Srpske zemlje u ranom srednjem veku

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Pojam Srpske zemlje u ranom srednjem veku obuhvata istoriju srpskih zemalja tokom ranog srednjeg veka, u širem vremenskom rasponu od 6. do 12. veka.[1]

Prostorni i vremenski okviri[uredi | uredi izvor]

Srpske zemlje u 9. veku
Srpske oblasti i gradovi u 9. i 10. veku
Srpske zemlje u 10. veku

Prema pisanju vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogenita (De administrando imperio) Srbi su se na Balkanskom poluostrvu naselili između obala Jadranskog mora i reke Save. Duž morske obale Srbi su naselili sve krajeve između ušća Cetine i ušća Bojane‚ a u unutrašnjosti približno između Vrbasa i doline Ibra i Morave. Granicu između Srba i Hrvata činile su hrvatske pogranične župe: Imota (Imotsko), Cetina, Livno i Pliva. Na tim prostorima, Srbi su stvorili više oblasti u primorju i zaleđu. Granicu između primorskih oblasti i zaleđa tj. Srbije kako je naziva Porfirogenit činili su planinski venci koji formiraju razvođe jadranskog i crnomorskog sliva.

Na širi prostorni opseg srpskih zemalja u ranom srednjem veku prvi je ukazao franački hroničar Ajnhard, koji je u svojim Analima Franačkog kraljevstva (lat. Annales Regni Francorum) zabeležio, pod 822. godinom,[2] da su Srbi narod koji drži veliki deo Dalmacije (lat. ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatiae partem obtinere dicitur).[3]

Primorske oblasti (Pomorska Zemlja)[uredi | uredi izvor]

U srednjovekovnim izvorima, sve srpske primorske oblasti nazivane su zajedničkim imenom Pomorska Zemlja. Ovaj pojam su tokom srednjovekovnog razdoblja upotrebljavali kako srpski vladari, tako i crkveni dostojanstvenici.

Neretljanska oblast[uredi | uredi izvor]

Neretljanska oblast tokom 10. veka

Neretljanska oblast (koju su Vizantinci nazivali i "Paganija") prostirala se od ušća reke Cetine do ušća reke Neretve uključujući i ostrva BračHvarKorčula i Mljet.

Činili su je župe:

U njoj su se nalazili utvrđeni gradovi:

Zahumlje[uredi | uredi izvor]

Zahumlje se prostiralo od ušća reke Neretve do Dubrovnika sa stonskim poluostrvom (Pelješac). Činili su ga župe:

  • Ston
  • Zažablje
  • Popovo u primorju i
  • Dubrava
  • Dabar u zaleđu.

U njemu su se nalazili utvrđeni gradovi:

Travunija (sa Konavljem)[uredi | uredi izvor]

Travunija se prostirala od Dubrovnika do Boka kotorske.

U njoj su se nalazili utvrđeni gradovi:

Duklja[uredi | uredi izvor]

Olovni pečat dukljanskog kneza (arhonta) Petra iz 10. veka

Duklja (od početka 12. veka se za ovu oblast većinom koristi naziv Zeta) se prostirala od Boke kotorske do ušća reke Bojane. Naziv Duklja, dobila je po antičkom gradu Dokleji, kod današnje Podgorice. Drugi naziv-Zeta je dobila po reci Zeti. U 10. veku postaje kneževina, ali je padom makedonske države potpala pod vizantijsku vlast. U njoj su se nalazili utvrđeni gradovi:

  • Gradec
  • Novigrad
  • Lontodokla

Tokom 11. veka Duklji se pridružene Raška i Bosna. Dukljanski knez Stefan Vojislav nastojao je da se oslobodi vizantijske vlasti. Zato je 1035. godine digao ustanak. Vizantijska vojska ugušila je taj ustanak, a Stefana Vojislava odvela u zarobljeništvo. Međutim, on nije hteo da bude zatvoren. Pobegao je iz zatvora i ponovo se sukobio sa Vizantijom. Pokazao se kao mudar i spretan vojskovođa. Pustio je Vizantince da pljačkaju ravnice, ali ih je u jesen 1042. godine sačekao u planinskim klancima. Malo se vizantijskih vojnika spaslo bekstvom. Jedan vizantijski hroničar piše: „Bio je to tužan i suza dostojan primer.“ Posle ovo pobede Duklja stiče nezavisnost. Stvorena je samostalna država koja se prostirala od Bojane do Neretve. Dukljanski vladar Mihailo Vojislavljević je 1077. godine od pape iz Rima dobio kraljevsku krunu. Papa je hteo da vladara Mihaila pridobije. U tome nije uspeo. Duklja je postala kraljevina i na taj način dobila međunarodno priznanje.

Mihaila nasleđuje njegov sin Konstantin Bodin. Za vreme njegove vladavine Duklja je pored Raške, obuhvatala oblasti Travunije i Zahumlja, pa zatim i Bosnu. Nakon smrti ovog vladara početkom 12. veka dolazi do svađa među članovima vladarskog roda, a zatim otcepljenje Bosne i Raške.

Oblasti u zaleđu[uredi | uredi izvor]

Srbija (u čijem je sastavu i Bosna)[uredi | uredi izvor]

Pečat kneza Strojimira iz 9. veka

Srbija se prostirala od reke Vrbas na zapadu do dolina Ibra, Gruže, Ljiga, Jadra i Drine na istoku. Severnu granicu činila je reka Sava dok se na jugu naslanjala na srpske oblasti u primorju (Neretljansku kneževinu, Zahumsku, Travusku i Dukljansku). Unutar Srbije se nalazila i župa Bosna.

U njoj su se nalazili utvrđeni gradovi:

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Blagojević 1983, str. 45-126.
  2. ^ Scholz 1970, str. 111.
  3. ^ Pertz 1845, str. 83.

Izvori i literatura[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]