Eparhija raško-prizrenska

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Eparhija raško-prizrenska
Srpska pravoslavna crkva
Osnovni podaci
SedištePrizren
DržavaSrbija Srbija
Osnovana1808.
Broj manastira23
Zvanični veb-sajt
Arhijerej
ArhijerejTeodosije (Šibalić)
Čin arhijerejaepiskop
Titula arhijerejaepiskop raško-prizrenski i kosovsko-metohijski

Eparhija raško-prizrenska ili Eparhija raško-prizrenska i kosovsko-metohijska je eparhija Srpske pravoslavne crkve.

Nadležni arhijerej je episkop Teodosije (Šibalić), a sedište eparhije se nalazi u Prizrenu. Broj vernika ove eparhije je u opadanju zbog političkih pritisaka i dešavanja koja su dovela do iseljavanja srpskog stanovništva.[1]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Eparhija raško-prizrenska oformljena je 1808. godine spajanjem dve drevne eparhije Srpske crkve: Raške i Prizrenske. Ove dve eparhije pominju se u poveljama vizantijskog cara Vasilija II početkom 11. veka, a 1219. godine ulaze u sastav svetosavske autokefalne Arhiepiskopije žičke. Uzdizanjem Arhiepiskopije žičke na stepen Patrijaršije (1346), Prizrenska eparhija postaje mitropolija. Obe eparhije pripadale su obnovljenoj Srpskoj patrijaršiji, od 1557. do 1766. godine. Tokom 18. veka, Prizrenskoj eparhiji je priključena stara Lipljanska eparhija, a nakon ukidanja patrijaršije (1766) pridodata joj je i Peć sa područjem bivše Hvostanske eparhije. U međuvremenu, turske vlasti su najkasnije sredinom 18. veka od pravoslavnih Srba oduzele i u džamiju pretvorile drevnu sabornu crkvu Bogorodice Ljeviške, koja je vekovima služila kao katedralni hram Prizrenske eparhije.[2] Ujedinjenje Raške i Prizrenske eparhije izvršeno je u dva koraka: prvo je raškom mitropolitu Joanikiju Georgijeviću pridodata dužnost administratora u Prizrenskoj eparhiji, a potom su obe eparhije spojene u jednu, Raško-prizrensku (1808).[3]

Srpska patrijaršija u 16. i 17. veku

U vreme spajanja, funkciju eparhijskog katedralnog hrama vršila je Stara crkva Svetog Đorđa u Prizrenu. Eparhija je 1856. godine započela izgradnju novog Sabornog hrama Svetog Đorđa u Prizrenu, koji je dovršen i osveštan tek 1887. godine.[4] Tokom 1894. godine, Raško-prizrenskoj eparhiji je pripojen dotadašnji severoistočni deo Hercegovačke eparhije, sa srezovima Pljevlja i Prijepolje čime je izvršeno zaokruživanje eparhijskog područja.[5][6]

Crkva Svetih apostola Petra i Pavla u Rasu
Manastir Đurđevi stupovi
Manastir Pećka patrijaršija
Manastir Gračanica

Tokom 19. veka, Carigradska patrijaršija je u ovu eparhiju po pravilu slala arhijereje nesrpske narodnosti. Takvo stanje trajalo je sve do 1896. godine, kada je za novog raško-prizrenskog mitropolita postavljen Dionisije Petrović, koji je bio Srbin.[7] Njegovim izborom ispunjen je jedan od glavnih zahteva pravoslavnih Srba u oblastima Raške, Kosova i Metohije, koji su godinama unazad tražili da im se umesto fanariota postavljaju vladike srpske narodnosti. Nakon smrti vladike Dionisija (1900), za novog raško-prizrenskog mitropolita je postavljen Nićifor Perić (1901—1911), takođe Srbin.[8] Opšti položaj srpskog naroda na ovim područjima krajem 19. i početkom 20. veka bio je veoma težak. Mitropoliti raško-prizrenski su kod turskih vlasti često morali da preduzimaju korake u cilju zaštite srpskog življa od zloupotreba lokalnih zvaničnika i arbanaškog nasilja nad srpskim narodom u Kosovskom vilajetu.

Takvo stanje trajalo je sve do 1912. godine, kada je celokupno područje ove eparhije oslobođeno na početku Prvog balkanskog rata (1912—1913). Već tokom jeseni jesen 1912. godine, vojske Srbije i Crne Gore proterale su tursku vojsku iz oblasti Raške, Kosova i Metohije. Prema međusobnom sporazumu, veći deo područja Raško-prizrenske eparhije pripao je Srbiji, a manji deo je pripao Crnoj Gori. Konačno razgraničenje izvršeno je posebnim sporazumom između Srbije i Crne Gore od 12. novembra 1913. godine.[9] Za namesnika u delu eparhije koji je pripao Srbiji postavljen je prota Stevan Dimitrijević, dok je deo eparhije koji je pripao Crnoj Gori reorganizovan u posebnu Pećku eparhiju za čijeg je episkopa postavljen Gavrilo Dožić. Već tokom proleća 1914. godine pokrenutu su pregovori sa Carigradskom patrijaršijom radi kanonskog uključivanja Raško-prizrenske eparhije u sastav Beogradske mitropolije, ali ova inicijativa je morala biti obustavljena zbog izbijanja Prvog svetskog rata. Ujedinjenje svih srpskih crkvenih pokrajina sprovedeno je 1920. godine.

Ustavom Srpske pravoslavne crkve iz 1931. godine ukinuta je posebna Pećka eparhija, a njeno područje je podeljeno, tako da su protoprezviterijati beranski i bjelopoljski ušli u sastav Mitropolije crnogorsko-primorske, pljevaljski u sastav Mitropolije dabrobosanske, a čitava Metohija u sastav Eparhije raško-prizrenske, dok je Manastir Pećka patrijaršija kao patrijaršijska stavropigija ostao u neposrednoj nadležnosti srpskog patrijarha.

Za vreme okupacije tokom Drugog svetskog rata (1941—1944),[10][11] eparhija je teško postradala, a proces njenog sistematskog uništavanja je nastavljen i tokom razdoblja komunističke vlasti (1944—1989).[12][13] Tokom Kosovske krize i NATO agresije na SRJ, eparhija je ponovo postradala, veliki deo sveštenstva i naroda je proteran, a mnogi manastiri i parohijske crkve su oštećeni ili razoreni od strane terorističkih formacija OVK. Uništavanje eparhije nastavljeno je 2004. godine, tokom Martovskog pogroma.

Pošto je na području Raško-prizrenske eparhije tokom istorije postojalo nekoliko srpskih eparhija, nakon 1999. godine su obnovljeni predlozi za ponovnu uspostavu pojedinih eparhija. Ovo pitanje je razmatrao i od strane Svetog arhijerejskog sabora SPC koji je na prolećnom zasedanju 2011. godine usvojio zaključak o postojanju opravdanih pastirskih razloga za buduću obnovu drevne Raške eparhije.[14] Sprovođenje ovog zaključka je odloženo do nastupanja povoljnijih prilika.

Manastiri[uredi | uredi izvor]

Manastir Visoki Dečani
Manastir Sopoćani
  1. Banjska,
  2. Brnjak,
  3. Budisavci,
  4. Visoki Dečani,
  5. Vračevo,
  6. Gorioč,
  7. Gračanica,
  8. Devine Vode,
  9. Devič (oštećen 1999, spaljen 2004. godine, obnovljen),
  10. Draganac,
  11. Duboki Potok,
  12. Đurđevi stupovi,
  13. Zočište (srušen 1999, obnovljen 2004. godine),
  14. Končul,
  15. Pećka patrijaršija (stavropigija, pod upravom srpskog patrijarha),
  16. Sveti Arhanđeli (spaljen 1999. i 2004. godine, u obnovi),
  17. Sokolica,
  18. Sopoćani,
  19. Sočanica,
  20. Tušimlja,
  21. Uspenja Presvete Bogorodice (uništen 2004, obnovljen 2007. godine), metoh manastira Visoki Dečani,
  22. Ceranjska Reka, metoh manastira Sočanica,
  23. Crna Reka,
  24. Ulije.

Srušeni manastiri i manastirišta[uredi | uredi izvor]

Na području Raško-prizrenske eparhije postoji veliki broj manastira devastiranih 1999. godine koji još nisu obnovljeni, kao i na desetine manastirišta za koje postoje materijalni i pisani tragovi da je tu nekada postojao manastir.[15]

Isposnica Svetog Petra Koriškog

Srušeni manastiri i poznata manastirišta:

  1. Ajnovce — Tavnica,
  2. Arhanđel Mihailo,
  3. Banjska — Sveti Stepan,
  4. Barska Slatina,
  5. Belo Polje — Sveti Spas,
  6. Berivojce,
  7. Besinje — Pustinja,
  8. Biluša,
  9. Bilince,
  10. Binač (Buzovik) (srušen 1999. godine),
  11. Bogorodica Hvostanska,
  12. Sv. Spiridon u Boževcu (Novobrdska Kriva Reka),
  13. Bukovac — Bogorodica,
  14. Vaganeš,
  15. Velika Jablanica,
  16. Vidanje,
  17. Vojsilovica,
  18. Vranište,
  19. Vrbnica,
  20. Vučitrn,
  21. Gorance,
  22. Golem Kamen,
  23. Dobra Voda (Petrovica),
  24. Donje Ljupče,
  25. Dobrušta,
  26. Zlaš,
  27. Ježevica,
  28. Kabaš,
  29. Kmetovce,
  30. Koznik,
  31. Koriša (srušen 1999. godine),
  32. Koš,
  33. Krajni Del,
  34. Kuzmikan, Kuzmićani, Kozmekan,
  35. Mušutište (srušen 1999. godine),
  36. Petrakovac,
  37. Potrč (Klina),
  38. Radevac,
  39. Radivojce,
  40. Rapče — Dragaš,
  41. Resnik — Klina,
  42. Restelica — Dragaš,
  43. Rusenica,
  44. Sveti Petar Koriški,
  45. Sveta Varvara,
  46. Sveta Prečista — Dolac (srušen 1999. godine),
  47. Sveti Ahilije,
  48. Sveti Arhanđeli (Gornje Nerodimlje) (srušen 1999. godine),
  49. Sveti Uroš (Gornje Nerodimlje) (srušen 1999. godine),
  50. Sveti Đorđe,
  51. Sveti Jovan — Gnjilane,
  52. Sveti Nikola,
  53. Slatina,
  54. Slovinje,
  55. Straža,
  56. Tamnica,
  57. Trpeza,
  58. Trpeza — Sveti Đorđe,
  59. Trstenik (Glogovac),
  60. Uroševac,
  61. Ubožac,
  62. Čičevica.

Eparhijski arhijereji[uredi | uredi izvor]

Mitropoliti raško-prizrenski (1808—1920):

Portret Ime i prezime Vreme službe Napomene
Joanikije 1789—1818 eparhije spojene 1808. godine
Zaharija 1819—1830
Ananije 1830—1836
German 1836—1838
Sinesije 1838—1840
Ignjatije 1840—1849
Partenije 1849—1854
Melentije Spandonidis 1854—1895 poslednji Grk (fanariot)
Dionisije Petrović 1896—1900
Nićifor Perić 1901—1911
Gavrilo Dožić 1911—1920 izdvojena Pećka eparhija (1912)

Episkopi raško-prizrenski, nakon 1920:

Portret Ime i prezime Vreme službe Napomene
Mihailo Šiljak 1920—1928
Serafim Jovanović 1928—1945 uhapšen i deportovan u Albaniju
Vladimir Rajić 1947—1956 administrirao eparhijom 1945—1947
Pavle Stojčević 1957—1990 1990. postao Patrijarh srpski
Artemije Radosavljević 1991—2010
Atanasije Jevtić administrirao eparhijom 2010
Amfilohije Radović administrirao eparhijom 2010
Teodosije Šibalić od 2010[16][17]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Eparhija: Srbima prijeti humanitarna kriza”. Radio-televizija Republike Srpske. 17. 6. 2012. Pristupljeno 18. 6. 2012. 
  2. ^ Nenadović 1963, str. 33.
  3. ^ Novaković 1895, str. 32-33.
  4. ^ Kostić 1928, str. 87.
  5. ^ Rakočević 1983, str. 279.
  6. ^ Mikić 1983, str. 302-303. sfn greška: više ciljeva (3×): CITEREFMikić1983 (help)
  7. ^ Vuković 1996, str. 171.
  8. ^ Vuković 1996, str. 378-379.
  9. ^ Jagodić 2010, str. 31.
  10. ^ Bogdanović 1985.
  11. ^ Radomirović 2008.
  12. ^ Jović 2007.
  13. ^ Stojčević 2013.
  14. ^ „Saopštenje za javnost Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske pravoslavne crkve (2011)”. Arhivirano iz originala 31. 05. 2011. g. Pristupljeno 07. 01. 2018. 
  15. ^ „Srpski pravoslavni manastiri: raško-prizrenska-eparhija”. Arhivirano iz originala 02. 03. 2014. g. Pristupljeno 24. 05. 2020. 
  16. ^ Teodosije novi episkop raško-prizrenski („Politika“, 18. novembar 2010)
  17. ^ „Ustoličenje novoizabranog Episkopa raško-prizrenskog Teodosija — Prizren, 26. decembar 2010.”. Arhivirano iz originala 26. dec 2010. g. Pristupljeno 20. avg 2012.  Proverite vrednost paramet(a)ra za datum: |access-date=, |archive-date= (pomoć)

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]