Jovan Vladimir

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Skoči na: navigacija, pretraga
Jovan Vladimir

Knez Jovan Vladimir proglašen je za sveca nedugo poslije smrti.
Knez Jovan Vladimir proglašen je za sveca nedugo poslije smrti.

Datum rođenja oko 990.
Datum smrti 22. maj 1016.
Mesto smrti Prespa (Samuilovo carstvo)
Titula Knez
Period oko 1000 – 22. maj 1016.
Prethodnik/ci Petrislav
Naslednik/ci Dragimir, Stefan Vojislav
Poreklo i porodica
Otac Petrislav
Supružnik/ci Teodora Kosara

Jovan Vladimir (oko 990 – 1016) je bio vladar Duklje od oko 1000. do 1016. godine, najistaknutije srpske kneževine tog doba.[1] Njegova vladavina odvijala se tokom dugotrajnog rata između Vizantije i Samuilovog carstva. Bio je u bliskim odnosima sa Vizantijom, što mu nije pomoglo da sačuva svoju zemlju od cara Samuila. Ovaj je osvojio Duklju 1009. ili 1010, a kneza Vladimira utamničio u Prespi, prestonici svog carstva u zapadnoj Makedoniji. Prema Ljetopisu Popa Dukljanina, Samuilova kćerka Teodora Kosara je zavoljevši zarobljenog kneza molila oca da je uda za njega. Car je dao Kosaru za ženu Vladimiru, a zatim svog novopečenog zeta vratio na dukljanski presto da vlada kao njegov vazal.

Vladimir je bio poznat kao pobožan, pravedan i miroljubiv vladar. Nije se uključivao u veliki rat, koji je kulminirao 1014. vizantijskom pobjedom nad Samuilom. Car je nedugo nakon toga preminuo, a po naređenju njegovog sinovca Jovana Vladislava, koji je preuzeo vlast nad carstvom 1015, Vladimir je ubijen 22. maja 1016. Odrubljena mu je glava ispred jedne crkve u Prespi, gdje je i sahranjen. Nedugo potom priznat je za sveca i mučenika, sa praznikom 22. maja;[2] on je prvi srpski svetac. Kosara je prenijela njegove mošti u Prečistu Krajinsku, crkvu blizu njegovog dvora na jugoistoku Duklje. Od 1381. mošti su čuvane u Manastiru svetog Jovana Vladimira kod Elbasana, a od oko 1995. u pravoslavnoj sabornoj crkvi u Tirani. Za svečev praznik mošti se donose u manastir kod Elbasana, gdje se na taj dan okupi veliki broj vjernika.

Relikvija vezana za sveca je i krst za koji se vjeruje da ga je držao u rukama kada su ga pogubili. Taj krst se tradicionalno čuva u porodici Andrović iz Veljih Mikulića kod Bara. Svake godine na Trojičin dan iznosi se pred litijom na vrh planine Rumije. Sveti Jovan Vladimir se smatra nebeskim zaštitnikom grada Bara. Njegovo najstarije, danas izgubljeno žitije nastalo je u Duklji vjerovatno između 1075. i 1089; sačuvano je u skraćenom obliku u Ljetopisa Popa Dukljanina, napisanom na latinskom. Grčko žitije, zasnovano na usmenim predanjima, objavljeno je 1690, a prevod istog na crkvenoslovenski, uz izvjesne ispravke, štampan je 1802. Na ikonama se svetac obično predstavlja kao kralj u vladarskom ruhu sa krunom na glavi, sa krstom u desnoj, a svojom odrubljenom glavom u lijevoj ruci. On je po predanju sam donio svoju glavu na mjesto gdje je sahranjen.

Biografija[uredi]

Duklja krajem 10. i početkom 11. vijeka (zeleno).

Duklja je bila ranosrednjovjekovna srpska kneževina čija se teritorija većim dijelom poklapala sa današnjom Crnom Gorom.[3] Moć Duklje znatno se povećala nakon raspada države srpskog kneza Časlava, do kojeg je došlo po njegovoj smrti oko 943. godine. Obim Časlavove Srbije nije pouzdano utvrđen, ali se zna da je uključivala Rašku i Bosnu. Raška je potpala pod političku dominaciju Duklje, skupa sa susjednim srpskim kneževinama Travunijom i Zahumljem.[4][5] Vizantinci su Duklju često nazivali Srbijom.[6]

Jovan Vladimir stupa na prijesto oko 1000. godine, naslijedivši još u dječačkom uzrastu svog oca Petrislava.[7] Petrislav se smatra prvim dukljanskim vladarem čije se postojanje može potvrditi primarnim istorijskim izvorima, koji takođe nagovještavaju da je on bio u bliskim odnosima sa Vizantijom.[7][8] Duklja se sastojala od dvije oblasti, Zete na jugu i Podgorja na sjeveru. Po svoj prilici, Vladimirov dvor se nalazio u župi Oblik (Obliqus) ili blizu nje. Po lokalnom predanju Vladimirov dvor se nalazio na brdu Kraljič kod sela Koštanjica blizu Skadarskog jezera, u predjelu zvanom Krajina na jugoistoku Crne Gore.[9][10] U blizini Kraljiča nalaze se ostaci crkve Prečiste Krajinske, koja je postojala već u Vladimirovo vrijeme.[11]

Njegova vladavina opisana je u 36. poglavlju Ljetopisa popa Dukljanina, koji je, prema novijim istraživanjima, završen krajem 13. ili početkom 14. vijeka;[12] kratko 34. i 35. poglavlje bave se njegovim ocem i stričevima. Dok se prethodni dijelovi ljetopisa temelje na usmenim predajama i autorovim domišljanjima, te se uglavnom ne smatraju pouzdanim izvorima za istoriju,[7][8] poglavlja od 34. do 36. su zasnovana na jednoj starijoj Vadimirovoj biografiji, napisanoj u Duklji vjerovatno između 1075. i 1089.[8][13] I ljetopis i Jovan Skilica, vizantijski istoričar iz 11. vijeka, opisuju Vladimira kao mudrog, pobožnog, pravednog i miroljubivog vladara.[14][15]

Vladimirovo pojavljivanje na istorijskoj sceni dešava se tokom dugotrajnog rata između vizantijskog cara Vasilija II (vladao 976–1025) i cara Samuila (980–1014). Čini se da je Vasilije II nastojao da angažuje i druge balkanske vladare za borbu protiv Samuila, te da je iz tog razloga održavao kontakte i sa dukljanskim knezom. Srpsko poslanstvo, čiji je dolazak u Carigrad oko 992. godine zabilježen u jednoj povelji Manastira Velika Lavra iz 993, po svoj prilici došlo je Vasiliju upravo iz Duklje.[16]

Ostaci Prečiste Krajinske, crkve koja se nalazila u blizini Vladimirovog dvora u Krajini na jugoistoku Duklje

Bliske veze sa Vizantijom nisu pomogle knezu Vladimiru. Samuilo je napao njegovu zemlju 1009. ili 1010. u sklopu pohoda usmjerenog na vizantijsku Dračku temu, u susjedstvu Duklje. Uvidjevši da ne može ništa ogromnoj carskoj sili, Vladimir se povukao sa vojskom i narodom na utvrđeno brdo Oblik, zapadno od Skadra.[7] Prema Ljetopisu popa Dukljanina Vladimir je tamo učinio čudo: brdo je bilo puno zmija otrovnica, ali kada se on pomolio Gospodu da spase njegov narod, njihov ugriz je postao bezopasan.[14]

Samuilo je ostavio jedan dio vojske da opsjeda Oblik, dok je sa ostalim četama napao obližnji Ulcinj koji je pripadao sistemu utvrđenja Dračke teme. Vladimir se poslije izvjesnog vremena predao, što se u ljetopisu pripisuje njegovoj želji da izbavi svoj narod od gladi i mača. Odmah je poslat u zatvor u Prespu, prijestonicu Samuilove države u zapadnoj Makedoniji. Odustavši od opsade Ulcinja, car je usmjerio svoje snage prema Dalmaciji pri čemu je dopro sve do Zadra spalivši usput Kotor i Dubrovnik, a u svoju zemlju se vratio preko Bosne i Raške. Posljedica ovog pohoda bilo je privremeno Samuilovo zauzimanje Duklje, Travunije, Zahumlja, Bosne i Raške.[7]

Samuilov pohod može se sagledati u širem geopolitičkom kontekstu. Vizantijski car Vasilije je 1004. ili 1005. godine povratio Drač od Samuila. Na ovaj način je Vizantija preko Dračke teme došla u neposredan dodir sa Vladimirovom Dukljom, i preko nje uspostavila vezu sa temom Dalmacijom. Ova vizantijska oblast se sastojala od obalnih dalmatinskih gradova. Mleci su vojno intervenisali 1000. godine da bi zaštitili te gradove od napada Hrvata i Neretljana, nakon čega su nametnuli svoju vlast u Dalmaciji. Uz njihovu pomoć za hrvatskog kralja krunisao se Svetislav Surinja. Vasilije je Mlecima, kao svojim saveznicima i zastupnicima, ozvaničio upravu nad Dalmacijom 1004. ili 1005. godine. Time su Mleci, dalmatinski gradovi, Hrvatska i Duklja grupisani u kompaktan provizantijski blok, koji je imao direktan kontakt sa Vizantijom preko Dračke teme. Samuilo je pohodom od 1009/1010. razbio ovaj blok.[17]

Prema ljetopisu, dok je Vladimir okovan venuo u prespanskom zatvoru, moleći se danju i noću, prikazao mu se anđeo Gospodnji koji mu proreče kako će uskoro biti oslobođen, ali da će kasnije umrijeti mučeničkom smrću. Njegova sudbina u zatočeništvu zatim je opisana u vidu romantične pripovijesti u kojoj na scenu stupa Samuilova kćerka Teodora Kosara. Njen susret sa Vladimirom ispričan je u ljetopisu na sljedeći način:[18]

I tako je jednog dana careva kćer po imenu Kosara, potaknuta od Svetog Duha, prišla ocu i zatražila da joj dopusti da siđe sa svojim sluškinjama i opere glavu i noge okovanim zatvorenicima, što joj je otac dozvolio. Tako je sišla i počela je da obavlja bogougodno delo. Tada je ugledala Vladimira i videvši da je lepog izgleda, smeran i skroman, i da je pun mudrosti i bogopoštovanja, zastala je da porazgovara sa njim, a njegove reči su joj se učinile slađe od meda i saća.

Kosara je zatim usrdno molila oca da je uda za Vladimira, a ovaj joj je bez odugovlačenja izašao u susret. Car je nakon kćerkine udaje vratio Duklju svom novom zetu.[19][18] U stvarnosti, ovaj brak je mogao biti rezultat političke procjene Samuila, koji je možda smatrao da će mu Vladimir kao zet biti vjerniji vazal.[20] Riješivši na ovaj način pitanje Duklje, car se mogao bolje koncentrisati na Makedoniju i Tesaliju, gdje je bilo glavno žarište njegovog sukoba sa Vizantijom. U hronici se tvrdi da je Samuilo povjerio Vladimiru i cijelu dračku zemlju. Moguće je da je knezu povjerena sjeverna oblast te teritorije, koja je samo djelimično bila pod carevom vlašću. Jedna kratka napomena Jovana Skilice o Vladimiru sugeriše da je knez na upravu dobio i dio Raške, a možda i čitavu tu oblast.[7][15] Njegovom stricu Dragimiru, vladaru Travunije i Zahumlja, koji se pred Samuilovom vojskom povukao na neku planinu, car je takođe dozvolio da nastavi vladati kao njegov vazal.[18]

Nakon toga, kako bilježi ljetopis, „Vladimir je tako živio sa svojom ženom Kosarom u potpunoj svetosti i čednosti, ljubeći Boga i služeći mu i noću i danju, i vladao je svojim narodom koji mu je povjeren pravedno i u strahu od Boga.“[18] Ništa ne ukazuje na to da je Vladimir na bilo koji način učestvovao u ratnim naporima svog tasta.[20] Višedecenijski sukob kulminirao je Samuilovim porazom od Vizantinaca u bici na Belasici 1014, a car umire 6. oktobra iste godine.[21][22] Naslijedio ga je sin Gavrilo Radomir, čija je vladavina bila kratkog vijeka: ubio ga je 1015. njegov brat od strica Jovan Vladislav, i preuzeo vlast nad carstvom; nedugo potom ubio je i Radomirovu ženu.[21] Vladislav šalje glasnike Vladimiru sa zahtjevom da dođe na carski dvor u Prespu, ali Kosara odgovara muža od tog puta i sama odlazi tamo. Car je prima sa počastima te nanovo poziva kneza da dođe, šaljući mu zlatni krst na kome se zakleo da mu ništa nažao neće učiniti. Ljetopis bilježi Vladimirov odgovor na ovaj poziv:[23]

Znamo da Gospod naš Isus Hrist, koji je za nas stradao, nije na zlatnom ili srebrnom krstu raspet, nego na drvenom. Dakle, ako je tvoje obećanje iskreno i tvoje reči istinite, pošalji mi po monasima drveni krst i uzdajući se u pomoć Gospoda našeg Isusa Hrista i polažući nadu u živi krst i vredno drvo, doći ću.

Dva episkopa i jedan pustinjak dođoše dukljanskom knezu, predadoše mu drveni krst, te potvrdiše da se na njemu car zakleo da mu nikakva zla od njega neće biti. Vladimir poljubi krst i stavi ga u svoja njedra, pa s malom pratnjom krenu u Prespu.[23] Čim je stigao tamo uđe u jednu crkvu da se pomoli Bogu. Izašao je iz crkve držeći onaj drveni krst, a pred samim crkvenim vratima ga oboriše vojnici krivokletnog Vladislava i odrubiše mu glavu.[24] Bilo je to 22. maja 1016. Skilicin kratki izvještaj o Vladimirovom ubistvu slaže se u glavnim crtama sa Ljetopisom popa Dukljanina.[7][15] Motiv za ovo ubistvo nije sasvim jasan. Otkad su porazili Samuila 1014, Vizantinci su dobijali bitku za bitkom, pa je Vladislav vjerovatno sumnjao ili je bio obaviješten da se Vladimir sprema da obnovi savezništvo Duklje sa Vizantijom.[7][22] Ovo savezništvo bi bilo posebno nepovoljno za Vladislava zbog blizine Duklje sa Dračem, koji je bio cilj njegovih osvajanja.[7]

Vladislav je početkom 1018. vodio neuspješan napad na Drač, pod čijim zidinama je poginuo.[22] Prema ljetopisu, tokom opsade Drača Vladimir se pojavio pred Vladislavom dok je ovaj sjedio za trpezom i večerao. Kad je ustao da bježi zovući vojnike da ga spasu, Vladimir ga je ubio.[25] Iste 1018. godine je vizantijska vojska pod vođstvom pobjedonosnog cara Vasilija definitivno pokorila zadnje ostatke Samuilove carevine.[21] Pošto Vladimir i Kosara nisu imali djece, njegov zakoniti nasljednik bio je njegov stric Dragimir, travunijski knez, koji se u prvoj polovini 1018. uputio sa vojskom u Duklju da se ustoliči kao njen vladar. Kad je došao u Kotor, Kotorani su ga na prevaru ubili, a njegovi vojnici su se vratili u Travuniju.[26][27] Duklja se ne pojavljuje ponovo u izvorima do tridesetih godina 11. vijeka. Neki istoričari pretpostavljaju da je oko 1018. podložena direktnoj vizantijskoj upravi, dok drugi vjeruju da je ostavljena pod nekim domaćim vladarem kao vazalna država Vizantije.[28]

Kult[uredi]

Sveti Jovan Vladimir

Grčka ikona svetog Jovana Vladimira
Grčka ikona svetog Jovana Vladimira

Čudotvorac, velikomučenik, mirotočac
Umro 22. maj 1016.
Poštuje se u Pravoslavnoj crkvi
Glavno svetilište Manastir svetog Jovana Vladimira kod Elbasana
(41° 7′ 6" SGŠ, 20° 1′ 21" IGD)
Praznik 22. maj (4. jun)[2]
Obeležja Krst, njegova odrubljena glava, kruna, svečano vladarsko ruho
Zaštitnik Grad Bar.
Gloriole.svg Kategorija:Svetitelji

Jovan Vladimir je sahranjen u Prespi, u onoj istoj crkvi ispred koje je ubijen.[19] Ubrzo se pročulo da molitva kod njegovog groba liječi od raznih slabosti, i mnogi počeše dolaziti tamo da se pomole. Nedugo nakon smrti, Jovan Vladimir je priznat od Crkve za sveca i mučenika, a za njegov praznik je određen 22. maj.[24][29][30] U to vrijeme sveci su priznavani bez nekog posebnog obreda kanonizacije.[31] Vladimir je prvi vladar neke srpske države koji je uvršten među svece.[7] Vladari srpske države koja će se širiti oko Raške, iz loze Nemanjića, skoro svi će biti kanonizovani — počevši od utemeljitelja dinastije, Stefana Nemanje.[13]

Nekoliko godina po Vladimirovoj smrti, udovica Kosara prenijela je njegove mošti iz Prespe u Prečistu Krajinsku, crkvu blizu njegovog dvora u Krajini. Narod je počeo masovno da pohodi ovo svetilište. Kosara se više nije udavala; sahranjena je, po vlastitoj želji, u Prečistoj Krajinskoj podno muževljevih nogu.[19][24] Oko 1215. godine — kad je Krajina bila pod vlašću raškog velikog župana Stefana Prvovjenčanog — mošti je vjerovatno odnijela iz ove crkve u Drač vojska epirskog despota Mihaila I. Ovaj je u to vrijeme nakratko zauzeo Skadar, koji je od crkve udaljen svega oko 20 kilometara. Jovan Vladimir je pomenut u jednom grčkom crkvenom tekstu kao svetac zaštitnik Drača.[19][32]

Drač je 1368. godine od Anžujaca osvojio albanski velikaš Karlo Topija.[33] On je 1381. obnovio u vizantijskom stilu jednu zemljotresom porušenu crkvu u uskoj dolini rječice Kuše, pritoke rijeke Škumbin — blizu lokacije na kojoj će u 15. vijeku biti podignut grad Elbasan u centralnoj Albaniji. Crkva je posvećena svetom Jovanu Vladimiru, kako je obznanjeno u mermernom natpisu na grčkom, srpskom i latinskom jeziku, koji je Topija postavio iznad južnog ulaza crkve. Svečeve mošti čuvane su u drvenom ćivotu, smještenom u tri metra visokoj edikuli u crkvi.[34]

Stojan Novaković je tvrdio da je Vladimirov grob od početka bio u crkvi kod Elbasana. On je pretpostavio da se zemljotres koji je porušio staru crkvu dogodio tokom Topijine vladavine, te da je Topija vratio mošti u obnovljenu crkvu. Da je Vladimir prethodno bio sahranjen u Duklju, po Novakoviću, „našao bi se bilo ko za vreme potonjeg srpskog gospodstva da o njemu što zapiše, ili da ga unese među srpske svetitelje.“ Novaković nije razmatrao pretpostavku da su mošti bile odnesene iz Duklje u Drač oko 1215. Komentarisao je izvještaj iz ljetopisa po kome je Kosara odnijela Vladimirovo tijelo „na mjesto koje se naziva Krajina, gdje je bio njegov dvor“. On se mogao nalaziti na području Krajine u Duklji prije nego što je Vladimir pao u zarobljeništvo. Međutim, nakon ženidbe sa Kosarom dvor mu je mogao biti blizu Elbasana, u dračkoj zemlji koju mu je povjerio Samuilo. Sahranjen je blizu ovog drugog dvora, koji je u ljetopisu zamijenjen njegovim prvim, krajinskim dvorom.[34]

Oko crkve kod Elbasana razvio se pravoslavni manastir koji će u 18. vijeku postati sjedište novoformirane dračke arhiepiskopije. Grigorije, drački arhiepiskop 1768–1772, napisao je u ovom manastiru takozvano Elbasansko jevanđelje, najstarije djelo pravoslavne književnosti na albanskom jeziku.[32] U novija vremena, manastir je usljed neodržavanja oronuo, a iza 1960. ugašen je od strane komunističkog režima u Albaniji;[35] ćivot sa svečevim moštima je 1967. sklonjen u Crkvu svete Marije u Elbasanu.[36] Manastir je u ruševnom stanju vraćen Crkvi tokom 1990tih, a restauracija njegove crkve i konaka završena je 2005.[35][37] Od oko 1995. mošti se čuvaju u sabornoj crkvi u Tirani, a u manastir se vraćaju samo za svečev praznik.[38]

Svake godine na praznik svetog Jovana Vladimira, 4. juna po novom kalendaru, veliki broj vjernika se okuplja kod manastira,[39] kojeg Albanci kolokvijalno nazivaju Šin-Đon. U jutro toga dana ćivot sa svečevim moštima se postavlja nasred crkve pod baldahin i otvara. Nakon jutarnje liturgije sveštenici obnose ćivot tri put oko crkve s pojanjem, dok ih okupljeni narod prati držeći zapaljene svijeće u rukama. Ćivot se zatim postavlja pred crkvu da bi ga vjernici cjelivali, pri čemu im se dijeli pamuk koji je držan u ćivotu od prošlogodišnjeg praznika. Brojne su priče o iscjeljenjima bolesnih i bezdjetnih, kako hrišćana tako i muslimana, nakon molitve kod svečevih moštiju.[40]

Sveti Jovan Vladimir smatra se nebeskim zaštitnikom novog grada Bara na jugoistoku Crne Gore, sagrađenog na sadašnjoj lokaciji 1976. godine četiri kilometra od starog Bara, koji je razoren u ratu i napušten 1878. Za njegov praznik ulicama Bara prolazi svečana litija uz crkvene zastave i ikone, slaveći sveca.[41] Na centralnom gradskom trgu u Baru postavljena je 2001. godine bronzana skulptura Kralj Jovan Vladimir visoka 4 metra, rad akademskog vajara Nenada Šoškića.[42] Iako je Vladimir bio samo knez, naziva se kraljem u Ljetopisu popa Dukljanina, kao i u predanju naroda jugoistočne Crne Gore; otuda je brdo za koje se tvrdi da je na njemu bio Vladimirov dvor nazvano Kraljič.[9]

Vladimirov krst[uredi]

Krst svetog Jovana Vladimira, drži ga Milan Andrović za vrijeme službe na Trojičin dan u crkvi na vrhu Rumije.

Krst koji je po predanju onaj na kome se Jovan Vladislav krivo zakleo, a Jovan Vladimir bio pogubljen, tradicionalno se čuva u porodici Andrović iz Veljih Mikulića kod Bara. Po Androvićima, tako je već vijekovima. Androvići navode da je krst, od tisovog drveta, okovan u srebro u Veneciji u vrijeme kad je narod barskog kraja sve više prelazio na islam (vjerovatno kraj XVI vijeka). Na putu za Veneciju i nazad čuvala ga je velika pratnja. Dužina mu je 45 cm, širina 38 cm, debljina 2,5 cm, a na njegovom donjem kraju uglavljena je kugla od mesinga u koju se umeće štap kad se krst nosi.[43]

Ruski istraživači Ivan Jastrebov i Pavle Rovinski smatraju da se krst izvorno čuvao u Prečistoj Krajinskoj, crkvi u kojoj su u početku čuvane i Vladimirove mošti.[34] U jeku islamizacije Krajine u 18. vijeku crkva je srušena, a krst ustupljen narodu Krajine. Smatran za zaštitnika plemena i simbol bogate ljetine, pažen je kao najveća svetinja i pored toga što su Krajinjani prešli na islam.[43] Po istraživanjima Jastrebova i Rovinskog, krst su jednom prilikom od njih oteli pripadnici susjednog plemena Mrkojevića. Kad su i ovi prešli na islam, povjerili su krst na čuvanje svojim pravoslavnim susjedima, porodici Andrović.[34]

Crkva svete Trojice na vrhu Rumije, vidi se kao svijetla tačka na horizontu.

Svake godine na Trojičin dan krst svetog Jovana Vladimira se pred litijom iznosi na vrh planine Rumije. Učesnici u ovoj svetkovini okupljaju se u Veljim Mikulićima dan ranije u popodnevnim satima. Iznošenju krsta prethodi bogosluženje u Crkvi svetog Nikole u Veljim Mikulićima, koje počinje u ponoć. Poslije liturgije kreće se u pohod strmom stazom ka 1593 metra visokom vrhu Rumije. Na čelu litije je krst, koga nosi član porodice Andrović, iza njega ide pravoslavni sveštenik, pa onda ostali. Među pohodnicima su tradicionalno i katolici i muslimani tog kraja. Dobro se pazi da neko iz kolone ne istupi ispred krsta, jer se to smatra lošim znakom. Učesnici u povorci pjevaju: „Krste nosim, Boga molim, Gospodi pomiluj.“[43]

Nekada je uz krst išao barjaktar Mrkojevića, musliman, sa barjakom u lijevoj i isukanim nožem u desnoj ruci, spreman da brani krst ako bi iko pokušao da ga otme. Mrkojevići su se naročito pribojavali da bi to Krajinjani mogli učiniti. Krajem 19. vijeka broj muslimana koji su učestvovali u litiji znatno se smanjio, kao posljedica uticaja njihovih vjerskih i političkih starješina.[44] Za vrijeme socijalističke Jugoslavije, litija nije održavana između 1959. i 1984. godine.[43]

Po predanju je na vrhu Rumije nekad bila Crkva svete Trojice, koju su srušili Turci; po drugoj verziji crkva se srušila jer su u njoj „zgriješili momak i đevojka“.[43] Zbog toga je bio običaj da pohodnici na izvjesnoj udaljenosti od vrha uzmu kamen i nose ga do odredišta. Vjerovalo se, kad se skupi dovoljno kamenja, crkva će se sama obnoviti.[43] Crkva svete Trojice stoji ponovo na vrhu Rumije od 2005; osveštala ju je Srpska pravoslavna crkva.[45] Litija stiže na vrh prije zore, a u momentu izlaska sunca počinje jutarnja liturgija. Poslije obavljenih molitvi, litija kreće nazad u Velje Mikuliće, takođe za krstom. Prije je bio običaj da se učesnici okupe na jednoj zaravni 300 metara od vrha, gdje bi proveli nekoliko sati u veselju i sportskim nadmetanjima, te bi se založili sa zajedničke trpeze. Mnogi povratak iskoriste za sakupljanje takozvane trave od Rumije (Onosma visianii), čijem se korijenu pripisuju razna ljekovita svojstva. Po silasku sa planine zakrštava se izvor Pitin, koji je oko pola kilometra udaljen od Crkve svetog Nikole, a litija zatim obilazi oko crkve. Nakon završetka litije, nastavlja se narodno veselje u Veljim Mikulićima. Do sljedećeg Trojičin dana, krst se čuva na tajnom mjestu. Nekada su za njega znala samo dva najstarija muška člana porodice Andrović, a od oko 2000. Androvići imaju odbor zadužen za čuvanje krsta.[43][44][46]

Žitije i ikonografija[uredi]

Ikona Svetog Jovana Vladimira iz manastira Ardenica u Albaniji (1739), sa scenama iz njegovog žitija na grčkom.

Najstarije sačuvano žitije svetog Jovana Vladimira sadržano je u 36. poglavlju Ljetopisa Popa Dukljanina. Ova na latinskom napisana hronika je, prema novijim istraživanjima, završena između 1299. i 1301. godine u Baru, koji je tada bio pod vlašću srpskog kralja Milutina Nemanjića. Za autora ljetopisa smatra se barski nadbiskup Rudger, koji je vjerovatno bio porijeklom Čeh.[12] On je 36. poglavlje sastavio kao sažetak starijeg Vladimirovog žitija, napisanog na latinskom u Duklji najvjerovatnije između 1075. i 1089. Ovo je period kad su dukljanski vladari iz loze Vojislavljevića nastojali da od pape dobiju potvrdu svoje kraljevske vlasti, i da uzdignu Barsku episkopiju na rang arhiepiskopije. Oni su kneza Vladimira predstavljali kao svetačkog utemeljitelja svoje dinastije;[13] prema ljetopisu, bili su potomci njegovog strica Dragimira.[27] Vojislavljevići su uspjeli u ovim nastojanjima, iako Katolička crkva nije uvrstila Vladimira među svoje svece. Uprkos svojoj hagiografskoj prirodi, 36. poglavlje sadrži dosta pouzdanih istorijskih podataka.[7]

Grčko žitije sa službom svetom Jovanu Vladimiru štampano je u Veneciji 1690. u obliku knjige, koja će biti preštampana uz manje izmjene 1774. i 1858. Žitije i službu napisao je na osnovu usmenih predanja zastupnik ohridskog arhiepiskopa Germana, Kozma, koji je boravio u Manastiru svetog Jovana Vladimira kod Elbasana. Kozma će 1694. biti rukopoložen za mitropolita Drača. Knjige sa svečevim žitijem i službom štampane u Veneciji razdjeljivane su iz manastira drugim pravoslavnim crkvama i pojedincima. Služba je takođe objavljena 1741. u Moskopolju, cincarskom centru u jugoistočnoj Albaniji, u sklopu jedne kompilacije posvećene svecima popularnim u Albaniji.[47] Kraće svečevo žitije, zasnovano na Kozminom tekstu, uključeno je u sinaksar koji je sastavio Nikodim Svetogorac, objavljen u Veneciji 1819. i Atini 1868.[34][48] Kozmin tekst poslužio je kao osnova za crkvenoslovenske službe štampane u Veneciji 1802. i Beogradu 1861. Ova druga je štampana u sklopu trećeg izdanja Srbljaka, zbornika službi srpskim svecima, za koje se starao mitropolit beogradski Mihailo.[47]

U žitiju koje je napisao Kozma, svetac se naziva „Jovan iz Vladimira“; otac mu je bio Nemanja (istorijski, veliki župan Raške 1166–1196), a djed Simeon (bugarski car 893–927). Roditelji su ga oženili kćerkom Samuila, cara Bugarske i Ohrida. Naslijedio je oca kao car Albanije, Ilirije i Dalmacije. Nakon što je vizantijski car Vasilije napao i porazio cara Samuila, car Jovan je porazio i natjerao na povlačenje Vasilija. Jovan se takođe borio protiv jeretika bogumila i mesalijana. Od rane mladosti težio je ka Božjem carstvu; molio se danju i noći, te se uzdržavao od bračne postelje. Žena mu je bila jeretik kao i njen brat, koga je podsticala da ubije Jovana. Jednom prilikom dok je Jovan jahao sa šurakom, ovaj ga iznenada udari mačem, ali ga nije mogao posjeći. Tek kad mu je Jovan dao svoj mač, jeretik je uspio da mu odsiječe glavu. Jovan je uhvati u vazduhu i nastavi da jaše prema crkvi koju je sagradio blizu Elbasana, gdje se često molio. Unio je glavu u crkvu i rekao: „Gospode, u tvoje ruke predajem duh moj!“ Sahranjen je u toj crkvi, koja je od te 899. godine poprište raznih čudesa.[47] Svečeva blagotvorna moć opisana je u žitiju na sljedeći način:

ἐν ἑνὶ τόπῳ ὑπάρχει, καὶ ἐν ὅλω τῷ κόσμω ἐπικαλούμενος διάγει. ἐκεῖ ἐν τοῖς Οὐρανοῖς Χριστῷ τῷ Θεῷ παρίσταται, καὶ τῶν ἐνταῦθα οὐδ᾿ ὅλως ἀφίσταται. ἐκεῖ πρεσϐεύει, καὶ ὧδε ἡμῖν ϑριαμϐεύει. ἐκεῖ λειτουργεῖ, καὶ ὧδε ϑαυματουργεῖ. κοιμῶνται τὰ Λείψανα, καὶ κηρύττει τὰ πράγματα. ἡ γλῶσσα σιγᾷ, καὶ τὰ ϑαύματα κράζουσι. Τίς τοσαῦτα εἶδεν; ἢ τίς ποτε ἢκουσεν; ἐν τῷ τάφῳ τὰ ὀστέα κεκλεισμένα, καὶ ἐν ὅλῳ τῷ Κόσμῳ τὰ τεράστια ϑεωρούμενα.[49]

Na jednom se mestu nalazi, a oseća se u celom svetu gde god biva prizvan. Onamo na nebu uz Hrista Boga stoji, a ovde se od nas ni najmanje ne udaljuje. Onamo nas zastupa, a ovde s nama likuje. Onamo služi, a ovde čuda tvori. Počivaju mu mošti, a dela mu se hore; ćuti mu jezik, a čudesa mu klikuju. Ko je video tako što? Da li je ko ikad tako što čuo? Kosti mu zatvorene u grobnici, a čudesa mu se gledaju u svemu svetu.[47]

Kondak koji je uz druge molitvene pjesme zapisan u crkvenoslovenskoj službi svetom Jovanu Vladimiru objavljenoj u Srbljaku, slavi sveca na ovaj način:[50]

Ꙗ́кѡ сокро́вищє многоцѣ́нноє и исто́чникъ то́чащъ зємни́мъ то́ки нєдѹ́ги ѿчища́ющыѧ։ и на́мъ подадє́сѧ тѣ́ло твоє̀ свѧщє́нноє, болѣ́знємъ разли́чнимъ пода́ющє исцѣлє́нїе и благода́ть божєствє́ннѹю притєка́ющимъ къ нє́мѹ, да зовє́мъ ѥмѹ́։ ра́дѹйсѧ кнѧ́жє Влади́мирє.

Kao dragocjena riznica i izvor što teče zemaljskim tokovima dajući zdravlje, dade nam se tijelo tvoje svešteno, koje daruje iscjeljenje od raznih bolesti i božansku blagodat svima koji mu s vjerom pristupaju, da mu veselo kličemo: Raduj se, kneže Vladimire.

Ilustracija iz grčkog žitija svetog Jovana Vladimira štampanog 1858. u Veneciji za manastir posvećen ovom svecu kod Elbasana.

Klasični primjer ikonografije svetog Jovana Vladimira može se naći u izdanju njegovog grčkog žitija iz 1858. Na ilustraciji u toj knjizi svetac je prikazan kako stoji pod kraljevskom krunom sa dvostrukim ljiljanskim vijencem, desnom nogom na maču. U desnoj ruci drži krst, skiptar i maslinovu granu, a u lijevoj svoju odrubljenu glavu pod krunom. Nosi hermelinov ogrtač i haljinu sa cvjetovima okićenu krupnim dragim kamenjem okruženim biserima. U grčkom tekstu ispod ilustracije svetac se naziva Jovan Vladimir, blagočastivi car svekolike Albanije i Bugarske, graciozni čudotvorac velikomučenik, i istinski mirotočac.[47][51] U žitiju koje je uključeno u sinaksar Nikodima Svetogorca, Jovan Vladimir je označen kao car Srba (τῶν Σέρβων βασιλεύς).[48]

Svečev lik oslikan je u svetogorskim manastirima Hilandar, Zograf i Filotej; u bugarskim manastirima Rila, Trojan i Lozen; u Manastiru svete Katarine na Sinaju;[52] i u manastiru Ardenica na jugozapadu Albanije.[53] Hristofor Žefarović, slikar i grafičar iz Makedonije, živopisao je 1737. godine crkvu srpskog Manastira Bođani u Bačkoj.[54] Jovana Vladimira oslikao je u redu sa nekoliko drugih svetaca Srba, kao mladog čovjeka kratke brade sa krunom i skiptrom. U istom redu stoji još jedan svetac sa područja današnje Crne Gore, Stefan Štiljanović.[55] Žefarović je Jovana Vladimira uvrstio među vladare i svece koje je ilustrovao u svom djelu Stematografija, izdatom u Beču 1741. Sljedeće godine je izradio bakroreznu ploču sa scenama Vladimirovih čuda, čiji su grafički otisci dospjeli do domova velikog broja pravoslavnih vjernika širom Balkana. Svečev kult njegovan je u Makedoniji, naročito tokom 18. vijeka, kada je Jovan Vladimir često oslikavan na freskama i ikonama makedonskih crkava.[52]

Legende[uredi]

Nekoliko legendi o Jovanu Vladimiru zabilježeno je u zapadnoj Makedoniji. Po jednoj od njih, on je svoju odsječenu glavu donio u Manastir svetog Jovana Bigorskog kod Debra. Sjeverno od Ohrida, u župi Debarca, nalazi se selo Pesočani, a na jednom šumovitom visu iznad sela mogu se vidjeti neke razvaline na lokalitetu zvanom Vladimirovo. Tu je po legendi Vladimir rođen, i tu je donio svoju odrubljenu glavu.[34] Blizu Pesočana nalaze se ostaci Crkve svetog Atanasija, čiji je ktitor navodno bio Vladimir. Dan uoči njegovog praznika sabirao se narod kod te porušene crkve, palio svijeće po njenim zidinama i molio se svecu.[56]

Prema legendi zapisanoj u grčkom žitiju svetog Jovana Vladimira, on je podigao onu crkvu kod Elbasana. Mjesto gdje će je sagraditi, usred guste šume, pokazano mu je od nekog orla koji je na glavi nosio kao sunce sjajni krst. Svoju odsječenu glavu donio je u tu crkvu i u njoj je sahranjen. Jednom su ćivot sa njegovim čudotvornim moštima iz crkve ukrali Franki. Ćivot se pokazao izuzetno teškim, te su ga jedva uspjeli prenijeli do rijeke Škumbin, u koju su ga bacili da bi ga spustili do mora. Ćivot se, međutim, vratio uzvodno u pritoku Kušu šireći svjetlost oko sebe, te su ga okolni stanovnici izvadili iz vode i sa litijom vratili u crkvu.[47]

Sa Vladimirom bi mogla imati veze legenda koju je Branislav Nušić zabilježio u Korči, gradu u jugoistočnoj Albaniji blizu granice sa Makedonijom: „Više Korče, na visokom bregu, nalazi se neka razvalina, biće stari grad. Tu je sedeo neki kralj, latinin, pa je prosio u cara, koji je blizu njegove države bio, ćer, koja je bila pravoslavne vere. Ona je pristala da pođe za nj, ama ako prvo sazida pravoslavnu crkvu. On to učini, i sazida kod Korče crkvu Panagiju. Devojka se uda za nj, ali ga prvo veče ubije na spavanju. Ona ode posle, pa se pokaluđeri, a njegovo telo negde odnesu. Nije tamo sahranjeno.“[34] Makedonski Sloveni sa ostrva Ail na Malom Prespanskom jezeru u Grčkoj, pričali su o nekom caru zvanom Mirče koji je živio na njihovom ostrvu. Ubio ga je bratučed iz zavisti, a mošti su mu odnesene „preko Ohrida u Arnautluk“.[34]

U književnosti[uredi]

Vladimirovo žitije u Ljetopisu popa Dukljanina obradio je Pavle Riter Vitezović u knjižici na latinskom Vita et martyrium B. Vladimiri, Croatiae regis (Život i mučeništvo blaženog Vladimira, kralja Hrvatske), štampanoj 1705. u Zagrebu. Vitezović, koji je tvrdio da su svi Južni Sloveni u stvari Hrvati, izrazio je u posveti knjižice žaljenje „što je legenda o sv. Vladimiru, kralju Crvene Hrvatske, ostala puku Bijele Hrvatske slabo poznata, te ga samo grčka crkva slavi.“[57] Andrija Kačić Miošić, inspirisan Vladimirovim žitijem u ljetopisu, sastavio je „Pismu od kralja Vladimira“ koju je uvrstio u svoje djelo Razgovor ugodni naroda slovinskoga, objavljeno sredinom 18. vijeka. U njoj je Kačić u desetercu opjevao Vladimirovo tamnovanje, ljubav između njega i Kosare, Samuilov blagoslov njihovog braka i svadbu.[58] U Budimu je 1829. objavljena drama Vladimir i Kosara Laze Lazarevića. Istoimeni libreto za operu izlazi iz pera Petra Preradovića sredinom 19. vijeka. Jovan Vladimir je prisutan u tragediji Vladislav Jovana Sterije Popovića. Stojan Novaković piše o njemu u svom djelu Prvi osnovi slovenske književnosti među balkanskim Slovenima objavljenom 1893.[59]

U sklopu zbirke romansiranih hronika Iz knjiga starostavnih Stevana Sremca, izdate 1903, nalazi se i hronika „Vladimir Dukljanin“. Iz iste godine je pjesma „Vladimir i Kosara“ bugarskog pjesnika Kirila Hristova. Knjaz Nikola ga spominje u svojoj drami u stihovima Balkanska carica, u pjesmi „Pohvala Zeti“. U Beogradu je 1925. izdata Čitanka o Svetome kralju Jovanu Vladimiru, koju je priredio episkop Nikolaj (Velimirović). Umjetnički lik Jovan Vladimira prisutan je u drugom dijelu trilogije Samuil bugarskog pisca Dimitra Taleva, objavljene 1965. Opjevali su ga i srpski pisci novije generacije Milovan Vitezović i Momir Vojvodić.[59][60]

Reference[uredi]

  1. ^ Fine (1991), str. 193, 202.
  2. ^ a b 22. maj u julijanskom kalendaru, po kojem se ravnaju neke pravoslavne crkve uključujući srpsku, odgovara 4. junu u civilnom, gregorijanskom kalendaru.
  3. ^ Fine (1991), str. 202–203.
  4. ^ Živković 2006, „Časlav“
  5. ^ Fine (1991), str. 193–195.
  6. ^ Ostrogorski 1998, 293, 298
  7. ^ a b v g d đ e ž z i j Živković 2006, „Vladimir“
  8. ^ a b v Živković 2009, II, 260–2
  9. ^ a b Jovićević 1922, 14
  10. ^ Milović 2001, 54
  11. ^ Jireček 1911, 205, Pristupljeno 8. 4. 2013.
  12. ^ a b Živković 2009, II, 373
  13. ^ a b v Živković 2009, II, 267–9
  14. ^ a b Živković 2009, I, 125–7
  15. ^ a b v Cedrenus, Scylitzes & Bekker (1839), str. 463.
  16. ^ Ostrogorski 1998, 292–3
  17. ^ Živković 2002, 9–24
  18. ^ a b v g Živković 2009, I, 129–31
  19. ^ a b v g Jireček 1911, 206–7, Pristupljeno 8. 4. 2013.
  20. ^ a b Fine (1991), str. 193-195.
  21. ^ a b v Ostrogorski 1998, 295
  22. ^ a b v Fine 1991, 198–9
  23. ^ a b Živković 2009, I, 133
  24. ^ a b v Živković 2009, I, 137
  25. ^ Živković 2009, I, 139
  26. ^ Živković 2006, „Stefan Vojislav"
  27. ^ a b Živković 2009, II, 272
  28. ^ Fine (1991), str. 202-203.
  29. ^ Ὁ Ἅγιος Ἰωάννης ὁ Θαυματουργός τοῦ Βλαδιμήρου“. Μεγασ Συναξαριστησ. Synaxarion.gr
  30. ^ Mučenik Ioann-Vladimir, knяzь Serbskiй“. Pravoslavnый Kalendarь. Pravoslavie.Ru
  31. ^ David Black (red.) (1970). „Canonization“. Canonization of Saint Herman of Alaska: Kodiak, Alaska, 9 August 1970 AD. Sitka, Aljaska: Bishop Innocent Diocesan Press
  32. ^ a b Elsie 1995, „History, authorship and language of the Elbasan Gospel Manuscript“
  33. ^ Fine 1994, 372
  34. ^ a b v g d đ e ž Novaković 1893, 218–37
  35. ^ a b Юрий Максимов (14. август 2009). „„Монастыри Албанской Православной Церкви“ – „Монастырь во имя святого мученика Иоанна-Владимира““. Поместные Церкви. Pravoslavie.Ru 
  36. ^ Velimirović 2000, „Predgovor
  37. ^ Kisha e Manastirit (e restauruar)[mrtva veza od December 2013]“; „Konakët e Manastirit (të rikonstruktuar)[mrtva veza od December 2013]“. Albanska pravoslavna crkva
  38. ^ Презвитер Чедомир Милосављевић (22. септембар 2007). „„Св. Јован Владимир““. Православна Црквена Општина Барска [mrtva veza od December 2013]
  39. ^ Isidor Koti; Harallamb Meci (15. фебруар 1999). „„Celebration of Saint John Vladimir in Elbasan““. Albanska pravoslavna crkva [mrtva veza od December 2013]
  40. ^ Velimirović 2000, „Paterik manastira svetog Jovana Vladimira kod Elbasana
  41. ^ „„Прослава празника Светог Јована Владимира у Митрополији црногорско-приморској““. Информативна служба Српске православне цркве. 7. јун 2011 
  42. ^ Željko Milović (2001). „„Skulptura, bliska svima““. BARinfo 
  43. ^ a b v g d đ e Milović 2001, 57–9
  44. ^ a b Jovićević 1922, 149–50
  45. ^ „„Митрополит Амфилохије освештао Цркву Свете Тројице на Румији““. Информативна служба Српске православне цркве. 1. август 2005 
  46. ^ Mustafić, Suljo (2001). „Krst se čuva u Mikuliće, niđe drugo“. BARinfo 
  47. ^ а б в г д ђ Новаковић 1893, 238–84
  48. ^ а б Никодим 1819, 59–60, Приступљено 8. 4. 2013.
  49. ^ Козма 1858, 12–13, Приступљено 8. 4. 2013.
  50. ^ Павле 1986, 395
  51. ^ Козма 1858, 1, Приступљено 8. 4. 2013.
  52. ^ а б Milović 2001, 56–7
  53. ^ Ilirjan Gjika (14. август 2002). „Manastiri i Ardenicës: Tetë shekujt e metamorfozës“. Gazeta Ballkan (Tirana: Ferano Group) 188
  54. ^ Мирковић 1952, 16
  55. ^ Мирковић 1952, 37
  56. ^ Велимировић 2000, „Народна казивања о Краљу Владимиру
  57. ^ Vjekoslav Klaić (1914). Život i djela Pavla Rittera Vitezovića. Zagreb: Matica hrvatska
  58. ^ Kačić Miošić (1801), стр. 27–28.
  59. ^ а б Велимировић 2000, „Садржај
  60. ^ Величко Тодоров (7. април 2002). „„Владимир и Косара““. „Знам ги аз тях!“ Сърбия и сърбите в българската литература. LiterNet 

Literatura[uredi]

Spoljašnje veze[uredi]

Vikiostava
Vikimedijina ostava ima još multimedijalnih datoteka vezanih za: Jovan Vladimir


Sjajni članak Članak Jovan Vladimir je primer među sjajnim člancima.
Pozivamo i Vas da napišete i predložite neki sjajan članak.