Etnografski muzej u Beogradu

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Etnografski muzej u Beogradu
Osnivanje1901.
LokacijaBeograd
 Srbija
Koordinate44° 49′ 11″ S; 20° 27′ 23″ I / 44.81980° S; 20.45627° I / 44.81980; 20.45627
Broj predmeta51000
DirektorMarko Krstić
AdresaStudentski trg 13
Veb-sajtwww.etnografskimuzej.rs

Etnografski muzej je institucija kulture koja se nalazi u Beogradu, u samom centru grada, neposredno pored Kolarčeve zadužbine. Etnografski muzej predstavlja jedan od najstarijih muzeja u Srbiji i osnovan je 1901. godine.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Pozivnica za predavanje Sime Trojanovića O osnivanju Etnografskog muzeja.
U zgradi u ulici Knjaza Miloša, spram akademije vojne, koju je srpskom narodu zaveštao Stevča Mihailović (trgovac iz Jagodine),[1] osnovan je muzej 1901.

Etnografski muzej je osnovan februara 1901. godine, ali njegovi koreni sežu dublje u prošlost. Sakupljanje etnografskih predmeta otpočelo je sredinom XIX stoleća. U okviru Narodnog muzeja Srbije (Serbskonarodni muzeum) nalazio se, još 1844. godine, jedan broj etnografskih predmeta.

Prvo značajno sistematsko sakupljanje obavljeno je radi učešća na Sveslovenskoj izložbi, održanoj u Moskvi 1867. godine. Uprkos tome što su svi tada prikupljeni predmeti ostali u Moskvi, ta izložba je važna zbog toga što je u Srbiji, i na Balkanu uopšte, otpočelo sistematsko sakupljanje etnografskih predmeta i etnološko proučavanje tog prostora.

U okviru Srpskog učenog društva 1872. godine dat je konkretan predlog za osnivanje muzeja koji bi čuvao etnografske predmete. Te godine je Stojan Novaković izložio Predlog i nacrt za osnivanje Srpskog istorijsko-etnografskog muzeja i od tada se radilo na formiranju posebnog etnografskog muzeja. Ideja o takvom muzeju konačno je realizovana februara 1901. godine. Tada je iz Narodnog muzeja Srbije u posebnu zgradu, poklon Stevče Mihailovića (trgovca iz Jagodine), preseljena etnografska zbirka i ta godina se smatra datumom osnivanja Etnografskog muzeja. Prvih dana nakon osnivanja Etnografski muzej je posedovao 909 etnografskih predmeta, 32 knjige, manji broj fotografija i veoma vredan Album akvarela i crteža narodnih nošnji Nikole Arsenovića. Za prvog upravnika postavljen je Sima Trojanović. On je odmah započeo obimno sakupljanje predmeta i već 1904. godine u fondu muzeja je bilo oko 8.500 eksponata. Sakupljeni predmeti bili su sa područja čitavog Balkanskog poluostrva i nisu pripadali samo tradicionalnoj kulturi Srba, već i drugim etničkim grupama sa tog prostora. Etnološko istraživanje i sakupljanje predmeta na terenu otpočelo je već 1902. godine.

Prva stalna postavka Etnografskog muzeja otvorena je 20. septembra 1904. godine i od tada kustosi muzeja neprestano sakupljaju etnografske predmete, tako da se fond muzeja neprekidno uvećava. Tokom Prvog i Drugog svetskog rata Etnografski muzej je ostao bez velikog broja predmeta koji su uništeni u ratnom vihoru.

Zahvaljujući očuvanosti tradicionalnog načina života na Balkanu, posle Prvog svetskog rata nastavlja se sa popunom fonda muzeja, a 1926. godine odštampana je prva sveska Glasnika Etnografskog muzeja, koji do danas redovno izlazi. Posle Drugog svetskog rata otpočelo je sistematsko etnološko proučavanje etnografskih oblasti, obavljen je veliki broj pojedinačnih istraživanja, a započinje i rad na sistematizovanoj i naučno zasnovanoj konzervaciji predmeta.

Zgrada muzeja[uredi | uredi izvor]

Etnografski muzej
Ulaz u muzej
U potrazi za prostorom

Nakon što je više puta menjao lokaciju:

Muzej se 1951. godine uselio u zgradu na uglu ulica Studentski trg br. 13 i Uzun Mirkova br. 2

Zgrada muzeja

Zgrada u kojoj se danas nalazi muzej izgrađena je tokom 1933. i 1934. godine, prema projektu arhitekte Aleksandra Đorđevića[7]. Građena je za potrebe nekadašnje Beogradske berze, kao objekat poslovno-stambene namene. Po svojim arhitektonskim osobinama objekat pripada zrelom modernističkom konceptu, dok naglašeni vertikalizam nosi inostrane, pretežno nemačke uticaje.[8] Ova petospratnica koja je podignuta na istaknutom položaju u okviru ambijenta Akademskog parka, u neposrednoj blizini visokoškolskih zdanja (zgrada Velike škole – danas Rektorat Beogradskog univerziteta[9], zgrada Novog univerziteta – danas Filološki fakultet), ustanova kulture (zgrada Kolarčevog narodnog univerziteta[10] ) i gradskih administrativnih objekata (zgrada Beogradske opštine – danas Jugoslovenska kinoteka[11], gradska policija), odmah po izgradnji prepoznat je kao delo izuzetne vrednosti, danas valorizovan kao značajan deo korpusa art deko arhitekture u Srbiji.[12] Prilikom gradnje je u neposrednoj blizini ustanovljeno postojanje rimskog vodovoda.[13]

Berza se uselila u novembru 1934: Efektna u prizemlju, Produktna na spratu, zatim firma "Filips" na drugom spratu a stanovi od trećeg do petog.[14] Prvi sastanak je bio 5. novembra.[15] Zgrada je osvećena 19. maja 1935.[16] Prvobitnu namenu berze objekat je imao do početka Drugog svetskog rata da bi završetkom rata jednom delu objekta bila promenjena namena.

Početkom pedesetih godina 20. veka deo podruma, prizemlje, mezanin, prvi i drugi sprat ove građevine su ustupljeni Etnografskom muzeju. U periodu od 1951. do 1954. godine izvedena je adaptacija ovog dela zgrade za potrebe smeštanja muzejskih zbirki i fondova i organizovanja izlagačke delatnosti.

Narednom adaptacijom sprovedenom u periodu 1983-1984. objekat je skoro u celosti, na svih pet etaža prilagođen funkciji muzeja. Adaptacije objekta prevashodno su se odnosile na prilagođavanje enterijera novoj funkciji, dok je u potpunosti očuvana autentičnost fasade i monumentalne ulazne partije.

Spomenik kulture

Mudrom odlukom Ministarstva kulture Srbije u jednoj zgradi, koja je 1984. godine proglašena za spomenik kulture, jer poseduje arhitektonsko-urbanističke i kulturno-istorijske vrednosti, našao se i Etnografski muzej kao ustanova kulture koja baštini bogato etnografsko nasleđe sa prostora Srbije i dela Balkanskog poluostrva, postala sastavni deo nepokretne i pokretne materijalne, ali i nematerijalne kulturne baštine Srbije.

Zbirke[uredi | uredi izvor]

Muzej u svom izložbenom prostoru povremeno izlaže ili u depoima čuva zbirke koje su svrstane u:

  • Zbirke predmeta iz 18., 19., i 20. veka
  • Stare i retke knjige,
  • Stare fotografije,
  • Tri velika albuma akvarela Nikole Arsenovića koji je slikao narodne nošnje od 1840. do 1870,
  • Radove Vladislava Titelbaha, Karola Pop de Satmarija (Carol Popp de Szathmáry), Đoke Milovanovića i nekolicine slikara etnografa (Nikola Zega, Dragutin Inkiostri, Olga Benson…).

U zbirkama se među 200.000 muzealija nalazi i oko 50.000 etnografskih.

Muzej danas[uredi | uredi izvor]

U Etnografskom muzeju je do danas otvoreno osam stalnih postavki i priređeno oko 300 povremenih izložbi. Stalna postavka zauzima tri nivoa zgrade. Danas Etnografski muzej čuva veliki broj etnografskih predmeta, raspoređenih u zasebne zbirke (pokućstvo, nakit, običaji, narodne nošnje, narodna arhitektura, privreda, stočarstvo, saobraćaj, kultni predmeti itd), ima jednu od najbogatijih stručnih biblioteka na Balkanu i sam izdaje stručne publikacije, ima konzervatorsku službu koja obrađuje gotovo sve vrste materijala, raspolaže velikim izložbenim prostorom, organizuje obimna etnografska istraživanja i ima mnogo volje i znanja da etnološki i antropološki prouči XIX stoleće.

Početna postavka na ulazu u Etnogrfski muzej

U Etnografskom muzeju je 7. juna 2013. predstavljena lista nematerijalnog kulturog nasleđa Republike Srbije koja se sastoji od 27 elemenata.[17]

Na Dan Etnografskog muzeja 20. septembra dodeljuje se nagrada „Borivoje Drobnjaković” za životno delo.[18]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Ninoslav Stanojlović, prof.istorije Jagodina, TESTAMENT STEFANA – STEVČE MIHAJLOVIĆA
  2. ^ "Politika", 12. jul 1938
  3. ^ "Vreme", 2. avg. 1939
  4. ^ "Vreme", 24. dec. 1940
  5. ^ "Kolo", 31. jul 1943
  6. ^ Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda, dosije spomenika kulture Etnografski muzej; Z.M., „Etnografski muzej u Beogradu“, GMGB 1, 1954, 316–321.
  7. ^ Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda, časopis Nasleđe, Milan Prosen, Graditeljski opus arhitekte Aleksandra Đorđevića (1890—1952) http://beogradskonasledje.rs/wp-content/uploads/2012/09/7/9_milan_prosen.pdf pristupljeno 30.01.2017.
  8. ^ Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda/Etnografski muzej
  9. ^ http://beogradskonasledje.rs/kd/zavod/stari_grad/kapetan_misino_zdanje.html pristupljeno 30.01.2017.
  10. ^ http://beogradskonasledje.rs/kd/zavod/stari_grad/zgrada_kolarcevog_narodnog_univerziteta.html pristupljeno 30.01.2017.
  11. ^ http://beogradskonasledje.rs/kd/zavod/stari_grad/zgrada_beogradske_opstine.html pristupljeno 30.01.2017.
  12. ^ Milan Prosen, Ar deko u Srbiji, rukopis doktorske disertacije odbranjene na Odeljenju za istoriju umetnosti Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu 2014. godine, 335-336.
  13. ^ "Politika", 29. avg. 1935, str. 8
  14. ^ "Politika", 24. sept. 1934
  15. ^ "Vreme", 6. nov. 1934
  16. ^ "Politika", 20. maj 1935
  17. ^ Srpsko nematerijalno nasleđe čine... (B92, 7. jun 2013)
  18. ^ Dan Etnografskog muzeja („Politika”, 20. septembar 2018)

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]