Ekonomski sporazum (1994)
Ekonomski sporazum (hrv. Gospodarski sporazum) sporazum je između Republike Hrvatske i Republike Srpske Krajine potpisan 2. decembra 1994. godine.[1]
Razlozi[uredi | uredi izvor]
U skladu sa sporazumom o normalizaciji ekonomskih odnosa, trebalo je obnoviti i pustiti u pogon veći broj vodovodnih sistema u Dalmaciji, Lici, Baniji i zapadnoj Slavoniji. Takođe, trebalo je osposobiti veći broj visokonaponskih dalekovoda između teritorija Hrvatske i Srpske Krajine. Obje strane su trebala zajednički graditi novu trafo-stanicu u Ernestinovu kod Osijeka. Hrvatska je Srpskoj Krajini trebala isporučiti polove hidroelektrane kod Obrovca, koji su bili na popravci u zagrebačkoj farbici „Končar”, a u vrijeme sklapanja nalazili su se u Rijeci. Polovi su trebali da vrate u hidroelektranu Obrovac čim kopredsjedavajući Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji proglase da je autoput Zagreb—Beograd otvoren i da se koristi u skladu sa sporazumom. Dio autoputa koji je prolazio kroz dio zapadne i istočne Slavonije bio pod srpskom kontrolom. Unprofor je nadgledao Zaštićena područja „Zapad” i „Istok”, radi osiguravanja saobraćaja, u čemu mu je trebala pomoći i srpska milicija. Sporazumom je dogovoreno i otvaranje Jadranskog naftovoda, prvo kroz Zaštićeno područje „Sjever”.
Sprovođenje[uredi | uredi izvor]
Prvi korak u sprovođenju sporazuma bio je otvaranje autoputa kroz dio zapadne Slavonije pod srpskom kontrolom 21. decembra 1994. godine.[2][3] Trajalo je i osnovanje milicijske stanice u Okučanima, koja je trebala biti nadležna za kontrolu saobraćaja na dijelu autoputa pod srpskom kontrolom.[4] Vlada Srpske Krajine je na sjednici 21. i 22. februara 1995. zaključila da je „Štab za otvaranje autopa” ispuno postavljene zadatke. Početkom 1995. srpska strana primila je polove hidroelektrane Obrovac, a istovremeno je radila na popravci i otvaranju dijela Jadranskog naftovoda Omišalj (ostrvo Krk) — Rafinerija Sisak, na dijelu koji je prolazio kroz Srpsku Krajinu. U Sisak je iz Omišlja krajem januara 1995. stigla nafta. Industrija nafte je iz Rafinerije Sisak preko Ujedinjenih nacija isporučila srpskoj strani određene količine goriva, dok se na srpskoj strani radilo na otvaranju dalekovoda.[5] Početkom februara hrvatski i srpski predstavnici obišli su dijelove pruge Zagreb—Beograd u zapadnoj Slavoniji pod srpskom kontrolom, u sklopu priprema za njeno puštanje u saobraćaj najavljeno za april.[6] Sprovedeni su i prvi radovi na deminiranju pruge.[7]
Posljedice[uredi | uredi izvor]
![[ikona]](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/1/1c/Wiki_letter_w_cropped.svg/20px-Wiki_letter_w_cropped.svg.png){kind=small} | Ovaj odeljak bi trebalo proširiti. Možete pomoći dodavanjem sadržaja. |
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ „Potpisan sporazum o gospodarskim pitanjima”. Vjesnik (na jeziku: hrvatski). 3. 12. 1994. str. 1—3.
- ^ M., A. (22. 12. 1994). „Otvorena autocesta Zagreb-Lipovac”. Vjesnik (na jeziku: hrvatski).
- ^ Vlajković, Jovo (januar 1995). „Skliska trasa autoputa”. Krajina magazin (2). str. 5—7.
- ^ Holjevac Tuković, Ana; Ružić, Slaven, ur. (2013). „Zapisnik s 26. sjednice Vlade RSK, 1994., prosinac 1. Knin”. Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.-1995. Dokumenti. Knjiga 14. (na jeziku: hrvatski). Zagreb, Slavonski brod: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. str. 293—294.
- ^ „Uskoro i vodovod”. TANJUG. 26. 1. 1995.
- ^ „Otvaranje pruge za dva meseca”. TANJUG. 2. 2. 1995.
- ^ „Počelo uklanjanje mina”. Vjesnik (na jeziku: hrvatski). 7. 2. 1995. str. 1.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Barić, Nikica (2005). Srpska pobuna u Hrvatskoj: 1990-1995 (na jeziku: hrvatski). Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga. ISBN 978-953-212-249-7. Pristupljeno 1. 6. 2024.
