Lajnus Poling

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Lajnus Poling
Lajnus Poling
Lični podaci
Datum rođenja(1901-02-28)28. februar 1901.
Mesto rođenjaPortland, SAD
Datum smrti19. avgust 1994.(1994-08-19) (93 god.)
Mesto smrtiBig Sur, SAD
Državljanstvoameričko
ObrazovanjeKalifornijski tehnološki institut, Državni univerzitet Oregona, Washington High School
Naučni rad
Poznat poPolingova skala Polingova pravila o hemijskoj vezi
NagradeNobelova nagrada za hemiju (1954) Nobelova nagrada za mir (1962)

Potpispotpis_alt}}}
Zvanični veb-sajt
scarc.library.oregonstate.edu/digitalresources/pauling/
Jedina osoba koja je samostalno dobila 2 Nobelove nagrade.

Lajnus Poling (engl. Linus Carl Pauling; Portland, 28. februar 1901Big Sur, 19. avgust 1994)[1] bio je američki hemičar i biohemičar.

Dao je značajan doprinos i u kristalografiji, molekularnoj biologiji i medicini. Mnogi ga smatraju vodećim hemičarem 20. veka. Prvi je istraživao korišćenje kvantne mehanike u hemiji, a 1954. je dobio Nobelovu nagradu za hemiju za rad o prirodi hemijskih veza.

Takođe, dugo je u upotrebi bila korišćena Polingova skala elektronegativnosti.

Godine 1962. dobio je i Nobelovu nagradu za mir za zalaganje za zabranu nuklearnih proba, tako da je jedina osoba koja je samostalno dobila dve Nobelove nagrade.

Naučna dostignuća[uredi | uredi izvor]

Njegovo glavno naučno ostvarenje je teorija o hemijskim vezama koju je razvio kasnih ’20-ih i ranih ’30-ih i izneo ih u svojoj knjizi „Priroda hemijske veze i struktura molekula i kristala”. Ova knjiga je prvi put objavljena u 1939, drugo izdanje se pojavilo 1940. Sledila su nova izdanja, a knjiga je prevedena na desetak jezika. Do kraja ’40-ih godina njegov rad je priznat u naučnim krugovima i postao je osnova za mnoga istraživanja iz opšte hemije, neorganske i organske hemije.

Godine 1954. Pauling dobija Nobelovu nagradu za hemiju „za proučavanje hemijskih veza i njihovu primenu u objašnjavanju kompleksnih struktura molekula”. U svom govoru na prijemu Nobelove nagrade, on je govorio da će proučavanja budućih hemičara biti „zasnovano na novim hemijskim strukturama, uključujući i dobro definisan geometrijski odnos između atoma u molekulima i rigoroznoj primeni novih strukturnih principa” i „Zahvaljujući ovoj metodologija će biti postignut značajan napredak u rešavanju problema biologije i medicine hemijskim metodama”.

Pauling je bio predsednik Američkog hemijskog društva (1948) i Pacifik ogranka Američkog udruženja za unapređenje nauke (1942—1945), i potpredsednik Američkog filozofskog društva (1951—1954).

Polingova pravila[uredi | uredi izvor]

Poling je u svojim delima postavio 6 pravila koja se odnose na hemijsku vezu. U kratkim crtama obuhvataju sledeće:

  1. Hemijska veza se formira interagovanjem nesparenih elektrona od 2 vezana atoma.
  2. Elektroni moraju imati suprotne spinove.
  3. Jednom spareni, elektroni ne mogu učestvovati u drugim vezama.
  4. Uslovi za izmenu elektrona u vezi uključuju samo jednu talasnu funkciju za svaki atom.
  5. Dostupni elektroni sa najnižom energijom grade najjaču vezu.
  6. Od dve orbitale u atomu, ona koja se najviše može preklopiti sa orbitalom drugog atoma daće najjaču vezu i težiće da leži u pravcu koncentrisane orbitale.

Druge aktivnosti[uredi | uredi izvor]

U junu 1961, Poling i njegova supruga sazivaju konferenciju u Oslu (Norveška) protiv širenja nuklearnog oružja. Poling je takođe izradio predlog Sporazuma o zabrani ovakvih testova. U julu 1963, SAD, SSSR i Velika Britanija potpisali su sporazum o zabrani nuklearnih proba, na osnovu ovog projekta.

Godine 1963, Poling je dobio Nobelovu nagradu za mir. U svom izlaganju na dodeli Nobelove nagrade, on je izrazio nadu da će sporazum o zabrani nuklearnih proba započeti „seriju sporazuma i promena koji će dovesti do stvaranja novog sveta gde će mogućnost rata zauvek biti isključena”.

Iste godine se povukao iz Kalifornijskog instituta za tehnologiju i postao profesor-istraživač u Centru za proučavanje demokratskih institucija u Santa Barbari (država Kalifornija). Ovde je bio u stanju da posveti više vremena za pitanja međunarodnog razoružanja. 1967. je postavljen za profesora hemije Univerziteta Kalifornije u San Dijegu, u nadi da će provoditi više vremena u istraživanju u oblasti molekularne medicine. Dve godine kasnije postao je profesor hemije na Stanford Univerzitetu u Palo Altu (Kalifornija).

Teorija o posebnoj ulozi vitamina C[uredi | uredi izvor]

U kasnim ’60-im Pauling je postao zainteresovan za biološke efekte vitamina C. U knjizi „Vitamin C i prehlada” (1971) on je sažeto praktično i teorijski pokazivao terapeutska svojstva vitamina C. U ranim ’70-im formulisao je Teoriju ortomolekularne medicine, u kojoj je istakao značaj vitamina, i amino kiselina za život čoveka i životinja.

U svojim radovima potvrdio je da je su ljudske potrebe za vitaminom C od 0,1 do 0,2 g. na dan. Kod nedovoljnog unosa ovog vitamina može doći do niza komplikacija pre svega na srcu, pa i kancerogenih oboljenja. Unošenjem velikih doza vitamina C (5, 10 i čak 15 g.) dovedi do povratne reakcije — aktiviranje prirodnih mehanizama za uništenje bolesnih ćelija. Ovo se može koristiti u lečenju nekih vrsta kardiovaskularnih bolesti i kancera. Zaštitni efekat vitamina C u nekim slučajevima kancera je jako zavisan od oblika raka, i može biti odsutna. Teorija Pauling o ulozi visokih doza vitamina C u lečenju raka je u novije vreme marginalizovana.

Ipak, neke ideje ortomolekularne medicine zadržavaju svoju važnost i danas, nalazeći izraz u konceptu „dodataka ishrani”.

Publikacije[uredi | uredi izvor]

Knjige[uredi | uredi izvor]

Članci iz časopisa[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Dunitz, J. D. (1996). „Linus Carl Pauling. 28 February 1901–19 August 1994”. Biographical Memoirs of Fellows of the Royal Society. 42 (9): 316—326. PMID 11619334. doi:10.1098/rsbm.1996.0020. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]