Jovan Ilić

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Jovan Ilić
Lični podaci
Puno imeJovan Ilić
Datum rođenja(1824-08-15)15. avgust 1824.
Mesto rođenjaResnik, Osmansko carstvo
Datum smrti12. mart 1901.(1901-03-12) (76 god.)
Mesto smrtiBeograd, Kraljevina Srbija

Jovan Ilić (rođen: Ilijć;[1] Resnik, 15. avgust 1824Beograd, 12. mart 1901) bio je srpski književnik, ministar pravde i državni savetnik.[2]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođen je 1824. godine u Resniku kod Beograda. Otac vodi poreklo iz Niša a majka iz Podgorice, od Aleksića. Nakon osnovne škole, koju je završio u Beogradu, odlazi u Kragujevac, gde kao gimnazijalac uživao "blagodjejanije" (internat). Gimnaziju je dakle učio u Kragujevcu, Licej u Beogradu, a filozofiju u Eperješu i Beču.[3] Javlja se on 1844. godine u "Prašovi" (Eperješu) prenumerant jedne srpske knjige kao Jovan Ilijć Srbijanac.[4]

Još kao đak, Ilić se istakao u slobodoumnim i slovenofilskim omladinskim krugovima. Poznavao je Buka u Beču, bio pobratim Branka Radičevića i prijatelj Sime Milutinovića Sarajlije. Bio je aktivan kao član napredne omladine. Po završetku studija je došao u Beograd, ali je u vreme revolucije 1848. godine prešao u Sremske Karlovce. Učestvovao je sa dobrovoljcima Stevana Petrovića Knićanina u borbi protiv Mađara kod Tomaševca, Pančeva, Alibunara i Vršca. Po okončanju borbi vratio se u Srbiju, gde se i oženio. Kao profesor je radio u Negotinu, a potom je premešten prvo u Šabac, a potom i u Beograd.[3][5] Bio je član Liberalne stranke. Istakao se na Svetoandrejskoj skupštini, kada je izabran za sekretara. Ilić je bio "pravi" Šumadinac: "otvoren, odlučan, smeo i ponosit zastupnik i branič svega što je svojina naroda srpskoga".[6]

Bio je pisar Državnog saveta (od 1847), korektor Srpskih novina, profesor u Negotinu, Šapcu i Beogradu, član Velikog suda (od 1859)[2], ministar pravde (1869—1871)[2] i državni savetnik (1873—1882)[2]. Penzionisan je 1882. godine.[3]

Umro je 1901. godine u Beogradu. Njegovi sinovi su književnik Dragutin Ilić i pesnik Vojislav Ilić.[3]

Književni rad i kritički osvrt[uredi | uredi izvor]

Ilić je objavio tri zbirke lirskih pesama i romantično-idilični spev Pastiri. U rukopisu je ostavio zbirku Slijepac.

Prva zbirka njegovih pesama ispevana je u duhu pseudoklasične, poučne i bezlične lirike četrdesetih godina. U drugoj zbirci se oslobađa ranijih uticaja, prima Vukove ideje i piše sasvim u duhu narodne pesme. On toliko podražava i ton i oblik narodne pesme, da su mnoge njegove pesme ušle u narod i teško ih je razlikovati od narodnih. Naročito je s uspehom podražavao bosanske sevdalinke i dao je celu jednu zbirku istočnjačkih pesama Dahire.

Romantično-idilični spev Pastiri ispevan je po jednoj narodnoj legendi, sasvim u narodnom duhu, prosto i neusiljeno. Ovaj spev se smatra njegovim najboljim delom. Tema Pastira je inspirisana legendom o devojci u koju su bila zaljubljena dva mladića. Kako nije mogla izabrati između njih, odlučila je da će poći za onog ko bude prvi dotrčao uz Kosmaj. Pošto su obojica umrla u nadmetanju devojka je sebi od tuge oduzela život.[7]

Spada u pevane pesnike srpske književnosti, na čije stihove su komponovali Stevan Mokranjac (Pembe Ajša, Prva Rukovet), Stanislav Binički (Kad ja videh oči tvoje), Davorin Jenko (Dvori Davorovi), Vladimir Đorđević (Dilber-Ana).

Jovan Ilić najbolje predstavlja one srpske romantičarske pesnike koji su se trudili da u duhu i ruhu narodne poezije stvore umetničku poeziju. Od svih njih konačno je uspeo samo Njegoš, ali se i Ilić ipak odvaja od običnih podražavalaca. On je, sem toga, stvorio priličan broj dobrih orijentalnih pesama. Iako ne ide u red velikih pesnika, Ilić je jedan od onih koji su izgrađivali naš novi književni jezik i književnost na nacionalnim osnovama.

Živeći povučeno i skromno, na starinski tradicionalan način, u maloj kući na Dorćolu, koju je Antun Gustav Matoš sugestivno opisao. Celog života je na glavi nosio fes, pisao južnim narečjem, obožavao narodnu poeziju. Ilić je sa svoja četiri sina, stvorio od svog doma mali književni centar u kome su se okupljali najistaknutiji predstavnici književnog, umetničkog i pozorišnog sveta (Stevan Sremac, Janko Veselinović, Antun Gustav Matoš, Toša Stanković i dr.)radi plodne izmene misli i prijateljskog razgovora.

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

  • Zbirke pesama:
Pesme - Beograd 1854,
Pesme (II) - Novi Sad 1858,
Pastiri (ep) - Beograd 1868,
Dahire - Beograd 1891,
Pesme (III) - Beograd 1894,
  • Stručne rasprave:
Kratka istorija Grka i Turaka za mladež - Beograd 1853
Pogled na sadašnje stanje naše - Beograd 1859,
Srpska pismenica, Novi Sad 1860

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Letopis Matice srpske", Novi Sad 1901.
  2. ^ a b v g Milisavac, Živan, ur. (1984). Jugoslovenski književni leksikon (2. izd.). Novi Sad: Matica srpska. str. 256. 
  3. ^ a b v g Gavrilović, Andra, ur. (1903). Znameniti Srbi XIX. veka, godina II. Zagreb: Srpska štamparija. str. 55. 
  4. ^ "Pohvala Marku Aureliju", prevod, Beograd 1844.
  5. ^ "Politika", Beograd 1924. godine
  6. ^ "Nova iskra", Beograd 1902. godine
  7. ^ Gavrilović, Andra, ur. (1903). Znameniti Srbi XIX. veka, godina II. Zagreb: Srpska štamparija. str. 56. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Popović, Miodrag (1985). Istorija srpske književnosti - Romantizam, Knj. 2. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva - Beograd. str. 362. 
  • Ljubomir Nedić: Iz novije srpske lirike - Beograd 1893,
  • Ljubomir Stojanović: Predgovor u knjizi Pesme (III) - Beograd 1894,
  • Ljubomir Stojanović: Jovan Ilić, srpski pesnik - Bosanska vila 1895,
  • A. G. Matoš: Jovan Ilić, Lične uspomene, - Brankovo kolo 1901.
  • Jaša Prodanović: Jovan Ilić SKG 1901 knjiga 2 sv. 2,
  • Jaša Prodanović: Predgovor celokupnim delima - Beograd 1929.
  • Enciklopedija Jugoslavije JLZ - Zagreb 1988, tekst dr. Uroša Džonića prof Filozofskog fak. u Beogradu

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]