Manastir Rakovica
Manastir Rakovica | |
---|---|
Opšte informacije | |
Mesto | Rakovica |
Opština | Rakovica (Beograd) |
Država | Srbija |
Vreme nastanka | 14. vek |
Tip kulturnog dobra | Spomenik kulture od velikog značaja |
Manastir Rakovica je manastir Srpske pravoslavne crkve, u okviru Beogradsko-karlovačke arhiepiskopije, smješten u beogradskom naselju Rakovica. Posvećen je arhanđelima Mihajlu i Gavrilu[1]
Istorija[uredi | uredi izvor]
Iako se nastanak manastira, po narodnom predanju, veže za vrijeme vladavine srpskih kraljeva Dragutina i Milutina,[1] savremeni dokumenti to dovode u pitanje. Spominje se u putopisu Feliksa Petančića iz 1502. godine, pod naslovom „Ranauicence monasterium“[1] a docnije se spominje i u turskim izvorima, u popisu iz 1560. godine, među ostalim crkvama i manastirima u okolini Beograda.[1] Na sajtu pravoslavnog časopisa „Pravoslavlje“ može se pročitati da se ovaj manastir spominje i u povelji vlaškog vojvode Konstantina Brankoveana Besarabe, iz 1701.[2] godine, u kom se za manastir kaže da je „sazidan i iz temelja podignut od strane dobrog hrišćanina, počivšeg Radula vojvode, koji je proteklih godina bio gospodar ove zemlje (vlaške)“.[1] Pretpostavlja se da se govori o vlaškom vojvodi Radulu I Crnom, zetu kneza Lazara.[1][3]
Tokom 16. veka manastir je premješten na svoje sadašnje mjesto, sa lokacije iz okoline sela Rakovica, gdje su pronađeni ostaci stare zgrade (tragovi zidova, stub časne trpeze...)[1] Godine 2007. na lokaciji stare zgrade su vršena arheološka istraživanja, a potom ponovo od 16. jula do 16. avgusta 2008, u cilju potvrđivanja pretpostavke da je u pitanju stara zgrada ovog manastira. U izvještaju se navodi da su traženi rezultati „izostali“, te da „postojanje srednjovekovne nekropole na ovom prostoru, kao i ostaci časne trpeze ... ukazuju na postojanje nekog sakralnog objekta u blizini, iako do sada nisu konstatovani njegovi materijalni ostaci.“[4]
Nepovoljnog položaja, u blizini važne raskrsnice i naselja, manastir je razoren tokom turskog pohoda na Beč 1592. i narodnog nemira iz 1594. godine.[1] Pod pritiskom čestih pljačkanja, manastir se postepeno premještao na svoje sadašnje, skrovitije mjesto, bliže šumi.[1] Manastir je ponovno stradao tokom Austrijsko-turskog rata (1737—1739), a potom i 1788-1790. Zbog sarađivanja monaha sa Austrijancima, a protiv Turaka, manastir je u odmazdi spaljen, a tadašnji iguman manastira Sofronije je obješen je o brijest pred manastirom.[1] Tokom NATO bombardovanja Jugoslavije 1999. godine, ovaj manastir, odnosno njegov spoljašnji zid, ponovo je oštećen.[5][6]
Upućen je odmah posle monašenja 1935. godine u ikonografsku školu u manastiru Tadej Štrbulović. U čin jeromonaha rukopoložen je 3. februara 1938. godine u manastiru.
Arhitektura[uredi | uredi izvor]
U okviru manastirskog kompleksa danas se nalaze objekti nastali u različitim istorijskim epohama od XV do XX veka. Svakako je najvažniji objekat crkva sv. arhanđela Mihaila i Gavrila. Vreme podizanja manastirske crkve se ne može precizno datirati, ali se stavlja u širi period između obnove Pećke patrijaršije 1557. godine i Velike seobe Srba 1690. godine. Koncipirana je kao jednobrodna građevina trikonhalne osnove, sa vidljivim uticajem moravske škole. Crkva ima dva kubeta, veće nad centralnim travejem naosa, a manje nad pripratom. U osnovi naos je rešen u formi sažetog upisanog krsta, iako u spoljašnjoj obradi ovakav oblik nije vidljiv. Intervencije na crkvi iz XVIII i XIX veka su u znatnoj meri izmenile autentičan izgled gornjeg sklopa građevine. Horizontalna podela na fasadama, izvedena pomoću kordonskog venca, razdvajaju gornji i donji pojas na dva nejednaka dela.[7]
Godine 1905. u manastiru počinje da radi Monaška škola, prva ovakve vrste u Srbiji, za čije potrebe je 1925. godine podignuta nova zgrada, „Platonov konak“. Zgradu je projektovao ruski arhitekta Valerij Staševski u srpsko-vizantijskom stilu. Škola je radila sve do 1932. godine, a u periodu od 1949. do 1958. godine u manastiru je bila smeštena Beogradska bogoslovija.
Ikonostas je prvobitno bio sačinjen od zidne pregrade sa dvije prijestone ikone Isusa Hrista i Bogorodice Marije, dok su na drugim mjestima bile obješene ili pričvršćene različite drvene i platnene ikone, ali 1862. godine je postavljen novi ikonostas, manjih dimenzija, čiju izradu je finansirao tadašnji srpski knez Mihailo Obrenović.[1]
Znamenitosti[uredi | uredi izvor]
U manastiru je sahranjen sin Miloša Obrenovića Todor, zbog čega je Miloš pružao veliku podršku njegovoj obnovi tokom svoje vladavine, a kasnije i njegov sin, Mihailo Obrenović.[1] Jedan od dijelova manastira se zove po Miloševoj supruzi Ljubici, „Ljubičin konak“.[1] Osim još nekih članova porodice Obrenović, u manastiru je sahranjen i Vasa Čarapić, jedan od vođa Prvog srpskog ustanka.[1] Bivši srpski patrijarh Dimitrije sahranjen je u ovom manastiru 1930. godine, a bivši srpski patrijarh Pavle takođe je sahranjen u ovom manastiru, po svojoj izričitoj želji.[8]
U manastiru postoji spomen-soba patrijarha Pavla otvorena 2021. godine.[9]
Galerija[uredi | uredi izvor]
-
grob Vase Čarapića
-
grob patrijarha Dimitrija
-
grob patrijarha Pavla
-
ulaz u manastir
-
česma ispred manastira
-
detalj česme
-
Česma Svete Petke, u neposrednoj blizini Manastira
-
Ikonostas
-
Manastir Rakovica natpis
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v g d đ e ž z i j k l lj Lazić, Jovana (15. 6. 2007). „Manastir Rakovica”. Časopis „Pravoslavlje“. Arhivirano iz originala 10. 01. 2011. g. Pristupljeno 15. 11. 2009.
- ^ Branko Vujović, Crkveni spomenici na području grada Beograda, Beograd 1973. 259, 260
- ^ „Rakovica - Beograd, Kultura”. Stalna konferencija gradova i opština. Arhivirano iz originala 20. 11. 2009. g. Pristupljeno 15. 11. 2009.
- ^ Lokalitet stari manastir Rakovica, Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda
- ^ „NATO agresija 1999.”. Grad Beograd. Pristupljeno 15. 11. 2009.
- ^ „Godišnjica NATO bombardovanja Srbije, 24. mart 2005.”. 24. 3. 2005. Arhivirano iz originala 29. 10. 2009. g. Pristupljeno 15. 11. 2009.
- ^ Branko Vujović, Crkveni spomenici na području grada Beograda, Beograd 1973. 267, 268; Aleksandar Božović, Manastir Rakovica. Beograd 2010.
- ^ „Tihi odlazak duhovnog vođe”. Blic. 15. 11. 2009. Arhivirano iz originala 12. 01. 2010. g. Pristupljeno 15. 11. 2009.
- ^ „Patrijarh Porfirije otvorio Spomen-sobu patrijarha Pavla u manastiru Rakovici (SPC, 20. maj 2021)”. Arhivirano iz originala 21. 05. 2021. g. Pristupljeno 21. 05. 2021.