Eparhija temišvarska

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Eparhija temišvarska
Srpska pravoslavna crkva
Osnovni podaci
SedišteTemišvar
DržavaRumunija Rumunija
Broj namesništava3
Broj manastira5
Zvanični veb-sajt
Arhijerej
ArhijerejLukijan (Pantelić)
Čin arhijerejaepiskop
Titula arhijerejaepiskop budimski i administrator Eparhije temišvarske

Eparhija temišvarska je eparhija Srpske pravoslavne crkve sa sedištem u Temišvaru, gde nalazi i saborna crkva eparhije. Temišvarska eparhija je osnovna verska ustanova za Srbe u Rumuniji.[1][2]

Arhijerej administrator je episkop Lukijan (Pantelić), a arhijerejski zamenik je protojerej-stavrofor Marinko Markov.

Istorijat[uredi | uredi izvor]

Srpska saborna crkva u Temišvaru
Srpska patrijaršija u 16. i 17. veku

Prvi pisani tragovio postojanju eparhije dosežu do 16. veka, a tada se javlja u opsegu srpske Pećke patrijaršije. Značajna je činjenica da su Srbi na ovim prostorima imali razvijen crkveni život mnogo pre Velike seobe 1690., a jedan od ovdašnjih episkopa srpskih, Isaija (Đaković), postao je jedan od najčvršćih oslonaca pridošlom patrijarhu Arseniju III Čarnojeviću. I po Velikoj seobi, i dugo po zasnivanju Krušedolske (1708), odnosno Karlovačke mitropolije (1713), Temišvarska eparhija je ostala u nadležnosti Beogradske mitropolije, sve do sjedinjenja Beogradske i Karlovačke mitropolije, u kojem je Temišvaru pripala posebna uloga. Naime, Požarevačkim mirom iz 1718. godine Austrija je dobila na račun Turske Banat, Olteniju, deo Srbije sa Beogradom, delove Bosne i Slavonije.

Smatrajući da je Beograd suviše blizu Turskoj, beogradski mitropolit Mojsije (Petrović) je premestio sedište svoje mitropolije u Temišvar, gde je svečano ustoličen 1721. godine. Po smrti karlovačkog mitropolita Vikentija (Popovića) 1726. godine, Mojsije (Petrović) je izabran i za mitropolita karlovačkog, čime je praktično počelo ujedinjavanje Srpske pravoslavne crkve sa teritorije Austrije. Dakle, mitropolit Mojsije (Petrović) je iz Temišvara prešao na karlovačku mitropolitsku katedru.

Pri sprovođenju jerarhijske podele u Karlovačkoj mitropoliji 1864. godine Temišvarska eparhija je, kao srpska, ostala u Karlovačkoj mitropoliji, s tim što je ustupila rumunske crkvene opštine, a preuzela srpske crkvene opštine iz Aradske eparhije. Mešovite crkvene opštine su dodeljene prema većinskoj pripadnosti vernika.

Po meri ukidanja nadležnosti Karlovačke mitropolije, odnosno njenog uključivanja u vaspostavljenu srpsku Beogradsku patrijaršiju posle Prvog svetskog rata i Temišvarska eparhija je postala deo ujedinjene Srpske pravoslavne crkve. Tadašnji episkop Georgije Letić premestio je sedište iz Temišvara u Kikindu. 1931. godine došlo je do arondacije između Temišvarske i novouspostavljene Eparhije banatske (naslednica Eparhije vršačke), tako da je prva u potpunosti preuzela srpske vernike u Rumuniji, a druga u Srbiji.

Episkopi[uredi | uredi izvor]

Dosadašnji episkopi ove eparhije su:[3][4]

  • Neofit, 1608-1613.; sin roditelja Milete i Jovke[5]
  • Isaija, 1640.
  • Josif, 1643-1655; umro i sahranjen u manastiru Partošu.
  • Teodor, 1643.
  • Sevastijan, 1644-1647.
  • Mihailo, 1681–1687.; episkop temišvarski i bečkerečki; darodavac 1691. godine Hilandara i Kareje
  • Vasilije, 1688.
  • Josif II, posle 1688.
  • Vasilije, oko 1693.
  • Isaija Đaković, 1694–1708.
  • Konstantin, "Grk", 1704–1713.; postavio ga srpski patrijarh Kalinik.
  • Hadži Joanikije Vladisavljević, 1713–1722-1727, 7. oktobra, izabran na Sinodu u Peći
  • Nikola Dimitrijević, 1728–1744.; do tada episkop Karansebeški
Georgije Popović, 1745–1757.
Vićentije Jovanović Vidak, 1759–1774.
Mojsej Putnik, 1774–1781.
Sofronije Kirilović, 1781–1786.
Pantelejmon Živković, 1839–1851.
Samuil Maširević, 1853–1864.
Georgije Branković, 1882–1890.
Nikanor Popović, 1891–1901.
Dr Georgije Letić, 1904–1931.

Administratori[uredi | uredi izvor]

Osim toga u nekom periodu eparhijom su upravljali administratori:

Arhijerejski zamenici[uredi | uredi izvor]

Arhijerejski zamenici su bili:

Hramovi[uredi | uredi izvor]

Eparhija temišvarska raspolaže sa 55 hrama, od kojih se jedan broj nalazi u danas upražnjenim parohijama, gde Srba ima vrlo malo, ili ih više uopšte nema.

Manastiri[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Kostić 1925.
  2. ^ Kostić 1932.
  3. ^ Kostić 1938.
  4. ^ Vuković 1996.
  5. ^ "Glasnik Istorijskog društva u Novom Sadu", Novi Sad 1937.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]