Novi dvor

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Novi dvor
Zgrada Novog dvora
Opšte informacije
MestoBeograd
OpštinaStari grad
Država Srbija
Tip kulturnog dobraspomenik kulture
VlasnikRepublika Srbija
Nadležna ustanova za zaštituZavod za zaštitu spomenika kulture
beogradskonasledje.rs

Novi dvor je monumentalno zdanje u centru Beograda, na Andrićevom vencu u kome se nalazi sedište Predsednika Republike Srbije. Ova građevina je spomenik kulture pod zaštitom države. [1] Izgrađena je u periodu od 1911. do 1922. godine kao dvor kralja Aleksandra I Karađorđevića. Dvor je sagrađen prema projektu arhitekte Stojana Titelbaha (1877—1916) u akademskom maniru, sa elementima renesansne i barokne arhitekture, ali je originalni izgled vremenom izmenjen.

Nalazi se na Andrićevom vencu broj 1 i sa zgradom Starog dvora, u kojoj se nalazi Skupština grada Beograda, čini značajnu ambijentalnu celinu - dvorski kompleks na Terazijama.

U Novom dvoru je boravio kralj Aleksandar, u njemu je bio smešten Muzej kneza Pavla. Od 1953. godine Novi dvor koristili su Izvršno veće Srbije, Skupština Srbije, Predsedništvo SR Srbije i, najduže, predsednik Republike Srbije sa pratećim službama. Posle održavanja predsedničkih izbora 2017. godine, najavljena je mogućnost da se predsedništvo iz ove zgrade iseli u Palatu Srbija, te da se Novom dvoru vrati muzejska namena.[2]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Gradnja dvora[uredi | uredi izvor]

Novi dvor, građen kao nova rezidencija dinastije Karađorđević i poslednje podignuto zdanje u ansamblu objekata dvorskog kompleksa na Terazijama, zajedno sa susednim palatama Starog dvora, kojoj ujedno predstavlja arhitektonsko-likovni pandan, i Narodne skupštine, čini ansambl najznačajnijih javnih građevina Beograda i Srbije. Građen je prema prvobitnoj zamisli arhitekte Aleksandra Bugarskog iz osamdesetih godina 19. veka, kao jedno krilo zamišljenog dvorskog kompleksa. Prema tom prostornom rešenju, centralni deo kompleksa zauzimao bi kraljev dvor, koji je trebalo da bude izgrađen na mestu Starog konaka (nekadašnjeg Simićevog zdanja). Levo krilo kompleksa činio bi Stari dvor podignut 1884. godine, dok bi desno krilo predstavljalo dvorac prestolonaslednika podignut na mestu na kojem se još od sredine sedme decenije 19. veka nalazio dvorac za prestolonaslednika Mihaila Obrenović. Iako se smatra da je projekat dvorca kneza Mihaila u duhu romantizma izradio arhitekta Kosta Šreplović, pojedini izvori navode da je on vodio nadzor pri završnim radovima na podizanju zgrade, a da su planove najverovatnije izradili Jovan Frencl i Josif Kasano, najpoznatiji arhitekti u Glavnoj upravi građevina. Izgradnjom ovog objekta već se uočavala ideja da se prostor dvorskog kompleksa organizuje kao tročlana kompozicija. Međutim, knez Mihailo nikada nije stanovao u ovoj zgradi, već se uselio u Stari konak, a u novo zdanje je smestio Ministarstvo inostranih i unutrašnjih poslova.

Ideja o izgradnji Novog dvora inicirana je nakon majskih događaja 1903, i rušenja Starog konaka naredne godine, gde se do tada nalazila vladarska rezidencija. Kralj Petar I Karađorđević, po dolasku na vlast, boravio je u Starom dvoru Obrenovića, koji u prethodnom razdoblju nije korišćen za stanovanje, već za reprezentativne potrebe vladara. Kako je prostor Starog dvora bio nepogodan za stalni boravak kraljevske porodice, rešenje je bilo u izgradnji nove rezidencije.

Podizanju Novog dvora za prestolonaslednika Aleksandra I Karađorđevića pristupilo se 1911. godine, prema projektu Stojana Titelbaha(1877-1916), istaknutog srpskog graditelja sa početka 20. veka.[3], koji je lično i nadzirao gradnju[4]. Danas Novi dvor predstavlja jedino njegovo poznato delo koje je radio kao arhitekta Ministarstva građevina. Izgradnja dvora je završena 1914. godine, ali je već tokom Prvog svetskog rata zgrada bila značajno oštećena. Jedna granata se zabila šest metara pod zemlju i temelje dvora - izvađena je 1921.[5] Temeljna obnova usledila je u periodu 1919—1922. godine, pod nadzorom posebno oformljene Komisije, koja je istovremeno radila i na obnovi Starog dvora. U Komisiji, koja se brinula o kompletnom uređenju budućeg kraljevog doma i sedišta Maršalata dvora, između ostalih, bili su slikar Uroš Predić i arhitekte Ministarstva građevina Petar Popović i Momir Korunović. Opremanje dvora je nakon konkursa bilo povereno pariskoj kući Bezije za 2.700.195 fr. - veći deo nameštaja, lustera, tapeta, tepiha je bio izrađen do proleća 1921.[6] Juna 1922, kada se u zdanje uselio kralj Aleksandar I Karađorđević sa kraljicom Marijom, Novi dvor postao je zvanična vladarska rezidencija (s tim što je kraljevski par leto nakon venčanja proveo na Bledu, Marijanskim Laznama i u Parizu).

Prvi dvorski bal u Novom dvoru, i prvi posle rata, održan je 9. januara 1923.[7] Prestolonaslednik Petar je rođen 6. septembra iste godine.

Prvobitni izgled dvora[uredi | uredi izvor]

Dvorski kompleks 1930.

Zgrada Novog dvora, sa četiri etaže i karakterističnim ugaonim kubetom, predstavlja vredno arhitektonsko ostvarenje beogradskog graditeljstva posle Prvog svetskog rata. Prostorna organizacija zgrade Novog dvora određena je projektom iz 1911. godine u skladu sa namenom zdanja.

U prizemlju se nalazila dvorana za prijeme i trpezarija i između njih Bosanska soba, za „pušenje i kavenisanje”.[8] S obzirom na lokaciju, koju određuje ugao dveju ulica i denivelacija terena, svečani ulaz u Novi dvor projektovan je iz pravca Starog dvora, što se odrazilo i na arhitektonsku kompoziciju fasada koje su različito oblikovane u zavisnosti od funkcionalnog rasporeda unutrašnjeg prostora, ali i od orijentacije u odnosu na neposrednu okolinu. U prizemlje se ulazilo iz pravca Starog dvora, preko monumentalnog stepeništa pod ovalnom kolonadom sa udvojenim stubovima. Stepenište je, preko ulaznog hola, vodilo do centralnog vestibila iz kojeg se moglo pristupiti velikom salonu i ostalim odajama raspoređenim oko vestibila: manjim salonima, trpezariji i pomoćnim prostorijama. Levo od ulaznog hola nalazilo se glavno stepenište, povezano sa vestibilom. Bočni, sporedni ulaz sa manjim stepeništem nalazio se sa gornje strane Dvorskog parka.

Na prvom spratu bile su smeštene kraljeve i kraljičine privatne i radne prostorije: spavaće sobe sa pratećim odajama, kabineti, saloni, biblioteka i trpezarija. Na drugom spratu nalazili su se engleski i japanski salon, spavaće sobe i biblioteka. Nameštaj i uređenje prostora nose osobenosti stilova Luja XIV, Luja XV i Luja XVI.

Dizajn enterijera su uradili 1914. nemački dizajneri August i Elza Boze, ali je početak rata sprečio da se dvor po tome uredi. Posle rata dizajn enterijera poveren je francuskoj kompaniji Bezije.[9]

Sadašnji izgled dvora[uredi | uredi izvor]

Sadašnji izgled dvora

Arhitektura Novog dvora podržavala je ideju istorijskog zaokruživanja dvorskog kompleksa, tako što je sama građevina oblikovana kao svojevrsni pandan Starom dvoru. Na taj način istaknuta je potreba da se prostorno i simbolički zaokruži celina koja konotira samu ideju države. Dvospratno zdanje oblikovano je u stilu akademizma, sa stilskim elementima preuzetim uglavnom iz renesansne i barokne arhitekture.[3] Najreprezentativnija fasada okrenuta je prema vrtu, a ugaoni rizalit oblikovan je u vidu kule sa kupolom slično rešenju primenjenom na zgradi Starog dvora. U sistemu raščlanjavanja fasada centralnu kompoziciju predstavljaju prizemlje i prvi sprat rešeni kao jedinstvena kompoziciona celina, suteren je oblikovan rustično, dok je drugi sprat tretiran nezavisno, sa sistemom podele fasadnih površina i manje upadljivom arhitektonskom plastikom. Razuđenost glavne fasade postignuta je isticanjem bočnih i središnjeg rizalita, u čijem je središtu pozicioniran glavni ulaz, istaknut ovalnim tremom.[10] Shodno nameni zdanja, posebno mesto u dekorativnom oblikovanju fasada dato je heraldičkim simbolima. U luneti središnjeg rizalita nalazio se monumentalno oblikovan potpuni grb kraljevske dinastije Karađorđević. Najviši i ujedno najdominantniji deo Novog dvora - kula sa kupolom i šiljkom na čijem vrhu se nalazila bronzana figura dvoglavog orla u poletu predstavlja glavni arhitektonski element koji spaja fasade prema Ulici kralja Milana i Andrićevom vencu. Pored heraldičkih znamenja, posebno je značajna kompozicija koja je bila postavljena na sam završetak ugaonog rizalita, ispod kupole, dve istovetne, simetrično postavljene predstave štitova s krstom i četiri ocila, to jest deo grba Kraljevine Srbije i kasnije integralni segment grba Kraljevine Jugoslavije. Centralni motiv fasadne kompozicije prema Andrićevom vencu predstavlja lučni rizalit nad čijom se atikom nalazila dekorativna kompozicija sa grbom u središtu.

Prostorna organizacija zgrade Novog dvora određena je projektom iz 1911. godine u skladu sa namenom zdanja. U prizemlju se nalazila dvorana za prijeme i trpezarija, a deo ka Ulici kralja Milana bio je rezervisan za boravak visokih gostiju, dok su prvi i drugi sprat namenjeni stanovanju kraljevske porodice. Projektom Novog dvora nije bila predviđena prostorija za kuhinju, već je za tu namenu služila obližnja šumadijska kuća, povezana tunelom sa suterenom dvora. Celokupno reprezentativno unutrašnje uređenje i opremanje dvorskih prostorija skupocenim nameštajem izvela je francuska firma Bezije. Posebna pažnja bila je posvećena uređenju vestibila, dvorane za prijeme, trpezarije, bosanske sobe, japanskog i engleskog salona i odaja namenjenim stanovanju kralja i kraljice.

Sastavni deo dvorskog kompleksa i element koji je povezivao staro i novo dvorsko zdanje bila je ograda sa kapijama i stražarskim mestima, koji su dvorove i dvorsku baštu odvajali od Ulice kralja Milana. Sličnu funkciju dobila je i zgrada Maršalata dvora, čiju je dogradnju i preradu fasada 1919/1920. godine izveo arhitekta Momir Korunović, tako da ona doprinese stilskom i urbanističkom povezivanju dvorskih palata. Kapije trijumfalnog izgleda sa istaknutom plastičnom dekoracijom i heraldičkim znamenjem, lučna zgrada dvorske straže, kao i parterno uređen dvorski vrt sa fontanom između dvorova čitavom ansamblu davali su reprezentativan i svečan izgled.

Muzej kneza Pavla[uredi | uredi izvor]

Novi dvor je bio zvanična rezidencija kralja Aleksandra Karađorđevića od 1922. do 1934. godine, kada je, nakon preseljenja kraljevske porodice u novosagrađeni dvor na Dedinju, po želji kralja Aleksandra ustupljen za Kraljevski muzej, kasnije nazvan Muzej kneza Pavla.[11] Muzej je bio jedna od najznačajnijih institucija kulture u Kraljevini, a prema mišljenju savremenika spadao je u red najsavremenijih evropskih muzeja. Najvažniji fenomenološki aspekt Muzeja kneza Pavla bila je sama postavka. U prizemlju su bili izloženi predmeti materijalne kulture iz preistorije, antike i srednjeg veka; prvi sprat bio je rezervisan za spomenike nacionalne istorije i jugoslovensku umetnost 19. veka; na drugom spratu nalazila se zbirka savremene evropske umetnosti, u kojoj su važno mesto zauzimala dela domaćih umetnika. Muzej kneza Pavla ostao je u zdanju Novog dvora sve do 1948. godine kada je ono u novom državnom uređenju dobilo drugačiju ulogu.

Izmene izgleda dvora[uredi | uredi izvor]

Novi Dvor, Beograd

Nakon Drugog svetskog rata, rekonstrukcija Starog i Novog dvora i njihova nova namena bili su povezani sa jednim širim zahvatom pretvaranja nekadašnjeg dvorskog kompleksa u upravno središte države i republike. U cilju povezivanja nekadašnjeg dvorskog kompleksa sa zgradom Narodne skupštine uklonjena je ograda, srušena zgrada Maršalat dvora a sama dvorska bašta preuređena u današnji Pionirski park. U periodu od 1948. do 1953. godine, prema projektu arhitekte Milana Minića izvedeni su i radovi na rekonstrukciji i dogradnji zgrade bivšeg Novog dvora, za potrebe Predsedništva vlade NRS. Izvršeno je proširenje objekta dogradnjom velike svečane sale sa pristupnim vestibilom. Fasada prema Starom dvoru dobila je potpuno novo arhitektonsko rešenje istaknuto kolonadom jonskih stubova, dok su ivični frontovi i linije originalnog rešenja zadržani prema Ulici kralja Milana i Andrićevom vencu. U skladu sa izmenama na Starom dvoru, novi prilaz zgradi Novog dvora oblikovan je na istočnoj strani, prema Pionirskom parku, dok su heraldičke predstave zamenjene amblemima novog državnog uređenja. U unutrašnjem uređenju posebna pažnja posvećena je enterijeru dograđenog dela, koji je oplemenjen delima najznačajnijih jugoslovenskih umetnika - Tome Rosandića, Petra Lubarde, Mila Milunovića, Milice Zorić i drugih.

Zdanje Novog dvora od 1953. godine do danas namenjeno je smeštaju najviših republičkih organa. U njemu se nalazilo Izvršno veće NRS, Skupština NRS, Predsedništvo SRS i najduže sedište predsednika Republike Srbije. Danas Novi dvor zajedno sa spomeničkim zdanjima koji ga okružuju predstavlja deo jednog od najvrednijih ambijenata istorijskog jezgra Beograda. Zbog svojih istorijskih, kulturoloških, društvenih i arhitektonsko-urbanističkih vrednosti utvrđen je za spomenik kulture 1983. godine. [12]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda
  2. ^ Novosti: Vučić seli Predsedništvo u Palatu Srbije
  3. ^ a b A. Kadijević, Estetika arhitekture akademizma ( XIX –XX vek), Beograd, 2005.
  4. ^ Knjiga „O Česima i njihovim potomcima u Srbiji južno od Save i Dunava“. ISBN 978-86-916471-6-2 autor Vuk Petrović, Češka beseda Beograd, Beograd 2015
  5. ^ "Politika", 14. okt. 1921
  6. ^ "Politika", 25. april 1921
  7. ^ "Politika", 9. jan. 1923, str. 7
  8. ^ „Politika”, 8. mart 1922
  9. ^ „Beograd kupio u Nemačkoj planove Novog dvora iz 1914. godine”. B92. 29. 1. 2022. Pristupljeno 5. 2. 2022. 
  10. ^ Marko Popović, Heraldički simboli na javnim zdanjima Beograda, Beograd 1997, 75-79, 138-139.
  11. ^ Aleksandar Ignjatović, Arhitektura Novog dvora i Muzeja kneza Pavla, u: Muzej kneza Pavla, Beograd 2009.
  12. ^ „Službeni list grada Beograda“ br. 4/83

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]