Aždaja

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Sveti Đorđe ubija Aždaju

Aždaja je biće iz mitologije Južnih Slovena. Vjerovanje o postojanju ovog mitološkog bića je rašireno među stanovnicima u Srbiji, u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj (Podravina, Dalmacija), u Crnoj Gori, Makedoniji i u Bugarskoj[1][2].

Etimologija naziva[uredi | uredi izvor]

Naziv aždaja potiče od persijske riječi azdaha (pers. اژدها tr. azdahā)[3]. U srpski jezik je ovaj naziv došao posredstvom turskog jezika[1][2]. U starim iranskim tekstovima i iranskom folkloru riječ azdaha je vezana za naziv aži daha (pers. اژی دهاک tr. Aži Dahāka) (gdje aži znači zmija[4]), što je naziv zlog mitološkog bića (znanog još kao Zahak (pers. ضحّاک tr. Zahhāk) koje se uobičajeno predstavljala u obliku divovske zmije (zmaja)[5] koja živi u vazduhu, na zemlji ili u moru. Ponekad se ovo biće povezuje sa određenim prirodnim pojavama, naročito sa kišom i pomračenjem sunca. Biće sa sličnim nazivom sreće se u vjerovanjima turskih naroda Male i srednje Azije, kao i kod naroda iz Kazahstana, Povoložja i Zapadnog Sibira[1][2].

U nekim krajevima se mogu pronaći i drugi nazivi za aždaju, kao što su:

  • u Srbiji, Crnoj Gori i u Bosni i Hercegovini:
    • aždaa, aždava, aždaj, aždajka, aždaha, aždelija, ažder, aždraja[6][7], ežder i oždaha;
  • u Bugarskoj (Rodopi):
    • aždarha (bug. аждарха), ažder (bug. аждер), aždero (bug. аждеро), aždraja (bug. аждрая) i eždraja (bug. еждрая);
  • u Makedoniji:
    • ažda (mkd. ажда), aždar (mkd. аждар) i ažder (mkd. аждер);
  • u Hrvatskoj:
    • ažaja i haždaja (u mađarskoj Podravini),
    • aždajkinja (u Dalmaciji).

Naziv aždaja takođe u nekim krajevima može biti sinonim za zmaja, alu ili lamju.

Opis aždaje u mitologiji i narodnim predanjima[uredi | uredi izvor]

U mitologiji i narodnim predanjima postoji nekoliko različiti opisa aždaje koji variraju od kraja do kraja:

  • Po jednom narodnom vjerovanju aždaja je biće koje predstavljeno kao ogromno krilato zmijoliko čudovište s neparnim brojem glava sa ušima, sa četiri kratke noge i krilima kao u slijepog miša. Najčešće spominju troglave aždaje, zatim sedmoglave i devetoglave, a rijeđe aždaje sa dvije glave. Za aždaje se spominje da im otvorenih čeljusti izlazi modar plamen, da grozno riču i da imaju strašan pogled, ljute su, proždrljive i nezasite. Stanuju u pećinama, planinskim jezerima, močvarama ili dubokim vodama, odakle izlaze i gutaju stoku. Takođe se spominje da se aždaje borave i u paklu gdje jedu grešnike[1][2];
  • Po narodnim predstavama iz Hercegovine aždaja je ogromna višeglava zmijurina koja živi u jezerima, i koja može progutati i konja i jahača[1][2];
  • U Kratovu aždaja je opisivana kao biće u vidu velikog guštera s tankim tijelom, četiri noge, dugačkim repom i krilima, velikom glavom kao u lava sa krupnim sjajnim očima, velikim čeljustima, oštrim zubima i sa vatrenim jezikom[1][2][8];
  • Po verovanju iz Visokog aždaja je opisivana kao biće sa oklopljenom glavom tvrdom kao "kao sač", pa je stoga jedini način da je junak ubije je da joj odsječe glavu[1][2];
  • U Bugarskoj (Rodopi) aždaju su opisivali kao veliku zmiju s dve glave, koja može mijenjati svoj oblik[1][2];
  • Kod podravskih Hrvata, aždaja je biće nalik na debelu zmijurinu s više glava koja boravi u močvarama i tu proždire ljude[1][2];
  • Na Dinari aždaju su opisivali kao dugačku zmiju koja proždire cjele ljude, a iza nje ostaje trag "kao da se veliko drvo vuklo"[1][2];

U mitologiji i narodnim predanjima postoji nekoliko različiti načina kako nastaje aždaja:

  • Po jednom narodnom vjerovanju kada zmija koja navrši trideset (ili sto godina) i proždere drugu zmiju, tada ona dobije noge i krila i postaje aždaja;
  • U okolini Visokog se smatralo da kad zmija navrši stotinu godina, dobija krila i postaje aždaja;
  • U okolini Rožaja se smatralo da kad zmija navrši četrdeset godina, a za to je vrijeme ni jedan čovjek ne vidi, ona poraste i postaje aždaja[9];
  • U Čeču se smatralo da kad zmija navrši dvanaest, četrdeset ili sto godina ona poraste i postaje aždaja.

Prema narodnom vjerovanju aždaju mogu da vide i vidoviti ljudi i smrtni ljudi[1][2]. Ona se ne može lako ubiti iz puške, jer olovo odskače od nje. Jedini način da se aždaja ubije jeste da joj se odrubi glava. Čovjek koji uspije da ubije aždaju mora ubrzo da umre[1][2]. Po narodnom predanju iz tijela ubijene aždaje nastaju muhe, mušice, zmije, gušteri, miševi i pacovi. Postoje i narodna predanja po kojima aždaja čuva zakopano blago. Protivnici aždaje u narodnim predanjima su zmajevi, oblačari, sv. Ilija, sv. Đorđe, sv. Stefan, sv. Sava, Miloš Obilić, Kraljević Marko, itd.

U našim narodnim vjerovanjima se spominje da aždaja zna da napada Sunce u trenutku kad se ono "rađa" u namjeri da ga uništi (Ovaj opis ponašanja ale je veoma sličan ponašanju ale)[1][2]. Tako, po jednom predanju, nekad su postojala tri Sunca, pa se jedna aždaja odlučila da ih "popije" (proguta). Ona se popela na visoku planinu iza koje su se ta tri Sunca rađala, podigla je glavu i uspela da proguta dva. To su primjetile lastavica i gušterica, i odlučile da spasu treće Sunce. Gušterica je ugrizla aždaju za rep i tako joj skrenula pažnju za izvesno vreme, a lastavica je sklonila Sunce ispred aždaje[1][2]. Po drugom predanju, negdje na istoku jedna velika aždaja stalno pokušava da proguta Sunce koje ujutru izlazi iz vode, ali je tada sv. Ilija svojim gromom uplaši i otjera u vodu[1][2]. Takođe, u narodnim predanjima se spominje da aždaje znaju napadati i Mjesec. Kod podravskih Hrvata, pred praznik sveta Tri kralja su djecu plašili aždajom da bi postila, govoreći im da je to potrebno da bi ojačao lanac kojim je aždaja svezana u paklu, inače će u protivnom aždaja pokidati lanac i progutati cjeli svijet[1][2].

Po narodnom vjerovanju iz Srema, u toku oluje aždaje lete u gustim i strašnim oblacima, odakle bljuju grad po usjevima. Tada se protiv njih su bore oblačari, koji su štitili polja svoga sela od grada[1][2][10]. U nekim krajevima se verovalo da je duga aždaja koja pije vodu.

U narodnim predanjima se često spominju mnoga geografska mjesta na kojima obitavaju aždaje:

  • Po predanjima u jezeru pod Trojanovim gradom je živjela aždaja koja je proždirala svaki dan životinjsku žrtvu (ovcu) i po jednu djevojku. Po drugom predanju, stanovništvo grada Trojana bilo je mnogobožačko, vjerovalo je u srebrnog i pozlaćenog boga. Jednog dana grad potone u jezero, u kome se pojavi aždaja. Ona je svakog dana proždirala po jednu devojku, koju su joj ljudi bili dužni žrtvovati. Kad je došao red da se žrtvuje kraljeva ćerka, ona odluči da primi hrišćanstvo, i sv. Đorđe ju je spasi od smrti tako što je kopljem probo aždaju[1];
  • Po predanju Miloš Obilić je htio da podigne manastir u Braničevu, ali u snu mu se javi Sveti Đorđe i reče mu da će u tome uspjeti tek kad pogubi aždaju koja obitava ispod grada Golupca. Obilić joj je odsjekao sve tri glave, te izgradio manastir Tuman. Iza aždaje je ostalo njeno mladunče, koje plakalo je za pogubljenom majkom i od njegovih suza su tako nastale mušice[1];
  • Po jednom predanju aždaja je ranila komsku vilu, koja se kupala u Plavskom jezeru, pa joj je vilin pobratim odsjekao glavu[1];
  • Po predanju sv. Sava je okamenio aždaju koja je živela u viru rijeke Studenice i htela da proguta momka i djevojku[1][11];
  • Po predanju u blizini Belog Polja bilo je jezero na mestu Vranovcu i u njemu aždaja, koja je gutala stoku na jezerskom pojilu. Kako predanje kaže neki kovač odluči da okuje gvožđem rogove svog bika i da ga pusti kraj jezera. Bik je naišao na aždaju i probo je rogovima, a jezero je oteklo u rudničko selo Trepču[1];
  • Po predanju muslimanskog stanovništva sa Peštera, aždaju koja je živela u jednom Pešterskom jezeru, sabljom je posjekao Alija Đerzelez[2];
  • Po jednom predanju u jezeru kod sela Oblačine (Dobrička oblast) Turci su ubili aždaju, a po drugom su je otjerali i ona je odletela u Blatno jezero u Mađarskoj[1].
  • Po predanju, koje je zapisano početkom 20. veka, u Oblačinskom jezeru je živjela aždaja koju su Turci ubili. Ovo je prouzrokovalo da se pojavi velika oluja i gradonosni oblaci koji su pogodili okolni kraj[2];
  • Takođe se spominje da aždaje žive u močvarama Zasavice u Mačvi, u Skadarskom jezeru, u polju Zmiču kod Paraćina, u planinskom jezeru kod sela Mamunjeva u Kučima, u tzv "močvarama bez dna" kod Mostara, u jezeru sela Kaludre u okolini Berana, u jezeru planine Okruglice u okolini Visokog, u jezeru ispod Širin-grada kod Sinja i u jezeru na planini Zvijezdi u Podrinju[1][2].

U popularnoj kulturi[uredi | uredi izvor]

U književnosti[uredi | uredi izvor]

  • U našoj domaćoj književnosti se mogu pronaći neka djela u kojima se spominje aždaja.
    • Tako se u pojedinim narodnim bajkama, koje je zapisao Vuk Stefanović Karadžić, pojavljuje aždaja koja ima uglavnom ulogu antagonista. Jedna od tih bajki je i Aždaja i carev sin[12];
    • Aždaja se takođe pojavljuje i u dječijim pjesmama Ljubivoja Ršumovića, kao što su Zašto aždaja plače i Aždaja svome čedu tepa.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n nj o p r s t ć u Špiro Kulišić; Petar Ž. Petrović; Pantelić, Nikola (1970). „Aždaja”. Srpski mitološki rečnik. Beograd: Nolit. str. 9. 
  2. ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj m n nj o p r Svetlana M. Tolstoj; Radenković, Ljubinko (2001). „Aždaja”. Slovenska mitologija: enciklopedijski rečnik. Beograd: Zepter Book World. str. 1. ISBN 978-86-7494-025-9. 
  3. ^ Elham Afnan (2010). Finding Myself: Loanwords as Aids to Identity-Building. Identity Issues: Literary and Linguistic Landscapes. Cambridge Scholars Publishing. str. 221—222. 
  4. ^ P. O. Skjærvø; Dj. Khaleghi-Motlagh; J. R. Russell (1987). „AŽDAHĀ”. Arhivirano iz originala 26. 12. 2010. g. Pristupljeno 27. 12. 2010. 
  5. ^ Zdenko Zlatar (1995). The Slavic Epic: Gundulić's Osman. Peter Lang. str. 270. 
  6. ^ Anna Plotnikova (2001). Ethnolinguistic phenomena in Boundary Balkan Slavic areas (PDF). str. 301—308. 
  7. ^ Éva Pócs (1989). Fairies and Witches at the Boundary of South-Eastern and Central Europe. FF Communications. str. 18, 33. 
  8. ^ Simić S. (1954). Čuvanje života. Prilog narodnoj medicini u Kratovu, Arhiv Odbora za narodni život i običaje. Zagreb: JAZU. 
  9. ^ Uriječima lijeka ima, Zbornik zapisa narodnih umotvorina iz Rožaja i okoline. Rožaje. 1987. 
  10. ^ Nikita Ilьič Tolstoй; Svetlana Mihaйlovna Tolstaя (1981). „Aždaja”. Slavяnskiй i balkanskiй folьklor (PDF). Moskva: Nauka. str. 107. 
  11. ^ Ćirović V. (1990). Sveti Sava u narodnom predanju. Beograd. 
  12. ^ Aždaja i carev sin. Arhivirano iz originala 30. 06. 2018. g. Pristupljeno 30. 06. 2018. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Titmar Merseburški. Hronika (od 1012. do 1018. godine). 
  • Povest minulih leta ili Nestrova (XI vek). 
  • Helmold (1171). Hronika Slovena. 
  • Vuk Stefanović Karadžić (1870). Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč. 
  • Spasoje Vasiljev (1928). Srpska mitologija. Srbobran. 
  • Josip Mal (1939). Istorija slovenskog naroda. Ljubljana. 
  • Filipović M. (1953). Različita etnološka građa iz Rame, Bilten Instituta za proučavanje folklora 2. Sarajevo. 
  • Simić S. (1954). Čuvanje života. Prilog narodnoj medicini u Kratovu, Arhiv Odbora za narodni život i običaje. Zagreb: JAZU. 
  • Špiro Kulišić; Petar Ž. Petrović; Pantelić, Nikola (1970). Srpski mitološki rečnik. Beograd: Nolit. 
  • Čajkanović V. Srpske narodne pripovetke. 
  • Uriječima lijeka ima, Zbornik zapisa narodnih umotvorina iz Rožaja i okoline. Rožaje. 1987. 
  • Petranović B. (1989). Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine III. Sarajevo. 
  • V. Čulinović - Konstantinović (1989). Aždajkinja iz Manite Drage. Split. 
  • Éva Pócs (1989). Fairies and Witches at the Boundary of South-Eastern and Central Europe. FF Communications. 
  • Ćirović V. (1990). Sveti Sava u narodnom predanju. Beograd. 
  • Franković Đ. (1990). Mitska bića u podravskih Hrvata, Etnografija Južnih Slavena u Mađarskoj 9. Budimpešta. 
  • Veselin Čajkanović (1994). Stara srpska religija i mitologija. Beograd. 
  • Ćupić M. (1997). Ognjeni prijesto. Priče i legende II. Podgorica. 
  • Anna Plotnikova (2001). Ethnolinguistic phenomena in Boundary Balkan Slavic areas. 
  • Svetlana M. Tolstoj; Radenković, Ljubinko (2001). Slovenska mitologija: enciklopedijski rečnik. Beograd: Zepter Book World. ISBN 978-86-7494-025-9. 
  • Nenad Gajić (2011). Slovenska mitologija. Beograd: Laguna. 
  • Sreten Petrović (2015). Srpska mitologija u verovanju, običajima i ritualu. Beograd. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Аждаја&oldid=27455621”