Kanada

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Kanada
Canada  (engleski)
Canada  (francuski)
Krilatica: Od mora do mora
(engl. From Sea to Sea)
(franc. D'un océan à l'autre)
(lat. A Mari Usque Ad Mare)
Himna: О Канадо
(engl. O Canada)
(franc. Ô Canada)
Položaj Kanade
Glavni grad Otava
45°24′N 75°40′W / 45.400° SGŠ; 75.667° ZGD / 45.400; -75.667Koordinate: 45°24′N 75°40′W / 45.400° SGŠ; 75.667° ZGD / 45.400; -75.667
Najveći grad Toronto
Službeni jezik
Vladavina
Oblik države Federalna parlamentarna ustavna monarhija
 — Monarh Elizabeta II
 — Generalni guverner Žuli Pejet
 — Premijer Džastin Trudo
 — Glavni sudija Beverli Maklaklin
Istorija
Nezavisnost od Ujedinjenog Kraljevstva
 — Konfederacija 1. jul 1867.
 — Vestminsterski statut 11. decembar 1931.
 — Akt o državljanstvu 1. januar 1947.
 — Patrijacija 17. aprila 1982.
Geografija
Površina
 — ukupno 9.984.670 km2(2)
 — voda (%) 8,92
Stanovništvo
 — 2016.[1] 35.151.728(38)
 — gustina 3,52 st./km2(228)
Ekonomija
BDP / PKM ≈ 2016
 — ukupno 1,672 trilijardi $[2](15)
 — po stanovniku 46.199 $[2](20)
IHR (2015) 0,920[3](10) — u rastu
Valuta kanadski dolar ($)
 — kod valute CAD
Ostale informacije
Vremenska zona UTC −3,5 do −8
Internet domen.ca
Pozivni broj +1

Kanada (engl. О овој звучној датотеци Canada, franc. О овој звучној датотеци Canada) federalna je parlamentarna ustavna monarhija na sjevernom dijelu Sjeverne Amerike. To je zajednica deset pokrajina i tri teritorije koje se protežu od Atlantskog do Tihog okeana i na sjeveru prema Sjevernom ledenom okeanu, pokrivajući oko 9,98 miliona km2, što Kanadu čini drugom najvećom zemlju na svijetu po ukupnoj površini, a četvrtom zemljom po površini kopna. Na jugu Kanada se graniči sa SAD-om, a njihova granica je najduža granica dvije države na svijetu.

Veći dio zemlje ima hladu ili jako hladnu zimsku klimu, ali su južna područja topla tokom ljeta. Kanada je rijetko naseljena zemlja, najvećim dijelom kopnene teritorije preovlađuju šume i tundre, kao i Stjenovite planine. Zemlja je visoko urbanizovana, 82% od preko 35 miliona stanovnika živi u većim ili srednjim gradovima, od kojih se mnogi nalaze u blizini južne granice. Glavni grad države je Otava, a najveće metropolitske oblasti su Toronto, Montreal i Vankuver.

Teritoriju današnje Kanade su, prije evropske kolonijacije, već nekoliko hiljada godina naseljavali brojni autohtoni narodi. Počevši od kraja 16. vijeka, uspostavljane su britanske i francuske kolonije, a prva je bila kolonija Kanada koju je Francuska uspostavila 1533. godine. Kao posljedica raznih oružanih sukoba, Britanska Sjeverna Amerika je sticala i gubila teritorije, sve do kraja 18. vijeka kada je kontrolisala većinu onoga što je danas Kanada. Dana 1. jula 1867. godine, kolonije tadašnje Kanade, Nju Bransvik i Nova Škotska su se ujedinile kako bi formirale poluautonomni federalni Dominion pod imenom Kanada. Nakon ovoga uslijedilo je okupljanje novih pokrajina i teritorija u sastav Dominiona, da bi danas taj broj iznosio: deset pokrajina i tri teritorije, koje čine savremenu Kanadu. Godine 1931, Kanada je postigla skoro potpunu nezavisnost Vestminsterskim statutom 1931, izuzev moći izmjene svog ustava. Sa Aktom o Kanadi iz 1982. godine, Kanada je preuzela i to ovlašćenje (kao zaključak Partijacije).

Kraljica Elizabeta II je šef države. Država je službeno dvojezična na federalnom nivou. Jedna je od etnički najraznovrsnijih i multikulturalnih zemalja, što je posljedica velike imigracije iz mnogih drugih dijelova svijeta. Njena napredna privreda je deseta po veličini na svijetu, oslanjajući se uglavnom na svoje bogate prirodne resurse i dobro razvijene međunarodne trgovinske mreže. Duga i složena veza Kanade sa Sjedinjenim Američkim Državama, značajno je uticala na njenu privredu i kulturu.

Kanada je razvijena zemlja i nalazi se na petnaestom mjestu po najvišem nominalnom prihodu po glavi stanovnika na svjetskom nivou, kao i deseto mjesto na Indeksu humanog razvoja. Nalazi se u samom vrhu prema međunarodnim mjerenjima transparentnosti vlasti, građanskih sloboda, kvaliteta života, ekonomske slobode i obrazovanja. Kanada je krunska zemlja Komonvelta nacija. Članica je Frankofonije, kao i nekoliko glavnih međunarodnih i međuvladinih institucija ili grupacija, uključujući Organizaciju ujedinjenih nacija, NATO, Grupe 7 (bivše G8), Grupe 10, Grupe 20, Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini i foruma Azijsko-pacifičke ekonomske saradnje.

Etimologija[uredi]

Iako postoje razne teorije o etimološkom porijeklu riječi Kanada, naziv koji je opšteprihvaćen dolazi od lorenske riječi kanata, što znači „selo” ili „naselje”.[4] Godine 1535, autohtono stanovništvo današnjeg grada Kvebeka koristilo je tu riječ za usmjeravanje francuskog istraživača Žaka Kartjea ka selu Stadakona.[5] Kartje je kasnije riječi Kanada koristio za cijelu oblast podređenu poglavici Donakona,[5] a ne samo za određeno selo; od 1545. godine, evropske knjige i mape počele su da označavaju malu oblast duž rijeke Sen Loren kao Kanada.[5]

Od 16. do početka 18. vijeka „Kanada” se odnosila na dio Nove Francuske koji se nalazi duž rijeke Sen Loren.[6]

Geografija[uredi]

Položaj[uredi]

Satelitska slika Kanade. Tajge preovlađuju na stjenovitom Kanadskom štitu. Led i tundra su istaknuti u arktičkom dijelu. Glečeri su vidljivi na Kanadskim stjenovitim planinama i Obalskim planinama. Ravnice i plodne prerije su pogodne za poljoprivredu. Iz Velikih jezera ističe rijeka Sen Loren (na jugozapadu), gdje živi najveći dio stanovništva Kanade.

Kanada zauzima najsjeverniji dio Sjeverne Amerike. Proteže se od Atlantskog okeana na istoku do Tihog okeana na zapadu, a sa sjevera je zapljuskuje Sjeverni ledeni okean. Preko kopna na jugu se graniči samo sa SAD, a sa teritorijalno izdvojenom američkom saveznom državom Aljaskom se graniči na sjeverozapadu. Granica između Kanade i SAD predstavlja najdužu nebranjenu granicu na svijetu. Morsku granicu dijeli sa Danskom, tj. njenom autonomnom teritorijom, Grenlandom. Po ukupnoj površini, Kanada je druga najveća država na svijetu poslije Rusije i najveća na američkom kontinentu. Od 1925. Kanada polaže pravo na dio Arktika između 60° i 141° ZGD, ali ovo njeno pravo nije opšte prihvaćeno. Najsjevernije naselje u Kanadi i svijetu je baza kanadske vojske Alert na sjevernom dijelu ostrva Elsmir, samo 817 km od Sjevernog pola.[7] Kanada ima najdužu morsku obalu na svijetu dugu 243.000 km.[7]

Zapadno od Ontarija, prostire se Velika ravnica do Stjenovitih planina, koje je odvajaju od Britanske Kolumbije. Gotovo polovina Kanade otpada na Sjevernokanadsku niziju, koja je na jugu obrasla četinarskom šumom, a prema sjeveru prelazi u močvarnu i pustu tundru, pa se na kraju razbija na brojna ostrva Arktičkog arhipelaga. Na sjeverozapadu Kanade, rijeka Makenzi, poslije Misisipija je najduža rijeka Sjeverne Amerike. Ističe iz Velikog ropskog jezera ka Sjevernom ledenom okeanu.[8] Kopneni dio sjeverne Kanade je okružen velikim arhipelagom u kome se nalaze neka od najvećih ostrva na svijetu.[7]

Geologija i reljef[uredi]

Sjeverno od oblasti Velikih jezera leži široki Kanadski štit, izgrađen od prekambrijskih stijena — granita, gnajsa i pješčara. To je zaravnjena stjenovita oblast prosječne nadmorske visine od 100 do 500 m, oblikovana povlačenjem leda u posljednjem ledenom dobu, bogata rudama, jezerima i rijekama. Teritorija Kanade je geološki aktivna u svom zapadnom dijelu, sa brojnim zemljotresima i potencijalno aktivnim vulkanima, među kojima su Maunt Miger, Maunt Garibaldi, Maunt Kejli i Maunt Edziza.[9] Erupcija vulkana Sijaks iz 1775. je izazvala katastrofalne posljedice, ubivši 2.000 pripadnika plemena Nisga i uništenjem njihovog naselja u dolini rijeke Nas u sjevernoj Britanskoj Kolumbiji. Erupcija je proizvela potok lave dugačak 22,5 km i prema legendi plemena Nisga blokirala je tok rijeke Nas.[traži se izvor] Istok Kanade, koje najvećim dijelom zauzima Kanadski štit, je geološki vrlo mirno i stabilno područje.

Kanada ima više jezera od bilo koje države i u njoj se nalazi veliki dio slatke vode u svijetu.[10][11] Kanadski štit se na sjeveru i sjeveroistoku nastavlja u vidu velikog broja ostrva u kanadskom Arktičkom arhipelagu, od kojih su najveća Sauthempton, Bafinovo ostrvo, Devon, Elsmir, Samerset i druga.[10]

Prizor iz kanadskog primorja u Novoj Škotskoj.

Rijeka Sen Loren na svom ušću obrazuju najveći estuar na svijetu, prije nego što se ulije u Zaliv Sen Loren. Zaliv okružuju Njufaundlend na sjeveru i Kanadsko primorje na jugu. Kanadsko primorje se produžuje na istok duž planina Apalači, od sjeverne Nove Engleske i poluostrva Gaspe u Kvebeku. Nju Bransvik i Novu Škotsku razdvaja zaliv Fandi, u kom su zabilježene najveće razlike plime i oseke na svijetu. Jezero Ontario i Hadsonov zaliv dominiraju srednjim dijelom Kanade.

Vode[uredi]

U Kanadi se nalaze velike zalihe vode; kroz njene rijeke protiče skoro 9% obnovljivih vodotokova u svijetu,[12] u njoj se nalazi četvrtina ritova na Zemlji, a treća je po broju glečera u svijetu (iza Antarktika i Grenlanda). Zbog znatnog glacijalnog procesa u Kanadi se nalazi više od 2 miliona jezera; od onih koji se nalaze u potpunosti unutar granica Kanade, njih više od 31.000 je površine između 3 i 100 km2, dok je 563 veće od 100 km2.[13]

Zaleđena rijeka Makenzi

Pored Velikih jezera na granici sa Sjedinjenim Državama, ostala veća jezera su Veliko ropsko jezero, Vinipeg, Veliko medveđe jezero, Atabaska, Manitoba, Malo ropsko jezero, Nipigon, Sakami i drugi.[14]

Kanada raspolaže velikim hidroenergetskim potencijalom. Lednicima oblikovane doline rijeka pružaju povoljne mogućnosti za gradnju hidroelektrana, međutim, većina rijeka je zaleđena više mjeseci tokom godine, pa se njihova voda ne može iskorištavati. Rijeke Kanade otiču u tri okeana i dva zaliva: Tihi okean, Sjeverni ledeni okean, Atlantski okean, Hadsonov zaliv i Meksički zaliv. U Tihi okean otiču Jukon, Kolumbija i Frejzer.[8] Slivu Sjevernog ledenog okeana pripada Makenzi sa svojim pritokama Atabaskom, Lajardom i Pisom, zatim Kopermajn, Elis i Bek. Najznačajnija rijeka atlantskog sliva je Sen Loren, a osim nje u Atlantik utiču i neke manje rijeke — Romen, Litl Mekatina, Nataškuan i dr. U Hadsonov zaliv se ulivaju rijeke Nelson, Čerčil, Severn, Olbani i Mus, dok slivu Meksičkog zaliva pripada Mliječna rijeka sa svojim pritokama.[8]

Flora i fauna[uredi]

Predio mješovitih šuma u Kvebeku.
Crnogorična šuma Kanade

Ogromne nenaseljene površine, posebno u planinskim regionima i sjevernim regionima tundre, zauzimaju oko 70% površine Kanade. To iznosi negdje oko 20% svjetskih nenaseljenih područja (bez Antarktika). Ipak, samo mali dio tih površina je pokriven šumom.[15] Sjeverna šumska granica prolazi istočnom obalom Labradora, preko poluostrva Ungava u pravcu juga, uz istočnu obalu Hadsonovog zaliva, nastavlja se krivudavom linijom u pravcu sjeverozapada prema donjem toku Makenzija i vodi dalje prema Aljasci. Sjeverno od šumske granice, u tundri, skoro da ne postoji plodno zemljište. Vegetacija južnije tundre se sastoji iz niskog šipražja, trava i oštrica. Negdje oko desetina sjevernih dijelova tundre je pokrivena mahovinama, tipičnim biljkama polarne pustinje.

Kanada ima 418 miliona hektara šuma, tj. 41,9% ukupne površine države.[16] Gledano od sjevera prema jugu biomi Kanade su: tundra i tajga u arktičkom dijelu, širokolisne i mješovite šume umjerenih predjela u istočnom dijelu zemlje, prerije u državama Alberta, Manitoba i Saskačevan i četinarske šume umjerenih predjela u Britanskoj Kolumbiji.

Teritorija Kanade se prostire u Holarktičkom florističkom carstvu. U okviru njega na krajnjem sjeveru, obuhvatajući ostrva i kontinentalni dio do Hadsonovog zaliva, izdvaja se Arktička floristička podoblast koju karakterišu tundre i tajge. Južno, uz obalu Pacifika, pa sve do istočnih padina Kordiljera izdvaja se Sjevernoameričko-pacifička floristička podoblast gdje su smještene guste četinarske šume cuge i tuje. Od Kordiljera do Manitobe izdvaja se Sjevernoameričko-prerijska floristička podoblast sa mješovitim listopadnim šumama i prerijama. Na krajnjem istoku Kanade od Manitobe do Labradora izdvaja se Sjevernoameričko-atlantska floristička podoblast sa listopadnim šumama javora, bukve i hrasta i četinarskim šumama borova, smrče i ariša.[17]

Američki los

Južno od šumske granice, od Aljaske do Njufaundlenda, prostire se jedno od najvećih svjetskih područja crnogorične šume. Na istoku, od Velikih jezera, pa sve do obale okeana, prostiru se mješovite šume javora, bukve, breze, bora, ariša i jele. Doline na jugu su pokrivene bjelogoričnim drvećem. Tu preovladava hrast, kesten, javor, brest i orah.[18] U zapadnim planinskim predjelima se najčešće mogu vidjeti smrča, duglazija (Pseudotsuga menziesii) i usukani bor (Pinus contorta). Na visoravnima rastu između ostalog topola i žuti bor (Pinus ponderosa). Vegetacijom obale Pacifika dominiraju guste šume visokog duglezija, kedra (Cedrus) i jela. Prerija je previše suva da bi u njoj moglo rasti više od pojedinačnih šumaraka. U tom predjelu se prostire poznati „pojas žitarica” — žitnica Kanade i SAD.

U pogledu faune, Kanada spada u Holarktičku zoogeografsku oblast, gdje se na sjeveru do Hadsonovog zaliva izdvaja Arktička zoogeografska podoblast, a na jugu Kanadska zoogeografska podoblast. Najkarakterističnije životinjske vrste Kanade su: los, vapiti, šumski bizon, grizli, kanadski ris, američki dabar, vizon, bizamski pacov, američko bodljikavo prase, kanadska guska i leštarka. Na sjeveru, u arktičkim predjelima žive bijeli medvjedi, polarna lisica, bijela sova, karibu, vuk, morž i endemično mošusno goveče.[19]

Zemljište[uredi]

Na teritoriji Kanade se prostiru sljedeći tipovi tla: Na krajnjem sjeveroistoku dominiraju tla tundri, koja se ka jugu, sve do Velikih jezera nastavljaju na podzoli. U centralnom južnom dijelu Kanade su rasprostranjeni černozem i smeđa prerijska tla. Na Pacifičkoj obali od granice sa SAD, pa sve do Boforovog mora dominiraju tipična planinska tla.[20]

Klima[uredi]

U Kanadi se može pronaći nekoliko tipova klime, čije prostiranje zavisi od geografskog položaja i klimatoloških faktora koji djeluju na datom području. Prema Kepenovoj klasifikaciji klimata, najveći dio Kanade ima vlažnu borealnu klimu (Df). Krajnji jug Kanade, uz granicu sa SAD ima podtip vlažne borealne klime s toplim ljetom (Dfb), dok se sjevernije nalazi područje vlaže borealne klime sa svježim ljetom (Dfc). Zime su oštre, s prosječnim dnevnim temperaturama od –15 °C, a mogu se spustiti i ispod −40 °C.[21] U oblastima daljim od obale, snijeg može da se zadrži i do 6 mjeseci godišnje. Prosječne najviše temperature se kreću od 20 do 25 °C, dok na obalama prosječna najviša ljetnja temperatura varira od 25 do 30 °C, sa povremenim ekstremnim vrućinama u nekim oblastima u unutrašnjostima koje prelaze 40 °C.[22][23]

Zapadno primorje, u provinciji Britanska Kolumbija, je izuzetak od generalno oštre klime zemlje. Tu preovladava umjereno vlažni (okeanski) tip klime (Cf), odnosno njen podtip vlažna suptropska klima (Cfa), a mjestimice (jug ostrva Vankuver) se javlja i mediteranski tip (Cs), s podtipom mediteranske klime sa toplim ljetima (Csb). Zime su u ovom području blage i kišovite. Krajnji sjever zemlje ima polarni tip klime (ET) sa tundrom kao preovladavajućom vegetacijom.

Istorija[uredi]

Autohtoni narodi[uredi]

Jezičke oblasti autohtonih naroda u vrijeme kontakta sa Evropljanima

Autohtoni narodi u današnjoj Kanadi su Prvi narodi i Inuiti,[24] dok su kasnije nastali i Metisi, sredinom 17. vijeka kada su Prvi narodi i Inuiti počeli sklapati brakove sa Evropljanima.[24] Termin „aboridžinski” kao zbirna imenica je specifičan žargon koji se koristi u nekim pravnim dokumentima, uključujući Ustavne akte iz 1982. godine.[25]

Prvi stanovnici Sjeverna Amerike doselili su se iz Sibira preko Beringovog kopnenog mosta[26] i stigli su najmanje prije 15.000 godina, iako sve veći broj dokaza ukazuje na još raniji dolazak.[27][28][29][30] Paleoindijska arheološka nalazišta u Old Krov ravnini i Blufiš pećinama su dva najstarija poznata mjesta ljudskog naseljavanja u Kanadi.[31] Karakteristike kanadskih autohtonih zajednica bile su stalna naselja, poljoprivreda, složena društvena hijerarhija i trgovačke mreže.[32][33] Neke od ovih kultura su propale u vrijeme dolaska evropskih istraživača krajem 15. i početkom 16. vijeka i otkrivene su samo kroz arheološka istraživanja.[34]

Brojnost autohtonog stanovništva u vrijeme prvih evropskih naselja procenjuje se između 200.000[35] i 2.000.000,[36] dok brojku od 500.000 prihvatila kanadska Kraljevska komisija za aboridžinske narode.[37] Kao posledica evropske kolonizacije, brojnost autohtonog stanovništva u Kanadi je opala za 40—80%, a neki od Prvih naroda, kao što su Beotuci, su nestali.[38] Padu brojnosti se pripisuje nekoliko uzroka, uključujući prenos evropskih bolesti, kao što su grip, morbili i boginje, na one koji nisu imali prirodni imunitet,[35][39] sukobe oko trgovine krznom, sukobe sa kolonijalnim vlastima i doseljenicima, oduzimanje zemlje i naknadne propasti nekoliko naroda.[40][41]

Iako bez sukoba, rana interakcija Evropskih Kanađana sa Prvim narodima i Inuitima bila je relativno mirna.[42] Prvi narodi i Metisi igrali su kritičnu ulogu u evropskim kolonijama u Kanadi, posebno za njihovu ulogu u pružanju pomoći evropskim putujućima šumarima i vojažerima u istraživanju kontinenta tokom sjevernoameričke trgovine krznom.[43] Kruna i autohtoni narodi uspostavili su interakciju tokom perioda evropske kolonizacije, iako su Inuiti, uopšteno, imali ograničenu interakciju sa evropskim doseljenicima.[44] Međutim, od kraja 18. vijeka, Evropski Kanađani su ohrabljivali autohtone narode da se asimiluju u njihovu kulturu.[45] Ovi pokušaji su dostigli vrhunac krajem 19. i u 20. vijeku sa prisilnom integracijom i preseljenjem.[46] U toku je pravni postupak, koji je započeo sa osnivanjem Komisije za istinu i pomirenje koju je imenovala Vlada Kanade.[47]

Evropska kolonizacija[uredi]

Prvi poznati pokušaj evropske kolonizacije započeli su Nordijci, nakratko naselivši Lansi Medouz u današnjem Njufaundlendu, oko 1000.te godine.[48] Druga evropska istraživanja nisu se dešavala sve do 1497. godine, kada je mletački pomorac Džon Kabot istraživao kanadsku obalu Atlantskog okeana i u ime kralja Henrija VII položio pretenzije na teritoriju.[49][50] Baskijski i portugalski pomorci uspostavili su sezonski kitolov i ribarske ispostave duž atlantske obale početkom 16. vijeka.[51] Godine 1534, francuski istraživač Žak Kartje istraživao je zaliv Sen Loren gdje je 24. jula postavio krst 10 m visok sa natpisom „Neka dugo živi kralj Francuske” i preuzeo je posedovanje teritorije Nova Francuska u ime kralja Fransoa I.[52] Naselja su uglavnom bila kratkotrajna, verovatno zbog sličnosti ispostava napravljenih u Skandinaviji i sjevernoj Kanadi i problema navigacije trgovačkih ruta u to vreme.[53]

Godine 1583, Hemfi Gilbert kraljevskim prerogativom kraljice Elizabete I osnovao je Sent Džons, prvi englesku koloniju u Sjevernoj Americi.[54] Francuski istraživač Samjuel de Šamplen stigao je 1603. na ova područja, i osnovao prva stalna evropska naselja u Port Rojalu (1605) i Kvebeku (1608).[55] Među kolonostima Nove Francuske, Kanadijenci su obilato naseljavali dolinu rijeke Sen Loren, Akadijci naseljavali današnje Primorske pokrajine, dok su trgovci krznom i katolički misionari istraživali Velika jezera, zaliv Hadson i sliv Misisipija u Luizijani.[56] Dabarski ratovi su izbili sredinom 17. vijeka zbog kontrole nad sjevernoameričkom trgovinom krznom.[57]

Englezi su uspostavili dodatna naselja u Njufaundlendu, počevši 1610,[58] a Trinaest kolonija na jugu osnovano je ubrzo nakon toga.[51] Niz od četiri rata izbio je u kolonijalnoj Sjevernoj Americi između 1689. i 1763. godine; ratovi iz kasnijeg perioda predstavljaju sjevernoameričko ratište Sedmogodišnjeg rata.[59] Kopnena Nova Škotska pala je pod britansku vlast Utrehtskim sporazumom 1713. godine, a Kanada i većina Nove Francuske pale su pod britansku vlast poslije Sedmogodišnjeg rata, tj. 1763. godine.[60]

Kraljevskim proglasom iz 1763. godine, uspostavljena su prava Prvih naroda. Osnovana je Pokrajina Kvebek izvan Nove Francuske, a ostrva Kejp Breton su pripojena Novoj Škotskoj. Ostvo Sent Džon (danas Ostrvo Princa Edvarda) postalo je odvojena kolonija 1769. godine.[61] Da bi se spriječio sukob u Kvebeku, britanski parlament usvojio je Akt o Kvebeku 1774. godine, proširujući teritoriju Kvebeka na Velika jezera i dolinu rijeke Ohajo.[62] Aktom je ponovo uveden francuski jezik, rimokatolička vjeroispovijest i francusko građansko pravo. Proglas i Akt o Kvebeku razbjesnili su mnoge stanovnike trinaest kolonija, podstičući antibritansko raspoloženje u godinama pred izbijanje Američke revolucije.[63]

Pariskim mirom iz 1783. priznata je američka nezavisnost, a teritorije Britanske Severne Amerike koje se nalaze južno od Velikih jezera su ustupljene Sjedinjenim Državama.[64] Nju Bransvik je izdvojen iz Nove Škotske u sklopu reorganizacije lojalističkih naselja u Primorju.[65] Da bi se ugodilo engleskim lojalistima u Kvebeku, Ustavni akt iz 1791. godine podelio je ovu pokrajinu na francusku Donju Kanadu (kasnije Kvebek) i englesku Gornju Kanadu (kasnije Ontario), dodjeljujući svakoj izbornu zakonodavnu skupštinu.[66]

Kanade su bile glavni front u Ratu iz 1812. godine, koji se vodio između Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva. Mir je sklopljen 1815. godine, bez teritorijalnoh promijena. Imigracija je nastavljena na višem nivou, procenjujući na više od 960.000 doseljenika u peridou 1815—1850.[67] Nova doseljavanja su uključivala izbeglice koje su bježale od Velike gladi u Irskoj, kao i gelske Škote raseljene u Rasčišćavanju visoravni.[68] Zarazne bolesti su odnele 25—33% života Evropljana, koji su imigrirali u Kanadu pre 1891. godine.[35]

Potrebna za odgovornom vlašću rezultovala je Kanadski ustanak iz 1837Pobunom iz 1837. godine.[69] Izveštaj o poslovima Britanske Sjeverne Amerike naknadno je predložio odgovornu vlasti i asimilaciju francuskih Kanađana u englesku kulturu.[63] Aktom o Uniji Kanade su spojene u ujedinjenu Pokrajinu Kanadu i odgovorna vlast je osnovana u svim pokrajinama Britanske Severne Amerike 1849. godine.[70] Potpisivanjem Oregonskog sporazuma, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države su 1846. godine okončale spor oko granice u Oregonu, proširujući granicu na zapad duž paralele 49°. Time je otvoren put za britanske kolonije na Vankuverskim ostrvima i u Britanskoj Kolumbiji.[71] Godine 1867, iste godine kada je stvorena Kanadska Konfederacija, Britanija je odbila da za Kanadu kupi Aljasku, koja je do tada bila pod kontrolom Ruske Imperije. Kako je Rusija prodala Aljasku SAD umesto njima, jasno su određene granice Kanade, iako je i dalje bilo nekih sporova o tačnoj demarkaciji granica Aljaske i Jukona, kao i Aljaske i Britanske Kolumbija.[72]

Konfederacija i širenje[uredi]

Animirani prikaz rasta i promjena pokrajina i teritorija Kanada, od Konfederacije 1867. godine

Nakon nekoliko ustavnih konferencija, Ustavnim aktom 1. jula 1867. godine zvanično je proglašena Kanadska Konfederacija, koju su prvobitno činile četiri pokrajine: Ontario, Kvebek, Nova Škotska i Nju Bransvik.[73][74] Kanada je preuzela kontrolu nad Rupertovom zemljom i Sjeverozapadnu kanadsku teritoriju, formirajući Sjeverozapadne teritorije, gdje je nezadovoljstvo Metisa izazavalo Pobunu u Crvenoj Rijeci, što je dovelo do stvaranje pokrajine Manitoba u julu 1870. godine.[75] Britanska Kolumbija i Vankuversko Ostrvo (koje su se sjedinile 1866. godine) pridružile su se konfederaciji 1871, dok se Ostrvo Princa Edvarda pridružilo 1873. godine.[76]

Kako bi otvorili Zapad za evropsku imigraciju, parlament je odobrio sponzorstvo za izgradnju tri transkontinentalne železnice (uključujući Kanadsku pacifičku železnicu), omogućavajući naseljavanje u preriji Aktom o zemljama Dominiona i uspostavljajući Sjeverozapadnu konjičku policiju kako bi potvrdila svoju vlast u ovoj teritoriji.[77][78] Godine 1898, tokom Klondajkske zlatne groznice u Sjeverozapadnim teritorijama, parlament je stvorio teritoriju Jukon. Alberta i Saskačevan su postale pokrajine 1905. godine.[76]

Rani 20. vijek[uredi]

Kanadski vojnici i tenk Mark II u bici kod pobrđa Vimi 1917. godine

S obzirom da je Ujedinjeno Kraljevstvo i dalje držalo kontrolu nad spoljnim poslovima Kanade, prema Aktu o Konfederaciji, njena objava rata tadašnjoj Njemačkoj i Austrougarskoj 1914. godine, automatski je svrstalo Kanadu među učesnike Prvog svjetskog rata.[79] Dobrovoljci su slati na Zapadni front kanije su postali dio Kanadskog korpusa, koji je imao značajnu ulogu u bici kod pobrđa Vimi i drugim važnim bitkama u ratu.[80] Od otprilike 625.000 Kanađana koji su učestvovali u ratu, poginulo je oko 60.000, a oko 172.000 je ranjeno.[81] Regrutska kriza je izbila 1917. godine kada je unionistički kabinet predložio da se poveća sve manji broj aktivnih pripadnika vojske. Regrutacija se susrela sa žestokim protivljenjem frankofonskih Kvebečana.[82] Aktom o vojnoj službi, vojna služba je postala obavezna, koja je zajedno sa sporom o školama na francuskom jeziku izvan Kvebeka, duboko otuđio frankofonske Kanađane i privremeno podjelio Liberalnu partiju. Godine 1919, Kanada se nezavisno od Ujedinjenog Kraljevstva pridružila Društvu naroda, a Vestminsterskim statutom 1931. potvrđena je nezavisnost Kanade.[83]

Kanadska posada tenka Šerman, južno od Voselja u Francuskoj, tokom bitke za Normandiju u junu 1944. godine

Velika kriza u Kanadi tokom ranih tridesetih godina 20. veka dovela je do ekonomskog pada, što je dovelo do poteškoća širom zemlje.[84] Kao odgovor ekonomskom padu, Federacija kooperativnog komonvelta u Saskačevanu uvodi mnoge elemente socijalne države četrdesetih i pedesetih godina.[85] Po savjetu predsjednika Vlade, Vilijama Lajona Makenzija Kinga, kralj Džordž VI je objavio rat Njemačkoj 10. septembra 1939. godine, sedam dana poslije Ujedinjenog Kraljevstva. Kašnjenje je naglasilo nezavisnost Kanade.[80]

Prve jedinice Armije Kanade stigle su u Ujedinjeno Kraljevstvo u decembru 1939. Više od milion Kanađana je služilo u oružanim snagama tokom Drugog svjetskog rata, od čega je otprilike 42.000 poginulo, a oko 55.000 ranjeno.[86] Kanadske snage su odigrale važnu ulogu u mnogim ključnim bitkama rata, uključujući napad na Djep 1942., Savezničku invaziju Italije, iskrcavanje u Normandiji, bitku za Normandiju i bitku kod Šelda 1944. godine.[80] Kanada je pružila azil holandskom monarhu tokom okupacije zemlje i dala je veliki doprinos za oslobođenje Holandije od njemačke okupacije.[87] Kanadska ekonomija se razvila tokom rata, jer je njena industrija proizvodila vojni materijal za Kanadu, Ujedinjeno Kraljevstvo, Kinu i Sovjetski Savez.[80] Uprkoj drugoj Regrtutskoj krizi u Kvebeku 1944. godine, Kanada je kraj rata dočekala sa razvijenom vojskom i snažnom ekonomijom.[88]

Savremeno doba[uredi]

Velika kriza dovela je do toga se Dominion Njufaundlend odrekne odgovorne vlade 1934. godine i da postane krunska kolonija kojom upravlja britanski guverner.[89] Nakon dva referenduma, Njufaundlenderi se izjašnjavaju 1949. godine za pridruživanje Kanadi kao pokrajina.[90]

Kanadski poslije ratni privredni rast, u kombinaciji sa politikama naprednih liberalnih vlada, doveo je do pojave novog kanadskog identiteta, koji se isticao novousvojenom zastavom Javorovog lista 1965. godine,[91] sprovođenjem zvaničnog dvojezičja (engleski i francuski) 1969. godine[92] i institucijom zvaničnog multikulturalizma 1971. godine.[93] Socijaldemokratski programi takođe su pokrenuti, kao što je zdravstvena zaštita, penzioni plan i studentski krediti, iako su pokrajinske vlade, posebno Kvebek i Alberta, uvođenje mnogih programa smatrale narušavanjem njihovih nadležnosti.[94]

Na kraju, niz ustavnih konferencija doveo je do usvajanja Akta o Kanadi, izdvajajući kanadski ustav iz Ujedinjenog Kraljevstva, istovremeno sa stvaranjem Kanadske povelje o pravima i slobodama.[95][96][97] Kanada je uspostavila potpuni suverenitet kao nezavisna zemlja, iako je Kraljica zadržala dužnost monarha Kanade.[98][99] Godine 1999, Nunavut je postao treća kanadska teritorija nakon niza pregovora sa federalnom vladom.[100]

U isto vrijeme, u Kvebeku koji je bio izložen dubokim socijalnim i ekonomskim promijenama kroz Tihu revoluciju šesdesetih godina 20. vijeka, nastao je sekularni nacionalistički pokret.[101] Radikalni Front za oslobođenje Kvebeka prouzrokovao je Oktobarsku krizu sa nizom bombaških napada i otmica 1970. godine[102] i suverenistička Kvebečka partija koja je izabrana 1976. godine, organizovala je neuspješni referendum o ojačanju suvereniteta 1980. godine. Pokušaji da se kvebeški nacionalizam uvrsti u ustav kroz Dogovor Mič lejk propali su 1990. godine.[103] To je dovelo do osnivanja Kvebeškog bloka u Kvebeku i jačanja Reforomske partije Kanade na zapadu.[104][105] Drugi referendum je održan 1995. godine, na kome je suverenost odbačena veoma malom razlikom od 50,6%—49,4%.[106] Godine 1997, Vrhovni sud odlučio je da bi jednostrana secesija pokrajina bila neustavna i zatim je Parlament usvojio Akt o čistoći, u kome su definisani razlozi dogovorenog napuštanja Konfederacije.[103]

Pored pitanja suverenosti Kvebeka, mnoga pitanja su potresala kanadsko društvo krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina 20. vijeka. Neke od njih su eksplozija leta 182 Er Indija 1985. godine, koja je najveće masovno ubistvo u kanadskoj istoriji;[107] masakr u Politehničkoj školi 1989. godine, masovna pucnjava na učenice škole[108] i Oka kriza 1990. godine,[109] prvi od brojnih nasilnih sukoba između vlade i autohtonih skupina.[110] Kanada se pridružila Zalivskom ratu 1990. kao dio koalicije na čelu sa SAD i bila je aktivna u nekoliko mirnovih misija tokom devedesetih, kao što je Unprofor u bivšoj Jugoslaviji.[111] Godine 1999. na čelu sa SAD, Kanada se pridružila drugim članicama NATO-a, i bez odobrenja Savjeta bezbjednosti, bombardovala tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju.[112]

Kanada je 2001. godine takođe poslala trupe u Avganistan, ali je odbila da se pridruži američkoj invaziji na Irak 2003. godine.[113] Kanadske snage su 2011. godine učestvovale u intervenciji pod vodstvom NATO-a u Libijskom građanskom ratu,[114] i takođe se uključila u borbi protiv Islamske države u Iraku sredinom drugog desetljeća 21. vijeka.[115]

Politički sistem[uredi]

Kanada je parlamentarna ustavna monarhija, a monarhija u Kanadi je osnova na izvršnoj, zakonodavnoj i sudskoj vlasti.[116][117][118] Kanadska monarhija je poseban pravni sistem od monarhije u Ujedinjenom Kraljevstvu, iako se na dvije dužnosti nalazi isti pojedinac.[119] Suveren je kraljica Elizabeta II, koja je takođe monarh 15 drugih država Komonvelta nacija i svake od 10 kanadskih pokrajina. Kao takav, kraljičin predstavnik, generalni guverner Kanade (trenutno Žoli Pejet), vrši većinu federalnih kraljevskih dužnosti u Kanadi.[120][121]

Neposredno učešće kraljevskih i vicekraljevskih ličnosti u području upravljanja je ograničeno.[118][122][123] U praksi, njihovim izvršnim ovlašćenjima rukovodi Kabinet, komitet ministara Krune koji odgovaraju izbornom Domu komuna Kanade a koje je izabrao predsjednik Vlade Kanade (trenutno Džastin Trudo),[124] koji je ujedno i šef vlade. Generalni guverner ili monarh mogu, međutim, u određenim kriznim situacijama vršiti svoja ovlašćenja bez obavještanja ministrima.[122] Da bi se osigurala stabilnost vlade, generalni guverner će obično na dužnost predsjednika Vlade postaviti osobu koja je trenutni vođa političke partija koja može dobiti podršku većine u Domu komuna.[125] Kancelarija predsjednika Vlade jedna je od najmoćnijih instituacija u vladi, koja pokreće glasanje većine zakona u skupštini i bira generalne guvernere, lejtenand guvernere, senatore, federalne sudije, šefove Krunskih korporacija i vladinih agencija za imenovanj od strane Krune.[122] Voća druge po brojnosti partije postaje Vođa lojalne opozicije Njenog Visočanstva i dio je parlamentarnog sistem u sijenci koji vrši provjere vlade.[126]

Parlament hil u kanadskom glavnom gradu Otavi

Svaki od 338 članova parlamenta u Domu komuna izabran je prostom većinom u izbornom okrugu ili ridingu. Opšte izbore mora raspisati generalni guverner, ili preporukom predsjednika Vlade ili zbog gubitka vladine većine u Domu komuna.[127][128] Prema ustavu, izbori se mogu održati ne duže od pet godine poslije prethodnih izbora, iako je izborni zakon Kanade to ograničio na četiri godine sa određenim datumom u oktobru. 105 članova Senata, čija se sjedišta dijele prema regionalnoj osnovi, na dužnosti ostaju do 75 godine.[129] Pet stranaka je imalo svoje predstavnike u federalnom parlamentu 2015. godine: Liberalna partija Kanade (trenutno vladajuća), Konzervativna partija Kanade (trenutno opoziciona), Nova demokratska partija, Kvebeški blok i Zelena partija Kanade.[130]

Kanadska federalna struktura dijeli vladine nadležnosti između federalne vlade i deset pokrajina. Pokrajinsko zakonodavstvo je jednodomo i djeluje na parlamentarni način, slično Domu komuna.[123] Tri kanadske teritorije takođe imaju svoja zakonodavstva, ali ona nisu suverena i imaju manje ustavnih obaveza od pokrajinskih.[131] Teritorijalna zakonodavstva se strukturno razlikuju od pokrajinskih.[132]

Banka Kanade je centralna banka zemlje. Pored toga, ministar finansija i ministar industrije koriste agenciju Statistike Kanade za finansijsko planiranje i razvoj privredne politike.[133] Banka Kanade je jedini autoritet ovlašćen za izdavanje valute u obliku Kanadskih bankovnih novačnica.[134] Banka Kanade ne izdaje kovani novac; to radi Kraljevska kanadska kovnica.[135]

Pravo[uredi]

Ustav Kanade najviši je pravni akt zemlje i sastoji se od pisanog teksta i nepisanih pravnih tradicija i pravila. Ustavni akt 1867. godine (do 1982. poznat kao Akt o Britanskoj Sjevernoj Americi) uspostavio je upravu na osnovama parlamentarnog presedana i podijelio je vlast između federalne i pokrajinskih vlada. Vestminsterski statut 1931. godine garantovao je punu autonomiju, a Ustavnim aktom 1982. godine, koji je okončao sve zakonske veze sa UK, dodata je Povelju o pravima i slobodama. Povelja garantuje osnovna prava i slobode koje obično osporiti bilo koja vlast, iako na osnovu 33. člana Povelje federalni parlament i pokrajinska zakonodavna tijela mogu zaobići određene dijelove Povelje u periodu od 5 godina.

Aktom kojim se poštuju Indijanci, ili samo Indijanskim aktom, uspostavljaju se različiti ugovori i precedentno pravo kako bi posredovali u odnosima između Evropljana i autohtonih naroda. Najzastupljeniji, niz od 11 ugovora koji su poznati kao Numerisani ugovori, potpisani su između starosjedilaca i vladajućeg monarha Kanade između 1871. i 1921. godine. Ovi ugovori su sporazumi sa Krunom, rukovođeni Aboridžinskim pravom, a nagdledalo ih je ministarstvo krunsko-starosjedilačkih odnosa i sjevernih pitanja. Uloga ugovora i prava koja su podržana 35. članom

Najvišu sudsku vlast ima Vrhovni sud, koji ima 9 članova koje imenuje generalni guverner Kanade na prijedlog premijera i ministra pravde. Sve sudije na najvišem i apelacionim nivoima se imenuju nakon konsultacija sa nevladinim pravnim tijelima. Anglosaksonsko opšte pravo preovladava u svim pokrajinama osim u Kvebeku, u kom preovladava francusko građansko pravo. Krivični zakon je odgovornost federalne vlade i jedinstven je u cijeloj Kanadi. Sprovođenje zakona, što uključuje i krivične sudove, je odgovornost provincija, ali u ruralnim oblastima svih provincija osim u Ontariju i Kvebeku, sprovodi ga Kraljevska kanadska konjička policija.

Kanada i SAD dele najdužu nebranjenu granicu na svijetu, sarađuju u vojnim kampanjama i vežbama, a međusobno su najveći trgovinski partneri. I pored toga, Kanada ima nezavisnu spoljnu politiku, posebno u odnosima sa Kubom, Kinom i Irakom. Pored toga, Kanada održava i tradicionalne veze sa Velikom Britanijom, Francuskom, te sa zemljama Komonvelta i Frankofonije.

Administrativna podjela[uredi]

Kanada se sastoji od 10 pokrajina (provincija) i 3 teritorije. Na zapadu se nalaze Britanska Kolumbija, Alberta, Saskačevan i Manitoba. U centralnom delu je Ontario i Kvebek, a atlantski dio Kanade čine Nju Bransvik, Ostrvo Princa Edvarda, Nova Škotska, kao i Njufaundlend i Labrador. Tri teritorije: Jukon, Sjeverozapadne teritorije i Nunavut, čine sjevernu Kanadu.

Pokrajine imaju veću autonomiju od teritorija. Svaka od njih ima svoje pokrajinske ili teritorijalne simbole. Pokrajine su odgovorne za većinu socijalnih programa Kanade (kao što su zdravstvena i socijalna zaštita i obrazovanje) i zajedno skupe više prihoda od federalne vlade. Federalna vlada može da uvedene nacionalne zakone na teritoriji pokrajina, a pokrajine mogu same da se izuzmu od toga, mada to rijetko čine.

Klikom na kartu Kanade otvoriće vam se podaci o njenih deset pokrajina i tri teritorije, kao i njihovim prestonicama
ViktorijaVajthorsEdmontonJelounajfRedžajnaVinipegIkaluitTorontoOtavaKvebekFrederiktonŠarlottaunHalifaksSent DžonsSjeverozapadne teritorijeSaskačevanNjufaundlend i LabradorNju BransvikViktorijaJukonBritanska KolumbijaVajthorsAlbertaEdmontonRedžajnaJelounajfNunavutVinipegManitobaOntarioIkaluitOtavaKvebekTorontoKvebekFrederiktonŠarlottaunNova ŠkotskaHalifaksOstrvo Princa EdvardaSent DžonsKlikom na kartu Kanade otvoriće vam se podaci o njenih deset pokrajina i tri teritorije, kao i njihovim prestonicama.
O slici


Zast. Grb Admin.
јединица
ISO kod Glavni
grad
Najveći
grad
Površina
(km2)
Stanovn.
(2017)[136]
Zvanični jezik
Pokrajine Kanade
1 Flag of Ontario.svg Arms of Ontario.svg Ontario ON Toronto Toronto 1.076.395 14.279.196 engleski
2 Flag of Quebec.svg Armoiries du Québec.svg Kvebek QC Kvebek Montreal 1.542.056 8.356.851 francuski
3 Flag of Nova Scotia.svg Arms of Nova Scotia.svg Nova Škotska NS Halifaks Halifaks 55.284 957.600 engleski
4 Flag of New Brunswick.svg Arms of New Brunswick.svg Nju Bransvik NB Frederikton Sent Džon 72.908 760.868 engleski
francuski
5 Flag of Manitoba.svg Arms of Manitoba.svg Manitoba MB Vinipeg Vinipeg 647.797 1.343.371 engleski
6 Flag of British Columbia.svg Arms of British Columbia.svg Britanska Kolumbija BC Viktorija Vankuver 944.735 4.841.078 engleski
7 Flag of Prince Edward Island.svg Arms of Prince Edward Island.svg Ostrvo Princa Edvarda PE Šarlottaun Šarlottaun 5.660 152.784 engleski
8 Flag of Saskatchewan.svg Arms of Saskatchewan.svg Saskačevan SK Redžajna Saskatun 651.036 1.168.057 engleski
9 Flag of Alberta.svg Shield of Alberta.svg Alberta AB Edmonton Kalgari 661.848 4.306.039 engleski
10 Flag of Newfoundland and Labrador.svg Arms of Newfoundland and Labrador.svg Njufaundlend i Labrador NL Sent Džons Sent Džons 405.212 528.817 engleski
Teritorije Kanade
11 Flag of the Northwest Territories.svg Coat of arms of Northwest Territories.svg Sjeverozapadne teritorije NT Jelounajf Jelounajf 1.346.106 44.718 engleski, francuski, dene suline, kri, dogrib, gvič'in, inuktikut, slejvi[137]
12 Flag of Yukon.svg Coat of arms of Yukon.svg Jukon YT Vajthors Vajthors 482.443 38.669 engleski
francuski
13 Flag of Nunavut.svg GrbNunavuta.png Nunavut NU Ikaluit Ikaluit 2.093.190 38.243 engleski, francuski, inuktitut, inuinaktun
Flag of Canada.svg Coat of arms of Canada rendition.svg Kanada CA Otava Toronto 9.984.670 35.151.728 engleski
francuski

Vojska[uredi]

Bedž Kanadske armije

Kanada ima profesionalnu vojsku koju čini oko 23.000 redovnih i 17.000 rezervnih vojnika, kao i 5.000 kanadskih rendžera i 3.000 civilnih uposlenika u vojnim strukturama.[138] Osim vojnog personala, oružane snage Kanade čine i druge naoružane formacije koje sve ukupno dostižu brojku od 119.000 ljudi,[139] a do 2020. Ministarstvo odbrane Kanade planira povećanje ovog broja na 124.000.[140] Vojska Kanade se sastoji od kopnene vojske, vazduhoplovstva i mornarice. Od impozantne mornarice, u svom arsenalu Kanada raspolaže sa 2-3 velika nosača, 15 ratna broda, jedan artički vojni brod, i 10-12 patrolnih brodova, kao i brojnim manjim brodovima.[141]

Jaka povezanost anglofonog dela Kanade sa Ujedinjenim Kraljevstvom i Komonveltom doprinelo je velikom učešću Kanade u britanskoj kampanji u Drugom burskom ratu, Prvom i Drugom svetskom ratu, kao i ratovima nakon ovog. Kanada je bila jedna od osnivača Ujedinjenih nacija 1945. i NATO pakta 1949. Tokom Hladnog rata, Kanada je značajno učestvovala u snagama Ujedinjenih nacija u Korejskom ratu. Zajedno sa SAD-om, Kanada je osnovala Sjevernoameričku komandu za protivvazdušnu odbranu protiv potencijalnih napada iz vazduha iz Sovjetskog Saveza.

Privreda[uredi]

Šlepovanje balvana u Vankuveru

Kanada je jedna od najbogatijih država na svijetu, sa visokim prihodima po glavi stanovnika, i član je Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj i G7. Po obimu trgovine ona je među prvih deset država svijeta.[142] Ekonomija u Kanadi je mešovita. Od početka 1990-ih, kanadska privreda je brzom usponu, sa niskim stopama nezaposlenosti i suficitima na saveznom nivou. Danas, Kanada podsjeća na SAD po tržišno orijentisanom privrednom sistemu, modelu proizvodnje, kao i visokom životnom standardu.[143]

U februaru 2009, nacionalna stopa nezaposlenosti je bila 7,77%. Pokrajinska stopa nezaposlenosti varira od niske: 3,6% u Alberti do visoke od 14,6% u Njufaundlendu i Labradoru.[144]

U prošlom vijeku, rast industrije, rudarstva, kao i uslužnog sektora je transformisao državu uglavnom ruralne ekonomije u pretežno industrijsku i urbanu zemlju. Kao i u svim bogatim državama, kanadskom privredom dominira uslužni sektor, koja zapošljava oko tri četvrtine Kanađana. Međutim, Kanada je neobična među razvijenim zemljama po značaju primarnog sektora, pošto su drvna i naftna industrije dvije najvažnije industrije u Kanadi.

Kanada je jedna od rijetkih razvijenih zemalja koja je izvoznik energenata.[143] U Atlantskom okeanu, Kanada ima ogromne rezerve prirodnog gasa, a nalazišta nafte i gasa su skoncentrisana i u Alberti. Atabaskanski katranski pijesak pruža Kanadi druge po veličini rezerve nafte u svijetu, odmah iza Saudijske Arabije[145] U Kvebeku, Britanskoj Kolumbiji, Njufaundlendu i Labradoru, Nju Bransviku, Ontariju, Manitobi i Jukonu, hidroelektrane predstavljaju jeftin i čist izvor obnovljivih izvora energije.

Kanada je jedan od najvažnijih svjetskih snabdjevača poljoprivrednim proizvodima. Kanadske prerije su jedan od najvećih proizvođača pšenice, uljane repice i drugih žitarica.[146] Kanada je najveći svjetski proizvođač cinka i uranijuma i svjetski lider u proizvodnji drugih prirodnih resursa, kao što su zlato, nikl, aluminijum i olovo.[147]

Mnogi gradovi u sjevernom dijelu zemlje se nalaze u blizini rudnika ili područja pod šumom. Takođe, Kanada ima značajan industrijski sektor skoncentrisan u južnom Ontariju i Kvebeku, sa automobilskom i vazduhoplovnom industrijom kao posebno važnima.

Predstavnici vlada Kanade, Meksika i Sjedinjenih Američkih Država potpisuju sporazum NAFTA 1992. godine

Ekonomska integracija sa SADom se značajno povećala posle Drugog svjetskog rata. To je natjeralo Kanađane da se zabrinu za kulturnu i ekonomsku autonomiju u doba globalizacije i američkih televizijskih emisija, filmova i korporacija koje su postale sveprisutne. Trgovinskim sporazum o automobilskim provizvodima iz 1965. uklonjene su carine za trgovinu proizvodima auto-industrije. Tokom 1970-ih brige oko energetske samodovoljnosti i stranog vlasništva u industrijskom sektoru primorali su liberalnu vladu Pjera Trudoa da uvede Nacionalni energetski program i osnuje Agenciju za nadzor stranih ulaganja.

Tokom 1980-ih, progresivni konzervativci Brajana Malrunija ukinuli su NEP i promjenili ime Agencije za nadzor stranih ulaganja u Investicije Kanada u cilju podsticanja stranih ulaganja. Sporazum o slobodnoj trgovini Kanade i Sjedinjenih Država iz 1988. eliminisao je carine između dvije zemlje, dok je Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA) iz 1990. proširio zonu slobodne trgovine i na Meksiko.

Sredinom 1990-ih, liberalna vlada Žana Kretjena počela je da prijavljuje godišnji budžetski suficit i polako da otplaćuje nacionalni dug. Od 2001. godine Kanada je izbegavala ekonomsku recesiju i zadržala je najbolje ukupne ekonomske učinke među članicama G8. Svjetska ekonomska kriza iz 2008. prouzrokovala je recesiju u Kanadi i mogućnost povećanja nezaposlenosti u zemlji do 10%. Uprkos globalnoj recesiji, tržištu rada u Kanadi je i dalje potrebno nekoliko stotina hiljada stranih radnika.[148][149][150][151]

Saobraćaj[uredi]

Boing 767, Er Kanada

S obzirom na njen geografski položaj, Kanada ima dobro razvijenu, ali ne tako gustu saobraćajnu mrežu. Najveći tranzit se ostvaruje u uskom pojasu uz granicu sa SAD, ne širem od 200-300 km. Drumski saobraćaj je intenzivan u pojasu od Ontarija do Vankuvera. Od Viktorije na paciifičkoj obali do Sent Džonsa na atlantskoj obali izgrađen je Transkanadski auto-put u dužini od 8.000 km, koji je jedini auto-put u ovoj državi.[152] Od Toronta polazi put 401, sa čak 16 kolovoznih traka, što ga čini jednim od najširih puteva na svijetu[traži se izvor].

Kako su sjeverni dijelovi države nepristupačni za drumski saobraćaj, vazdušni saobraćaj igra veliku ulogu. Postoji čak 75 avio-kompanija uključujući i državnu ErKanadu. Međunarodni aerodromi nalaze se u sledećim gradovima — Toronto, Kvebek, Montreal, Kalgari, Edmonton, Halifaks i Vankuver.[153]

Željeznički saobraćaj doživeo je procvat tokom 19. vijeka, zahvaljujući uspješnoj vladinoj promociji ovog vida prevoza. Međutim, tokom 1930-ih godina železnica gubi značaj, a glavni krivac bila je ekpanzija drumskog saobraćaja. Danas željeznički saobraćaj obavljaju VIA Rejl Kanada i brojne privatne kompanije.

Glavne luke u Kanadi se nalaze na ušću rijeke Sen Loren i u Vankuveru. Najveći značaj za unutrašnji vodeni saobraćaj imaju Velika jezera, zahvaljujući vještačkim kanalima kojima su povezana tokom 19. vijeka. U prošlosti saobraćaj na rijekama se obavljao u kanuima, a danas za to služe brodovi.

Veliki kanadski gradovi poput Toronta i Montreala još od sredine 20. vijeka imaju izgrađene metroe. Kalgari i Edmonton od 1980-ih imaju laki metro, dok u Kvebeku postoje čak i trolejbusi.

Demografija[uredi]

Koridor Kvebek Siti—Vindzor je najgušće naseljeni i visoko industrijalizovani region Kanade, koji se prostire na oko 1.200 km2[154]

Prema popisu stanovništva 2016. godine Kanada je imala 35.151.728 stanovnika, što je oko 5,0% više od 2011. godine.[155][156] Između 2011. i maja 2016. godine, broj stanovnika Kanade je porastao za 1,7 miliona ljudi, od čega 23 čine imigranti.[157] Između 1990. i 2008. godine, broj stanovnika je porastao za 5,6 miliona ljudi, što je rast od ukupno 20,4%.[158] Glavni pokretači rasta stanovništva su imigranti i, u manjoj mjeri, prirodni rast.[159]

Kanada ima jednu od najviših stopa imigracije po glavi stanovnika na svijetu,[160] uglavnom zbog ekonomske politike i, u manjoj mjeri, spajanja porodica.[161][162] Kanadska javnost, kao i glavne političke partije, podržavaju trenutni nivo imigracije.[161][163] Godine 2014, ukupno 206.400 imigranata je primljeno u Kanadu.[164] Kanadska vlada predstavila procjenu prema kojoj se u narednim godinama očekuje priliv između 280.000 i 305.000 stalnih stanovnika.[165] Novi imigranti se uglavnom naseljavaju u glavnim gradskim područjima, kao što su Toronto, Montreal i Vankuver.[166] Kanada takođe prihvata veliki broj izbjeglica,[167] primajući više od 10% godišnje globalno raseljenih lica.[168]

Gustina naseljenosti Kanade je 3,7 st/km2, što je jedna od najnižih na svijetu.[169] Kanada se prostire od 83. sjeverne paralele do 41. sjeverne paralele, dok se približno 95% stanovništva nalazi južno 55. sjeverne paralele.[170] Oko 45 stanovništva živi uz 150 km dugu državnu granicu sa Sjedinjenim Američkim Državama.[171] Najgušće naseljeni dio zemlje, koji čini oko 50% stanovništva, jeste Koridor Kvebek Siti—Vindzor, koji se nalazi u južnim Kvebeku i južnom Ontariju duž Velikih jezera i rijeke Sen Loren.[154][170] Dodatnih 30% živi duž Lover-Mejnlenda u Britanskoj Kolumbiji i u Koridoru Kalgari—Edmonton u Alberti.[172]

Zajedno sa mnogim drugim razvijenim zemljama, Kanada doživljava demografsku tranziciju prema starijem stanovništvu, sa sve više penzionera i sve manje zaposlenih ljudi. Godine 2006, prosječna starost je bila 39,5 godine,[173] dok je 2011. godine bila otprilike 39,9 godina.[174]

Od 2013. godine, prosječan životni vijek Kanađana je 81 godina.[175] Većina Kanađana (69,9%) živi u porodičnim domaćinstvima, 26,8% živi samo, dok 3,7% živi sa drugim licima.[176] Prosječno domaćinstvo 2006. godine činile su 2,5 osobe.[176]


Etničke grupe[uredi]

Prema popisu stanovništva 2016. godine, najveći broj stanovnika se prema etničkom porijeklu izjasnio kao Kanađani (oko 32%), zatim slijede Englezi (18,3%), Škoti (13,9%), Francuzi (13,6%), Irci (13,4%), Nijemci (9,6%), Kinezi (5,1%), Italijani (4,6%), Prvi narodi (4,4%), Indijci (4,0%) i Ukrajinci (3,9%).[177] Postoji 600 priznatih skupine Prvih naroda, koje ukupno broje 1.525.565 ljudi.[178] Kanadsko domorodačko stanovništvo ima skoro dva puta veći prirodni priraštaj od državnog prosjeka, dok se 2006. godine skoro 4% stanovništva izjasnilo kao pripadnici jednog od domorodačkih naroda. Još 22,3% stanovništva pripada nedomorodačkoj vidljivoj manjini.[179] Godine 2016, najveća vidljiva manjina su bili Južnoazijati (5,6%), Kinezi (5,1%) i Crnci (3,5%). Između 2011. i 2016. godine, vidljiva manjina je porasla za 18,4%.[179] Godine 1961, manje od 2% stanovništva (oko 300.000 ljudi) bili su pripadnici vidljive manjine.[180] Domorodačko stanovništvo se ne smatra vidljivom manjinom prema Aktu o nepristrasnosti zapošljavanja[181] i ovu definiciju takođe koriste Statistike Kanade.

Religija[uredi]

Podrška verskom pluralizmu je važan deo kanadske političke kulture. Prema popisu iz 2001.[182] 77,1% Kanađana su se izjasnili kao hrišćani, a od toga katolici čine najveću grupu (43,6% svih Kanađana). Najveće protestantske zajednice su Ujedinjena crkva Kanade (9,5%), zatim anglikanci (6,8%), baptisti (2,4%), luterani (2%), ostali hrišćani 4,4%.[183] Oko 16,5 Kanađana se izjasnilo kao ateisti, a preostalih 6,3% pripada nehrišćanskim religijama, od kojih su najznačajniji islam (1,9%) i judaizam (1,1%).

Jezici[uredi]

Engleski i francuski jezik su dva službena jezika Kanade. Dvojezičnost u Kanadi je zakonski zagarantovana Poveljom o pravima i slobodama. Ova dva jezika se ravnopravna u federalnim sudovima, parlamentu i u drugim federalnim ustanovama.

Engleski je maternji jezik 59,7% a francuski 23,2% stanovništva[184]. 98,5% Kanađana priča engleski ili francuski. Iako 85% frankofonog stanovništva živi u Kvebeku, postoji značajna frankofonska populacija i u Ontariju, Alberti, Manitobi i atlantskim pokrajinama.

Nekoliko indijanskih jezika takođe ima službeni status u Severozapadnim teritorijama. Inuktitut je većinski jezik u Nunavutu i jedan od tri službena jezika u toj teritoriji. 200.725 državljana Kanade (6% od ukupnog stanovništva) govori neki od domorodačkih jezika kao maternji, a najrasprostranjeniji je kri (120.000).[185]

Neslužbeni jezici se isto taka važni u Kanadi, pošto se 5.202.245 građana izjasnilo za neki drugi jezik kao maternji[184] Od značajnijih neslužbenih jezika najznačajniji su kineski (853.745 govornika), italijanski (469.485), nemački (438.080), i pendžapski (271.220).[184]

Obrazovanje[uredi]

Kultura[uredi]

Totem i tradicionalna „velika kuća“ u Viktoriji, prestonici Britanske Kolumbije.

Kanadska kultura je istorijski bila pod uticajem britanske, francuske i domorodačkih kultura i običaja. Ona je takođe pod velikim uticajem američke kulture, zbog blizine Sjedinjenih Država i migracija između dve države. Velika većina engleskih doseljenika u Kanadu između 1755. i 1815. su bili Amerikanci iz 13 kolonija (United empire loyalists). Oni su izbegli iz Sjedinjenih Država zbog vernosti Velikoj Britaniji tokom Američkog rata za nezavisnost, ili su se doselili zbog obećanja da će dobiti zemlju u zamenu za odanost Britanskoj monarhiji.

Američki mediji i zabava su popularni u anglofonoj Kanadi. Takođe, mnoga kanadska dela kulture i zabave su popularna u Sjedinjenim Državama i širom sveta.[traži se izvor] Popularni pop i rok muzičari iz Kanade su Brajan Adams, Pol Enka, Majkl Buble, Leonard Koen, Selin Dion, Neli Furtado, Avril Lavinj, Alanis Moriset, Danijel Poter i Šanaja Tvejn. Poznati glumci su Džim Keri, Den Akrojd, Donald Saderland, Majkl Džej Foks, Pamela Anderson, Nataša Henstridž.

Programi federalne vlade pomažu zakonski i finansijski posebne kanadske oblike kulture. Na tome rade državna televizija CBC, Nacionalni filmski odbor Kanade i Kanadska radio-televizijska i telekomunikaciona komisija (CRTC).[traži se izvor]

Kanada je prostorno ogromna i etnički veoma raznovrsna zemlja. Na kanadsku kulturu su jako uticale kulture iz svih delova sveta. Većina Kanađana ceni svoje multikulturalno društvo i kanadsku kulturu shvata kao takvu.[99]

Pripadnici Kraljevske konjičke policije u tradicionalnim uniformama

Glavni nacionalni simbol je list šećernog javora (koristi se od ranog 18. veka, nalazi se na zastavi Kanade, na novčiću od jednog penija i na državnom grbu.[186] Drugi simboli su: dabar, kanadska guska, monarhija, Kraljevska kanadska konjička policija,[186] totemi i inukšuk.

Obrazovanje[uredi]

Hokejaška utakmica na Univerzitetu Makgil u Montrealu 1901.

Pokrajine i teritorije Kanade su odgovorne za obrazovanje. Svaki sistem je sličan, ali odražava regionalnu istoriju, kulturu i geografiju.[187] Uzrast dece koja pohađaju obaveznu školu varira u rasponu od 5–7 do 16–18 godina,[187]. Pismenost odraslog stanovništva je 99%.[143] Za više obrazovanje su takođe odgovorne pokrajinske i teritorijalne vlade, koje plaćaju većinu troškova; federalna vlada odobrava dodatnu pomoć za istraživanja, studentske kredite i stipendije. U 2002. godini 43% Kanađana starosti između 25 i 64 godine je imalo više obrazovanje; od onih između 25 i 34 godine procenat stanovništva sa višim obrazovanjem iznosi 51%.[traži se izvor]

Sport[uredi]

Zvanični nacionalni sportovi Kanade su hokej na ledu zimi i lakros leti.[188] Hokej je sport sa najviše gledalaca u državi. Takođe je najpopularniji sport koji Kanađani igraju, sa 1,65 miliona aktivnih igrača 2004.[189] Najveći gradovi Kanade: Toronto, Montreal, Vankuver, Otava, Kalgari i Edmonton imaju klubove koji igrau u kanadsko-američkoj NHL ligi. Posle hokeja, drugi popularni sportovi su karling i kanadski fudbal. Golf, bejzbol, skijanje, fudbal, odbojka i košarka se takođe igraju na omladinskim i amaterskim nivoima,[189] ali profesionalne lige i klubovi nisu tako popularni.

Kanada je bila domaćin nekoliko velikih međunarodnih sportskih događaja, među kojima su Letnje olimpijske igre 1976. u Montrealu i Zimske olimpijske igre 1988. u Kalgariju. Kanada će biti domaćin Zimskih olimpijskih igara 2010. u Vankuveru i Visleru.

Galerija[uredi]

Reference[uredi]

  1. ^ Canada, Statistics (8. 2. 2017). „Population size and growth in Canada: Key results from the 2016 Census”. Arhivirano iz originala na datum 10. 2. 2017. Pristupljeno 12. 10. 2017. 
  2. 2,0 2,1 Fund, International Monetary. „Report for Selected Countries and Subjects: Canada”. Arhivirano iz originala na datum 28. 12. 2016. Pristupljeno 12. 10. 2017. 
  3. ^ „2016 Human Development Report” (PDF). United Nations Development Programme. 2016. Arhivirano (PDF) iz originala na datum 27. 3. 2017. Pristupljeno 12. 10. 2017. 
  4. ^ Olson, James Stuart; Shadle, Robert (1991). Historical Dictionary of European Imperialism. Greenwood Publishing Group. str. 109. ISBN 978-0-313-26257-9. Arhivirano iz originala na datum 12. 4. 2016. 
  5. 5,0 5,1 5,2 Rayburn (2001). str. 14–22.
  6. ^ Courtney & Smith (2010). str. 114.
  7. 7,0 7,1 7,2 McColl (2005). str. 135.
  8. 8,0 8,1 8,2 „Drainage Basin”. thecanadianencyclopedia. Pristupljeno 5. 3. 2018. 
  9. ^ Etkin, David; Haque, C.E.; Brooks, Gregory R. (30. 4. 2003). An Assessment of Natural Hazards and Disasters in Canada. Springer. str. 569,582,583. ISBN 978-1-4020-1179-5. 
  10. 10,0 10,1 The Atlas of Canada (2. 4. 2004). „Drainage patterns”. National Resources Canada. Pristupljeno 5. 3. 2018. 
  11. ^ Encarta (2006). „Canada”. Microsoft Corporation. Pristupljeno 12. 6. 2006. 
  12. ^ Abell. str. 83.
  13. ^ Canada, Atlas of. „Facts about Canada – Lakes”. Arhivirano iz originala na datum 10. 4. 2007. 
  14. ^ „Rivers: Longest rivers in Canada”. Environment Canada. 
  15. ^ Ulrich Kohnle: Der Wald in Kanada und seine Nutzung, 2009
  16. ^ Šabić Dejan, Šumarstvo Kanade
  17. ^ Dukić (1999). str. 120-125.
  18. ^ Dukić (1999). str. 124.
  19. ^ Dukić (1999). str. 338-340.
  20. ^ Atlas sveta. str. 40, odeljak Tla
  21. ^ Network, The Weather. „Statistics, Regina SK”. The Weather Network. Pristupljeno 18. 5. 2006. 
  22. ^ Network, The Weather. „Statistics: Vancouver Int'l, BC”. The Weather Network. Pristupljeno 18. 5. 2006. 
  23. ^ Network, The Weather. „Statistics: Toronto Pearson Int'l”. The Weather Network. Pristupljeno 18. 5. 2006. 
  24. 24,0 24,1 Graber, Christoph Beat; Kuprecht, Karolina; Lai, Jessica C. (2012). International Trade in Indigenous Cultural Heritage: Legal and Policy Issues. Edward Elgar Publishing. str. 366. ISBN 978-0-85793-831-2. Arhivirano iz originala na datum 12. 4. 2016. 
  25. ^ „Native American, First Nations or Aboriginal? | Druide”. www.druide.com. Arhivirano iz originala na datum 3. 7. 2017. Pristupljeno 19. 5. 2017. 
  26. ^ Dillehay (2008). str. 61.
  27. ^ Andrea, Alfred J.; McGeough, Kevin; Mierse, William E. (2011). World History Encyclopedia. ABC-CLIO. str. 99. ISBN 978-1-85109-929-0. Arhivirano iz originala na datum 24. 4. 2016. 
  28. ^ Jacques Cinq-Mars (2001). „The Significance of the Bluefish Caves in Beringian Prehistory”. Hull: Canadian Museum of Civilization. Arhivirano iz originala na datum 31. 1. 2016. Pristupljeno 3. 3. 2015. 
  29. ^ MacDowell, Laurel Sefton (2012). An Environmental History of Canada. UBC Press. str. 14. ISBN 978-0-7748-2104-9. Arhivirano iz originala na datum 23. 4. 2016. 
  30. ^ Gugliotta, Guy (2013). „When Did Humans Come to the Americas?”. Smithsonian Magazine. Washington, DC: Smithsonian Institution. Pristupljeno 25. 6. 2015. 
  31. ^ Rawat, Rajiv (2012). Circumpolar Health Atlas. University of Toronto Press. str. 58. ISBN 978-1-4426-4456-4. Arhivirano iz originala na datum 30. 3. 2017. 
  32. ^ Hayes, Derek (2008). Canada: an illustrated history. Douglas & Mcintyre. str. 7,13. ISBN 978-1-55365-259-5. 
  33. ^ Macklem, Patrick (2001). Indigenous difference and the Constitution of Canada. University of Toronto Press. str. 170. ISBN 978-0-8020-4195-1. Arhivirano iz originala na datum 12. 4. 2016. 
  34. ^ Sonneborn, Liz (2007). Chronology of American Indian History. Infobase Publishing. str. 2—12. ISBN 978-0-8160-6770-1. 
  35. 35,0 35,1 35,2 Wilson, Donna M.; Northcott, Herbert C. (2008). Dying and Death in Canada. University of Toronto Press. str. 25—27. ISBN 978-1-55111-873-4. Arhivirano iz originala na datum 12. 4. 2016. 
  36. ^ Thornton, Russell (2000). „Population history of Native North Americans”. Ur.: Haines, Michael R; Steckel, Richard Hall. A population history of North America. Cambridge University Press. str. 13,380. ISBN 978-0-521-49666-7. 
  37. ^ O'Donnell, C. Vivian (2008). „Native Populations of Canada”. Ur.: Bailey, Garrick Alan. Indians in Contemporary Society. Handbook of North American Indians. 2. Government Printing Office. str. 285. ISBN 978-0-16-080388-8. 
  38. ^ Marshall, Ingeborg (1998). A History and Ethnography of the Beothuk. McGill-Queen's Press. str. 442. ISBN 978-0-7735-1774-5. Arhivirano iz originala na datum 20. 9. 2017. 
  39. ^ True Peters, Stephanie (2005). Smallpox in the New World. Marshall Cavendish. str. 39. ISBN 978-0-7614-1637-1. Arhivirano iz originala na datum 12. 4. 2016. 
  40. ^ Laidlaw, Z.; Lester, Alan (2015). Indigenous Communities and Settler Colonialism: Land Holding, Loss and Survival in an Interconnected World. Springer. str. 150. ISBN 978-1-137-45236-8. Arhivirano iz originala na datum 20. 9. 2017. 
  41. ^ Ray, Arthur J. (2005). I Have Lived Here Since The World Began. Key Porter Books. str. 244. ISBN 978-1-55263-633-6. 
  42. ^ Preston, David L. (2009). The Texture of Contact: European and Indian Settler Communities on the Frontiers of Iroquoia, 1667–1783. University of Nebraska Press. str. 43—44. ISBN 978-0-8032-2549-7. Arhivirano iz originala na datum 12. 1. 2016. 
  43. ^ J.R. Miller (2009). Compact, Contract, Covenant: Aboriginal Treaty-Making in Canada. University of Toronto Press. str. 34. ISBN 978-1-4426-9227-5. Arhivirano iz originala na datum 2. 1. 2014. 
  44. ^ Tanner, Adrian (1999). „3. Innu-Inuit 'Warfare'. Innu Culture. Department of Anthropology, Memorial University of Newfoundland. Arhivirano iz originala na datum 20. 9. 2017. Pristupljeno 8. 3. 2017. 
  45. ^ Asch, Michael (1997). Aboriginal and Treaty Rights in Canada: Essays on Law, Equity, and Respect for Difference. UBC Press. str. 28. ISBN 978-0-7748-0581-0. Arhivirano iz originala na datum 12. 1. 2016. 
  46. ^ Kirmayer, Laurence J.; Guthrie, Gail Valaskakis (2009). Healing Traditions: The Mental Health of Aboriginal Peoples in Canada. UBC Press. str. 9. ISBN 978-0-7748-5863-2. Arhivirano iz originala na datum 12. 1. 2016. 
  47. ^ „Truth and Reconciliation Commission of Canada: Calls to Action” (PDF). Trc.ca. National Centre for Truth and Reconciliation. 2015. str. 5. Arhivirano (PDF) iz originala na datum 15. 6. 2015. 
  48. ^ Reeves, Arthur Middleton (2009). The Norse Discovery of America. BiblioLife. str. 82. ISBN 978-0-559-05400-6. Arhivirano iz originala na datum 12. 4. 2016. 
  49. ^ Encyclopedia, The Canadian (2008). „John Cabot”. Historica Canada. Arhivirano iz originala na datum 2. 2. 2014. Pristupljeno 16. 10. 2017. 
  50. ^ „John Cabot's voyage of 1497”. Memorial University of Newfoundland. 2000. Arhivirano iz originala na datum 20. 9. 2017. Pristupljeno 16. 10. 2017. 
  51. 51,0 51,1 Hornsby, Stephen J. (2005). British Atlantic, American frontier: spaces of power in early modern British America. University Press of New England. str. 14,18—19,22—23. ISBN 978-1-58465-427-8. 
  52. ^ Cartier, Jacques; Biggar, Henry Percival; Cook, Ramsay (1993). The Voyages of Jacques Cartier. University of Toronto Press. str. 26. ISBN 978-0-8020-6000-6. Arhivirano iz originala na datum 12. 4. 2016. 
  53. ^ Baten, Jörg (2016). A History of the Global Economy. From 1500 to the Present. Cambridge University Press. str. 84. ISBN 9781107507180. 
  54. ^ Rose, George A. (2007). Cod: The Ecological History of the North Atlantic Fisheries. Breakwater Books. str. 209. ISBN 978-1-55081-225-1. Arhivirano iz originala na datum 12. 4. 2016. 
  55. ^ Kelley, Ninette; Trebilcock, Michael J. (2010). The Making of the Mosaic: A History of Canadian Immigration Policy. University of Toronto Press. str. 27. ISBN 978-0-8020-9536-7. Arhivirano iz originala na datum 12. 4. 2016. 
  56. ^ LaMar, Howard Roberts (1977). The Reader's Encyclopedia of the American West. University of Michigan Press. str. 355. ISBN 978-0-690-00008-5. 
  57. ^ Tucker, Spencer C.; Arnold, James; Wiener, Roberta (2011). The Encyclopedia of North American Indian Wars, 1607–1890: A Political, Social, and Military History. ABC-CLIO. str. 394. ISBN 978-1-85109-697-8. Arhivirano iz originala na datum 12. 4. 2016. 
  58. ^ Buckner, Phillip Alfred; Reid, John G. (1994). The Atlantic Region to Confederation: A History. University of Toronto Press. str. 55—56. ISBN 978-0-8020-6977-1. Arhivirano iz originala na datum 12. 4. 2016. 
  59. ^ Nolan, Cathal J. (2008). Wars of the age of Louis XIV, 1650–1715: an encyclopedia of global warfare and civilization. ABC-CLIO. str. 160. ISBN 978-0-313-33046-9. Arhivirano iz originala na datum 12. 4. 2016. 
  60. ^ Allaire, Gratien (2007). „From 'Nouvelle-France' to 'Francophonie canadienne': a historical survey”. International Journal of the Sociology of Language. 2007 (185): 25—52. doi:10.1515/IJSL.2007.024. 
  61. ^ Hicks, Bruce M. (mart 2010). „Use of Non-Traditional Evidence: A Case Study Using Heraldry to Examine Competing Theories for Canada's Confederation”. British Journal of Canadian Studies. 23 (1): 87—117. doi:10.3828/bjcs.2010.5. 
  62. ^ Nellis, Eric (2010). An Empire of Regions: A Brief History of Colonial British America. University of Toronto Press – University of British Columbia. str. 331. ISBN 978-1-4426-0403-2. Arhivirano iz originala na datum 12. 4. 2016. 
  63. 63,0 63,1 Buckner, Philip, ur. (2008). Canada and the British Empire. Oxford University Press. str. 37—40, 56—59, 114,124—125. ISBN 978-0-19-927164-1. 
  64. ^ Leahy, Todd; Wilson, Raymond (2009). Native American Movements. Scarecrow Press. str. 49. ISBN 978-0-8108-6892-2. Arhivirano iz originala na datum 12. 4. 2016. 
  65. ^ Newman, Peter C. (2016). Hostages to Fortune: The United Empire Loyalists and the Making of Canada. Touchstone. str. 117. ISBN 978-1-4516-8615-9. Arhivirano iz originala na datum 3. 7. 2017. 
  66. ^ McNairn, Jeffrey L. (2000). The capacity to judge. University of Toronto Press. str. 24. ISBN 978-0-8020-4360-3. Arhivirano iz originala na datum 12. 4. 2016. 
  67. ^ Harris, Richard Colebrook; et al. (1987). Historical Atlas of Canada: The land transformed, 1800–1891. University of Toronto Press. стр. 21. Архивирано из оригинала на датум 23. 4. 2016. 
  68. ^ „The Irish Emigration of 1847 and Its Canadian Consequences”. cchahistory.ca. Архивирано из оригинала на датум 7. 7. 2014. 
  69. ^ Read, Colin (1985). Rebellion of 1837 in Upper Canada. MQUP. стр. 99. ISBN 978-0-7735-8406-8. Архивирано из оригинала на датум 3. 7. 2017. 
  70. ^ Romney, Paul (1989). „From Constitutionalism to Legalism: Trial by Jury, Responsible Government, and the Rule of Law in the Canadian Political Culture”. Law and History Review. University of Illinois Press. 7 (1): 128. JSTOR 743779. doi:10.2307/743779. 
  71. ^ Evenden, Leonard J.; Turbeville, Daniel E. (1992). „The Pacific Coast Borderland and Frontier”. Ур.: Janelle, Donald G. Geographical snapshots of North America. Guilford Press. стр. 52. ISBN 978-0-89862-030-6. 
  72. ^ Farr, Niko. „The Alaska Boundary Dispute”. The Canadian Encyclopedia. The Canadian Encyclopedia. Приступљено 30. 10. 2017. 
  73. ^ Dijkink, Gertjan; Knippenberg, Hans (2001). The Territorial Factor: Political Geography in a Globalising World. Amsterdam University Press. стр. 226. ISBN 978-90-5629-188-4. Архивирано из оригинала на датум 12. 4. 2016. 
  74. ^ Bothwell, Robert (1996). History of Canada Since 1867. Michigan State University Press. стр. 31,207—310. ISBN 978-0-87013-399-2. 
  75. ^ Bumsted, JM (1996). The Red River Rebellion. Watson & Dwyer. ISBN 978-0-920486-23-8. 
  76. 76,0 76,1 „Building a nation”. Canadian Atlas. Canadian Geographic. Архивирано из оригинала на датум 3. 3. 2006. Приступљено 23. 5. 2011. 
  77. ^ „Sir John A. Macdonald”. Library and Archives Canada. 2008. Архивирано из оригинала на датум 14. 6. 2011. Приступљено 23. 5. 2011. 
  78. ^ Cook, Terry (2000). „The Canadian West: An Archival Odyssey through the Records of the Department of the Interior”. The Archivist. Library and Archives Canada. Архивирано из оригинала на датум 14. 6. 2011. Приступљено 23. 5. 2011. 
  79. ^ Tennyson, Brian Douglas (2014). Canada's Great War, 1914–1918: How Canada Helped Save the British Empire and Became a North American Nation. Scarecrow Press (Cape Breton University). стр. 4. ISBN 978-0-8108-8860-9. Архивирано из оригинала на датум 12. 4. 2016. 
  80. 80,0 80,1 80,2 80,3 Morton, Desmond (1999). A military history of Canada (4th изд.). McClelland & Stewart. стр. 130—158,173,203—233,258. ISBN 978-0-7710-6514-9. 
  81. ^ Granatstein, J. L. (2004). Canada's Army: Waging War and Keeping the Peace. University of Toronto Press. стр. 144. ISBN 978-0-8020-8696-9. Архивирано из оригинала на датум 12. 4. 2016. 
  82. ^ McGonigal, Richard Morton (1962). The Conscription Crisis in Quebec – 1917: a Study in Canadian Dualism. Harvard University Press. стр. Intro. 
  83. ^ Morton-Milhist: Hail
  84. ^ Bryce, Robert B. (1986). Maturing in Hard Times: Canada's Department of Finance through the Great Depression. McGill-Queen's. стр. 41. ISBN 978-0-7735-0555-1. Архивирано из оригинала на датум 12. 4. 2016. 
  85. ^ Mulvale, James P. (2008). „Basic Income and the Canadian Welfare State: Exploring the Realms of Possibility”. Basic Income Studies. 3 (1). doi:10.2202/1932-0183.1084. 
  86. ^ Humphreys, Edward (2013). Great Canadian Battles: Heroism and Courage Through the Years. Arcturus Publishing. стр. 151. ISBN 978-1-78404-098-7. Архивирано из оригинала на датум 13. 4. 2016. 
  87. ^ Goddard, Lance (2005). Canada and the Liberation of the Netherlands. Dundurn Press. стр. 225—232. ISBN 978-1-55002-547-7. 
  88. ^ Bothwell, Robert (2007). Alliance and illusion: Canada and the world, 1945–1984. UBC Press. стр. 11—31. ISBN 978-0-7748-1368-6. 
  89. ^ Buckner, Phillip Alfred (2008). Canada and the British Empire. Oxford University Press. стр. 135—138. ISBN 978-0-19-927164-1. Архивирано из оригинала на датум 3. 7. 2017. 
  90. ^ Boyer, J. Patrick (1996). Direct Democracy in Canada: The History and Future of Referendums. Dundurn. стр. 119. ISBN 978-1-4597-1884-5. Архивирано из оригинала на датум 12. 4. 2016. 
  91. ^ Mackey, Eva (2002). The house of difference: cultural politics and national identity in Canada. University of Toronto Press. стр. 57. ISBN 978-0-8020-8481-1. 
  92. ^ Landry, Rodrigue; Forgues, Éric (2007). „Official language minorities in Canada: an introduction”. International Journal of the Sociology of Language. 2007 (185): 1—9. doi:10.1515/IJSL.2007.022. 
  93. ^ Esses, Victoria M.; Gardner, RC (јул 1996). „Multiculturalism in Canada: Context and current status”. Canadian Journal of Behavioural Science. 28 (3): 145—152. doi:10.1037/h0084934. 
  94. ^ Sarrouh, Elissar (2002). „Social Policies in Canada: A Model for Development” (PDF). Social Policy Series, No. 1. United Nations. стр. 14—16,22—37. Архивирано из оригинала (PDF) на датум 1. 2. 2010. Приступљено 23. 5. 2011. 
  95. ^ „Proclamation of the Constitution Act, 1982”. Canada.ca. Government of Canada. 5. 5. 2014. Архивирано из оригинала на датум 11. 2. 2017. Приступљено 10. 2. 2017. 
  96. ^ „A statute worth 75 cheers”. The Globe and Mail. Toronto. 17. 3. 2009. Архивирано из оригинала на датум 11. 2. 2017. Приступљено 10. 2. 2017. 
  97. ^ Couture, Christa (1. 1. 2017). „Canada is celebrating 150 years of… what, exactly?”. Canadian Broadcasting Corporation. Архивирано из оригинала на датум 10. 2. 2017. Приступљено 10. 2. 2017. »... the Constitution Act itself cleaned up a bit of unfinished business from the Statute of Westminster in 1931, in which Britain granted each of the Dominions full legal autonomy if they chose to accept it. All but one Dominion – that would be us, Canada – chose to accept every resolution. Our leaders couldn't decide on how to amend the Constitution, so that power stayed with Britain until 1982.« 
  98. ^ Trepanier, Peter (2004). „Some Visual Aspects of the Monarchical Tradition” (PDF). Canadian Parliamentary Review. Canadian Parliamentary Review. Архивирано (PDF) из оригинала на датум 4. 3. 2016. Приступљено 10. 2. 2017. 
  99. 99,0 99,1 Bickerton, James; Gagnon, Alain, ур. (2004). Canadian Politics (4th изд.). Broadview Press. стр. 250—254,344—347. ISBN 978-1-55111-595-5. 
  100. ^ Légaré, André (2008). „Canada's Experiment with Aboriginal Self-Determination in Nunavut: From Vision to Illusion”. International Journal on Minority and Group Rights. 15 (2–3): 335—367. JSTOR 24674996. doi:10.1163/157181108X332659. 
  101. ^ Roberts, Lance W.; Clifton, Rodney A.; Ferguson, Barry (2005). Recent Social Trends in Canada, 1960–2000. McGill-Queen's Press – MUniversity of Manitoba. стр. 415. ISBN 978-0-7735-7314-7. Архивирано из оригинала на датум 3. 7. 2017. 
  102. ^ Munroe, HD (2009). „The October Crisis Revisited: Counterterrorism as Strategic Choice, Political Result, and Organizational Practice”. Terrorism and Political Violence. 21 (2): 288—305. doi:10.1080/09546550902765623. 
  103. 103,0 103,1 Sorens, J (2004). „Globalization, secessionism, and autonomy”. Electoral Studies. 23 (4): 727—752. doi:10.1016/j.electstud.2003.10.003. 
  104. ^ Leblanc, Daniel (2010). „A brief history of the Bloc Québécois”. The Globe and Mail. Архивирано из оригинала на датум 1. 9. 2010. Приступљено 25. 11. 2010. 
  105. ^ Betz, Hans-Georg; Immerfall, Stefan (1998). The new politics of the Right: neo-Populist parties and movements in established democracies. St. Martin's Press. стр. 173. ISBN 978-0-312-21134-9. Архивирано из оригинала на датум 12. 4. 2016. 
  106. ^ Schmid, Carol L. (2001). The Politics of Language : Conflict, Identity, and Cultural Pluralism in Comparative Perspective: Conflict, Identity, and Cultural Pluralism in Comparative Perspective. Oxford University Press. стр. 112. ISBN 978-0-19-803150-5. Архивирано из оригинала на датум 12. 4. 2016. 
  107. ^ „Commission of Inquiry into the Investigation of the Bombing of Air India Flight 182”. Government of Canada. Архивирано из оригинала на датум 22. 6. 2008. Приступљено 23. 5. 2011. 
  108. ^ Sourour, Teresa K. (1991). „Report of Coroner's Investigation” (PDF). Архивирано (PDF) из оригинала на датум 28. 12. 2016. Приступљено 8. 3. 2017. 
  109. ^ „The Oka Crisis”. Canadian Broadcasting Corporation. 2000. Архивирано из оригинала (Digital Archives) на датум 21. 8. 2011. Приступљено 23. 5. 2011. 
  110. ^ Roach, Kent (2003). September 11: consequences for Canada. McGill-Queen's University Press. стр. 15, 59—61,194. ISBN 978-0-7735-2584-9. 
  111. ^ Cohen, Lenard J.; Moens, Alexander (1999). „Learning the lessons of UNPROFOR: Canadian peacekeeping in the former Yugoslavia”. Canadian Foreign Policy Journal. 6 (2): 85—100. doi:10.1080/11926422.1999.9673175. 
  112. ^ „NATO & Kosovo”. www.nato.int (на језику: енглески). Приступљено 17. 4. 2018. 
  113. ^ Jockel, Joseph T.; Sokolsky, Joel B. (2008). „Canada and the war in Afghanistan: NATO's odd man out steps forward”. Journal of Transatlantic Studies. 6 (1): 100—115. doi:10.1080/14794010801917212. 
  114. ^ Hehir, Aidan; Murray, Robert (2013). Libya, the Responsibility to Protect and the Future of Humanitarian Intervention. Palgrave Macmillan. стр. 88. ISBN 978-1-137-27396-3. Архивирано из оригинала на датум 12. 4. 2016. 
  115. ^ Juneau, Thomas (2015). „Canada's Policy to Confront the Islamic State”. Canadian Global Affairs Institute. Архивирано из оригинала на датум 11. 12. 2015. Приступљено 10. 12. 2015. 
  116. ^ Victoria, Queen (29. 3. 1867). „Constitution Act, 1867: Preamble”. Queen's Printer. Архивирано из оригинала на датум 3. 2. 2010. Приступљено 23. 5. 2011. 
  117. ^ Smith, David E. (10. 6. 2010). „The Crown and the Constitution: Sustaining Democracy?” (PDF). The Crown in Canada: Present Realities and Future Options. Queen's University. стр. 6. Архивирано из оригинала (PDF) на датум 17. 7. 2010. Приступљено 23. 5. 2011. 
  118. 118,0 118,1 MacLeod, Kevin S. (2012). A Crown of Maples (PDF) (2nd изд.). Queen's Printer for Canada. стр. 16. ISBN 978-0-662-46012-1. Архивирано (PDF) из оригинала на датум 4. 2. 2016. Приступљено 8. 3. 2017. 
  119. ^ Johnson, David (2018). Battle Royal: Monarchists vs. Republicans and the Crown of Canada. Dundurn. стр. 196. ISBN 978-1-4597-4015-0. Архивирано из оригинала на датум 20. 3. 2018. 
  120. ^ „The Governor General of Canada: Roles and Responsibilities”. Queen's Printer. Приступљено 23. 5. 2011. 
  121. ^ Commonwealth public administration reform 2004. Commonwealth Secretariat. 2004. стр. 54—55. ISBN 978-0-11-703249-1. Архивирано из оригинала на датум 12. 4. 2016. 
  122. 122,0 122,1 122,2 Forsey, Eugene (2005). How Canadians Govern Themselves (PDF) (6th изд.). Queen's Printer. стр. 1, 16,26. ISBN 978-0-662-39689-5. Архивирано из оригинала (PDF) на датум 15. 1. 2011. Приступљено 23. 5. 2011. 
  123. 123,0 123,1 Marleau, Robert; Montpetit, Camille. „House of Commons Procedure and Practice: Parliamentary Institutions”. Queen's Printer. Архивирано из оригинала на датум 28. 8. 2011. Приступљено 23. 5. 2011. 
  124. ^ „'A cabinet that looks like Canada:' Justin Trudeau pledges government built on trust”. Toronto Star. 2015. Архивирано из оригинала на датум 28. 1. 2017. 
  125. ^ Johnson, David (2006). Thinking government: public sector management in Canada (2nd изд.). University of Toronto Press. стр. 134—135,149. ISBN 978-1-55111-779-9. 
  126. ^ „The Opposition in a Parliamentary System”. Library of Parliament. Архивирано из оригинала на датум 25. 11. 2010. Приступљено 23. 5. 2011. 
  127. ^ „About Elections and Ridings”. Архивирано из оригинала на датум 24. 12. 2016. Приступљено 3. 9. 2016. 
  128. ^ O'Neal, Brian; Bédard, Michel; Spano, Sebastian (11. 4. 2011). „Government and Canada's 41st Parliament: Questions and Answers”. Library of Parliament. Архивирано из оригинала на датум 22. 5. 2011. Приступљено 2. 6. 2011. 
  129. ^ Griffiths, Ann L.; Nerenberg, Karl (2003). Handbook of Federal Countries. McGill-Queen's Press. стр. 116. ISBN 978-0-7735-7047-4. Архивирано из оригинала на датум 12. 4. 2016. 
  130. ^ „CBC News: Election 2015 roundup”. Canadian Broadcasting Corporation. Архивирано из оригинала на датум 22. 10. 2015. 
  131. ^ „Difference between Canadian Provinces and Territories”. Intergovernmental Affairs Canada. 2010. Архивирано из оригинала на датум 1. 12. 2015. Приступљено 23. 11. 2015. 
  132. ^ „Differences from Provincial Governments”. Legislative Assembly of the Northwest Territories. 2008. Архивирано из оригинала на датум 3. 2. 2014. Приступљено 30. 1. 2014. 
  133. ^ „About”. Statistics Canada. 2014. Архивирано из оригинала на датум 15. 1. 2015. Приступљено 8. 3. 2017. 
  134. ^ Gilbert, Emily; Eric Helleiner (2003). Nation-States and Money: The Past, Present and Future of National Currencies. Routledge. стр. 39. ISBN 978-1-134-65817-6. Архивирано из оригинала на датум 12. 4. 2016. 
  135. ^ Cuhaj, George S.; Michael, Thomas (2011). Coins of the World: Canada. Krause Publications. стр. 4. ISBN 1-4402-3129-X. Архивирано из оригинала на датум 12. 4. 2016. 
  136. ^ „Каталог публикаций::Федеральная служба государственной статистики”. www.gks.ru (на језику: руски). Приступљено 4. 11. 2017. 
  137. ^ Northwest Territories Official Languages Act, 1988 (as amended 1988, 1991-1992, 2003)
  138. ^ „About the Army”. Department of National Defence. Приступљено 31. 8. 2010. 
  139. ^ Department of National Defence (19 December 2008). "National Defence and the Canadian Forces > About DND/CF". Queen's Printer for Canada. Приступљено 2 January 2009.
  140. ^ „News Release – Canada First Defence Strategy”. Casr.ca. 18. 6. 2008. Приступљено 3. 8. 2012. 
  141. ^ Department of National Defence
  142. ^ WTO (17. 4. 2008). „Latest release”. WTO. Приступљено 3. 7. 2008. 
  143. 143,0 143,1 143,2 Agency, Central Intelligence (16. 5. 2006). „The World Factbook: Canada”. Central Intelligence Agency. Приступљено 6. 5. 2007. 
  144. ^ Canada, Statistics (4. 8. 2006). „Latest release from Labour Force Survey”. Statistics Canada. Приступљено 5. 3. 2018. 
  145. ^ Clarke, Tony; Campbell, Bruce; Laxer, Gordon (10. 3. 2006). „US oil addiction could make us sick”. Parkland Institute. Приступљено 18. 5. 2006. 
  146. ^ Encyclopedia, The Canadian (2006). „Agriculture and Food: Export markets”. Historical Foundation of Canada. Приступљено 5. 3. 2018. 
  147. ^ Encyclopedia, The Canadian (2006). „Canadian Mining”. Historica Foundation of Canada. Приступљено 5. 3. 2018. 
  148. ^ „Black Brant Sounding Rockets”. Magellan Aerospace. 2013. Архивирано из оригинала на датум 7. 9. 2015. Приступљено 13. 2. 2015. 
  149. ^ „Latest release”. World Trade Organization. 17. 4. 2008. Архивирано из оригинала на датум 5. 6. 2011. Приступљено 23. 5. 2011. 
  150. ^ „Index of Globalization 2010”. KOF. Архивирано из оригинала на датум 31. 5. 2012. Приступљено 22. 5. 2012. 
  151. ^ „TMX Group Equity Financing Statistics – September 2014”. TMX. септембар 2014. Приступљено 7. 2. 2015. 
  152. ^ Трансканадски аутопут, Добављено дана 8. октобра 2009., Приступљено 8. 4. 2013.
  153. ^ Списак аеродорма у Канади
  154. 154,0 154,1 McMurry, Peter H.; Shepherd, Marjorie F.; Vickery, James S. (2004). Particulate Matter Science for Policy Makers: A NARSTO Assessment. Cambridge University Press. стр. 391. ISBN 978-0-521-84287-7. Архивирано из оригинала на датум 12. 4. 2016. 
  155. ^ Press, Jordan (8. 2. 2017). „Toronto, Montreal, Vancouver now home to one-third of Canadians: census”. CTV News. Архивирано из оригинала на датум 8. 2. 2017. Приступљено 8. 2. 2017. 
  156. ^ „2016 Census: Population and dwelling counts”. Statistics Canada. 8. 2. 2017. Архивирано из оригинала на датум 11. 2. 2017. Приступљено 8. 2. 2017. 
  157. ^ Campion-Smith, Bruce (8. 2. 2017). „Canada's population grew 1.7M in 5 years, latest census shows”. Toronto Star. Toronto. Архивирано из оригинала на датум 8. 2. 2017. Приступљено 8. 2. 2017. 
  158. ^ „Energy Efficiency Trends in Canada, 1990 to 2008”. Natural Resources Canada. 2011. Архивирано из оригинала на датум 22. 12. 2015. Приступљено 13. 12. 2015. 
  159. ^ Edmonston, Barry; Eric Fong (2011). The Changing Canadian Population. McGill-Queen's Press. стр. 181. ISBN 978-0-7735-3793-4. Архивирано из оригинала на датум 12. 4. 2016. 
  160. ^ Zimmerman, Karla (2008). Canada (10th изд.). Lonely Planet. стр. 51. ISBN 978-1-74104-571-0. Архивирано из оригинала на датум 12. 4. 2016. 
  161. 161,0 161,1 Hollifield, James; Philip Martin; Orrenius, Pia (2014). Controlling Immigration: A Global Perspective, Third Edition. Stanford University Press. стр. 11. ISBN 978-0-8047-8627-0. Архивирано из оригинала на датум 6. 1. 2017. 
  162. ^ Beaujot, Roderic P.; Kerr, Donald W. (2007). The Changing Face of Canada: Essential Readings in Population. Canadian Scholars' Press. стр. 178. ISBN 978-1-55130-322-2. Архивирано из оригинала на датум 12. 4. 2016. 
  163. ^ Freeman, Gary P.; Hansen, Randall; Leal, David L. (2013). Immigration and Public Opinion in Liberal Democracies. Routledge. стр. 8. ISBN 978-1-136-21161-4. Архивирано из оригинала на датум 6. 1. 2017. 
  164. ^ Canada, Government of Canada, Statistics. „Permanent and temporary immigration to Canada from 2012 to 2014”. statcan.gc.ca. Архивирано из оригинала на датум 16. 7. 2017. 
  165. ^ „Supplementary Information to the 2016 Immigration Levels Plan”. Citizenship and Immigration Canada. Архивирано из оригинала на датум 11. 3. 2016. Приступљено 8. 3. 2016. 
  166. ^ Grubel, Herbert G. (2009). The Effects of Mass Immigration on Canadian Living Standards and Society. Fraser Institute. стр. 5. ISBN 978-0-88975-246-7. Архивирано из оригинала на датум 12. 4. 2016. 
  167. ^ „Government of Canada Tables 2011 Immigration Plan”. Canada News Centre. Архивирано из оригинала на датум 3. 12. 2010. Приступљено 12. 12. 2010. 
  168. ^ Simmons, Alan (2010). Immigration and Canada: Global and Transnational Perspectives. Canadian Scholars' Press. стр. 92. ISBN 978-1-55130-362-8. Архивирано из оригинала на датум 12. 4. 2016. 
  169. ^ Canada, Government of Canada, Statistics. „Population and dwelling counts, for Canada, provinces and territories, 2011 and 2006 censuses”. www12.statcan.ca. Архивирано из оригинала на датум 6. 10. 2014. 
  170. 170,0 170,1 OECD (2014). OECD Environmental Performance Reviews OECD Environmental Performance Reviews: Canada 2004. OECD Publishing. стр. 142—. ISBN 978-92-64-10778-6. Архивирано из оригинала на датум 3. 9. 2016. 
  171. ^ Custred, Glynn (2008). „Security Threats on America's Borders”. Ур.: Moens, Alexander. Immigration policy and the terrorist threat in Canada and the United States. Fraser Institute. стр. 96. ISBN 978-0-88975-235-1. Архивирано из оригинала на датум 12. 4. 2016. 
  172. ^ „Urban-rural population as a proportion of total population, Canada, provinces, territories and health regions”. Statistics Canada. 2001. Архивирано из оригинала на датум 10. 6. 2011. Приступљено 23. 5. 2011. 
  173. ^ Martel, Laurent; Malenfant, Éric Caron (22. 9. 2009). „2006 Census: Portrait of the Canadian Population in 2006, by Age and Sex”. Statistics Canada. Архивирано из оригинала на датум 20. 9. 2017. Приступљено 18. 10. 2009. 
  174. ^ „Canadian population creeps up in average age”. Canadian Broadcasting Corporation. 28. 9. 2011. Архивирано из оригинала на датум 10. 5. 2012. Приступљено 11. 4. 2012. 
  175. ^ „2013 Human Development Index and its components – Statistics” (PDF). UNDP. 2013. Архивирано (PDF) из оригинала на датум 19. 3. 2013. Приступљено 15. 3. 2013. 
  176. 176,0 176,1 Luxton, Meg (2011). „Changing Families, New Understandings” (PDF). Vanier institute (York University). стр. 6(PDF p 12). Архивирано (PDF) из оригинала на датум 4. 2. 2016. Приступљено 2. 2. 2016. 
  177. ^ „Immigration and Ethnocultural Diversity Highlight Tables”. statcan.gc.ca. Архивирано из оригинала на датум 27. 10. 2017. 
  178. ^ „Aboriginal Identity (8), Sex (3) and Age Groups (12) for the Population of Canada, Provinces, Territories, Census Metropolitan Areas and Census Agglomerations, 2006 Census – 20% Sample Data”. 2006 Census: Topic-based tabulations. Statistics Canada. 12. 6. 2008. Архивирано из оригинала на датум 18. 10. 2011. Приступљено 18. 9. 2009. 
  179. 179,0 179,1 „Census Profile, 2016 Census”. Statistics Canada. 8. 2. 2017. Архивирано из оригинала на датум 15. 10. 2017. Приступљено 16. 2. 2018. 
  180. ^ Pendakur, Krishna. „Visible Minorities and Aboriginal Peoples in Vancouver's Labour Market”. Simon Fraser University. Архивирано из оригинала на датум 16. 5. 2011. Приступљено 30. 6. 2014. 
  181. ^ „Classification of visible minority”. Statistics Canada. Government of Canada. 25. 7. 2008. Архивирано из оригинала на датум 14. 7. 2011. Приступљено 18. 9. 2009. 
  182. ^ Canada, Statistics (25. 1. 2005). „Population by religion, by provinces, and territories”. Statistics Canada. Приступљено 14. 5. 2006. 
  183. ^ CIA Factbook, 2009
  184. 184,0 184,1 184,2 Canada, Statistics (27. 1. 2005). „Population by mother tongue, by province and territory”. Statistics Canada. Приступљено 14. 5. 2006. 
  185. ^ www12.statcan.gc.ca, "2011 Census of Canada: Topic-based tabulations", преузето 30. априла 2016.
  186. 186,0 186,1 Heritage, Canadian (2002). Symbols of Canada. Ottawa, ON: Canadian Government Publishing. ISBN 978-0-660-18615-3. 
  187. 187,0 187,1 Council of Ministers of Canada. „General Overview of Education in Canada”. Education@Canada. Приступљено 22. 5. 2006. 
  188. ^ „National Sports of Canada Act (1994)”. Consolidated Statutes and Regulations. Department of Justice. Приступљено 20. 7. 2006. 
  189. 189,0 189,1 Conference Board of Canada (2004). „Survey: Most Popular Sports, by Type of Participation, Adult Population”. Strengthening Canada: The Socio-economic Benefits of Sport Participation in Canada—Report August 2005. Sport Canada. Приступљено 1. 7. 2006. 

Литература[uredi]

Spoljašnje veze[uredi]

Šablon:Teme Kanade