Atelje Uroša Predića

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Atelje Uroša Predića
Atelje Uroša Predića
Opšte informacije
MestoBeograd
OpštinaStari grad
Država Srbija
Vreme nastanka1908.
Tip kulturnog dobraSpomenik kulture
Nadležna ustanova za zaštituZavod za zaštitu spomenika kulture
beogradskonasledje.rs

Atelje Uroša Predića[1] nalazi se u Svetogorskoj ulici br. 27 u Beogradu. Kuća u koju se 1909. godine uselio umetnik, pripadala je njegovom rođenom bratu, poznatom trgovcu Josifu Prediću.

Atelje[uredi | uredi izvor]

Podignuta je 1908. godine kao spratna porodična kuća, po projektu istaknutog arhitekte Nikole Nestorovića[2]. Bogato dekorisana ulična fasada kuće, sa frizovima od vinove loze, floralnim vencima upletenim oko medaljona, jedna je od zanimljivih primera primene secesije u beogradskoj arhitekturi sa početka 20. veka .[3] Atelje u kom je slikar stvarao, dograđen je uz postojeći objekat sa dvorišne strane. Skromne veličine sa velikim staklenim prozorima i omanjim balkonom, bio je stecište susreta najznačajnih ličnosti iz sveta umetnosti toga vremena. Nakon smrti Uroša Predića[4] , atelje su koristili u različitim periodima proslavljeni umetnici Miodrag B. Protić[5] , slikari Stojan Ćelić[6] i Đorđe Ivačković[7] , nakon čije je smrti 2012. godine, atelje prešao ponovo u vlasništvo porodice .

Atelje Uroša Predića kao prostor u kome je živeo i stvarao veliki umetnik, zajedno sa umetničkom zaostavštinom, spada u posebne spomeničke vrednosti memorijalnog karaktera u Beogradu.[8]

Obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Zanimljiva i svestrana ličnost Uroša Predića, pored vanredno važne uloge u razvoju naše likovne umetnosti, ostaće zabeležena kroz brojna pisma, dnevnike, prepiske vođene sa javnim ličnostima, mladim umetnicima, članovima porodice, koja su svojevrsna hronika tadašnjeg društva, ali i materijal koji svedoči o veoma obrazovanom i poštovanom čoveku kakav je bio. Uroš Predić (1857 – 1953) je rođen u Orlovatu, u Banatu, u patrijahalnoj porodici. Pored oca sveštenog lica, najznačajniju ulogu na daljem putu obrazovanja imala je majka Marija, čija će smrt ostaviti vidnog traga u njegovom životu. Nakon završene slikarske Akademije u Beču, 1880. godine na kojoj se izdvaja svojim talentom, i ubrzo ubraja među najbolje studente, boraviće i stvarati u rodnom Orlovatu, Novom Sadu, Novom Bečeju i Beogradu, u kom će ostati do kraja svog dugog životnog i radnog veka.

Likovno stvaralaštvo[uredi | uredi izvor]

Pored Paje Jovanovića[9] slikar Uroš Predić je najznačajniji predstavnik srpskog akademskog realizma. Autor je brojnih portreta, žanr scena, istorijskih kompozicija i religioznih sadržaja. Neka od njegovih najznačajnijih dela su: „Deca pod dudom“, „Siroče na majčinom grobu“, „Kosovka devojka“... Kapela Bogdana Dunđerskog , najvećeg slikarevog prijatelja, pravoslvna crkva u Bečeju, kapela na Lovćenu svedoče o vanrednom slikarskom umeću autora u oblasti sakralnog slikarstava.

Uroš Predić je stvarao pune 44 godine u svom beogradskom ateljeu, sve do 11.02.1953. godine, kada je u dubokoj starosti umro. Svi sačuvani predmeti, pisma, slike, štafelaj, lične slikareve stvari, predate su na čuvanje Narodnom muzeju u Zrenjaninu, a jedan deo je ostao u posedu članova bliže porodice. Sahranjen je u rodnom Orlovatu.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Dokumentacija Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda, Dosije spomenika kulture Atelje Uroša Predića; I. Sretenović, Atelje Uroša Predića, Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda, 2015.
  2. ^ B. Nestorović: Beogradski arhitekti Andra Stevanović i Nikola Nestorović, Godišnjak grada Beograda, knj. XXII, 1975.
  3. ^ Dr D. Đurić – Zamolo: Graditelji Beograda 1815 – 1914, Muzej grada Beograda, 1981.
  4. ^ M. Jovanović: Uroš Predić (1857 – 1953), Matica Srpska, Novi Sad 1998.
  5. ^ M. M Pantić, Ješa Denegri: Miodrag B. Protić, Clio, 2002.
  6. ^ I. Subotić, I. Simeonović Ćelić: Stojan Ćelić, monografija, Clio, 1996; I. Simeonović Ćelić: Stojan Ćelić, grafike i crteži, monografija, Zepter Book World, Beograd, 2008.
  7. ^ J. Denegri, N. Martinović: Ivačković, Galerija Rima, 2014.
  8. ^ Vujović, Branko (2003). Beograd u prošlosti i sadašnjosti. Beograd: Izdavačka kuća Draganić. str. 317. 
  9. ^ N. Kusovac: Paja Jovanović, Muzej grada Beograda, 2010. god.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]