Pokatoličavanje Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj
Ovaj članak je nedovršen. |
Ovaj članak možda zahteva čišćenje i/ili prerađivanje kako bi se zadovoljili standardi kvaliteta Vikipedije. |
Pokatoličavanje Srba na području Nezavisne Države Hrvatske za vreme Drugog svetskog rata (1941—1945) bilo je sastavni deo antisrpske politike ustaškog režima i antipravoslavne politike Hrvatske katoličke crkve.[1][2]
Pokatoličavanje je bilo osmišljeno i sprovođeno u sklopu ustaške strategije rešavanja srpskog pitanja u Hrvatskoj, po kojoj je jednu trećinu Srba trebalo pobiti, drugu trećinu proterati, a preostalu trećinu nasilno pokatoličiti i pohrvatiti. Po tom osnovu, pokatoličavanje je predstavljalo sastavni deo genocidne politike ustaškog režima prema srpskom narodu. U okviru Hrvatske katoličke crkve, ustašku politiku su aktivno podržavali hrvatski klerofašisti,[3] čija se ideologija zasnivala na mržnji prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koju je na području NDH trebalo uništiti, uz upotrebu svih sredstava.[4]
U sklopu takve politike, pokatoličavanje je sprovođeno putem prinudnih i nasilnih metoda, uz pretnje odmazdom i fizičkim zatiranjem srpskih pravoslavnih porodica i čitavih naselja. U takvim okolnostima, ustaše su uspele da već tokom 1941. godine pokatoliče deo sveštenstva i naroda.[5][6] Radi što bržeg pohrvaćivanja, ustaški režim je početkom 1942. godine stvorio takozvanu Hrvatsku pravoslavnu crkvu,[7] koja je trebalo da posluži kao dodatno sredstvo za sprovođenje asimilacije.[8]
Prinudno pokatoličavanje pravoslavnih Srba, odnosno njihovo prisilno prevođenje iz pravoslavlja u katolicizam,[9] sprovođeno je sistematski, uz upotrebu svih sredstava i uz učešće državnih i vojnih vlasti NDH, kao i znatnog dela katoličkog klera.[1] U tome se posebno istakao klerofašista[10] Janko Šimrak, grkokatolički križevački biskup, koji je počevši od 1941. godine, zajedno sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem učestvovao u radu posebnog odbora za sprovođenje pokatoličavanja.[11][12]
Hapšenje pravoslavnih sveštenika i njihovih porodica
[uredi | uredi izvor]Polovinom 1941. godine otpočelo je masovno hapšenje pravoslavnog mirskog i monaškog sveštenstva. Najpre su, negde u leto, a prema naređenju ustaškog logora u Šidu, pohapšeni svi pravoslavni sveštenici u šidskom srezu, pa su zatim sa porodicama upućeni prvo u logor Caprag a odatle posle tri nedelje prebačeni u Srbiju. Isto tako su pohapšeni i proterani i sveštenici iz vukovarskog i vinkovačkog sreza. Kao što je i prisilno iseljavanje Srba, tako je i progon pravoslavnog sveštenstva spadao u nadležnost „Ravnateljstva za ponovu” u Zagrebu.
Jedan deo sveštenstva je još prvih dana okupacije, predosećajući da mu preti opasnost, pobegao u Srbiju. Manji broj je pobijen, tako da je praktično sveštenstvo bilo nestalo iz Srema. U isto vreme sa progonom sveštenstva doneseno je više zakonskih odredaba i drugih pravnih akata kojima je sve institucije srpske pravoslavne Eparhije i Mitropolije u Sremskim Karlovcima i pravno i stvarno oduzela i pokretnu imovinu opljačkala, a nepokretnu predala hrvatskim i nemačkim vojnim organizacijama. Tako je 25. avgusta „Ravnateljstvo za ponovu” izdalo odluku kojom proglašava da je imovina srpske pravoslavne Eparhije i Mitropolije u Sremskim Karlovcima postala svojina NDH. Devetnaestog septembra 1941. Pavelić je izdao zakonsku odredbu o preuzimanju svih pomenutih institucija u vlasništvo NDH. U ovoj zakonskoj odredbi se precizira da je celokupna imovina Karlovačke gimnazijske zaklade, Srpskog narodno-crkvenog klerikalnog školskog fonda i drugih ustanova i zavoda imovina NDH i da se stavlja na raspolaganje ustaškoj mladeži, ustaškim bojnama itd. Poznati dobrotvorni internat gimnazije u Karlovcima zvani „Stefaneum”, u kojem su siromašni đaci dobijali besplatnu hranu, ustaše su pretvorile u kasarnu 16. ustaške bojne.
U toku septembra 1941. u Sremu je boravila komisija Državnog muzeja iz Zagreba, koja je obišla sve fruškogorske manastire, popisala, izdvojila i odnela iz njih sve umetničke i istorijske vrednosti. Tu na prvom mestu spadaju razni skupoceni i retki predmeti koji imaju umetničku i istorijsku vrednost, a takvih je u manastirima bilo mnogo, zatim velike i bogate manastirske biblioteke itd.
Rušenje i pretvaranje pravoslavnih crkava u rimokatoličke
[uredi | uredi izvor]Jula 1941, kada je bilo završeno hapšenje srpskih pravoslavnih sveštenika, a naročito posle postavljanja komesara u fruškogorske pravoslavne manastire, okupatorska vlast NDH je pokušala da srpske pravoslavne manastire i crkve pretvori u katoličke i da na mesto pohapšenih i proteranih pravoslavnih sveštenika postavi katoličke.
Kao što su pokušali da srpske pravoslavne manastire pretvore u katoličke, tako su i mirske srpske pravoslavne crkve pokušali da pretvore u katoličke. To se vidi iz dopisa Biskupskog ordinarijata iz Đakova br. 842 od 14. februara 1942, u kojem se kaže da su misionari poslati u ona sela vukovarskog sreza u kojima ne postoji katolička crkva, sa zadatkom, da svaki u svom mestu, a u sporazumu sa nadležnim vlastima, župskim uredom i žiteljima mesta koji su najavili prelazak u katoličku veru, pristupe preuređenju srpske pravoslavne crkve u rimokatoličku crkvu. U tom smislu izvršeno je adaptiranje pravoslavne crkve u Vukovaru. Prema jednom drugom izveštaju Biskupskog ordinarijata iz Đakova br. 2733 od 8. juna 1942, koji je upućen državnoj komisiji Hrvatskog državnog muzeja u Zagrebu, kaže se da su pravoslavne crkve u Lazama, Markušici, Trpinji, Borovu, Boboti, Pačetinu i Bršedinu pretvorene u katoličke.
U sklopu brojnih zločina vršenih u Sremu na planu uništenja srpskog naroda ulazi i rušenje srpskih pravoslavnih crkava.
- Crkvu u Pritoci srez Bihać ustaše su zapalili, ali kako nije potpuno izgorela, minirali su je i srušili.
Nasilno pokatoličavanje Srba
[uredi | uredi izvor]Pošto su izvršili dekolonizaciju bivših kolonista, razvlastili dobrovoljce, uništili i stvarno i pravno organizaciju Srpske pravoslavne crkve, a upravu nad manastirskim ekonomijama uzeli u svoje ruke, ukinuli mnoga srpska nacionalna obeležja, zabranili ćirilicu, upotrebu srpskog imena i srpskih amblema i drugih oznaka, proterali ili pobili pravoslavno sveštenstvo i mnoge ličnosti koje su se ranije istakle u javnom životu ocenjeno je da je došao povoljan momenat da se izvrši još jedan širi talas zločina nad srpskim narodom i da ga nateraju da pređe u katoličku veru. Kako se iz dokumenata vidi, to je otpočelo, uglavnom, u kasnu jesen novembra-decembra 1941. i trajalo do februara 1942. godine.
Od aprila do oktobra 1942. sprovedeno je masovno interniranje pokatoličenih Srba s područja Slavonije, Korduna i Banije u logore Jasenovac i Stara Gradiška, gde je većina interniranih Srba pobijena. Upravo interniranje i fizičko uništenje u logorima mirnog srpskog stanovništva koje je nedugo pre internacije prihvatilo rimokatoličku veroispovest, a prethodno iskazivalo lojalnost vlastima, predstavlja ključni dokaz genocidne namere NDH[13].
Oružane snage NDH su od aprila do oktobra 1942. sprovele čitav niz prepada u srpskim selima u slavonskoj Posavini, istočnom delu Banije, u zapadnoj i srednjoj Slavoniji te u istočnoj Bilogori, u nameri da pohvataju što veći broj lokalnih stanovnika, bez obzira na uzrast i pol, kako bi pohvatane Srbe internirali u logore.
Starosna i polna struktura žrtava takođe ukazuju na nameru vlasti da uništenju u logorima budu podvrgnuti svi Srbi. U istom razdoblju internirano je i preostalo srpsko stanovništvo u gradskim naseljima Banije i Slavonije (Glina, Petrinja, Pakrac, Daruvar, Nova Gradiška), koje je takođe bilo mirno i lojalno. U istom razdoblju na područjima koja su bila zahvaćena ustankom (Kordun, Potkozarje, itd.), u okviru vojnih operacija protiv pokreta otpora, oružane snage NDH i oružane snage Trećeg Rajha uhvatile su velik broj Srba u zbegovima na ovoj teritoriji. Pohvatani Srbi su takođe internirani u logore Jasenovac i Stara Gradiška, gde je većina našla smrt.
Osim masovnih likvidacija u logorima, srpsko stanovništvo je bilo izloženo i fizičkom uništenju u mestima koja su bila meta napada oružanih snaga NDH, tj. u mestima prebivanja ili u zbegovima, što je bilo karakteristično za celokupno razdoblje postojanja NDH, u svim delovima NDH u kojima je živelo srpsko stanovništvo.
Najveći broj zločina u najmasovnijoj kampanji državnog nasilja NDH (s kraja jula i u prvoj polovini avgusta 1941, u vreme podizanja ustanka u delovima Like i Bosne) počinjen je u selima u kojima nije bilo organizovanog otpora nad ženama, decom i starcima. Ta konkretna kampanja zločina je sprovedena na čitavoj teritoriji NDH između reka Kupe i Drine odnosno između Save i Neretve.
Najpre su pozvani još neotpušteni činovnici Srbi da se pokatoliče. Rečeno im je da u državnoj službi mogu ostati samo oni koji se pokatoliče. Neki od njih u nemoći i očajanju popustili su da bi očuvali goli život. S tim u vezi Predstojništvo kotarske oblasti Zemun donelo je odluku kojom se naređuje svim potčinjenim organima vlasti da pozovu sve službenike grčko-istočne vere da u roku od mesec dana dostave potvrdu crkvenih vlasti da su primljeni u katoličku, odnosno grkokatoličku, muslimansku ili evangelističku veru i da su upisani u matične knjige tih vera. Ko nije hteo da to učini, otpušten je iz službe.
«Gradsko poglavarstvo» u Vukovaru izdalo je 30. decembra 1941. proglas kojim je pozvalo sve penzionere i penzionerke srpske-pravoslavne vere da se od 2. do 8. januara prijave «Gradskom poglavarstvu», soba br. 4 i da sa sobom ponesu rešenja kojima im je dodeljena penzija. U proglasu se navodi da se to traži radi očevidnosti. Međutim, prilikom prijavljivanja saopšteno im je da im se dokumenti oduzimaju i da će biti lišeni prava na penziju zbog toga što su Srbi.
Da bi pokazala koliku pažnju pridaje pokatoličavanju, ustaška vlada je organizovala pri Ministarstvu poseban odsek, a u župama posebne referate koji su imali zadatak da vode politiku pokatoličavanja.
Dobivši ovakva uputstva i ovlašćenja, NDH vlasti na terenu otpočele su sa sprovođenjem u život ovog nasilja. «Gradsko poglavarstvo» u Vukovaru najpre je izdalo naredbu o reviziji obrtnika. U naredbi je rečeno da svi obrtnici imaju da podnesu svoje obrtnice «Gradskom poglavarstvu». Kada su ih oni predali, rečeno im je da ih mogu dobiti natrag samo kada donesu potvrdu od crkvenih vlasti da su prešli na katoličku veru. U srpskim selima zapadnog Srema išlo se dotle da se od berbera Srba oduzimao alat sa obećanjem da će im biti vraćen kada pređu u katoličku veru; seljacima je zabranjeno da izlaze u polje na rad, da nose pšenicu u mlin, obustavljeno im je davanje šećera, soli, šibica, petroleuma itd. U pojedinim selima Srbima je zabranjivano da praznuju svoje crkvene praznike ako oni padaju u dane kada nisu i katolički praznici. U nekim selima načelnici i beležnici opština išli su kroz polja i hapsili i tukli seljake Srbe, koji su se zatekli na radu u polju.
Takav teror sa ciljem nasilnog pokatoličavanja primenjivan je i u Sremskim Karlovcima. U nekim selima dobošar je pozivao domaćine da dođu u opštinu, crkvu, kafanu ili školu radi pokatoličavanja uz pretnju da će oni koji se ne odazovu biti kažnjeni, a u drugim su ustaše išle od kuće do kuće i terale ljude u opštinu na sastanak. Pozive i formulare koji su uz njih bili predviđeni za one koji su izjavili da će preći na katoličku veru uručivali su obično opštinski beležnici, negde opštinski načelnici ili policajci, a negde učitelji. U isto vreme i katolička crkva, odnosno njena nadležna organizaciona jedinica, đakovačka biskupija, poslala je na teren sveštenike da kao misionari pomognu organima okupatorske NDH vlasti u vršenju pritiska nad srpskim narodom da pređe u katoličku veru. I visoki državni funkcioneri angažovali su se u ovom zločinu. Živan Kuveždić, ministar poljoprivrede u vladi NDH, održao je januara 1942. govor na konferenciji u selu Banoštru u kojem je, pored ostalog, zapretio seljanima da ih čekaju crni dani ukoliko se ne pokatoliče.
- Župski ured u Voćinu, srez Podravska Slatina 16. marta 1941. godine poslao je „preuzvišenom” nadbiskupu dr Alojzu Stepincu telegram da mu dragovoljno pokatoličeni Srbi „na dan slave voćinske opštine od sedam sela prigodom povratka u rimokatoličku crkvu šalju pozdrav kao vrhovnom nadpastiru uz izraze sinovske ljubavi”. Telegram su potpisali misionar fra Petar Berković i načelnik Čurčinović.
Otpor naroda pokatoličavanju i represalije
[uredi | uredi izvor]Kada sve to nije dalo željene rezultate, ustaška vlast je pristupila težim prinudnim merama i zločinima. Tako su u Neštinu ustaše noću upadale u kuće pojedinih ljudi, dizale ih iz kreveta i tukle puškama i batinama tražeći od njih da se pokatoliče. Neki od ovih ljudi su se posle žalili na zverstva ustaša velikom županu Jakobu Elikeru posle čega su pohapšeni i batinani, a jedan od njih je pod batinama umro u samom zatvoru.
U Čereviću je vršen dramatičan pritisak nad Srbima. Ustaški tabornik Marko Corić, u zimu 1941. i početkom 1942. godine, uz pomoć ustaša i domaćih Nemaca uhapsio je oko stotinu Srba, zatvorio ih u zgradu žandarmerijske stanice i stan pravoslavnog sveštenika i zahtevao od njih da pređu u katoličku veru. Kada niko nije hteo da to učini, on ih je tukao od čega su dva lica umrla, a ostale je pustio kući. Krajem decembra 1941. u malom selu Đipši pozvani su u opštinu svi seljaci koji su imali 10 jutara zemlje, gde im je jedan ustaša održao govor pozivajući ih da se pokatoliče. Pošto su oni to odbili, govornik im je zapretio da će ih iseliti u logor ili pobiti. Međutim, ipak se niko nije pokatoličio. L. Jovanović, u građi za hroniku Višnjićeva, piše da su ustaše silom doterale u školu i opštinu 105 ljudi sa namerom da ih nateraju da se pokatoliče. Drugih 100 doterali su u kafanu. Praktično, bili su pokupljeni svi domaćini. Ustaški tabornik Senc i učitelj Cerovački govorili su im kako su Srbi bili prvo Hrvati, pa su kasnije prešli u srpsko-pravoslavnu veru i da zbog toga sada treba ponovo da se vrate katoličkoj veri. Pošto to niko od prisutnih nije odobravao, oni su zapretili da će onima koji se ne pokatoliče biti oduzeta imovina, a oni proterani u Srbiju ili logor. Pod takvom pretnjom i pritiskom većina je pristala da pređe u katoličku veru. Sutradan trebalo je da se izvrši i verski obred pokatoličavanja. Učitelj Cerovački je odmah telegramom tražio da iz Zagreba dođe katolički sveštenik koji će to izvršiti.
Velika borba protiv pokatoličavanja vođena je i u Rivici. I tu je, slično kao u Višnjićevu, bivši seoski učitelj Slavko Bakulić bio glavni organizator ovog zločina. Pošto i pored svih pretnji o oduzimaniu zemlje i proterivanju u Srbiju ili logor niko nije hteo da se pokatoliči, Bakulić je izmislio poseban oblik pritiska. Svi oni koji nisu hteli da se pokatoliče, kao i njihovi sinovi, morali su noću po velikoj zimi da po nekoliko časova bez smene stražare oko sela. Neki su, da bi zaštitili svoje sinove, izjavili da će se pokatoličiti.
Tempo i intenzitet terora i zločina
[uredi | uredi izvor]Iz svega što je o pokatoličavanju napred rečeno može se konstatovati sledeće: Tempo i intenzitet terora i zločina nije bio jednak u celom Sremu. U zapadnim i severozapadnim delovima Srema: vinkovačkom, vukovarskom, iločkom srezu i u nekim mestima sremskokarlovačkog i sremsko-mitrovačkog sreza teror je bio najveći, dok je u centralnom delu sremsko-mitrovačkog i severnim delovima rumskog sreza bio znatno slabiji. U južnom delu rumskog sreza, celom staropazovačkom i zemunskom srezu ili ga uopšte nije bilo, ili je bio u znatno blažoj formi. Domaćim Nemcima nije bilo u interesu da srpsko stanovništvo u Sremu pređe u rimokatoličku veru. Zato u onim mestima u kojima su domaći Nemci imali vlast nije ni vođena veća kampanja oko pokatoličavanja.
U zločinima i teroru u vezi sa pokatoličavanjem učestvovali su pored ustaša i najveći deo rimokatoličkog klera na čelu sa nadbiskupom đakovačke biskupije Akšamovićem.
Pokatoličavanje je samo prividno imalo versko obeležje. U konkretnim sremskim uslovima ono je u stvari bilo nacionalni i politički problem. Nacionalni zbog toga što se pokatoličavanjem želelo da izvrši denacionalizacija srpskog naroda, a politički zbog toga što se kroz ovu akciju vršila politička diferencijacija.
Vidi još
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ a b Đurić 1991.
- ^ Koljanin 2019, str. 13—100.
- ^ Novak 1948.
- ^ Đurić 1997.
- ^ Radanović 2019, str. 241—378.
- ^ Škiljan 2020, str. 121—146.
- ^ Đurić 1989.
- ^ Tomasevich 2002, str. 530.
- ^ Simić 1958.
- ^ Basta 1986, str. 203.
- ^ Slijepčević 1966, str. 680.
- ^ Basta 1986, str. 142, 223.
- ^ Vojvodine, Javna medijska ustanova JMU Radio-televizija. „Arhiv Srba u Hrvatskoj: Eliminacija Srba iz Hrvatske bio je drugi cilj ustaškog pokreta”. JMU Radio-televizija Vojvodine (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2024-07-11.
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Basta, Milan (1971). Agonija i slom Nezavisne Države Hrvatske. Beograd: Rad.
- Basta, Milan (1986). Rat je završen 7 dana kasnije (5 izd.). Beograd: Privredni pregled.
- Bulajić, Milan (1988). Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine. 1. Beograd: Rad.
- Bulajić, Milan (1988). Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine. 2. Beograd: Rad.
- Bulajić, Milan (1989). Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine. 3. Beograd: Rad.
- Bulajić, Milan (1989). Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine. 4. Beograd: Rad.
- Bulajić, Milan (1992). Misija Vatikana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: „Politika Stepinac” razbijanja jugoslovenske države i pokatoličavanja pravoslavnih Srba po cijenu genocida; Stvaranje Civitas Dei – Antemurale Christiantitatis. 1. Beograd: Politika.
- Bulajić, Milan (1992). Misija Vatikana u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: „Politika Stepinac” razbijanja jugoslovenske države i pokatoličavanja pravoslavnih Srba po cijenu genocida; Stvaranje Civitas Dei – Antemurale Christiantitatis. 2. Beograd: Politika.
- Bulajić, Milan (2007). Jasenovac: Uloga Vatikana u nacističkoj Hrvatskoj. Beograd: Pešić i sinovi.
- Gavrilović, Slavko (1996a). „Unijaćenje Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Baranji (XVI-XVIII vek)”. Srpski narod van granica današnje SR Jugoslavije od kraja XV veka do 1914. godine. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. str. 37—47.
- Gavrilović, Slavko (1996b). „Problem unijaćenja i kroatizacije Srba”. Republika Srpska Krajina. Topusko-Knin-Beograd: Srpsko kulturno društvo Sava Mrkalj, Srpsko kulturno društvo Zora, Radnička štampa. str. 111—126.
- Davidov, Dinko (2013). Totalni genocid: Nezavisna Država Hrvatska 1941—1945. Beograd: Zavod za udžbenike.
- Dedijer, Vladimir (1987). Vatikan i Jasenovac: Dokumenti. Beograd: Rad.
- Đurić, Veljko Đ. (1989). Ustaše i pravoslavlje: Hrvatska pravoslavna crkva. Beograd.
- Đurić, Veljko Đ. (1991). Prekrštavanje Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: Prilozi za istoriju verskog genocida. Beograd: Alfa.
- Đurić, Veljko Đ. (1997). Golgota Srpske pravoslavne crkve 1941—1945. Beograd: Narodna knjiga, Alfa.
- Živojinović, Dragoljub R.; Lučić, Dejan V. (1988). Varvarstvo u ime Hristovo: Prilozi za Magnum Crimen. Beograd: Nova knjiga.
- Živojinović, Dragoljub R.; Lučić, Dejan V. (2000). Varvarstvo u ime Hristovo: Vatikanska kandža. 1. Zrenjanin: Ekopres.
- Živojinović, Dragoljub R.; Lučić, Dejan V. (2001). Varvarstvo u ime Hristovo: Vatikan – giljotina za Srbe. 2. Zrenjanin: Ekopres.
- Jevtić, Atanasije (1991). „O unijaćenju na teritoriji Srpske pravoslavne crkve” (PDF). Teološki pogledi. 24 (1-4): 131—146. Arhivirano iz originala (PDF) 01. 10. 2020. g. Pristupljeno 23. 03. 2018.
- Jelić-Butić, Fikreta (1977). Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941—1945. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, Školska knjiga.
- Koljanin, Milan (2019). „Preveravanje Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj” (PDF). Pokatoličavanje Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: Zbornik radova. Zagreb: : Srpsko narodno vijeće. str. 13—100.
- Kučeković, Aleksandra (2019). „Rušenje pravoslavnih crkava na području Pakračko-slavonske eparhije početkom Drugog svetskog rata: osvrt iz ugla sačuvane eparhijske arhive” (PDF). Pokatoličavanje Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: Zbornik radova. Zagreb: : Srpsko narodno vijeće. str. 441—462.
- Cornwell, John (1999). Hitler's Pope: The Silence of Pius XII. London: Viking.
- Kornvel, Džon (2000). Hitlerov papa: Tajna istorija Pija XII. Beograd: Službeni list SRJ.
- Lukač, Dušan (1988). „Denacionalizacija, iseljavanje i genocid na Balkanu u toku Drugog svetskog rata” (PDF). Istorija 20. veka: Časopis Instituta za savremenu istoriju. 6 (1-2): 53—85.
- Đorđe Miliša, „Klero-fašizam — glavni činilac ustaške politike”, Catena Mundi, knj. 2, Beograd 1992, 192—195.
- Milošević, Slobodan D. (1985). „O prekrštavanju pravoslavnog stanovništva u NDH u vreme Drugog svetskog rata” (PDF). Istorija 20. veka: Časopis Instituta za savremenu istoriju. 3 (2): 71—92.
- Mirković, Jovan (2014). Zločini nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj – fotomonografija / Crimes against Serbs in the Independent State of Croatia – photomonograph. Svet knjige, Beograd. ISBN 978-86-7396-465-2. Arhivirano iz originala 10. 06. 2015. g. Pristupljeno 08. 06. 2015.
- Mužić, Ivan (1991). Pavelić i Stepinac. Split: Logos.
- Mužić, Ivan (2003). Katolička crkva, Stepinac i Pavelić. Split: Marjan Tisak.
- Novak, Viktor (1948). Magnum Crimen: Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj. Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske.
- Paris, Edmond (1961). Genocide in Satellite Croatia, 1941—1945: A Record of Racial and Religious Persecutions and Massacres. Chicago: American Institute for Balkan Affairs.
- Phayer, Michael (2000). The Catholic Church and the Holocaust, 1930—1965. Bloomington and Indianapolis: Indiana University Press.
- Phayer, Michael (2008). Pius XII, the Holocaust, and the Cold War. Bloomington and Indianapolis: Indiana University Press.
- Radanović, Milan (2019). „Prisilna asimilacija, internacije i masakri: Položaj pokatoličenih Srba u Velikoj župi Baranja 1941—1942.” (PDF). Pokatoličavanje Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: Zbornik radova. Zagreb: : Srpsko narodno vijeće. str. 241—378.
- Riveli, Marko Aurelio (1999). Nadbiskup genocida: Monsinjor Stepinac, Vatikan i ustaška diktatura u Hrvatskoj 1941—1945. Nikšić: Jasen.
- Simić, Sima (1958). Prekrštavanje Srba za vreme Drugog svetskog rata. Titograd: Grafički zavod.
- Slijepčević, Đoko M. (1966). Istorija Srpske pravoslavne crkve. knj. 2. Minhen: Iskra.
- Škiljan, Filip (2014). „Preveravanje Srba na području sjeverozapadne Hrvatske 1941. i 1942. godine” (PDF). Tokovi istorije: Časopis Instituta za noviju istoriju Srbije (1): 135—173.
- Škiljan, Filip (2016). „Vjerski prijelazi s pravoslavne na rimokatoličku vjeroispovijest u NDH (1941—1945) na području arhiđakonata Svetačje (Novska, Nova Gradiška, Oriovac)” (PDF). Kultura polisa: Časopis za negovanje demokratske političke kulture. 13 (31): 185—202. Arhivirano iz originala (PDF) 16. 02. 2018. g. Pristupljeno 15. 02. 2018.
- Škiljan, Filip (2017). „Prevjeravanja pravoslavnih Srba u Goričkom arhiđakonatu (Karlovac i okolica) između 1941. i 1945. godine”. Arhiv: Časopis Arhiva Jugoslavije. 18 (1-2): 127—145. Arhivirano iz originala 16. 02. 2018. g. Pristupljeno 15. 02. 2018.
- Škiljan, Filip (2019). „Vjerski prijelazi s pravoslavne na rimokatoličku i grkokatoličku vjeroispovijest (prekrštavanja) na području Zagrebačke nadbiskupije između 1941. i 1945.” (PDF). Pokatoličavanje Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: Zbornik radova. Zagreb: : Srpsko narodno vijeće. str. 191—240.
- Škiljan, Filip (2020). „Prekrštavanje Srba na području današnje Bosne i Hercegovine 1941. i 1942. godine prema sačuvanoj dokumentaciji iz fonda Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja Nezavisne Države iz Hrvatskog državnog arhiva”. Godišnjak za istraživanje genocida. 12 (1): 121—146.