrvatskim krajevima- i kajkavskim i štokavskim.

20. vek: jezik i politika[uredi]

U jugoslovenskoj državi, stvorenoj 1918. godine, uprkos centralističkom uređenju i po Vidovdanskom ustavu proklamovanom „srpsko-hrvatsko-slovenačkom jeziku“ kao službenom, hrvatska jezička norma nije bitno narušavana. Sve do pedesetih godina (izuzev neuspelih endehaških jezičkih eksperimenata) odvija se proces nesmetanog razvoja hrvatskog jezičkog standarda.

Neposredno posle rata nije bilo „vidljivo izraženih nacionalnih suprotnosti“.[3] Početkom pedesetih godina privredna kriza budi uspavane nacionalne duhove. Kao odgovor na jačanje nacionalizama Partija forsira jugoslovenstvo kao koncept pomoću kojeg bi se prevazišli međunacionalni sukobi, a srpsko-hrvatska sloga bi bila okosnica budućnosti Jugoslavije. Jedna od sastavnica tog koncepta je i jezičko povezivanje sličnih jezika Srba i Hrvata, zasnovanih na štokavskoj dijalekatskoj osnovi, jer se zbog drugačijih dijalekatskih osnova nije moglo računati na Slovence i Makedonce. Novosadski dogovor o zajedničkom srpskohrvatskom/hrvatskosrpskom književnom jeziku iz 1954. je vrhunac tih nastojanja. Iza proklamovane ravnopravnosti ijekavskog i ekavskog narečja krile su se dve tendencije vlasti. Jedna je bila da se ekavski dijalekat nametne kao službeni na celom srpskohrvatskom jezičkom prostoru preko saveznih i partijskih organa, te armije. Druga tendencija je bila da se potisne ćiriličko pismo u srpskim krajevima i latinica inauguriše kao zvanično pismo.

Padom Aleksandra Rankovića dolazi do sloma unitarističke koncepcije, pa samim tim i do dotadašnje jezičke politike. U Zagrebu dolazi do otpora „veštačkom ujednačavanju i procesu potiskivanja posebnosti nacionalnih kultura“.[4] Tako su Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske i još 16 naučnih i kulturnih institucija donijele „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“) 1967. godine. U Deklaraciji se poziva na suverenost hrvatskog naroda, koji je ostvaren u NOB-u i na „neotuđivo pravo svakog naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom“.[5]

Ovakva traženja kulminirala su za vreme separatističkog i antisrpskog hrvatskog pokreta iz 1971. godine (MASPOK ili Hrvatsko proljeće) i prikazivala su hrvatskoj publici zalaganje za zajedništvo kao srpski unitaristički pritisak.

Trojica hrvatskih lingvista (Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš) su 1971. objavili pravopisni priručnik „Hrvatski pravopis“, koji je ubrzo od strane vlasti zabranjen i sve kopije su uništene. Međutim, jedna kopija je preživela, i objavljena je u Londonu. Otuda tome Pravopisu popularni naziv Londonac.

Partijske čistke u Hrvatskoj 1971. i 1972. godine samo dovode do pritajenja celog pokreta, a samim time i u jezičkim pitanjima.

Labavljenje partijske kontrole nad društvom osamdesetih godina dovodi do oživljavanja celog jezičko-političkog pokreta. Umesto službenog naziva „hrvatskosrpski jezik“ u Hrvatskoj se krajem osamdesetih godina, uprkos negativnoj oceni naziva od strane saveznog ustavnog suda, sve više koristi naziv „hrvatski ili srpski jezik“.

Jezik postaje prvorazredno političko pitanje, što potvrđuje i novi hrvatski ustav iz 1990. godine kojim je hrvatski jezik proglašenim službenim jezikom u Republici Hrvatskoj.

U samostalnoj hrvatskoj državi jeziku se pridaje posebna pažnja. Forsira se, opet od vlasti, veštački jezički puritanizam i arhaizacija jezika[traži se izvor], a i masovno se kuju nove reči radi što većeg razlikovanja od srpskog jezika.[traži se izvor] Uprkos svim puritanističkim nastojanjima hrvatski jezik je danas zapljusnut anglizmima, protiv kojih se sada hrvatski jezikoslovci mnogo teže bore nego protiv srpske „kulturne agresije na Hrvatsku“.[4]

Hrvatska abeceda[uredi]

  A a   B b   C c   Č č   Ć ć   D d   Dž dž
  Đ đ   E e   F f   G g   H h   I i   J j
  K k   L l   Lj lj   M m   N n   Nj nj   O o
  P p   R r   S s   Š š   T t   U u   V v
  Z z   Ž ž   (ie)   (ŕ)

Vidi još[uredi]

Reference[uredi]

  1. ^ Croatian | Ethnologue
  2. ^ „Hrvatski”. 2001 - 2004.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |date= (pomoć)
  3. ^ Matković 1999, str. 224.
  4. 4,0 4,1 Matković 1999, str. 228.
  5. ^ Matković 1999, str. 229.

Literatura[uredi]

Spoljašnje veze[uredi]