Pravoslavlje

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ne poistovećivati sa Ortodoksija.
Pravoslavlje u svijetu

Pravoslavlje (kalk iz grč. ὀρθοδοξία[1] — „pravilno slavlje”, u istorijskom smislu „pravilno mišljenje”[a]) jedno je od glavnih i najstarijih pravaca u hrišćanstvu, koje se razvilo tokom prvog milenijuma u Vizantiji, za vrijeme sedam Vaseljenskih sabora.[5][6] Po broju vjernika je na trećem mjestu (oko 300 miliona)[7][8] među hrišćanskim pravcima, poslije katolicizma (oko 1,25 milijardi) i protestantizma (oko 800 miliona).

Pravoslavlje, u smislu riječi, označava — za razliku od jeresi — ispovijedanje prave apostolske vjere, oličene u Svetom pismu i Svetom predanju, tj. učenju Pravoslavne crkve, koja se shvata kao zajednica autokefalnih pomjesnih crkava koje su administrativno nezavisne jedne od druge.[9]

Pravoslavna crkva ispovijeda Nikejsko-carigradski simbol vjere bez filiokve, priznaje dogmatske definicije i uredbe sedam Vaseljenskih sabora, sebe smatra jedinom katoličnom crkvom, čiji je osnivač i glava Isus Hristos.[10][11][12]

Pravoslavlje[b] je trenutno preovlađujuća konfesija u sljedećim državama: Rusija, dio balkanskih zemalja (Bugarska, Grčka, Rumunija, Sjeverna Makedonija, Srbija i Crna Gora), Ukrajina, Bjelorusija, Moldavija, Gruzija i Kipar.[13]

Pravoslavna crkva[uredi | uredi izvor]

Učenje Pravoslavne crkve sadržano je u Svetom predanju koje uključuje, pored Svetog pisma, odredbe Vaseljenskih i nekih pomjesnih sabora koje je usvojila cjelokupna Crkva, kanone (apostolski zakoni, vaseljenski i neki pomjesni sabori), bogoslužbeni tekstovi koje je odobrila Crkva, djela Crkvenih otaca, žitije svetih, kao i običaji Crkve.[14] Prema literaturi Svetih otaca, Predanje je „život Duhva Svetog u Crkvi”. Sveto pismo za pravoslavne hrišćane je najvažniji oblik Svetog predanja.[15]

Pravoslavnu crkvu čini zajednica pomjesnih crkava — autokefalnih i autonomnih. [16] Svaka autokefalna crkva je potpuno samostalna i nezavisna u dijelu svoje kanonske i administrativne uprave. Autonomne crkve su u kanonskoj zavisnosti od jedne ili druge autokefalne (kirijarhalne) crve.

Pomjesne autokefalne i autonomne crkve[uredi | uredi izvor]

Postojeći poredak prvenstva časti (zvanični poredak u diptihu) pomjesnih crkava nastao je poslije Velikog crkvenog raskola: ranije priznato na Istoku prvo mjesto po časti (primus inter pares) namijenjeno rimskoj stolici, pripalo je prijestolu carigradskih patrijarha. U 2 milenijumu n. e. nastao je jedan broj novih autokefalnih crkava koje se pojavljuju u diptihu poslije Jerusalimske patrijaršije. Od 2019.[17] postoji 14 opšteprihvaćenih autokefalnih crkava i dvije koje priznaju samo neke crkve.

Diptih Carigradske patrijaršije[18] Diptih Moskovske patrijaršije[19][20]
Autokefalne crkve
  1. Carigradska
  2. Aleksandrijska
  3. Antiohijska
  4. Jerusalimska
  5. Ruska
  6. Srpska
  7. Rumunska
  8. Bugarska
  9. Gruzinska
  10. Kiparska
  11. Grčka
  12. Poljska
  13. Albanska
  14. Čeških zemalja i Slovačke
  15. Ukrajine[v]
  1. Antiohijska
  2. Jerusalimska
  3. Ruska
  4. Gruzinska
  5. Srpska
  6. Rumunska
  7. Bugarska
  8. Albanska
  9. Poljska
  10. Čeških zemalja i Slovačke
  11. u Americi[g]
Autonomne crkve
  1. Sinajska
  2. Finska
  3. Estonska apostolska
  1. Sinajska
  2. Finska
  3. Japanska
  4. Kineska

Granice pomjesnih crkava tradicionalno imaju tendenciju da se poklapaju sa granicama nacionalno-državnog razgraničenja, ali ne postoji određeno pravilo po ovom pitanju. Tako Moskovska patrijaršija (RPC), koja je kroz istoriju imala jurisdikciju u okviru Ruskog carstva i Ruske Imperije, poslije raspada Sovjetskog Saveza 1991, svoju isključivu jurisdikciju proširaje na sve zemlje bivšeg SSSR-a, osim na Gruziju i Jermeniju, ali i neke druge zemlje, poput Japana, Kine i Mongolije.[21] Međutim, potkrepljeno odlukom Sinoda Ruske pravoslavne crkve iz 1943. da obnovi „molitveno i evharistijsko opštenje između dvije autokefalne sestrinske crkve, Ruske i Gruzinske” (priznavanje autokefalnosti Gruzinske crkve, jednostano proglašene 1917.) pozivajući se na 17. pravilo Halkidonskog sabora sa obrazloženjem, da prema „crkvenim pravilima (Vaselj. IV, 17 i dr.) crkvene granice trebaju da prate državne”.[22][23]

Na osnovu pojedinih kanonskih odredbi (9, 17. i 28. pravilo IV vaseljenskog sabora i 34. pravilo Svetih apostola), Carigradska patrijaršija od 1920-ih smatra da cjelokupna pravoslavna „dijaspora” treba bude pod njenim okriljem („crkvenoj jurisdikciji”), a pravoslavne zajednice na teritorijama koje su proizašle iz građansko-političke jurisdikcije država (odnosno postale suverene države) imaju pravo da se organizuju kao dio autonomne crkve pod njenom vrhovnom jurisdikcijom. Dakle, na osnovu ovih kanona Carigradska patrijaršija je februara 1996. izvršila „Patrijaršijske i sinodalne akte o obnovi Patrijaršijskog i sinodskog tomosa iz 1923. godine koji se odnosi na Pravoslavnu estonsku mitropoliju”, u kojima se posebno ističe: „pokazujući pažljivo ponašanje i staranje o svemu što je potrebno, u skladu sa kanonskim predanjem od pamtivijeka, kada je Sveti Vaseljenski prijesto dobio pravo da mijenja i obezbjeđuje ustrojstvo Crkava i suštinu poslova u skladu potrebama vremena i blagostanjem cjelokupnog domaćina, uvijek težeći skladnoj i povoljnoj slici i vladavini mjesnoj i vaseljenskoj, ponovo proglašavamo obnovu Patrijaršijskog i sinodskog tomosa iz 1923. godine u odnosu na Pravoslavnu estonsku mitropoliju u svim detaljima”.[24] Zanimljivo je da je epigraf naznačenim Djelima bila izreka cargiradskog patrijarha Fotija: „Uobičajeno je mijenjati granice Crkve kada se mijenjaju politički subjekti i vlade”. Portparol Moskovske patrijaršije je u avgustu 2008. rekao: „Političke odluke ne određuju pitanja o crkvenim jurisdikcijama i oblastima pastirske odgovornosti. Ova pitanja treba da se rješavaju na kanonskom terenu u toku dijaloga dvije Crkve”.[25]

Početkom 2008. došlo je do sukoba jurisdikcije između Moskovske i Carigradske patrijaršije oko teritorije Narodne Republike Kine kao rezultat reorganizacije Hongkoške mitropolije Carigradske patrijaršije sa uključivanjem teritorije Kine, što je Sveti sinod Ruske pravoslavne crkve na sastanku 25. aprila 2008. shvatio kao „zadiranje u prava Kineske autonomne pravoslavne crkve”,[26][27] koja sada defakto ne postoji, ali je Moskovska patrijaršija smatra da je područje istorijski u njenoj kanonskoj jurisdikciji. Obraćajući se 26. jula 2008. okupljenim predstavnicima raznih (kanonskih i nekanonskih) ukrajinskih jurisdikcija u Kijevu, u okviru proslave povod 1020. godišnjice „krštenja Kijevske Rusije”, vaseljenski patrijarh Vartolomej I primjetio je da je ustupak Kijevske mitropolije Moskovskoj patrijaršiji 1687. bio posljedica „aneksije” Ukrajine od strane Moskovskog carstva.[28][29]

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Pravoslavlje je drugi po brojnosti ogranak hrišćanstva, odmah nakon katolicizma. Procjenjuje se da ima ukupno oko 300 miliona pravoslavnih vjernika u cijelom svijetu.

Pravoslavlje je tradicionalno rasprostranjeno na Balkanu — među Srbima, Grcima, Crnogorcima, Bugarima, Makedoncima, Rumunima i dijelu Albanaca. U istočnoj Evropi je rasprostranjeno najviše među istočnoslovenskim narodima (Rusima, Ukrajincima i Bjelorusima), a takođe i među Moldavcima, Gagauzima, Gruzinima, Abhazima i Osetima. Pored Rusa, pravoslavlje je zastupljeno i kod drugih naroda koji žive u Rusiji.

U savremenom svijetu, u zemlje s većinskim pravoslavnom stanovništvom mogu se ubrojati:

Pravoslavlje je u većem broju zastupljeno i u Bosni i Hercegovini (36%) i Kazahstanu (40%). Osim toga, zastupljeno je još i u Finskoj, Estoniji (14%), Letoniji (9%), Litvaniji (4%), Kirgistanu i Albaniji (25%). Pravoslavni vjernici takođe čine većinu stanovništva u faktički nezavisnim međunarodno nepriznatim državama Abhaziji, Južnoj Osetiji i Pridnjestrovlju.

U okviru Bosne i Hercegovine pravoslavni vjernici čine većinu stanovnika Republike Srpske i najveći dio stanovnika Distrikta Brčko, dok u Kazahstanu pravoslavni vjernici čine većinu u oblastima Kustanaj i Severni Kazahstan.

Manje grupe pravoslavnih vjernika žive u Poljskoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Turskoj i Azerbejdžanu.

Pravoslavnima se još nazivaju i drevnoistočne crkve, koje ispovijedaju dogmate samo prva tri vaseljenska sabora. Vjernici ovih crkava čine većinu stanovništva u sljedećim državama:

Vernici drevnoistočnih crkvi takođe čine većinu stanovništva u faktički nezavisnoj međunarodno nepriznatoj državi Nagorno-Karabah (Arcah).

Učenje[uredi | uredi izvor]

Simbol vjere[uredi | uredi izvor]

Osnovna učenja Pravoslavne crkve su iznijeta u Nikejsko-carigradskom simbolu vjere koji je usvojen na vaseljenskim saborima u prvim vijekovima hrišćanstva. Oni su bili obavezujući za cijelu Crkvu, sve do Velikog raskola (1054).

Vjerujem u jednoga Boga Oca, Svedržitelja, Tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog.
I u jednoga Gospoda Isusa Hrista, Sina Božijeg, Jedinorodnog, od Oca rođenog pre svih vijekova; Svjetlost od Svjetlosti, Boga istinitog od Boga istinitog; rođenog, a ne stvorenog, jednosuštnog Ocu, kroz Koga je sve postalo;
Koji je radi nas ljudi i radi našeg spasenja sišao s nebesa, i ovaplotio se od Duha Svetoga i Marije Djeve, i postao čovek;
I Koji je raspet za nas u vrijeme Pontija Pilata, i stradao i bio pogreben;
I Koji je vaskrsao u treći dan, po Pismu;
I Koji se vazneo na nebesa i sjedi sa desne strane Oca;
I Koji će opet doći sa slavom, da sudi živima i mrtvima, Njegovom carstvu neće biti kraja.
I u Duha Svetoga, Gospoda, Životvornoga, Koji od Oca ishodi, Koji se sa Ocem i Sinom zajedno poštuje i zajedno slavi, Koji je govorio kroz proroke.
U jednu, svetu, sabornu i apostolsku Crkvu.
Ispovijedam jedno Krštenje za oproštenje grijehova.
Čekam vaskrsenje mrtvih.
I život budućega vijeka.
Amin.

Svete tajne[uredi | uredi izvor]

Detaljnije: Svete tajne
Srpski pravoslavni krst

Svete tajne su hrišćanski obredi, i u pravoslavlju to su:

Sveta tajna, svaka za sebe, stavlja pečat na zajednicu Boga i čovjeka. Svete tajne krštenje, pomazanje i sveštenstvo se ne mogu ponoviti, dok se ostale tajne ponavljaju.

Hrišćanski život[uredi | uredi izvor]

Pravoslavna vjernica u Kijevsko-pečerskoj lavri. Žene za vrijeme posjete crkvi (manastiru) glavu pokriju maramom.
Paljenje svijeće, jedan od simbola pravoslavlja.

Najznačajniji aspekti pravoslavnog hrišćanskog života jesu post, molitva, ispovest, liturgija i pričešće. I post i molitva imaju za cilj da čovjeku pomognu da lakše savlada sve teškoće koje pred njega dolaze i da zasluži Carstvo nebesko.

Značajna odlika Crkve jesu sveci koji su svojim životom i djelima doprinijeli mnogo dobrobiti Crkve. Oni su još ovdje na zemlji svojim usavršavanjem u hrišćanskim vrlinama postali bliski Bogu i zaslužili život vječni i Carstvo nebesko. Mnogi od ovih svetitelja su još za života činili čuda, iscjeljivali teške bolesnike i mnoge utješili i na ispravan put izveli. Neki su i poslije smrti činili čuda preko svojih netruležnih moštiju. Čuda svetaca su jedan od mnogih dokaza istinitosti Pravoslavlja.

Najvažnija uloga pravoslavnih hramova je da služe kao mjesto gdje živa Crkva — vjernici, uznose Bogu svoje molitve, a najvažniji dio crkvenog života jeste Sveta liturgija tj. bogosluženje, koje se služi nedjeljom i drugim praznicima u hramovima. Osim liturgije, vrše se jutarnje i večernje molitve, časovi i bdenija, koja ujedno imaju poučni karakter — katiheza. Liturgiju služi sveštenik sa prisutnim vjernim narodom, a uz pomoć pijevnice koja nije neophodna ako narod zna da odgovara na liturgiji. Tako okupljeni na zajedničku molitvu i blagodarenje Gospodu, sveštenoslužitelj i vjerni narod – osenjeni mističnim dejstvom Duha Svetog – predstavljaju istinsku Crkvu Hristovu.

Najveći značaj u životu pravoslavnih imaju Božićna i Vaskršnja liturgija, kao i svi drugi praznici vezani za život Isusa Hrista. Posebno je značajno bogosluženje na Veliku subotu na njegovom Svetom Grobu u Jerusalimu, tokom kojeg se čudesno pojavljuje Blagodatni oganj (grč. Ἄγιον Φῶς) koji predstavlja vidljivu projavu Duha Svetoga i potvrdu vaskrsenja Isusa Hrista. Blagodatni oganj se „priziva“ nakon što se prethodno provjeri da u hramu ne postoje bilo kakva zapaljiva sredstva. Nakon priziva Duha Svetoga jerusalimski patrijarh prima oganj na svoju svijeću i predaje ga prisutnima. Vjernici tvrde da oganj pri dodiru ne stvara opekotine, niti osjećaj visoke temperature.

Najznačajnije djelo na kojem se zasniva liturgija jeste Biblija koje čini Stari i Novi zavjet, kao i Sveto predanje. Za pravoslavlje je posebno značajan Novi zavjet koji predstavlja život i učenje Gospoda Isusa Hrista.

Pravoslavlje se izražava kroz sabornost, tj. kroz iskustvo Crkve, budući da je istinita zajednica u Duhu Svetom. Zasniva se na poštovanju Gospoda Isusa Hrista i njegovog učenja, Bogorodice i Svetih Otaca. Sveti Oci za Pravoslavlje predstavljaju samolitvenike i uopšte pomoćnike u čovjekovom opštenju sa Bogom; a ikone u pravoslavlju predstavljaju mjesto blagodatnog prisustva, prozore ka nebesima. Poštovanje svetih ikona zasniva se ne samo na samoj sadržini nego i na vjeri u blagodatno prisustvo te sadržine.

Bogosluženje u Pravoslavlju je veoma obimno i složeno, a karakterišu ga u prvom redu tri osnovne crte:

  • U Pravoslavnom bogosluženju s najvišom hrišćanskom nadahnutošću sjedinjeno je najdragocjenije nasljeđe antike sa duhovnim viđenjem ljepote ovoga svijeta.
  • Pravoslavlje odlikuje religijski realizam. Pravoslavno bogosluženje sadrži uspomenu na sve Crkvene događaje.
  • Karakteristična crta Pravoslavlja jeste kosmizam. Pravoslavlje je okrenuto ne samo ljudskoj duši nego i čitavoj tvorevini.

Osim toga, Pravoslavlje prati mističko iskustvo koje pretpostavlja iskorak iz sebe i duhovni dodir sa božanskim svijetom, naročito u Svetoj Tajni Evharistije, koja je vrhunac Pravoslavne religioznosti. Najzad, Pravoslavlje ne poznaje moral koji bi se mogao izdvojiti i tretirati kao posebna filozofska oblast. Pravoslavlje moral izvodi iz dogmatike, tako da je moral praktična primena dogmata, tj. način spasavanja čovjekove duše.

Sveštenstvo[uredi | uredi izvor]

Sveštenici, odnosno pripadnici klera, mogu biti samo muškarci. Postoje dvije vrste sveštenstva: bijelo (hramovni sveštenici) i crno sveštenstvo (monaštvo). Sveštenstvo se dijeli u tri stepena: đakonski, prezviterski i episkopski.

Episkop može da vrši sve svete tajne osim da postavlja drugog episkopa, za to su potrebna dva ili više episkopa, a imenuje ga sabor episkopa. Sveštenik može da vrši skoro sve svete tajne, osim što ne može da rukopolaže druge sveštenike, uloga đakona je da pomaže svešteniku i episkopu.

Celibat je obavezan samo za monaštvo, uključujući i episkopat.

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

U Dalmaciji je postojala drevna narodna oznaka za pravoslavce. Zvali su ih stare ruke, što dolazi od njihovog zadržavanja starog obreda (pravovernog).[30] Katolici su upražnjavali "novi zakon" (obred).

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ U slovenskim prevodima Svetog pisma i bogoslužbenih tekstova, kao i sa savremenog grčkog, riječ δόξα najčešće se prevodi kao „slava”, „pohvala”, međutim, na antičkom grčkom, sematika riječi bila je višestruka: tako, rječnik Dvoreckog daje sljedeće prevodi riječi δόξα: „mišljenje, izlaganje; očekivanje, kalkulacija; plod mašte, viđenje, duh; u filozofiji — mišljenje, zamisao; namjera, rješenje, zamisao; slava, ime, ugled; bljesak, svjetlost, osvjetljenost;[2] Vajsmanov rječnik kao osnovno značenje riječi δόξα daje „mišljenje, predstava, pretpostavka”.[3] Istovremeno, „rasprostranjeno tumačenje, po kome se govori o ispravnom načinju slavljenja Boga, sa nagovještajem liturgijske kulture pravoslavlja, etimološki je nemoguć”:[1] oblik -δοξία obrazuje se neposredno od glagola δοκέω, do čijeg pasivnog oblika (u značenju činiti) se takođe vraća δόξα.[4]
  2. ^ Ne računajući drevnoistočne pravoslavne crkve, koje nisu predmet ovog članka.
  3. ^ Pravoslavnu crkvu Ukrajine priznaju Carigradska, Aleksandrijska, Grčka i Kiparska pravoslavna crkva.
  4. ^ Pravoslavnu crkvu u Americi kao autokefalnu priznaju Ruska, Gruzinska, Bugarska, Poljska pravoslavna crkva i Pravoslavna crkva Čeških zemalja i Slovačke, dok ostale pomjesne crkve PCuA smatraju dijelom Ruske pravoslavne crkve.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Averincev, Sergeй Sergeevič (2010). „Pravoslavie”. Ur.: Stepin, Vяčeslav Semenovič. Novaя filosofskaя эnciklopediя: v četыreh tomah (na jeziku: ruski). Mыslь. ISBN 978-5-244-01115-9. Pristupljeno 17. 11. 2021. 
  2. ^ Dvoreckiй, Iosif Hanovič (1958). Drevnegrečesko-russkiй slovarь (na jeziku: ruski). Gos. izd-vo inostrannыh i nacionalьnыh slovareй. str. 421. Pristupljeno 17. 11. 2021. 
  3. ^ Veйsman, A. D. (1894). Grečesko-russkій slovar (na jeziku: ruski). A.D. Veйsman. Pristupljeno 18. 11. 2021. 
  4. ^ Malinovskiй, N. P. (2015). Očerk pravoslavnogo dogmatičeskogo bogosloviя (na jeziku: ruski). Directmedia. ISBN 978-5-4475-3028-0. Pristupljeno 18. 11. 2021. 
  5. ^ Kazьmina 1999, str. 794; Pilipenko, Lukaševič & Vaneяn 2015, str. 352—360; Nazarenko et al. 2004, str. 211—224.
  6. ^ Meyendorff, J. „Eastern Orthodoxy | Definition, Origin, History, & Facts | Britannica”. www.britannica.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 17. 11. 2021. 
  7. ^ Tyneh 2003, str. vii.
  8. ^ Juergensmeyer, Mark; Roof, Wade Clark (2012). Encyclopedia of Global Religion (na jeziku: engleski). SAGE. str. 319. ISBN 978-0-7619-2729-7. Pristupljeno 17. 11. 2021. 
  9. ^ Pilipenko, Lukaševič & Vaneяn 2015, str. 352—360.
  10. ^ Ilarion (Mitropolit Volokolamskiй) (2008). Pravoslavie (na jeziku: ruski). Izdatelьstvo Sretenskogo Monastыrя. str. 1840. ISBN 978-5-7533-0502-2. Pristupljeno 17. 11. 2021. 
  11. ^ Mitropolit Filaret (Drozdov). „O devяtom člene Simvola verы”. verapravoslavnaya.ru (na jeziku: ruski). Pristupljeno 17. 11. 2021. 
  12. ^ „1. Edinstvo Cerkvi i greh čelovečeskih razdeleniй | Russkaя Pravoslavnaя Cerkovь”. mospat.ru (na jeziku: ruski). dokument, prinяtый Юbileйnыm Arhiereйskim Soborom RPC MP 2000 goda. Arhivirano iz originala na datum 8. 7. 2020. Pristupljeno 17. 11. 2021. 
  13. ^ „Table: Christian Population as Percentages of Total Population by Country”. Pew Research Center's Religion & Public Life Project (na jeziku: engleski). 19. 12. 2011. Pristupljeno 17. 11. 2021. 
  14. ^ Davыdenkov, Oleg Viktorovič (2000). „Katehizis. Vvedenie v dogmatičeskoe bogoslovie - Davыdenkov Oleg, protoiereй”. Predanie.Ru — krupneйšaя pravoslavnaя mediateka runeta (na jeziku: ruski). Pristupljeno 18. 11. 2021. 
  15. ^ Davыdenkov, Oleg Viktorovič. „Katehizis, 3.5. Svящennoe Pisanie - naivažneйšaя iz form Svящennogo Predaniя - protoiereй Oleg Davыdenkov - čitatь, skačatь”. azbyka.ru (na jeziku: ruski). Pristupljeno 18. 11. 2021. 
  16. ^ Cыpin, Vladislav (1996). „Cerkovь i territoriя. Cerkovnaя diaspora. Avtokefalьnыe i avtonomnыe cerkvi”. Cerkovnoe pravo: učebnoe posobie (na jeziku: ruski). Kruglый stol po religioznomu obrazovaniю v Russkoй pravoslavnoй cerkvi. ISBN 978-5-89155-005-6. Pristupljeno 18. 11. 2021. 
  17. ^ „"Cvetok edinstva poяvlяetsя na zemle". PCU stala 15-й cerkovью, polučivšeй avtokefaliю - Varfolomeй”. TSN.ua (na jeziku: ruski). 6. 1. 2019. Pristupljeno 18. 11. 2021. 
  18. ^ „Ecumenical Patriarchate”. www.ec-patr.org (na jeziku: engleski). Arhivirano iz originala na datum 21. 5. 2020. Pristupljeno 18. 11. 2021. 
  19. ^ „Ierarhičeskiй porяdok pravoslavnыh Patriarših kafedr. Istoriя Diptiha | Pervoe Borisovskoe blagočinie Borisovskaя eparhiя Belorusskaя Pravoslavnaя Cerkovь”. www.blagobor.by (na jeziku: ruski). Pristupljeno 18. 11. 2021. 
  20. ^ „Avtokefalьnыe cerkvi - Shemы i posobiя”. azbyka.ru (na jeziku: ruski). Pristupljeno 18. 11. 2021. 
  21. ^ „Glava I. Obщie položeniя / Oficialьnыe dokumentы / Patriarhiя.ru”. Patriarhiя.ru (na jeziku: ruski). »Юrisdikciя Russkoй Pravoslavnoй Cerkvi prostiraetsя na lic pravoslavnogo ispovedaniя, proživaющih na kanoničeskoй territorii Russkoй Pravoslavnoй Cerkvi: v Rossiйskoй Federacii, Ukraine, Respublike Belarusь, Respublike Moldova, Azerbaйdžanskoй Respublike, Respublike Kazahstan, Kitaйskoй Narodnoй Respublike, Kыrgыzskoй Respublike, Latviйskoй Respublike, Litovskoй Respublike, Mongolii, Respublike Tadžikistan, Turkmenistane, Respublike Uzbekistan, Эstonskoй Respublike, Яponii, a takže na dobrovolьno vhodящih v nee pravoslavnыh, proživaющih v drugih stranah.« 
  22. ^ „Vozobnovlenie molitvenno-kanoničeskogo obщeniя meždu dvumя Pravoslavnыmi Cerkvami — Gruzinskoй i Russkoй”. Žurnal Moskovskoй Patriarhii (na jeziku: ruski). 3: 7. 1944. 
  23. ^ „KALLISTRAT”. www.pravenc.ru (na jeziku: ruski). Pristupljeno 30. 11. 2021. 
  24. ^ Žurnal Moskovskoй Patriarhii (na jeziku: ruski). 3. 1996.  Nedostaje ili je prazan parametar |title= (pomoć)
  25. ^ „Političeskie rešeniя ne opredelяюt izmeneniя kanoničeskih territoriй Cerkveй, otmečaюt v Moskovskom patriarhate v svяzi s priznaniem nezavisimosti dvuh respublik”. www.interfax-religion.ru (na jeziku: ruski). 26. 8. 2008. Pristupljeno 30. 11. 2021. 
  26. ^ „Zaяvlenie Svящennogo Sinoda Russkoй Pravoslavnoй Cerkvi v svяzi s rešeniem Konstantinopolьskogo Patriarhata ob učreždenii eparhialьnoй strukturы na territorii Kitaйskoй Avtonomnoй Pravoslavnoй Cerkvi / Oficialьnыe dokumentы / Patriarhiя.ru”. Patriarhiя.ru (na jeziku: ruski). 15. 4. 2008. Pristupljeno 30. 11. 2021. 
  27. ^ „Pritяzaniя Konstantinopolя na territoriю Kitaйskoй pravoslavnoй cerkvi nepravomernы - Moskovskiй patriarhat”. www.interfax-religion.ru. 16. 4. 2008. Pristupljeno 30. 11. 2021. 
  28. ^ „Zvernennя Йogo Vsesvяtostі Patrіarha Konstantinopolьsьkogo Varfolomія І do ukraїnsьkoї nacії - RІSU”. Relіgійno-іnformacійna služba Ukraїni (na jeziku: ukrajinski). Pristupljeno 30. 11. 2021. 
  29. ^ „DOKUMENT: Obraщenie Vselenskogo Patriarha Varfolomeя k ukrainskoй nacii”. portal-credo.ru. 26. 7. 2008. Pristupljeno 30. 11. 2021. 
  30. ^ "Srđ", Dubrovnik 1902. godine

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]