Demokratski socijalizam

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Crvena zastava, simbol pokreta socijalne pravde i socijalizma

Demokratski socijalizam je savremena i progresivna politička filozofija koja kao krajnji cilj svojih ideala zagovara prevazilaženje, koreniti raskid sa sistemom svetskog kapitalizma i uspostavljanje društveno-ekonomskog uređenja globalnog karaktera utemeljenog na demokratiji u političko-ekonomskoj sferi, te na demokratski planiranoj svetskoj proizvodnji i raspodeli.[1][2][3][4][5] U pitanju je, dakle, sistem proizvodnje i raspodele globalnog karaktera koji bi bio u skladu sa potrebama svake pojedinke i svakog pojedinca, te globalne zajednice kao celine, i koji bi uzimao u obzir nosive kapacitete i uslove regeneracije životne sredine. Koreniti raskid sa svetskim kapitalizmom bi uspostavio nekapitalističko besklasno uređenje zajednice, čija bi glavna obeležja trebala biti: globalni karakter, zajedničko vlasništvo, demokratsko upravljanje, proizvodnja samo za potrebe i besplatan pristup.

Pristalice ove političke filozofije svoje vrednosti i ideale nadovezuju na viševekovnu tradiciju emancipatorskih borbi progresivnih pokreta i osoba, radnica i radnika, te svih obespravljenih, drugih i drugačijih.[6][7][8]

Prevazilaženje institucija kapitalizma sa krajnjim ciljem radikalnog raskida i korenite transformacije postojećeg sistema se odvija:[9]

  • na političkom nivou oblikovanjem i izgradnjom novih oblika saradnje zajednice u saodlučivanju o javnim pitanjima, kao što su demokratska participacija od najnižeg do najvišeg nivoa odlučivanja (sa javnim skupštinama stanovništva ili elektronskim skupštinama) i prevazilaženje demokratizacijom predstavničkog demokratskog sistema direktnim učešćem u saodlučivanju i delegatskim demokratskim sistemom, uz poštovanje različitih klubova mišljenja, te uvođenje elektronske demokratije;
  • na mikroekonomskom nivou sa uvođenjem oblika zajedničkog vlasništva proizvođača, stvaralaca i kreativaca, te demokratskim upravljanjem putem direktnog učešća u saodlučivanju i delegatskog demokratskog sistema;
  • na makroekonomskom nivou sa prevazilaženjem tržišta i konkurencije kao društvenih mehanizama koji u kapitalizmu prouzrokuju stalne krize i sa uspostavljanjem alternativnih načina koordinacije proizvodnje i raspodele dobara, kao što su saradnja i objedinjenje proizvodnih jedinica u jednu opštu proizvodnu jedinicu umesto konkurencije i demokratsko planiranje umesto „slepe“ tržišne proizvodnje;
  • u odnosu prema klasnom pitanju i identitetskim pitanjima sa prevazilaženjem kako klasnih razlika između rada i kapitala tako i svih drugih oblika nejednakosti, podređenosti i iskorišćavanja na društvenom nivou, a naročito diskriminacije po osnovu lične karakteristike, kao što su: rasa, boja kože, društveno poreklo, nacionalno poreklo, etnička pripadnost, veza sa manjinskim narodom ili manjinskom zajednicom, jezik, veroispovest ili uverenje, političko ili drugo mišljenje, članstvo u političkoj, sindikalnoj ili drugoj organizaciji, pol, rodni identitet, seksualna orijentacija, polne karakteristike, bračni ili porodični status, rođenje, starosna dob, genetičke karakteristike, zdravstveno stanje, invaliditet ili druga lična karakteristika.
„Radni ljudi sveta, ujedinite se!“, jedan od slogana levice

Kapitalizam je internacionalni i globalni sistem i sve više će to biti svojim daljim razvojem, tako da će i antikapitalizam moći da bude jedino internacionalni i globalni sistem. Pristalice ove političke filozofije smatraju da ova politika ne može opstati u jednoj zemlji ili u par zemalja, nego da mora dobiti globalni karakter i zbog toga se zalažu za prevazilaženje svetskog kapitalizma, tj. zalažu se za progresivni patriotizam i progresivni kosmopolitizam (progresivna saradnja i solidarnost među svim narodima i zemljama u gradnji pravednijeg sveta).[9]

Svetski kapitalizam se može prevladati jedino globalnim antikapitalističkim pokretom koji će u prvom zamahu prvenstveno uzdrmati najrazvijenije zemlje svetskog kapitalističkog centra, zato što su nerazvijene zemlje svetske kapitalističke periferije i zemlje u razvoju svetske kapitalističke poluperiferije u zavisnom i podređenom položaju u odnosu na najrazvijenije zemlje svetskog kapitalističkog centra.[10][11]

Razumevajući ovo stanje, to ne znači da se progresivne snage u nerazvijenim zemljama svetske kapitalističke periferije i zemljama u razvoju svetske kapitalističke poluperiferije do tada ne mogu zalagati za realne, neavanturističke i neizolacionističke konkretne i neposredne, progresivne i socijalne politike i mere, za modernizaciju, novu industrijalizaciju i brži razvoj svojih domaćih ekonomija putem aktivne ekonomske uloge javnog sektora, javnih propisa, programa i servisa.[12]

Na osnovu zalaganja za prevazilaženje svetskog kapitalizma pristalice ove politike se povezuju sa emancipatorskim i progresivnim pokretima i strankama iz celog sveta. Borba se smešta u svetski antikapitalistički pokret, kojeg čine različiti radnički i sindikalni pokreti, pokreti za emancipatorska ljudska prava i slobode, te nove levičarske stranke, organizacije i pojedinci.[13]

Emancipatorski i progresivni pokreti za promenu sistema se, naime, organizuju na dva načina. Sa jedne strane se organizuju kao stranke koje žele dobiti demokratsku političku moć i delovati kao antisistemska vlast, a sa druge strane se organizuju kao pokreti koji se kroz demonstracije, direktne akcije i pritiske bore za menjanje sistema, bez želje za formalnim preuzimanjem političke vlasti. Idealna pozicija je jednakovredno udruživanje obe strategije menjanja sistema za dostizanje istog cilja: onih koji deluju vaninstitucionalno, i vrše pritiske za menjanje dosadašnjih društvenih odnosa, i onih koji u formalnom institucionalnom političkom prostoru menjaju politike i same institucije koje vode korenitom raskidu sa postojećim sistemom.[9][14]

Postoje tendencije na levici da bi se savremene levičarske stranke trebale graditi i razvijati kao masovne, demokratske stranke bez neprikosnovenih vođa, sa unutrašnjom organizacijom zasnovanom na principima participativne demokratije od najnižeg do najvišeg nivoa, pokazujući tako svojom unutrašnjom organizacijom za kakvo društvo se zalažu.

Termin „demokratski socijalizam“ se koristi i kao sinonim za „socijalizam“, ali se pridev „demokratski“ koristi za razlikovanje demokratskih socijalista od koncepata jednopartijskog modela vlasti. Takve modele su zastupale takozvane boljševičko-komunističke partije 20. veka, zasnovane na boljševizmu i lenjinizmu različitih struja (tj. politici koja je u manjoj ili većoj meri uglavnom završila u staljinizmu). Njihovi eksperimentalni modeli pokušaja gradnje „socijalizma u zasebnim zemljama“, koji se u realnosti svode na jednopartijski državni kapitalizam u zasebnim zemljama u okviru svetskog kapitalističkog sistema i tržišta, smatraju se nedemokratskim i autoritarnim, te iskrivljenjem plemenite ideje socijalne pravde. Nema socijalizma bez demokratije i zato socijalizam može da bude samo demokratski i svetski.[15][16][17]

Načelna obeležja savremene levice su: aktivna demokratija i antiautoritarizam; antikapitalizam; društveni progresivizam i antikonzervativizam; antimilitarizam (antiratna orijentacija); feminizam i antipatrijarhalizam; sekularizam, humanizam i antiklerikalizam; antirasizam i antiksenofobija; progresivni patriotizam i progresivni kosmopolitizam (progresivna saradnja i solidarnost među svim narodima i zemljama u gradnji pravednijeg sveta); antinacionalizam, antišovinizam, antinacizam i antifašizam.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hall, Stuart (January–February 2010). "Life and times of the first New Left". New Left Review. New Left Review.
  2. ^ Busky, Donald F. (July 20, 2000). Democratic Socialism: A Global Survey. Praeger. ISBN 978-0275968861.. Democratic socialism is the wing of the socialist movement that combines a belief in a socially owned economy with that of political democracy.
  3. ^ Eatwell & Wright, Roger & Anthony (March 1, 1999). Contemporary Political Ideologies: Second Edition. Bloomsbury Academic. ISBN 978-0826451736..
  4. ^ Alan Ryan (1981). Bertrand Russell: A Political Life. Macmillan.
  5. ^ Calaprice, Alice; Lipscombe, Trevor (2005). Albert Einstein: A Biography. Greenwood. ISBN 9780313330803.. He committed himself to the democratic-socialist goals that became popular among intellectuals in Europe at the time.
  6. ^ Peter Hain Ayes to the Left Lawrence and Wishart.
  7. ^ "Towards a Democratic Socialism," New Left Review I/109, May–June 1978.
  8. ^ "Tony Benn: Committed Democratic Socialist". Transnational Institute. 22 April 2014.
  9. ^ a b v www.demokraticni-socializem.si/
  10. ^ International Encyclopedia of Environmental Politics. Taylor & Francis.
  11. ^ www.radnickafronta.hr/
  12. ^ Neumayer, Eric (2004). "The environment, left-wing political orientation, and ecological economics" (PDF).
  13. ^ Anderson and Herr, Gary L. and Kathryn G.: Encyclopedia of Activism and Social Justice. SAGE Publications. 2007. ISBN 978-1412918121..
  14. ^ Crosland, Anthony, The Future of Socialism, (Constable, 2006)
  15. ^ 'State Capitalism' in the Soviet Union. M.C. Howard and J.E. King
  16. ^ Binns, Peter (1986). "State Capitalism".
  17. ^ Curian, Alt, Chambers, Garrett, Levi, McClain, George Thomas, James E., Simone, Geoffrey, Margaret, Paula D. (October 12, 2010). The Encyclopedia of Political Science Set. CQ Press. ISBN 978-1933116440..

Literatura[uredi | uredi izvor]

Popular Socialist Party (20. 10. 2014), Algumas verdades sobre o "Foro de São Paulo", o PT e os tiranetes que enxovalham a esquerda democrática (na jeziku: Portuguese) 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]