Imperijalizam

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Imperijalizam je politika proširenja kontrole ili dominacije za stranim entitetima u cilju pripajanja i/ili održanja imperije bilo kroz direktno teritorijalno osvajanje ili preko indirektnih metoda nametanja kontrola na politiku i/ili ekonomiju drugih zemalja. Termin je često korišćen da opiše politiku jedne zemlje koja održava kolonijalnu zavisnost i dominaciju nad drugom udaljenom zemljom, bez obzira na činjenicu da li dominantna zemlja sebe naziva Imperijom. Imperijalizam se smatra vidom fašizma nakon Drugog svetskog rata.

Svojstven je posebno velikim silama koje su težile novim tržištima i ostvarenju prevlasti u svetskim razmerima.

Tada su osnovani protivnički savezi svetskih velesila, takozvani Trojni savez (Nemačka, Italija, Austrougarska) i Antanta (Rusija, Engleska i Francuska). Države trojnog saveza bile su nezadovoljne podelom kolonija, dok su države Antante bile vrlo zadovoljne tom podelom.

Etimologija i upotreba[uredi | uredi izvor]

Reč imperijalizam potiče od latinske reči imperium,[1] sa značenjem vrhovna moć. Ova reč je postala uobičajena u Velikoj Britaniji, tokom 1870-tih i korištena je sa negativnom konotacijom.[2] Termin je u to vreme, a i u danas, uglavnom označavao Zapadnu (i Japansku) političku i ekonomsku dominaciju, posebno u Aziji i Africi, tokom 19. i 20. veka. Precizno značenje termina je i dalje predmet debata među naučnicima. Neki pisci, kao što je Edvard Said, koriste termin u širem smislu za opisivanje bilo kog sistema dominacije i podređenosti organizovanog sa imperijalnim centrom i periferijom.[3] Ta definicija obuhvata nominalne imperije i neokolonijalizam.

Kolonijalizam i imperijalizam[uredi | uredi izvor]

„Reč 'imperija' potiče od latinske reči imperium; za koju je najbriži moderni engleski ekvivalent verovatno reč 'suverenitet', ili jednostavno 'vladavina'“.[4] Najznačajnija odlika imperije je količina zeljišta koju je nacija osvojila ili na koju se proširila. Politička moć raste sa osvajanjem zemlje, dok kulturni i ekonomski aspekti cvetaju putem pomorskih i trgovačkih ruta. Osobenost imperija je „da mada su politički imperije uglavnom formirane teritorijalnom ekspanzijom, ekonomski i kulturni uticaj se u jednakoj meri širi morem“.[5] Neki od glavnih aspekata trgovine koji su plasirani u inostranstvu su životnjski i biljni proizvodi. Evropske imperije u Aziji i Africi „su se smatrale klasičnim oblicima imperijalizma: i zapravo većina knjiga o ovoj temi se ograničava na evropske prekomorske imperije“.[6] Evropska ekspanzija je uzrokovala podelu sveta po tome kako su razvijene zemlje i one u razvoju prikazane putem teorije svetskih sistema. Dva glavna regiona su jezgro i periferija. Jezro se sastoji od oblasti sa visokim prihodom i profitom; Periferija je na suprotnoj strani spektra i sastoji se od oblasti niskog prihoda i profita. Te kritične teorije geopolitike su dovele do znatnih diskusija o značenju i uticaju imperijalizma na savremeni postkolonijalni svet. Ruski vođa Lenjin je smatrao da je „imperijalizam bio najviša forma kapitalizma, tvrdeći da se imprijalizam razvio nakon kolonijanizma, razlikovao se od kolonijalizma po monopolističkom kapitalizmu“.[7] Ta Lenjinova ideja naglašava koliko je važan novi politički svet postao u našoj modernoj eri. Geopolitika sada stavlja fokus na države koje postaju glavni ekonomski faktori na tržištu; neke države se danas smatraju imperijama zbog njihovog političkog i ekonomsog autoriteta nad drugim narodima.

Ulazak ruskih trupa u Tbilisi, 26. novembra 1799, crtež Franca Ruba, 1886

Termin „imperijalizam“ se često poistovećuje sa „kolonijalizmom“, međutim mnogi naučnici smatraju da svaki od tih termiana ima svoju sopstvenu osobenu definiciju. Imperijalizam i kolonijalizam su korišteni za opisivanje neljije superiornosti, dominacije i uticaja nad osobom ili grupom ljudi. Robert Jang piše da dok imperijalizam deluje iz centra, on je državna politika i razvijen je iz ideoloških kao i finansijskih razloga, kolonijalizam je jednostavno razvoj radi naseljavanja ili iz komercijalnih razloga. Međutim, kolonijalim još uvek obuhvata invaziju.[8] Kolonijalizam u modernom dobu isto tako obično podrazumeva izvestan stepen geografske separacije između kolonije i imperijalne sile. Edvard Said pravi razliku između imperijalizma i kolonijalizma tvrdeći da imperijalizam obuhvata: „praksu, teoriju i stavove dominantnog metropolitanskog centra koji vlada udaljenom teritorijom, dok se kolonijalizam odnosi na implantaciju naselja na udaljenoj teritoriji.“[9] Imperijalne zemlje sa neprekidnom kopnenom teritorijom, kao što su Ruska ili Osmanska, tradicionalno su isključene iz diskusija o kolonijalizmu, iako se to počinje menjiti, pošto je prihvaćeno da su oni takođe slali stanovništvo na teritorije na kojima su vladali.[10]:116 Stoga se može reći da imperijalizam obuhvata neki oblik kolonijalizma, dok sam kolonizalizam automatski ne podrazumeva imperijalizam, pošto mu nedostaje politički fokus.

Imperijalizam i kolonijalizam nameću političku i ekonomsku nadmoć nad teritorijom i autohtonom populacijom koju kontrolišu, te naučnici ponekad imaju poteškoća sa ilustrovanjem razlike izmeću njih.[11]:107 Mada se imperijalizam i kolonijalizam fokusiraju na supresiju drugih, kolonijalizam se ondnosi na proces kojim jedna zemlja preuzima fizičku kontrolu nad drugom, dok se imperijalizam odnosi na političku i monetarnu dominaciju, bilo formalno ili neformalno. Kolonijalizam se može smatrati projektnom odlukom kojom se započinje dominacija teritorije, dok se na imperijalizam može gledati kao na stvaranje ideja o osvajanju kojima se nadopunjuje kolnijalizam. Kolonijalizam se javlja kao imperijalna nacija započne osvajanje teritorije i kad je konačno u poziciji da upravlja nad teritorijama koje je prethodni narod kontrolisao. Osnovna svrha kolonijalizma je eksplotacija imovine i zaliha nacije koja je bila osvojena, i osvajačka nacija tada iskorištava ratni plen.[11]:170–75 Svrha imperijalizma je stvaranje imperije, osvajanjem teritorije druge države i tim putem jačanje sopstvene dominacija. Kolonijalizam je graditelj i čuvar kolonijalnih poseda date oblasti putem dolaska stanovništva iz stranog regiona.[11]:173–76 Kolonijalizam može da potpuno promeni postojeću društvenu strukturu, fizičku strukturu i ekonomiju oblasti; nije neobično da karakteristike osvajačkog naroda nasledi osvojena autohtona populacija.[11]:41

Opravdanje[uredi | uredi izvor]

Stiven Hau, koji je generalno neprijateljski nastrojen prema imperijama, sumirao je pozitivne efekte glavnih imperija:

Bar neke od velikih modernih imperija - Vritanska, Francuska, Austrougarska, Ruska, pa čak i Otomanska - imaje su vrline koje su previše lako zaboravljeju. One su pružale stabilnost, bezbednost i pravnog poredak svojim subjektima. Oni su ograničili, i u najboljem slučaju, pokušali da prevaziđu potencijalno divljačke etničke ili verske antagonizme među narodima. Veći deo aristokratije koja je vladala bio je mnogo liberalniji, humaniji i kosmopolitski nego njihovi navodno više demokratski naslednici.[12][13]

Kontroverzni aspekt imperijalizma je odbrana i opravdanje izgradnje imperije zasnovane na naizgled racionalnim osnovama. U antičkoj Kini je koncept tjensja označavao da su zemlju, prostor i oblast božanski dati caru po univerzalnim i dobro definisanim principima reda. Središte te zemlje je bilo direktno dodeljeno carskom dvoru, čime se formirao centar gledišta na svet koji je centriran u imperijalnom dvoru i koji se koncentrično širio do viših i nižih zvaničnika i zatim do običnih građana, tributarnih država, i konačno se završavao sa ivičnim „varvarima“. Ideja tjensja hijerarhije je davala Kinezima privilegovanu poziciju i bila je opravdavana obećanjem reda i mira. Džon A. Hobson identifikuje ovo opravdanje na opštim osnovama kao: „Poželjno je da se zemlju popune, njom upravljaju i razvijaju je, koliko je to moguće, pripadnici one rase koja to nabolje može da uradi, tj. rase sa najvišom društvenom efikasnošću“.[14] Mnogi drugi su tvrdili da je imperijalizam opravdan iz nekoliko različitih razloga. Fridrih Racel je smatrao da je imperijalizam neophodan da bi država opstala. Halford Makinder je smatrao da Velika Britanija treba da bude jedan od najvećih imperijalista i zato je opravdavao imperijalizam.[15] Navodno naučna priroda „socijaldarvinizam“ i teorija rasa formirale su navodno racionalno opravdanje za imperijalizam. Retorika rasne superiornosti kolonizatora se koristila u istu svrhu, na primer, širom Latinske Amerike „bledolikost“ je i danas cenjena i razni vidovi Blanqueamiento (pobeljivanja) su česti.

Kraljevsko geografsko društvo Londona i druga geografska društva u Evropi su imala veliki uticaj i bila su u mogućnosti da sponziraju putnike koji bi se vraćili sa pričama o njihovim otkrićima.[16] Ova društva su takođe služila kao prostor gde su putnici razmenjivali priče.[16] Politički geografi kao što je Fridrih Racel iz Nemačke i Halford Makinder iz Britanije su takođe podržavali imperijalizam.[17] Racel je smatrao da je ekspanzija bila neophodna za opstanak države, dok je Makinder podržavao Britansku imperijalnu ekspanziju; ta dva argumenta su dekadama dominirala disciplinu.[18]

Geografske teorije kao što je okolinski determinizam su proizvela zaključke kojima se sugeriše da su tropska okruženja proizvela necivilizovane ljude kojima je neophodno Evropsko vođstvo.[16] Na primer, američki geograf Elen Čerčil Sempl tvrdi da mada su ljudska bića potekla iz tropa ona su jedino mogla da postanu potpuni ljudi u umerenoj zoni.[19] Tropikalnost se može uporediti sa Edvard Saidovim orijentalizmom kao zapadnom konstrukcijom istoka kao „drugih“.[20] Prema Saidu, orijentalizam je omogućio Evropi da uspostavi sebe kao superiornu i normativnu, čime opravdava svoju dominaciju nad esencijalizovanim Orientom.[21]

Tehnologija i ekonomska efikasnost su se često poboljšavali na teritorijama pod uticajem imperijalističkih sila kroz izgradnju puteva, druge infrastrukture i uvođenja novih tehnologija.

Principi imperijalizma se često mogu generalisati na politike i prakse Britanske imperije „tokom poslednje generacije, i nastaviti se putem dijagnoze umesto istorijskog opisa“.[22] Britanski imperijalizam je često korišteni Terra nullius koncept (latinski izraz koji potiče iz rimskog prava sa značenjem 'prazna zemlja'). Zemlja Australije služi kao studijski slučaj u vezi sa britanskim naseljavanjem i kolonijalnom vlašću kontinenta u osamnaestom veku, pošto joj je dat terra nullius status, i njeni naseljenici su je smatrali nekorištenom od strane prvobitnih stanovnika.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Charlton T. Lewis, An Elementary Latin Dictionary, imperium (inp-)”. Pristupljeno 11. 9. 2016. 
  2. ^ Magnusson 1991, str. 19
  3. ^ Said 1998, str. 9.
  4. ^ Howe 2002, str. 13.
  5. ^ Howe 2002, str. 45.
  6. ^ Howe 2002, str. 62.
  7. ^ Gilmartin, str. 116
  8. ^ Young 2015, str. 54.
  9. ^ Gilmartin, Mary "Colonialism/Imperialism"
  10. ^ Gallaher, Dahlman & Gilmartin 2009, str. 392
  11. ^ a b v g Painter, Joe; Jeffrey, Alex (2009). Political Geography (na jeziku: engleski) (2nd izd.). SAGE. ISBN 978-1-44-624435-7. 
  12. ^ Howe 2002, str. 164.
  13. ^ See also Krishan Kumar, Visions of Empire: How Five Imperial Regimes Shaped the World (2017) p 4.
  14. ^ Hobson, J. A. "Imperialism: a study." Cosimo, Inc. 2005. str. 154.
  15. ^ Gilmartin, Mary. "Colonialism/Imperialism." Key Concepts in Political Geography. London: SAGE Publications Ltd., 2009. 115–24. SAGE knowledge. Web. Key Concepts in Human Geography. 24 Jan. 2015.
  16. ^ a b v Gilmartin, Mary (2009). „Colonialism/Imperialism”. Key Concepts in Political Geography: 117. 
  17. ^ Gilmatin, Mary (2009). „Colonialism/Imperialism”. Key Concepts in Political Geography: 117. 
  18. ^ Gilmarin, Mary (2009). „Colonialism/Imperialism”. Key Concepts in Political Geography: 117. 
  19. ^ Arnold, David (2000). „"Illusory Riches": Representations of the Tropical World, 1850–1940”. Singapore Journal of Tropical Geography: 11. 
  20. ^ Arnold, David (2000). „Illusory Riches: Representations of the Tropical World, 1850–1940”. Singapore Journal of Tropical Geography: 7. 
  21. ^ Mountz, Alison (2009). „The Other”. Key Concepts in Political Geography: 329. 
  22. ^ Hobson, J. A. "Imperialism: a study." Cosimo, Inc., 2005. p. v.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]