Garifuna (narod)
Jezik, ples i muzika Garifuna | |
---|---|
Nematerijalno kulturno nasleđe | |
Region | Beliz, Gvatemala, Honduras, Nikaragva |
Svetska baština Uneska | |
Unesko oznaka | 00001 |
Datum upisa | 2008 |
Lokacija upisa | https://ich.unesco.org/en/RL/language-dance-and-music-of-the-garifuna-00001 |
Garifuna[1] [a] su mešani afrički i domorodački narod koji je prvobitno živeo na karipskom ostrvu Sent Vinsent i govori garifuna, aravački jezik i vinsentski kreolski.
Garifuna su potomci domorodačkog naroda Aravak, Kalinago (ostrva Karibi) i afrokaripskog naroda. Osnivačka populacija centralnoameričke dijaspore, koja se procenjuje na 2.500 do 5.000 ljudi, premeštena je na obalu Centralne Amerike sa karipskog ostrva Komonvelta Sent Vinsent,[3] na Ostrva privetrine u Britanskoj Zapadnoj Indiji na Malim Antilima. Zajednice Garifuna i dalje žive na Sent Vinsentu i Grenadinima i u inostranstvu, uključujući Garifuna Amerikance. Narod Garifuna uglavnom živi u Hondurasu, a mala populacija u Sjedinjenim Državama, kultura Garifuna je najviše uticala na kulturu Hondurasa gde su je sačuvali više od bilo koje druge zemlje u Centralnoj Americi.
Ime[uredi | uredi izvor]
Na jeziku Garifuna, endonim Garinagu se odnosi na narod kao celinu, a termin Garifuna se odnosi na pojedinačnu osobu, kulturu i jezik.[4][5] :viTermini Garifuna i Garinagu nastali su kao afričke modifikacije Kalinago termina Karifuna i Kalinago.[4][6] Garifune su možda koristile ove termine da se odnose na njih same još sredinom 17. veka.[6]
Istorija[uredi | uredi izvor]
Narod Kariba migrirao je sa kopna na ostrva oko 1200. godine, prema datiranju artefakata radioaktivnim ugljenikom.[7] Oni su uglavnom raselili, istrebili i asimilirali narod Taino koji su u to vreme živeli na ostrvima.[8]
Nakon završetka Drugog karipskog rata 1796. godine, i predaje Kariba, britanske vlasti su odlučile da deportuju stanovnike Kariba sa Sent Vinsenta na ostrvo Roatan. Ovo je urađeno da bi se izbegle nove pobune robova na Sent Vinsentu. Godine 1797, Karibi sa afričkim crtama su izabrani da budu deportovani jer su smatrani uzrokom pobune, i prvobitno su ih izvezli na Jamajku, a zatim su prevezeni na ostrvo Roatan u Hondurasu. U međuvremenu, Crnim Karibima sa više osobina indijanaca bilo je dozvoljeno da ostanu na ostrvu. Više od 5.000 crnih Kariba je deportovano, ali kada su se deportovani iskrcali na Roatan 12. aprila 1797. godine, samo oko 2.500 je preživelo put na ostrva. Pošto je to bio suviše mali i neplodan broj za održavanje populacije, crni Karibi su tražili od španskih vlasti Hondurasa da im se dozvoli da žive na kopnu. Špancima je dozvoljeno da ih koriste kao vojnike. Nakon naseljavanja na obali Hondurasa, prošireni su karipskom obalom Centralne Amerike, došavši do Beliza i Gvatemale na severu, a na jugu do Nikaragve. Vremenom, Crni Karibi će u kopnenom delu Centralne Amerike biti denominovani kao „Garifuna“. Ova reč, prema Gonzalesu (2008, str.Xv), izvedeno od „Kalinago“, imena kojim su ih španski narodi označili kada su ih zatekli na Malim Antilima po dolasku u region 1492.[9]
U 21. veku, populacija Garifune se procenjuje na oko 600.000 ukupno, uključujući ljude u Centralnoj Americi, Jurumeinu (Sent Vinsent i Grenadini) i Sjedinjenim Državama. Kao rezultat ekstenzivne emigracije iz Centralne Amerike, Sjedinjene Države imaju drugu najveću populaciju Garifune izvan Centralne Amerike. Njujork, konkretno, Bronks ima najveću populaciju, kojom dominira Garifuna iz Hondurasa, Gvatemale i Belizea. Los Anđeles je na drugom mestu sa belizejskom Garifunom koja je najnaseljenija, a slede oni iz Hondurasa i Gvatemale. Nema informacija o tome da je Garifuna iz Nikaragve migrirala na bilo koju obalu Sjedinjenih Država. Nikaragvanska populacija Garifune je prilično mala. Vođe zajednica pokušavaju da vaskrsnu garifuna jezik i kulturne tradicije.
Do 2014. više Garifuna je napuštalo Honduras i emigriralo u Sjedinjene Države.[10]
Jezik[uredi | uredi izvor]
Narod Garifuna govori garifunski [11] i vinsentski kreolski.[12]
Jezik Garifuna je izdanak jezika Aravak, a narod garifuna govori ga u Hondurasu, Belizu, Gvatemali i Nikaragvi. To je aravakanski jezik sa francuskim, engleskim, holandskim, afričkim i španskim uticajima, što odražava njihovu dugu interakciju sa različitim kolonijalnim narodima.[13] Garifuna ima rečnik koji sadrži neke termine koje koriste žene, a druge koriste prvenstveno muškarci. Muškarci su dodatno koristili poseban pidžin zasnovan na nepovezanom karipskom jeziku kopna.
Skoro svi Garinagu su dvojezični ili višejezični. Oni uglavnom govore službene jezike zemalja u kojima žive, kao što su španski ili engleski, najčešće kao maternji jezik. Mnogi takođe govore garifunu, uglavnom kao jezik kulture, kao deo nasleđa svojih porodica.
Garifuna je jezik a ne dijalekt. Garinagu sada pišu sopstveni narativ zasnovan na svom istorijskom i kulturnom iskustvu.
Kultura[uredi | uredi izvor]
Unesko je 2008. godine (prvobitno 2001) proglasio jezik, ples i muziku Garifune remek-delom usmenog i nematerijalnog nasleđa čovečanstva u Nikaragvi, Hondurasu, Gvatemali i Belizeu. Godine 2005. održan je Prvi samit Garifuna na ostrvima Korn, u Nikaragvi, uz učešće vlada drugih zemalja Centralne Amerike.[14]
Jezik garifuna pripada grupi jezika Aravakan i preživeo je vekove diskriminacije i lingvističke dominacije. Bogat je pričama (uraga) koje se originalno recituju tokom velikih okupljanja. Melodije spajaju afričke i američke indijanske elemente, a tekstovi su pravo skladište istorije i tradicionalnog znanja Garifune, kao što su uzgoj manioke, ribolov, gradnja kanua i izgradnja kuća od pečenog blata. U ovim pesmama ima i dosta satire, koje prate razni bubnjevi i igre, kojima se mogu pridružiti i gledaoci.
Ove tradicije su i dalje veoma važne za život i opstanak naroda Garifuna. Starešine održavaju mnoge ceremonije, praznike i usmene tradicije. Međutim, ekonomske migracije, diskriminacija i potpuno odsustvo jezika garifuna iz školskog sistema ugrožavaju njegov opstanak. Iako se taj jezik još uvek široko govori, sada se uči samo u jednom selu.[15]
Muzika[uredi | uredi izvor]
Muzika garifuna je prilično drugačija od one u ostatku Centralne Amerike. Najpoznatiji oblik je punta. U svom povezanom plesnom stilu, plesači pomeraju kukove kružnim pokretima. Razvijeni oblik tradicionalne muzike, koji se i dalje obično svira na tradicionalnim instrumentima, punta je doživeo izvesnu modernizaciju i elektrifikaciju tokom 1970-ih; ovo se zove punta rok. Tradicionalni ples punta je svesno takmičarski. Umetnici poput Pen Kajetana pomogli su u inovacijama modernog punta roka dodavanjem gitara tradicionalnoj muzici i utrli put kasnijim umetnicima kao što su Endi Palasio, Deca Svevišnjeg i Crni koral. Punta je bio popularan širom regiona, posebno u Belizu, sredinom 1980-ih, što je kulminiralo izdavanjem Punta Rokersa 1987. godine, kompilacije sa mnogim najvećim zvezdama ovog žanra. Punta muzičari u Centralnoj Americi, SAD i drugde napravili su dalji napredak uvođenjem klavira, drvenih duvačkih, limenih i gudačkih instrumenata. Punta-rok je procvetao od ranih 1980-ih i uključio druge elektronske instrumente kao što su sintisajzer i električna bas gitara, kao i druge udaračke instrumente.
Često pomešana sa španskom, punta ima široku publiku zbog imigracije Hondurasa i Gvatemalaca u Sjedinjene Države, druge delove Latinske Amerike i Evrope, posebno Španiju. Punta bendovi u Hondurasu kao što su Kazabe, Šabakan, Silver Star, Los Rolands, Banda Blanca, Los Gatos Bravos i Grupo Zambat su privlačni za migrantske zajednice iz Latinske Amerike. Honduraška punta je dovela do toga da punte iz Beliza i Gvatemale više koriste španski zbog komercijalnog uspeha koji su postigli bendovi koji ga koriste.
Kada je Banda Blanka iz Hondurasa prodala više od 3 miliona primeraka „Sopa De Caracol“ („Supe od školjki“), koji je originalno napisao Belizanac Čiko Ramos, Garifuni iz Beliza su se osećali prevarenim, ali su slavili uspeh. Žanr nastavlja da razvija snažne sledbenike u Sjedinjenim Državama i Južnoj Americi i na Karibima.
Belizejska punta se razlikuje od tradicionalne punte po tome što su pesme obično na kriolu ili garifuni, a retko na španskom ili engleskom.
Istaknuti emiteri Punta muzike su WAVE Radio i Krem Radio.
Ostali oblici garifuna muzike i plesa su: hungu-hungu, kombinacija, vanaragva, abaimahani, matamuerte, laremuna vadaguman, gunjai, sambai, čarikanari, eremuna egi, paranda, berusu, teremuna ligilisi, arumahani i Mali-amalihani. Međutim, punta je najpopularniji ples u kulturi Garifuna. Izvodi se oko praznika i na zabavama i drugim društvenim događajima. Punta tekstove obično komponuju žene. Čumba i hunguhungu uključuju kružni ples u ritmu sa tri takta, koji se često kombinuje sa puntom. Postoje i druge vrste pesama koje su tipične za svaki pol: žene imaju eremvu eu i abaimajani, ritmičke a kapela pesme i laremuna vadaguman; a muškarci imaju radne pesme, čumba i hunguhungu.
Bubnjevi igraju veoma važnu ulogu u muzici Garifune. Koriste se prvenstveno dve vrste bubnjeva: primero (tenor bubanj) i segunda (bas bubanj). Ovi bubnjevi su obično napravljeni od izdubljenog tvrdog drveta, kao što je mahagoni ili glog, sa kožom od pekarija (divlja svinja), jelena ili ovaca.
U kombinaciji sa bubnjevima se koriste i sisere, koje su šejkeri napravljeni od sušenog voća tikve, punjeni semenkama, a zatim opremljeni drškama od tvrdog drveta.
Paranda muzika se razvila ubrzo nakon dolaska Garifuna u Centralnu Ameriku. Muzika je instrumentalna i zasnovana na udaraljkama. Muzika je jedva snimana sve do 1990-ih, kada je Ivan Duran iz Stonetree Records započeo projekat Paranda.
U savremenom Belizu došlo je do ponovnog oživljavanja muzike Garifuna, koju su popularizovali muzičari kao što su Andi Palacio, Mohobub Flores i Aurelio Martinez. Ovi muzičari su preuzeli mnoge aspekte iz tradicionalnih muzičkih formi Garifune i spojili ih sa modernijim zvucima. Opisana kao mešavina punta roka i parande, ova muzika je ilustrovana u albumima Vatina Endija Palasija i u Umalali: The Garifuna Women's Project, a oba su objavljena za belizejsku izdavačku kuću Stonetree Records. Kanadski muzičar Deni Mišel je takođe snimio album, Black Birds Are Dancing Over Me, sa grupom Garifuna muzičara.[16]
U kulturi Garifuna postoji još jedan ples pod nazivom "dugu", koji je uključen kao deo rituala koji se izvodi nakon smrti u porodici kako bi se odalo poštovanje preminuloj voljenoj osobi.
Kroz tradicionalni ples i muziku, muzičari su se okupili kako bi podigli svest o HIV/AIDS-u.[17]
Napomene[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Remembering How Anthony Bourdain Advocated for Latinos Published June 8, 2018, retrieved June 15, 2018
- ^ Haurholm-Larsen, Steffen (22. 9. 2016). A Grammar of Garifuna (PDF) (PhD). University of Bern. str. 6.
- ^ Crawford, MH; Gonzalez, NL; Schanfield, MS; Dykes, DD; Skradski, K; Polesky, HF (februar 1981). „The Black Caribs (Garifuna) of Livingston, Guatemala: Genetic Markers and Admixture Estimates”. Human Biology. 53 (1): 87—103. JSTOR 41464596. PMID 7239494.
- ^ a b Greene, Oliver N. (2002). „Ethnicity, Modernity, and Retention in the Garifuna Punta”. Black Music Research Journal. 22 (2): 189—216. JSTOR 1519956. doi:10.2307/1519956.
- ^ Taylor, Christopher (2012). The Black Carib Wars: Freedom, Survival and the Making of the Garifuna. Caribbean Studies Series. University Press of Mississippi. ISBN 9781617033100. JSTOR j.ctt24hxr2.
- ^ a b Foster, Byron (1987). „Celebrating autonomy: the development of Garifuna ritual on St Vincent”. Caribbean Quarterly. 33 (3/4): 75—83. JSTOR 40654135. doi:10.1080/00086495.1987.11671718. „The fact that the Island Carib rather than the Afro-Carib were the victims of the French attack suggests that the Afro-Carib had already formed communities in the island's interior. If this was in fact the case, the Afro-Carib would in all likelihood have, by 1654, begun to refer to themselves as Garifuna - an African modification of Karifuna, the Island Carib term for them”
- ^ Mendisco, F.; Pemonge, M. H.; Leblay, E.; Romon, T.; Richard, G.; Courtaud, P.; Deguilloux, M. F. (2015-01-19). „Where are the Caribs? Ancient DNA from ceramic period human remains in the Lesser Antilles”. Philosophical Transactions of the Royal Society B: Biological Sciences. 370 (1660). ISSN 0962-8436. PMC 4275895 . PMID 25487339. doi:10.1098/rstb.2013.0388.
- ^ „Sweeney, James L. (2007).” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 27. 02. 2012. g. Pristupljeno 16. 06. 2022.
- ^ Garifuna reach: Historia de los garífunas.
- ^ Garsd, Jasmine.
- ^ „Garífuna language”. Encyclopedia Britannica (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2021-07-04.
- ^ „Saint Vincent and the Grenadines”. Ethnologue.com. Pristupljeno 30. 8. 2017.
- ^ „Garífuna language”. Encyclopedia Britannica (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2021-07-04.
- ^ Sletto, Jacqueline W. "ANCESTRAL TIES THAT BIND."
- ^ „Language, dance and music of the Garifuna”. ich.unesco.org. Arhivirano iz originala 21. 11. 2019. g. Pristupljeno 16. 6. 2022.
- ^ "World Cafe Next: Danny Michel And The Garifuna Collective".
- ^ „The Forgotten: HIV and the Garifuna of Honduras”. Pulitzer Center on Crisis Reporting. Pristupljeno 19. 10. 2015.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Anderson, Mark (2007). „When Afro Becomes (like) Indigenous: Garifuna and Afro-Indigenous Politics in Honduras.”. Journal of Latin American and Caribbean Anthropology. 12 (2): 384—413. doi:10.1525/jlat.2007.12.2.384.. AnthroSource. Web. 20 January 2010.
- Breton, Raymond (1877) [1635]. Grammaire caraibe, composée par le p. Raymond Breton, suivie du Catéchisme caraibe. Bibliothèque linguistique américaine, no. 3 (1635 original MS. republication izd.). Paris: Maisonneuve. OCLC 8046575.
- Chernela, Janet M. (1991). „Symbolic Inaction in Rituals of Gender and Procreation among the Garifuna (Black Caribs) of Honduras.”. Ethos. 19 (1): 52—67. doi:10.1525/eth.1991.19.1.02a00020.
- Dzizzienyo, Anani, and Suzanne Oboler, eds. Neither Enemies Nor Friends: Latinos, Blacks, Afro-Latinos. 2005.
- Flores, Barbara A.T. (2001) Religious education and theological praxis in a context of colonization: Garifuna spirituality as a means of resistance. Ph.D. Dissertation, Garrett/Northwestern University, Evanston, Illinois. OCLC 47773227
- Franzone, Dorothy (1995) A Critical and Cultural Analysis of an African People in the Americas: Africanisms in the Garifuna Culture of Belize. PhD Thesis, Temple University. UMI Dissertation Services (151–152). OCLC 37128913
- Gonzalez, Nancie L. Solien (1988). The Sojourners of the Caribbean: Ethnogenesis and Ethnohistory of the Garifuna. Urbana: University of Illinois Press. ISBN 978-0-252-01453-6. OCLC 15519873.
- Gonzalez, Nancie L. Solien (1997). „The Garifuna of Central America”. Ur.: Wilson, Samuel M. The Indigenous People of the Caribbean. The Ripley P. Bullen series. Organized by the Virgin Islands Humanities Council. Gainesville: University Press of Florida. str. 197–205. ISBN 978-0-8130-1531-6. OCLC 36817335. Nepoznati parametar
|chapter-url-access=
ignorisan (pomoć) - Griffin, Wendy. "The 21st Century Battle fought by Honduras Indigenous to know their history and maintain their identity" Honduras Weekly, reprinted by Latina Lista, November 7, 2013.
- Griffin, Wendy and Comité de Emergencia de Garifuna Honduras. San Pedro Sula: Comité de Emergencia de Garifuna Honduras, 2005.
- Griffith, Marie, and Darbara Dianne Savage, eds. Women and Religion in the African Diaspora: Knowledge, Power, and Performance. 2006.
- Herlihy, Laura Hobson (2006). „Sexual Magic and Money: Miskitu women's Strategies in Northern Honduras.”. Ethnology. 46 (2): 143—159.
- Loveland, Christine A., and Frank O. Loveland, eds. Sex Roles and Social Change in Native Lower Central American Societies.
- McClaurin, Irma. Women of Belize: Gender and Change in Central America. 1996. New Brunswick: Rutgers UP, 2000.
- Palacio, Myrtle (1993). The First Primer on the People Called Garifuna. Belize City: Glessima Research & Services. OCLC 30746656.
- Sutherland, Anne (1998). The Making of Belize: Globalization in the Margins. Westport, CT: Bergin & Garvey. ISBN 978-0-89789-579-8. OCLC 38024169.
- Taylor, Christopher (2012). The Black Carib Wars: Freedom, Survival, and the Making of the Garifuna. Jackson, MS: University Press of Mississippi.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Garifuna Heritage Foundation – St Vincent
- Garifuna Research Institute
- Garifuna Heritage Foundation Arhivirano na sajtu Wayback Machine (27. novembar 2021)
- Garifuna in Honduras
- Warasa Garifuna Drum School
- Garífunas Confront Their Own Decline by Michael Deibert, Inter Press Service, Oct 6, 2008
- Examining the impact of changing livelihood strategies upon Garifuna Cultural Identity, Cayos Cochinos, Honduras
- The Garifuna on NationalGeographic.com
- Garifuna.org
- ONECA (Organización Negra Centroamericana)
- Vacation in Hopkins a Garifuna Community Arhivirano na sajtu Wayback Machine (22. jun 2022)
- Pen Cayetano
- – "We are free" Mali Cayetano