Demokratija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Indeks demokratije u svetu 2021. (de facto status), Democracy Index, The Economist

Demokratija je politička orijentacija koja favorizuje vladu naroda, odnosno izabranih predstavnika naroda. Demokratija je politički sistem baziran na mogućnosti da narod (građani) može da bira svoje predstavnike. Ovo — pravo na biranje predstavnika — osnovni je i suštinski koncept demokratije.[1][2][3] Demokratija se u Evropi razvila najpre u grčkim gradovima-državama kao direktna i neposredna demokratija. Moderna demokratija izrasla je najpre iz kalvinističkih ubeđenja 17. veka, posebno u Škotskoj, Engleskoj i Holandiji, gde se opština pojavila kao nosilac religioznog i političkog života.[4]

Poreklo pojma i njegove nedorečenosti[uredi | uredi izvor]

Etimološki, demokratija je izvedena od grčkih reči demos (narod) i kratein (vladati).

Nedorečenosti u shvatanju i tumačenju demokratije nastaju zbog razlike između same ideje i oblika koji demokratija poprima kada se institucionalizuje, odnosno realno primeni kao koncept društvenog uređenja. Problemi shvatanja demokratije leže i u različitim nivoima na koji individue, pojedinci shvataju, doživljavaju svoja individualna prava odnosno da li su, i na koji način, upoznati sa svojim pravima.

Oblici i preduslovi demokratije kao koncepta društvenog uređenja[uredi | uredi izvor]

Postoje dve vrste demokratija:[5]

U direktnoj demokratiji svi građani učestvuju u procesu donošenja odluke, čime se sprečava stvaranje moći u rukama izabranih predstavnika. Ipak, najveći broj današnjih demokratija su predstavničke. Savremena direktna demokratija je izražena kroz tri osnovna oblika: inicijativu, referendum i opoziv.

U predstavničkoj demokratiji građani na izborima biraju svoje predstavnike u parlamentu i daju im autoritet da donose odluke u njihovo ime. Iako je neposredna ili direktna demokratija marginalizovana u korist predstavničke (reprezentativne), pojedine oblasti u svetu uspevaju da zadrže ovaj oblik učešća građana u političkom životu. Takav je slučaj sa Švajcarskom koja je, zahvaljujući kantonalnom uređenju, uspešno integrisala neposrednost učešća građana u donošenju pretežnog dela političkih odluka. Oblike neposredne demokratije srećemo kao predviđene i u većini savremenih ustava. Najčešće su to narodna inicijativa i referendum.

Da bi se neki sistem mogao zvati demokratskim, u nekoj državi, svaki građanin mora imati ista prava i slobode (sve dok tuđa prava i slobode ne prekrši).[6] Prava i slobode politička nauka razvrstava u 4 generacije: građanska, politička, ekonomska i socijalna te prava vezana za životnu sredinu. Ona podrazumevaju slobodu veroispovest i, nacionalnog i etničkog opredeljenja, upotrebe jezika, slobodu medija i štampe, slobodu građana da se okupljaju i razmenjuju mišljenja ... Svaki građanin (punoljetni) mora imati pravo na glas da bira svoga predstavnika u parlamentu ili vladi. On to radi na izborima koji moraju biti redovni (najčešće svakih četiri ili šest godina), neposredni, tajni (mogućnost da glasa u tajnosti) opšti (pravo učešća svih punoletnih građana), i jednaki (jedan građanin jedan glas). Takođe, takvo društvo mora podržavati svaki oblik pluralizma. To znači da država mora imati više političkih stranaka (političke stranke) i interesnih grupa (grupe za pritisak) i da građani slobodno mogu pristupati njima ili osnovati svoje.

Značenje i definicija u praksi[uredi | uredi izvor]

S vremenom se značenje demokratije promenilo, a savremena se definicija jako menjala od 18. veka, otkad su se uvodili razni „demokratski“ sistemi u mnogim državama.[7]

Francuski filozof Monteskje (1689-1755) je veoma uticao na promoviranje i utemeljenje ideja o demokratskoj vlasti u periodu Francuske buržoaske revolucije i stvaranja SAD. Monteskje je verovao da je najbolji način da se osigura da vlast služi opštoj dobrobiti ako se učine sledeći koraci:

  • Razdeliti vlast na različite ogranke i delove, tako da nijedan ogranak nema svu vlast.
  • Izbalansirati autoritet između ovih ogranaka tako da ni jedan ne može da kontroliše ostale ogranke.
  • Omogućiti svakom ogranku da proverava načine na koje se drugi ogranci koriste vlašću.

Monteskje je, kao i mnogi drugi, verovao da, ukoliko je vlast podeljena, izbalansirana i proveravana, nijedan od ogranaka ne može kontrolisati celu vlast. U tom slučaju nijedan ogranak ne može koristiti vlast za svoje lične i sebične interese. Rezultat takve situacije bi bio da vlast deluje u cilju unapređivanja zajedničke dobrobiti. Zajednička dobrobit znači da je nešto za dobro zajednice kao celine.

Politička jednakost[uredi | uredi izvor]

U principu demokratija se oličava sistemom jedna osoba jednako jedan glas. Taj princip je generalno smatran kao fundamentalan za demokratiju. Ipak iako je u teoriji ovaj sistem priznat i prihvaćen, u stvarnosti situacija je drugačija i retko se primenjuje jer njegova upotreba za jedne je veoma neefikasna, na primer tehnički i ekonomski je izvodivo da se čitava populacija jedne zemlje konsultuje (recimo referendumom) oko gradnje bazena u jednom gradu te zemlje, ali su male šanse da to bude za opće dobro populacije. Isto tako ovaj sistem predstavlja opasnost za manje etničke ili nacionalne grupe.

Jednakost se može takođe meriti važnošću koju objekat političke odluke realno ima za glasače. Da bi se rešili problemi a zadržao se sistem „jedna osoba jednako jedan glas“ uobičajeno korišteno rešenje je njegova implikacija na geografski podeljenim delovima. Teoretski gledano postoji još jedna loša strana sistema „jedna osoba jednako jedan glas“, a to je da se dolazi do konačne odluke koja za sobom povlači konstataciju da oni koji su bili protiv su u stvari deo sistema „jedna osoba jednako nula glasova“, jer je na primer njihov predlog odbačen a usvojen drugi.

Izbori kao obred[uredi | uredi izvor]

Izborna demokratija u svetu, reference iz izveštaja Freedom in the World, američke organizacije Freedom House
  Države u kojima je izborna demokratija
  Ostali

Izbori sami po sebi nisu dovoljan uslov za postojanje demokratije.[8]

Izbore su često zloupotrebljavali autoritativni režimi ili diktature da ostave lažan utisak demokratije. Za to postoji više metoda:

  • ograničenje profila kandidata
  • ograničenje stvarne vlasti koju smeju da imaju izabrani zastupnici ili politike koju smeju da vode dok su na vlasti
  • glasanje koje zapravo nije slobodno ni pošteno (npr. kroz zastrašivanje onih koji žele da glasaju za određene kandidate)
  • ili, najdirektnije, krivotvorenje rezultata izbora

Neki istorijski primeri iz sveta su SSSR pod komunističkom partijom pre njegovog raspada 1991, Irak pod Sadamom Huseinom i Filipini pod Markosom.

Liberalna demokratija[uredi | uredi izvor]

Demokratija u Bangladešu

Kako se obično koristi, reč demokratija često znači isto što i liberalna demokratija. Dok je sama demokratija sistem vladavine koji definišu i legitimišu izbori, liberalna demokratija može uključivati ustavni liberalizam, gde se određena kulturno subjektivna prava pojedinaca štite od pukog glasa većine; s druge strane, u neliberalnim demokratijama takva ograničenja ne postoje. Ovo su neke osobine mnogih liberalnih demokratija:

Demonstracija stranke u Indiji

Ova definicija obično ima neke ograde. Odluke koje se donose putem izbora ne donose svi građani nego samo oni koji su glasali. Osim toga, pravo glasa obično nemaju svi građani. Većina demokratskih zemalja daje pravo glasa onima koji su stariji od određenog uzrasta, obično iznad 18. godine. Neke zemlje imaju i druge kategorije ljudi koji ne smeju glasati (npr. zatvorenici ili bivši zatvorenici).

Ponekad je sistem vlasti liberalna demokratija, ali formalno se zove drugačije: na primer, Kanada je kraljevstvo, ali zapravo zemljom vlada demokratski izabran parlament.

Neki ukratko definišu demokratiju kao "vladavina većine uz prava manjine."

Socijalistička demokratija[uredi | uredi izvor]

Anarhizam i komunizam (kao poslednji stupanj društvenog razvitka prema teoriji marksizma) jesu politička učenja koja teoretski koriste jednu vrstu direktne demokratije, a država postoji samo kao narod.

Međutim, sve države u kojima je vladala komunistička partija postale su diktature i ostale takve dokle god je partija ostala na vlasti. Neki socijalistički teoretičari, kao što je Toni Klif, tvrde da se to dogodilo zato što zemlje u kojima je komunistička partija došla na vlast nisu imale dovoljno visok nivo proizvodnih snaga da izdrže socijalizam.

Izborni kandidat u Britaniji

Kultura demokratije[uredi | uredi izvor]

U zemljama koje nemaju jaku tradiciju demokratske vladavine većine, uvođenje slobodnih izbora retko je dovoljno da se ostvari prelaz s diktature u demokratiju, sve dok se ne ostvari i šira promena političke kulture i postupna izgradnja ustanova demokratske vlasti. Ima raznih primera, kao što su Francuska u doba revolucije ili današnja Uganda i Irak, gde zemlje mogu održati demokratiju samo u ograničenom obliku dok se ne dogode šire kulturne promene koje omogućuju stvarnu vladavinu većine.

Jedan od ključnih vidova kulture demokratije jeste saradnja opozicije. Taj je kulturni prelaz posebno teško ostvariti u zemljama gde je uobičajeno da se vlast menja nasilnim putem. U biti, saradnja opozicije znači da se u demokratiji različite strane zalažu za iste osnovne demokratske vrednosti. Iako se politički suparnici ne slažu, trebaju prihvaćati jedan drugoga i biti svesni legitimne i važne uloge koju igraju protivnici. Temeljna pravila društva moraju podsticati snošljivost i uljudnost u javnim raspravama. U takvom društvu gubitnici prihvaćaju odluku glasača na izborima i mirno prenose vlast. Gubitnici su sigurni da neće izgubiti život ni slobodu, nego da će i dalje sudelovati u javnom životu. Opozicija ne mora odobravati politiku vlade, ali mora poštivati temeljnu legitimnost države i samog demokratskog procesa.

Neki tvrde da je demokratija postala veoma rasprostranjen i prilično neodređen politički ideal, jer se često koristi kao opšti izraz za bilo koji aspekt političkog sistema, ili društva, koji se želi prikazati kao dobar.[9] Primer ovakve difuzije pojma demokratije jeste da skoro sve države, izuzev njih jedanaest – Mjanmar, Svazilend, Vatikan i neke arapske zemlje – tvrde za sebe da su demokratije, iako se u mnogim slučajevima nezavisne procene sa time ne slažu.[10]

Proporcionalni i većinski sistem[uredi | uredi izvor]

Neki izborni sistemi, kao što su razni oblici proporcionalnih sistem, nastoje da osiguraju da sve političke grupe (kao i manjinske grupe koje glasaju za male stranke) budu pošteno zastupljene u zakonodavnim telima države, u skladu s udelom ukupnih glasova, a ne udelom izbornih jedinica gde mogu dobiti regionalnu većinu (većinski sistem izbora).

Pitanje odnosa između proporcionalnog i većinskog sistema nije samo teoretsko, s obzirom da su oba oblika izbornog sistema raširena u svetu, a svaki stvara vrlo različitu vrstu vlasti. Jedno od glavnih neslaganja je pitanje da li će vlast imati osobe koje direktno zastupaju dato područje u državi, ili će se glasovi brojiti zajedno, bez obzira na geografsku distribuciju. Neke zemlje, kao što su Nemačka i Novi Zeland, nastoje da imaju većinski i proporcionalni sistem, kako bi iskoristile prednosti oba.

Tiranija većine[uredi | uredi izvor]

Bez obzira da li u nekoj državi građani imaju dosta široko pravo glasa, vladavina većine može dovesti i do tiranije većine. Ovo znači da postoji mogućnost da, u demokratskom sistemu, većina građana da autoritet zastupnicima, koji bi zastupali mišljenje te većine građana, i možda radili protiv manjine. Ovo, naravno, potkopava mišljenje da demokratija predstavlja sve ljude. Na primer, teorijski je moguće da u liberalnoj demokratiji većina građana izabere zastupnike koji bi odlučili da neku manjinu (religijsku, etničku i druge) kriminalizuju (direktno ili indirektno).

Pobornici demokratije, na nekoliko načina, pokušavaju da ovu tvrdnju opovrgnu. Oni tvrde da u mnogim demokratskim zemljama postoji ustav koji štiti građane od tiranije većine. Ustav (nebitno da li je pisani ili ne) može prepoznati da li je neka mera, koja je provedena kroz zakonodavstvo i izvršnu vlast, ustavna ili protivustavna, i ako je protivustavna ona prvo mora proći kroz nezavisno sudstvo da bi bila prihvaćena (dok sudstvo, kao nezavisno, može videti da je ta mera neustavna i poništiti je). Još jedan argument je da i pored rizika, većinska vlast je najpoželjniji sistem, i da je tiranija većine, ako postoji, ipak poboljšanje od tiranije manjine. U praksi, istorija je puna primera gde je vladajuća manjina tlačila većinu (koja nije imala pravo glasa), ali takođe, i primera gde je društvo tlačilo manjinu (koja je imala pravo glasa). Jedan od zaključaka koji možemo videti iz istorije je da pravo glasa ne mora značiti odbranu od ugnjetavanja ili tlačenja, ali da je ipak bolje imati pravo glasa nego ga nemati nikako.

Ovde su neki primeri gdje je većina radila protiv želja manjine u vezi pojedinih pitanja:

  • U Francuskoj, neki smatraju da je zabrana nošenja religijskih simbola, u javnim školama, povreda ljudskih prava.
  • U SAD:
    • Distribucija pornografije postaje ilegalna ako materija krši društvene standarde o dostojanstvu.
    • Grupe koje se bore protiv pobačaja su okarakterisale nerođenu decu kao ugnjetavanu, nemoćnu manjinu bez prava glasa.
  • Većina često stavlja veće poreze bogatoj manjini
  • Konzumenti droga se često vide kao manjina koja je tlačena od većine. Često pobornici legalizacije droge nemaju pravo glasa.
  • Društveno tretiranje homoseksualaca je takođe u ovom kontekstu. Tokom većeg dela 19. i 20. veka vlasti u Britaniji su progonile homoseksualce, i ovo je postalo poznato kada su progonjeni Oskar Vajld i Alan Tjuring.
  • U Severnoj Irskoj katolici se predstavljaju kao manjina koja je terorisana od protestantske većine.
  • Poznati filozof Sokrat, je osuđen na smrt zato što je bio bezbožan i što se protivio vladajućoj demokratiji.

Neki teoretičari se protive korišćenju pojma tiranija većine za društva 19. veka i ranije. Oni tvrde da je malo zemalja u to vreme, uključujući demokratije, imalo u svojoj osnovi pravo glasa za sve. Međutim, drugi debatuju da je termin pogodan, jer opisuje stanje koje se može dogoditi u društvu sa pravom glasa, čak i ako to društvo ne čini čitavu populaciju države.

Za i protiv[uredi | uredi izvor]

Tradicionalno, svrha demokratije je da zaustavi preveliko gomilanje moći u rukama jednog pojedinca ili nekoliko njih.[11][12] Ona treba da stvori ravnotežu koja bi dala dovoljno moći za ono što Aleksandar Hamilton naziva snažnom i energičnom vladom i da izbjegne davanje previše moći tako da se ona zloupotrijebi. Neki, kao Vinston Čerčil, smatraju demokratiju najmanje lošim od svih oblika vladavine (demokratija je najgori oblik vladavine osim svih ostalih koji su bili isprobani sa vremena na vreme V. Čerčil). Stvarajući sistem gde građani mogu smenjivati vladajuću grupu, bez promene legalnog temelja vladavine, demokratija smanjuje političku nesigurnost i nestabilnost, i uverava građane da koliko se god oni ne slagali sa postojećim merama, imaće šansu da promene one na vlasti, ili mere sa kojima se ne slažu. Demokratija je, takođe, vezana za ideju ustavne vladavine, stavljajući granicu koju vladajuća većina u vladi ne može preći.

Ipak, neki veruju da ne postoji sistem koji može idealno da upravlja društvom i da demokratija nije moralno idealna. Zastupnici ove tvrdnje govore da je u srcu demokratije verovanje da, ako se većina slaže, da je legitimno povrediti manjinu. Oni koji se ne slažu sa ovom tvrdnjom veruju da u liberalnim demokratijama gde su manjinske grupe zaštićene, manjine i većine se, u stvari, stvaraju gotovo sa svakim različitim pitanjem.

Moć većinskog glasa je još uvek najveći problem. Istorijski primer je Hitler u eri koja je prethodila nacističkoj Nemačkoj, koji je bio izabran 1933. od strane manjine nemačkog naroda sa najvećim brojem glasova. Iz tog razloga, neke države su stvorile ustave - zakone koji brane neka pitanja od većinskog odlučivanja (u nemačkom ustavu je donesena stavka koja govori da se demokratski sistem u toj državi ne može više menjati). Generalno, da bi se ustav promenio potrebna je jako velika većina izabranih zastupnika, ili zahteva da sudija i porota odluče da su proceduralni standardi ispunjeni od strane države, ili jako retko, referendum određuje promenu.

Pored zaštita koje garantuje ustav za ljudska prava, neki izborni sistemi uvode proporcionalno zastupništvo da bi svi bili fer zastupljeni.

Demokratija i civilno društvo[uredi | uredi izvor]

Literatura koja govori više o vezama civilnog društva i demokratije ima svoje korene u ranim liberalnim pisanjima poput onih od Tokvila. Inače je govor o civilnom društvu uzeo jačeg maha kod teoretičara 20. veka kao što su Gabriel Almond i Sidni Verba koji su prepoznali ulogu civilnog društva u demokratskom poretku kao jednu od vitalnih funkcija.

Ovi teoretičari tvrde da svi oblici organizacija civilnog društva unapređuju upućenost i bolju informiranost kod građanstva, tj. civila, koji potom preduzimaju korisnije korake u procesu izbornih glasanja, participiraju u politici i usmeravanju delovanje vlade na viši stepen odgovornosti. Statuti ovih civilnih organizacija se često mogu uzimati u mikro-konstitucijskom smislu zbog toga što upućuju građanima-participantima instrukcije o formalnostima demokratskog donošenja odluka.

U novije vreme je Robert Putnam izjavio kako su čak i nepolitičke organizacije civilnog društva od vitalnog značaja za demokratiju jer čine društveni kapital, poverenje i zajedničke vrednosti, koje kad se prenesu u političku sferu doprinose održavanju zajedništva u društvu, unapređujući tako razumevanje i međupovezanost društva i interesa koji u njemu obitavaju.[13]

Takođe kod nekih postoje i dileme kroz postavljanje pitanja koliko je civilno društvo u stvari demokratsko. Postoje i primedbe da akteri u civilnom društvu sada dolaze do značajne političke moći bez toga da je neko za njih direktno glasao ili ih birao. Na kraju, neki analitičari su došli do zaključaka da pošto je koncept civilnog društva u bliskoj vezi s demokratijom i pojavljivanjem na političkoj sceni tako se mogu vrlo lako povezati s idejama nacionalnosti i nacionalizma.

Istorijski izvori demokratije[uredi | uredi izvor]

Demokratija se prvi put pojavila u staroj Grčkoj u 4. veku p. n. e. u Atini.[14]Prva savremena demokratija je bila SAD uspostavljena 1789. godine na osnovi filozofije doba razuma.[15][16]

Platon o demokratiji[uredi | uredi izvor]

Platonu je bilo mu je dvadeset i osam godina, kad je njegov učitelj Sokrat pošto je branio prava i nužnu slobodu mišljenja nakon revolucije i pobede demokratije koju je vodila gomila, osuđen na smrt ispijanjem otrova kukute. Ovo iskustvo ispunilo ga je takvim preziranjem demokratije, i takvom mržnjom na gomilu da je u njemu sazrelo rešenje da se demokratija mora uništiti i zameniti vladavinom najmudrijih i najboljih. I naći metod kojim bi se mogli otkriti najmudriji i najbolji, i kojim bi se oni mogli pokrenuti i postaviti da vladaju — bio je glavni zadatak njegova života.

Svaki oblik vladavine ruši sam sebe kad prevrši meru u čuvanju osnovnog principa. Aristokratija propada kad suzi krug vlastodržaca, a oligarhija kad se preda neopreznoj pohlepi da se odmah obogati. Obe izazivaju revoluciju. Kad revolucija prestane, može se učiniti da je ona došla iz sitnih uzroka i neznatnih ćudljivosti; ali, mada nju mogu izazvati nevažni povodi, opet je ona iznenadna posledica teških i postepeno nagomilanih rđavih stanja. Kad telo oslabi zato što su zanemarivane sitne povrede, onda već i jednostavna rana može dovesti do teške bolesti. „Onda dolazi demokratija. Sirotinja savladava svoje protivnike, nekolicinu osuđuje na smrt, druge osuđuje na izgnanstvo, i narodu daje jednako učešće u građanskom pravu i u državnoj upravi...“.

Demokratija ruši sebe time što preteruje — u demokratiji. Njen osnovni princip jeste jednako pravo svih da vrše službe i da uzimaju učešća u donošenju državnih rešenja. Na prvi pogled, to je odlično stanje, ali ono postaje katastrofalno time što narod nema dovoljnog obrazovanja da izabere najbolje vođe i najmudriji pravac. „Što se tiče naroda, on ništa ne vidi, nego samo ponavlja ono što mu vođi kažu“ (Protagora, 317). Da jedna ideja uspe ili da propadne, dovoljno je da se ona pohvali ili smešnom učini u kakvom komadu iz narodnog života (ovaj udarac uperen je protiv Aristofana, čije komedije napadaju svaku novu ideju). Za državni brod vladavina gomile jeste burno more, gde svaki talas govora navaljuje na njega vodu i sprečava plovidbu. Kraj takve demokratije jeste tiranija ili autokratija; gomila toliko voli laskanje, i „toliko je žedna meda“ da naposletku najlukaviji i najnesavesniji laskavac, koji sebe zove „zaštitnikom naroda“, uzima najvišu vlast u svoje ruke.

Što je više Platon o tome razmišljao, sve se više čudio onoj ludosti koja izbor državnih činovnika ostavlja volji i lakovernosti gomile — da uopšte ne govori o tome da se taj izbor prepušta onim mračnim i na novac halapljivim vojvodama koji iza demokratske pozornice kuju oligarhijske intrige. Platon se žali na to što smo mi u prostijim prilikama, na primer kad naručujemo čizme, vazda uvereni da nas može zadovoljiti samo stručnjak, a u politici, bez daljeg razmišljanja, uzimamo da svako ko ume da lovi glasove ume i da upravlja gradom ili državom. Kad smo bolesni, poručujemo školovanog lekara, čija nam titula jamči za njegovu naročitu spremu i razumevanje stvari, a ne tražimo onoga koji je veoma lep i rečit. Prema tome, ako je cela država bolesna, zašto da ne tražimo službu i vođstvo najmudrijih i najboljih. Naći metodu koja bi od javnih položaja otklanjala nesposobne i lupeže, a spremala i birala najbolje — to je zadatak političke filozofije ili filozofije države.

Demokratija znači sasvim jednake mogućnosti, naročito u obrazovanju. Svakome će stojati otvorena mogućnost da se vaspita za složene zadatke upravljanja; ali, samo oni koji su dokazali svoju sposobnost, koji su sa svih ispita poneli pobedna znamenja umetnosti, treba da se biraju za vođe. Državni činovnici ne treba da se biraju odglasavanjem, niti treba da ih biraju potajne grupe, koje za demokratiju vezuju svoje nečasne račune i intrige, nego samo njihova obdarenost, koju su oni dokazali u demokratskoj sredini u kojoj svi gradovi prvobitno imaju jednaka prava. I niko ne sme da se prima kakve službe bez naročitog prethodnog obrazovanja, ili da ulazi u kakvu visoku službu pre nego je s uspehom vršio koju nižu službu.

Potrebno je izrično naglasiti da je platonska aristokratija drukčije vrste; ona bi se najpre mogla označiti kao demokratska aristokratija. Jer, narod neće biti primoran da između dva kandidata, koje su pronašle i iznele klike, bira onoga koji je manje loš, nego će se sam kandidovati u svakom od svojih članova i dobiti jednaku mogućnost izbora za vaspitanje onih koji treba da vrše državne službe. Tu nema nikakvih klasnih razlika, nikakvih položaja ili privilegija koje se nasleđuju, nikakvih smetnja za talente koji su se rodili bez sredstava; sin vladaočev počinje kao svi drugi, i s njime se postupa kao sa svima drugima, i on ima iste mogućnosti pred sobom kao sin onoga koji čisti obuću. Ako je sin vladaočev glupak, on se pri prvom presijavanju određuje među one koji nisu sposobni za dalji razvitak; a ako li je sin onoga koji čisti obuću obdaren čovek, njemu je put otvoren da postane čuvar države. Talentu je razvitak omogućen ma gde se on rodio. To je demokratija škola — stoput delatnija i časnija negoli demokratija odglasavanja.

Aristotel o demokratiji[uredi | uredi izvor]

Uočljivo je da Aristotelu nedostaje ono reformatorsko nastojanje koje je imao Platon, ona srdita ljubav prema čovečanstvu, koja je ovog velikog idealistu podstakla da osudi svoje bližnje. Opaža se da njemu nedostaje smela originalnost njegova učitelja, uzvišena imaginacija i sposobnost za blagorodnu obmanu samoga sebe. Pa, ipak, posle lektire Platonovih spisa, ništa ne može da dejstvuje lekovitije negoli skeptička mirnoća Aristotelova.

Najbolji oblik vladavine bio bi teorijski sjedinjenje cele političke moći u rukama najboljega čoveka. Homer ima pravo: „Rđava je vlast mnogih; dajte neka samo jedan vlada i vodi.“ Takvom čoveku zakoni bi bili pre sredstva negoli ograničenje; „za ljude ovakve vrste nema nikakvog zakona, jer oni su sami zakon. Šta više, ko bi hteo da donese zakon za njih, učinio bi se smešan ...“.

Demokratija je redovno rezultat revolucije protiv plutokratije. Koristoljublje vladajuće klase vodi do stalnog smanjivanja te klase (po Marksu „eliminacija srednje klase“) i do jačanja gomile koja na kraju ustaje protiv svojih gospodara i zasniva demokratiju. Ova vladavina onih koji su bez sredstava ima neke prednosti. Jer svako uzet pojedinačno imaće, možda, lošiji sud negoli stručnjaci, ali svi zajedno imaće bolji ili ne lošiji. Gomila o mnogim drugim stvarima ima bolji sud negoli pojedinac. Zatim, velika gomila manje je izložena kvarenju. Kao ni velika količina vode, tako ni gomila ne može da se lako pokvari kao pojedinac. Obuzme li pojedinca gnev ili kakva druga slična strast, njegovo rasuđivanje može se pomuti, ali bi se teško moglo dogoditi da strast obuzme sve i da bi svi pogreše.

Uopšte uzevši, demokratija je inferiornija negoli aristokratija, jer se ona osniva na lažnoj pretpostavci jednakosti; ona nastaje iz shvatanja da će oni koji su u nekom pogledu jednaki (na primer, pred zakonom) biti jednaki u svima stvarima; kako su ljudi jednako slobodni, oni traže pravo na potpunu jednakost. Rezultat je da se obdarenost žrtvuje broju glasova, a brojem glasova upravljaju smicalice. Kako se narod lako može zavesti i kako je on u svojim shvatanjima nestalan, to bi trebalo da se pravo glasanja ograniči na inteligenciju. Pravi put je kombinacija aristokratije i demokratije.

Ovo srećno sjedinjenje može da se nađe u obliku konstitucionalne vladavine. To nije najbolji oblik vladavine koji se može zamisliti, — to bi bila aristokratija vaspitanja, — ali to je najbolji mogućni oblik države. „Ali, koji je ustav najbolji, i koji je život za većinu država i za većinu ljudi najbolji? Tu se ne može pogoditi rešenje ako se postavi merilo jedne vrline koja je strana prostom čoveku, ili ako se prihvati Vaspitanje za koje se iziskuju naročito srećne prirodne sposobnosti i bogata sredstva, ili ako se pretpostavi i ustav koji je ideal naših želja, — nego tako ako se ima u vidu život koji većina ljudi može da živi, i ustav koji može da se održi u najvećem broju država.“ Raspravljanjima o državi mora prethoditi jedan princip, naime da onaj deo države koji vladavinu želi da održi mora biti jači negoli drugi deo koji to ne želi; a jačina se ne sastoji ni u broju ni u samom posedu, ni u vojničkim i političkim sposobnostima, nego u kombinaciji toga tako da treba uzeti u obzir „slobodu, imanje, kulturu i otmeno poreklo, kao i čistu numeričku superiornost“. A gde može da se nađe ekonomska većina koja bi potpomogla nacrtanu ustavnu vladavinu? Najpre u srednjoj klasi, i tako bismo opet pred sobom imali zlatnu sredinu, kao što baš ustavna vladavina predstavlja sredinu između demokratije i aristokratije.

Država biće dovoljno demokratska čim svakome dopusti uspinjanje u državne službe; ona će biti dovoljno aristokratska ako same službe otvara samo takvim kandidatima koji su se istinski uspeli i potpuno su obrazovani. S koje god se strane čovek približi večnom političkom pitanju, jednako dolazi do istoga zaključka: zajednica mora sama sebi postavljati ciljeve, a potrebna sredstva moraju odabirati i primenjivati stručnjaci. Izbor mora biti demokratski proglašen, ali državna služba mora se strogo rezervisati za odlično spremljene i odabrane obdarenike.

Fridrih Niče o demokratiji[uredi | uredi izvor]

Pobeda hrišćanstva bila je početak demokratije; „prvi hrišćanin ... iz najdubljega instinkta bunio se na sve što je privilegovano, — on živi, on se svagda bori za jednaka prava!“. Najveći među vama treba da postane vaš sluga - to je obrtanje sve političke mudrosti, svakoga zdravoga ljudskoga razuma; u stvari, kad čovek čita Jevanđelja, kao da je u atmosferi kakvog ruskog romana; ona su neka vrsta plagijata iz Dostojevskoga. Samo su u nižim redovima takvi pojmovi mogli da uhvate korena, i samo u jednom vremenu u kojem su vladari bili degenerisani i prestali da vladaju. „Kad su Neron i Karakala sedeli na prestolu, nastao je paradoks da je najniži čovek vredniji no onaj gore!“

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Diamond, L., Lecture at Hilla University for Humanistic Studies January 21, 2004: "What is Democracy"
  2. ^ Liberty and justice for some at Economist.com
  3. ^ Diamond & Morlino 2005, str. 3.
  4. ^ Bertelsmann Lexikon 1997
  5. ^ Held 2006.
  6. ^ Dahl 1963.
  7. ^ Wilson, N. G. (2006). Encyclopedia of ancient Greece. New York: Routledge. str. 511. ISBN 978-0-415-97334-2. 
  8. ^ Diamond, Larry & Leonardo Morlino. (2005). Assessing the Quality of Democracy. JHU Press. ISBN 978-0-8018-8287-6. 
  9. ^ Politička filozofija, Adam Svift, Klio, 2008, god
  10. ^ Demokratija - mit i stvarnost, Frenk Karsten, Karel Bekman
  11. ^ Dahl 1991.
  12. ^ Dahl 2000.
  13. ^ Putnam 2001.
  14. ^ Raaflaub, Ober & Wallace 2007.
  15. ^ Becker, Heideking & Henretta 2002
  16. ^ Caputo 2005

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]