Jure Francetić
Jure Francetić | |
---|---|
Lični podaci | |
Puno ime | Juraj Francetić |
Datum rođenja | 3. jul 1912. |
Mesto rođenja | Prozor, kod Otočca, Austrougarska |
Datum smrti | 27. decembar 1942.30 god.) ( |
Mesto smrti | Slunj, Kraljevina Jugoslavija (dejure) NDH (defakto) |
Vojna karijera | |
Vojska | Ustaška vojnica |
Jedinica | Crna legija |
Učešće u ratovima | Borbe za istočnu Bosnu 1942. |
Odlikovanja | Gvozdeni krst |
Juraj „Jure” Francetić (Prozor kod Otočca, 3. jula 1912 — Slunj, 27. decembra 1942) je bio ustaša i pukovnik Ustaške vojnice. Pre Drugog svetskog rata bio je student i ustaški emigrant. Za vreme NDH postao je ustaški pukovnik i komandant Crne legije koja je izvršila mnogobrojne masovne zločine nad srpskim i jevrejskim življem i pripadnicima NOP.[1][2] Kasnije je postao komandant svih jedinica Ustaške vojnice u Bosni i Hercegovini.
Biografija
[uredi | uredi izvor]Francetić je rođen u Otočcu 3. jula 1912.[3][4] Posle završene gimnazije upisao se na studije prava u Zagrebu, gde se pridružio ustaškom pokretu. Ubrzo nakon toga bio je proteran iz Zagreba na pet godina zbog svojih antijugoslovenskih političkih aktivnosti. U Otočcu, gde je bio proteran, je ostao neko vreme i marta 1933. je emigrirao u Italiju. Položio je ustašku zakletvu u kampu Borgotaro 24. aprila 1933. Sledeće četiri godine je proveo u Austriji, Italiji i Mađarskoj. U Mađarskoj se pridružio ustaškoj terorističkoj grupi čiji je kamp bio u Jankapusti, pod novim, konspirativnim imenom 'Laslo'.[5]
Posle atentata na kralja Aleksandra Musolini ga je internirao na Sardiniju nakon pritiska jugoslovenske vlade. Nakon opšte amnestije u Kraljevini Jugoslaviji, Francetić se vratio u Jugoslaviju novembra 1937. godine,[6] ali je odmah nakon toga zatvoren i proteran u Otočac. Sledeće godine se vratio i Zagreb da bi završio studije prava, ali je bio prisiljen da ode u vojsku. Krajem 1940. je ponovo zatvoren u Zagrebu zbog telegrama-čestitke koju je poslao Jozefu Tisou, regentu novoformirane satelitske države Slovačke. Ponovo je bio interniran u Otočac. Posle zapaljivog nacionalističkog govora koji je održao na jednoj lokalnoj školskoj proslavi Nove godine pobegao je u Nemačku (12. januara 1941) da bi izbegao hapšenje i zatvor.[4]
Drugi svetski rat
[uredi | uredi izvor]Jedino vojničko obrazovanje i oficirski čin Francetić je stekao služeći vojsku u Kraljevini Jugoslaviji. Postao je rezervni podoficir u činu narednika.[7] O Francetićevom vojničkom obrazovanju i iskustvu Eugen Dido Kvaternik, ustaški ideolog, je napisao: „On nije imao niti osnovnog vojničkog znanja ni izobrazbe, niti je imao smisla za osnovnu vojničku organizaciju."[8]. Posle formiranja Nezavisne Države Hrvatske aprila 1941, Francetić je bio glavni ustaški predstavnik.[9] Francetić i deset drugih ustaša su organizovali Crnu legiju. Francetić je postao komandant Crne legije u činu pukovnika ustaške vojske. Kvaternik je verovao da je Francetić „rođeni gerilac i sin naše brdovite Hercegovine” - što je bio dovoljan razlog da bude vojni komandant u Bosni i Hercegovini.[10] Francetićeve ustaše su preuzele upravu lokalne državne administracije i otpustile sve državne službenike i učitelje koji su bili kategorisani kao „Srbijanci”, a takođe i one koji su bili Jevreji. Ubistva, zatvaranja i masovne deportacije Srba i Jevreja su bile svakodnevne aktivnosti Francetićevih ustaša - zasnovane na ustaškoj politici i pravdane zvaničnom ustaškom politikom koja je zahtevala totalno istrebljenje Jevreja i pokolj, progon Srba i njihovo prisilno pokatoličavanje u Bosni i Hercegovini.[11] Francetić je lično učestvovao u hapšenju, zatvaranju i ispitivanju istaknutih Srba i Jevreja i njihovih vođa (Miskin, Albahari)[12] i direktno naredio da se neki od njih ubiju.[13] Štaviše, Francetić je pretvorio svoj stan na Alifakovcu u Sarajevu u zatvorsku kuhinju i perionicu rublja.[14]
Deklarisani cilj Crne legije je bio odbrana granice tadašnje Hrvatske sa Srbijom, granice koja je u ratno doba bila na reci Drini. Način „odbrane” teritorijalne celovitosti ND Hrvatske se sastojao u masovnom pokolju i deportaciji Srba u Bosni i Hercegovini. Propagandisti Legije su prikazivali ovu „odbranu” kao zakoniti čin hrvatske države i zaštitu njenih granica, te zaštitu „nevinih hrvatskih i muslimanskih seljaka od pljačke kukavičkih i rasno degenerisanih srpskih i komunističkih bandita čiji je cilj bio uništiti hrvatsku državu”.[15] Ustaška neviđena bestijalnost ispoljena prema Srbima i Jevrejima je prisilila nemačku vojnu komandu da zahteva Francetićevu smenu sa položaja komandanta Crne legije. Pavelić se suprotstavio Nemcima i čak unapredio Francetića u komandanta svih ustaških jedinica u Bosni i Hercegovini.[16]
U predratno vreme u Bosni i Hercegovini je živelo 15.000 Jevreja. Oko 3.000 jevrejskih žena i dece je internirano u logor Kruščice, a kasnije prebačeno u logore Jasenovac i Stara Gradiška.[17] Dodatnih 7.000 bosanskih Jevreja je direktno transportovano u logor Jasenovac. U septembru 1942. ustaška vlada smenila je Francetića i grupu visokih ustaških zvaničnika u Bosni, verovatno da bi se popravili odnosi sa muslimanskim stanovništvom.[18]
Na konferenciji održanoj 6. maja 1942. u Sarajevu, kojoj su, između ostalih, prisustvovali i komandujući general i zapovjednik u Srbiji general Paul Bader, kao i Edmund Glez fon Horstenau, opunomoćeni general Vermahta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, raspravljalo se o vojno-političkoj situaciji u okupiranoj Jugoslaviji, rezultatima operacije Trio i politici ustaške države prema Srbima. General Bader otvorio je konferenciju riječima: „Namera hrvatske vlade bila je istrebljenje svih Srba u Hrvatskoj.“ Nakon toga, general fon Horstenau se otvoreno žali na ustaška zvjerstva, ali general Bader o pukovniku Francetiću daje sljedeću opasku:
Gen. fon Glez: Ako ne prestanu grozote u Hrvatskoj, neće nikad biti mira. Dok se na teritoriji Ozrena pregovara i daju ustupci (priznavanje srpske manjine, sloboda veroispovesti, učešće u borbi protiv komunista), nastavlja se klanje srpskog stanovništva u istočnoj Bosni. Gen. Bader: Francetić je dobar komandant. Više puta je garantovao za svoje jedinice ali još bez potpunog rezultata. Posledice toga: nemačke jedinice za zatvaranje granice i dalje puštaju srpske izbeglice preko Drine. Mi smo trenutno upućeni na ustaše pošto nedostaju druge snage. Francetić je nacionalni heroj.[19][20]
Smrt
[uredi | uredi izvor]Francetić je umro 27. decembra 1942. godine. Dana 22. decembra 1942. godine partizani su teško oštetili avion kojim je Francetić leteo za Gospić i prisilili ga da sleti pored sela Močile kod Slunja,[21] što je bila teritorija koju su kontrolisali partizani. Francetića i njegovog pilota su odmah uhvatili partizani, ali ih nisu mogli odbraniti od seljaka koji su ih izboli vilama i roguljama.[22][23] Teško ranjen Francetić je bio prebačen u partizansku bolnicu gde su hirurzi pokušali da mu spasu život da bi ga zamenili za 100 jasenovačkih logoraša, ali nisu u tome uspeli.[24]
Francetićevu smrt su ustaše držale u tajnosti sve do početka marta 1943. godine. Zvanična vest o njegovoj smrti je objavljena 31. marta 1943. i isti dan proklamovana osmodnevna državna žalost u ND Hrvatskoj.[25]
Pokušaji rehabilitacije
[uredi | uredi izvor]Memorijalnu plaketu u čast ovog ustaškog vođe je bila postavila ustaška Asocijacija ratnih veterana „Hrvatski domobran” u Slunju, juna 2000. godine.[26][8] Vlada Ivice Račana nije reagovala na ovu provokaciju mržnje i pored brojnih protesta u Hrvatskoj i inostranstvu. Plaketa je uklonjena tek krajem 2004. po naredbi Vlade Republike Hrvatske dok je premijer bio Ivo Sanader. Isto tako su u januaru 2005. nepoznata lica podigla spomenik Francetiću i Budaku — kako bi ispoljili svoj bes protiv Sanadera za koga kažu da je izdao ustaše pristajući na saradnju sa sudom u Hagu.[27]
Potkraj 1995. godine vlasti su u zapadnom, većinski hrvatskom delu Mostara imenovale nekolicinu ulica po ideolozima ustaškog pokreta iz vremena NDH, među njima Jure Francetić, Rafael Boban, Mile Budak, Mladen Lorković, Ante Vokić, Đuro Spužević i Ivo Zelenek. Gradsko veće Mostara odlučilo je u julu 2022. godine da se te ulice preimenuju po Aleksi Šantiću, Tinu Ujeviću, fra Ljudevitu Lasti, Ismetu Voljevici, Humskoj i Ciglani. Ovu je odluku pozdravila Ambasada Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu.[28]
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Redžić 2005, str. 73–74.
- ^ Hofman 2006, str. 35.
- ^ Krizman 1978, str. 571.
- ^ a b Topalović 2001.
- ^ Begić 1986, str. 212.
- ^ Goldstein & Goldstein 2001, str. 99.
- ^ Blažević 1980, str. 477.
- ^ a b Željka Godec: Provokacija ili manipulacija?, Nacional, Zagreb, 15. juni 2000, citirani Kvaternikovi memoari
- ^ Tomasevich.
- ^ Eugen Dido Kvaternik, Jere Jareb: Sjećanja i zapažanja, 1925-1945: prilozi za hrvatsku povijest, Naklada "Starčević". 1995. ISBN 978-953-96369-0-4.
- ^ Dulić 2005, str. 124, 132–133.
- ^ Albahari 1977, str. 207.
- ^ Dulić 2005, str. 133.
- ^ Azanjac, Frol & Nikolić 1969, str. 447.
- ^ Haynes & Rady 2011, str. 193.
- ^ Ready 1987.
- ^ Suđenje Adolfu Ajhmanu, Tel Aviv, 1961. - svedočenje Aleksandra Arnona
- ^ Tomasevich 2002, str. 494.
- ^ AVII, NAV-T-312, r. 466, s. 8054938—43.
- ^ Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XII, knjiga 2, Dokumenti jedinica, komandi i ustanova Nemačkog rajha: 1. januar — 31. decembar 1942, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1976, dok. 70, str. 390—391.
- ^ Novak & Stopar 1970, str. 384.
- ^ Tomasevich 2002, str. 422.
- ^ Schindley & Makara 1997, str. 139.
- ^ Rušinović 1996, str. 151–152.
- ^ Haynes & Rady 2011, str. 198.
- ^ Ramet 2006, str. 588–589.
- ^ Pond 2006, str. 135–136.
- ^ „Ulice u Mostaru nazvane po ustašama menjaju ime”. www.politika.rs. 14. 7. 2022. Pristupljeno 2. 8. 2022.
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Jelić-Butić, Fikreta (1977). Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, Školska knjiga.
- Central Intelligence Agency (2002). Balkan battlegrounds: a military history of the Yugoslav conflict, 1990–1995, Volume 2. Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis.
- Greble, Emily (2011). Sarajevo, 1941–1945: Muslims, Christians, and Jews in Hitler's Europe. Cornell University Press. ISBN 978-0-8014-4921-5.
- Ramet, Sabrina P. (2006). The Three Yugoslavias: State-building and Legitimation, 1918-2005. Indiana University Press. ISBN 978-0-253-34656-8.
- Redžić, Enver (2005). Bosnia And Herzegovina In The Second World War. Routledge. ISBN 978-0-7146-5625-0.
- Shrader, Charles R. (2003). The Muslim-Croat Civil War in Central Bosnia: A Military History, 1992–1994. Texas A&M University Press. ISBN 978-1-58544-261-4.
- Thomas, Nigel; Abbott, Peter (1983). Partisan Warfare 1941–45. Osprey. ISBN 978-0-85045-513-7.[mrtva veza]
- Pavlowitch, Stevan K. (2008). Hitler's new disorder: the Second World War in Yugoslavia. Columbia University Press. ISBN 978-0-231-70050-4.
- Thomas, Nigel; Mikulan, K.; Pavlović, Darko (1995). Axis Forces in Yugoslavia 1941-45. Bloomsbury USA. ISBN 978-1-85532-473-2.
- Begić, Miron Krešimir (1986). Ustas̆ki pokret 1929-1941: pregled njegove poviesti. Naklada Smotre "Ustas̆a".
- Hofman, Nila Ginger (2006). Renewed Survival: Jewish Community Life in Croatia. Lexington Books. ISBN 978-0-7391-1330-1. Tekst „harv” ignorisan (pomoć)
- Krizman, Bogdan (1978). Ante Pavelić i ustaše. Zagreb: Globus. ISBN 978-86-343-0130-4.
- Tomasevich, Jozo (2002). War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration. Stanford: Stanford University Press. ISBN 978-0-8047-3615-2.
- Krizman, Bogdan (1980). Pavelić između Hitlera i Musolinija. Zagreb: Globus.
- Krizman, Bogdan (1983). Ustaše i Treći Reich. 1. Zagreb: Globus.
- Blažević, Jakov (1980). Bez alternative. Mladost.
- Krizman, Bogdan (1983). Ustaše i Treći Reich. 2. Zagreb: Globus.
- Azanjac, Dušan; Frol, Ivo; Nikolić, Đorđe (1969). Otpor u žicama: sećanja zatočenika. Vojnoizdavački zavod.
- Goldstein, Ivo; Goldstein, Slavko (2001). Holokaust u Zagrebu. Novi liber.
- Albahari, Nisim (1977). Sarajevo u revoluciji: Komunistička partija Jugoslavije u pripremama i organizaciji ustanka. Istorijski arhiv Sarajevo. Istorijski arhiv.
- Dulić, Tomislav (2005). Utopias of Nation: Local Mass Killing in Bosnia and Herzegovina, 1941-42. Uppsala University Libarary. ISBN 978-91-554-6302-1.
- Haynes, Rebecca; Rady, Martyn (2011). In the Shadow of Hitler: Personalities of the Right in Central and Eastern Europe. I.B.Tauris. ISBN 978-1-84511-697-2.
- Pond, Elizabeth (2006). Endgame in the Balkans: Regime Change, European Style. Brookings Institution Press. ISBN 978-0-8157-7161-6.
- Novak, Božidar; Stopar, Vlado (1970). Vjesnik Jedinstvene narodno-oslobodilačke fronte Hrvatske 1941-1945: Izbor. "Vjesnik".
- Ready, J. Lee (1987). The Forgotten Axis: Germany's Partners and Foreign Volunteers in World War II. McFarland. ISBN 978-0-89950-275-5.
- Rušinović, Nikola (1996). Moja sjećanja na Hrvatsku. Meditor. ISBN 978-953-6300-08-2.
- Schindley, Wanda; Makara, Petar (2005). Jasenovac: proceedings of the First International Conference and Exibit on the Jasenovac Concentration Camps, October 29-31, 1997, Kingsborough Community College of the City University of New York. Dallas Pub. ISBN 978-0-912011-64-6.
- Topalović, Vjenceslav (2001). Srednja Bosna: ne zaboravimo hrvatske žrtve : 1941-50, 1991-95. Hrvatski Informativni Centar. ISBN 978-953-6058-32-7.