Pređi na sadržaj

Arbitražna komisija Mirovne konferencije o Jugoslaviji

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Arbitražna komisija Mirovne konferencije o Jugoslaviji (engl. Arbitration Commission of the Peace Conference on Yugoslavia), poznatija kao Badenterova komisija (Badinter Committee), komisija je koju je sastavio Savjet ministara Evropske ekonomske zajednice (EEZ) 27. avgusta 1991. godine da bi Mirovnu konferenciju o Jugoslaviji obezbjedila pravnim savjetima. Robert Badenter je imenovan za predsjednika petočlane komisije, koju su činili predsjednici ustavnih sudova država u EEZ. Arbitražna komisija je izrekla deset mišljenja o „velikim pravnim pitanjima” koja su pokrenula sukob u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ).[1]

Članovi komisije[uredi | uredi izvor]

Mišljenja[uredi | uredi izvor]

Između kraja 1991. i sredine 1993. godine, Arbitražna komisija je izrekla petnaest mišljenja koja se odnose na pravna pitanja koja proističu iz rasparčavanja Jugoslavije.[2]

Mišljenje br. 1 (Raspad SFRJ)[uredi | uredi izvor]

Piter Karington je 20. novembra 1991. godine postavio pitanje, ako se neke republike odvoje od SFRJ, koja, kako trde Srbije i Crna Gora, da li je ona nastavila da postoji, ili se SFRJ raspala i sve republike su ravnopravni nasljednici SFRJ. Komisija je odgovorila 29. novembra iste godine „Socijalističke Federativna Republika Jugoslavije je u procesu raspada”.[1]

Mišljenje br. 2 (Samoopredjeljenje)[uredi | uredi izvor]

Piter Karington je 20. novembra 1991. godine postavio pitanje: „Da li srpsko stanovništvo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao jedan od konstitutivnih naroda Jugoslavije, ima pravo na samoopredjeljenje?” Komisija je zaključila 11. januara 1992. „da srpskom stanovništvu u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj pripadaju sva prava vezana za manjine i etničke grupe [...]” i „da republike moraju da priušte pripadnicima tih manjina i etničkih grupa sva ljudska prava i osnovne slobode priznate u međunarodnom pravu, uključujući, gdje je to moguće, pravo da biraju svoje državljanstvo”.[1] Mišljenje je produžilo princip uti possidetis u bivšoj Jugoslaviji po prvi put.[3]

Mišljenje br. 3 (Granice)[uredi | uredi izvor]

Piter Karington je 20. novembra 1991. godine postavio pitanje: „Mogu li se unutrašnje granice između Srbije i Hrvatske i između Bosne i Hercegovine i Srbije smatrati granicima u smislu međunarodnog prava?” Primjenjujući princip uti possidetis, komisija je zaključila 11. januara 1992. da „Granice između Hrvatske i Srbije, Bosne i Hercegovine i Srbije, i eventualnih drugih susjednih nezavisnih država ne mogu se mijenjati, osim uz slobodno postignut dogovor” i „Osim ako nije drugačije dogovoreno, bivše granice postaju granice zaštićene međunarodnim pravom”.[2]

Mišljenje br. 4 (Bosna i Hercegovina)[uredi | uredi izvor]

U ovom mišljenju, komisiji je postavljeno pitanje da li treba priznati nezavisnost Bosne i Hercegovine. Komisija je odlučila da u tom trenutku ne bi trebalo priznati nezavisnost, jer za razliku od drugih republika koji traže nezavisnost, Bosna i Hercegovina još nije održala referendum o nezavisnosti.[4]

Mišljenje br. 5 (Hrvatska)[uredi | uredi izvor]

U ovom mišljenju, komisija je razmatrala zahtjev Hrvatske za priznanje njene nezavisnosti. Komisija je odlučila da nezavisnost Hrvatske ne bi trebalo da bude priznata, zašto što hrvatski ustav nije obuhvatio zaštitu manjina koju zahtijeva Evropska zajednica. Kao odgovor, na ovu odluci, predsjednik Hrvatske je pisao Robertu Badenteru, davajući garancije da će ovaj nedostatak biti otklonjen, a s obzirom na ovo uvjerenje Evropska zajednica je priznala Hrvatsku.[4]

Mišljenje br. 6 (Makedonija)[uredi | uredi izvor]

U ovom mišljenju, komisija je preporučila Evropskoj zajednici da prihvati zahtjev Republike Makedonije za priznanjem, smatrajući da je Makedonija dala potrebne garancije da će poštovati ljudska prava, međunarodno mir i bezbjednost. EZ nerado prihvata preporuke zbog grčkog negodovanja.[5]

Mišljenje br. 7 (Slovenija)[uredi | uredi izvor]

U ovom mišljenju, komisija je preporučila EZ da prizna Sloveniju.

Privremena odluka[uredi | uredi izvor]

U ovoj odluci, komisija je odbacila primjedbe Srbije i Crne Gore na nadležnosti komisije koji su rezultirali odgovorima na tri pitanja koja je pitao Piter Karington, što je dovelo do mišljenja broj 8, 9 i 10.

Mišljenje br. 8 (Završetak procesa raspada SFRJ)[uredi | uredi izvor]

U ovoj odluci, komisija je odlučila da je pravni proces raspada SFRJ završen, i da stoga SFRJ više ne postoji.

Mišljenje br. 9 (Zaključenje problema državne sukcesije)[uredi | uredi izvor]

U ovoj odluci, komisija je razmatrala način rješavanja problema sukcesije usljed raspada SFRJ. Odlučili su da problem treba riješiti međunarodnim sporazumom između nekoliko država nasljednica, uz pravičnu podjelu međunarodnih sredstava i obaveza bivše SFRJ.

Mišljenje br. 10 (Savezna Republika Jugoslavija — Srbija i Crna Gora)[uredi | uredi izvor]

U ovoj odluci, komisija je odlučila da SRJ (Srbija i Crna Gora) nije mogla legalno postati nastavak SFRJ. U odluci stoji da Evropska zajednica ne bi automatski trebalo da prizna SRJ, nego da primjeni iste kriterijume kao za priznanje drugih država nastalih iz SFRJ.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v Pellet, Allain (1992). „The Opinions of the Badinter Arbitration Committee: A Second Breath for the Self-Determination of Peoples” (PDF). European Journal of International Law. 3 (1): 178—185. Arhivirano iz originala (PDF) 29. 5. 2011. g. Pristupljeno 10. 3. 2016. 
  2. ^ a b Radan, Peter (april 2000). „Post-Secession International Borders: A Critical Analysis of the Opinions of the Badinter Arbitration Commission”. Melbourne University Law Review. 24 (1): 50—76. 
  3. ^ Harris, D. Cases and materials on International Law. 106-107
  4. ^ a b Rich, Roland (1993). „Recognition of States: The Collapse of Yugoslavia and the Soviet Union” (PDF). European Journal of International Law. 4 (1): 36—65. Arhivirano iz originala (PDF) 21. 04. 2012. g. Pristupljeno 30. 11. 2011. 
  5. ^ Greece' s Macedonian Adventure: The Controversy over FYROM’s Independence and Recognition. Evangelos Kofos, Macmillan Press Ltd (UK, USA 1999), edited by James Pettifer

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]