Ustaše

Ovaj članak je dobar. Kliknite ovde za više informacija.
Ova stranica je zaključana od daljih izmena anonimnih korisnika i novajlija zbog sumnjivog doprinosa istih, koji treba da se raspravi na stranici za razgovor
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Za druge upotrebe pogledajte stranicu Ustaše (višeznačna odrednica).

Ustaša — Hrvatski revolucionarni pokret
Ustaša – Hrvatski revolucionarni pokret
OsnivačAnte Pavelić
PoglavnikAnte Pavelić
Slogan„Za dom spremni!”
Osnovana7. januar 1929. god.; prije 95 godina (1929-01-07) (dejure)
1930. god.; prije 94 godine (1930) (defakto)
Raspuštena8. maj 1945. god.; prije 79 godina (1945-05-08) (zabranjeno)
PrethodnikHrvatska stranka prava
NasljednikKrižari
druge grupe[a]
SjedišteTorino, Bolonja (do 1941)
Zagreb (1941—1945)
NovineHrvatski domobran
Mladi ogranakUstaška mladež
Ženski ogranakŽenska loza ustaškog pokreta
Ideologijahrvatski nacionalizam
ultranacionalizam
klerofašizam
fašistički korporatizam
Politička pozicijakrajnja desnica
Religijakatolicizam
Boje  crvena
  bijela
  plava
  crna

Ustaše, zvanično Ustaša — Hrvatski revolucionarni pokret, bile su hrvatska fašistička[1] ultranacionalistička, klerikalna[2] i teroristička organizacija,[3] koju je osnovao Ante Pavelić 1929. godine u Italiji. Organizacija se nalazila na čelu Nezavisne Države Hrvatske, od aprila 1941. do maja 1945. godine.

Oslanjajući se na Sile Osovine, prije svega na Njemačku i Italiju, ustaše su u većini slučajeva kopirale njihovu unutrašnju strukturu i ideologiju. U svojim stavovima su isticali srbofobiju i antisemitizam, kao i niz teorija kojima su opravdavale svoje teritorijalne pretenzije.

Ustaše su organizovale i sprovodile genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima, osnivajući veliki broj sabirnih logora.[2] Prema raznim procjenama, tokom ustaškog genocida ubijeno je između 197.000 i 800.000 Srba, 30.000 Jevreja i 80.000 Roma.

Nakon oslobođenja Jugoslavije, većina glavešina ustaškog pokreta je pacovskim kanalima pobjegla u zapadnu Evropu i Južnu Ameriku, gdje su stvorili mrežu radikalnih organizacija. Pitanje procjene zločina koje su počinile ustaše je pokrenuto tokom raspada Jugoslavije.

Naziv

Riječ ustaša (množ. ustaše) izvodi se iz glagola ustati. Pučki-ustaša (njem. Landsturm) bio je vojni čin u Kraljevskom hrvatskom domobranstvu. Isti termin se koristio i za hrvatske pješadijske pukove treće klase (njem. Landsturm regiments) tokom Prvog svjetskog rata.[4]

Druga varijacija glagola ustati je ustanik (množ. ustanici). Naziv ustaša nije imao fašističku konotaciju tokom svojih ranih godina u Kraljevini Jugoslaviji, jer je termin ustat korišten u Hercegovini za označavanje učesnika Hercegovačkog ustanka 1875. godine. Pun prvobitni naziv organizacije se javlja u aprilu 1931. godine kao „Ustaša — Hrvatska revolucionarna organizacija” (UHRO), a 1933. godine je preimenovana u „Ustaša — Hrvatski revolucionarni pokret” (UHRP) i taj naziv je zadržala sve do kraja Drugog svjetskog rata.[2]

Istorija

Nastanak hrvatskog nacionalizma

Ante Starčević
Eugen Kvaternik
Josip Frank
Ideolozi hrvatskog nacionalizma.

Hrvatski nacionalizam je nastao u 19. vijeku. Njegovi najistaknutiji teoretičari bili su Ante Starčević, Eugen Kvaternik i Josip Frank. U zemljama Austrougarske, koje su oni smatrali hrvatskim, živio je znatan broj Srba. U pojedinim oblastima, kao što su Bosna, Hercegovina, Dalmacija, okruzi bivše Vojne krajine, Srbi su činili većinu ili značajan postotak stanovništva. Nekoliko umjerenih hrvatskih političara je aktivno sarađivalo sa srpskim strankama. Istovremeno, nacionalističke stranke, među kojima se isticala Stranka prava, Srbe su vidjele kao prepreku ka stvaranju hrvatske nacionalne države. Starčević je negirao postojanje srpskog naroda, tvrdeći da Srbi nisu narod već naziv za robove i zatvorenike koji nisu mogli da izgrade državu. Prema tome, Starčević je srednjovjekovno Srpsko kraljevstvo smatrao hrvatskom državom. Nešto drugačija je bila pozicija Kvaternika. On je priznavao postojanje srpskog naroda, ali samo izvan granica onih zemalja za koje je tvrdio da pripadaju hrvatskom narodu.[5]

Srbofobija kao važan element hrvatskog nacionalizma povećala se kada je vodeću ulogu u Stranci prava preuzeo Josip Frank. Bio je dosljedan u pokušajima da Hrvate predstavi kao podršku Austrougarskoj na Balkanskom poluostrvu, dok je Srbe pokušao predstaviti kao glavne neprijatelje. U periodu od 1900. do 1902. godine Frankove pristalice su organizovale nekoliko pogroma nad Srbima u Zagrebu, Karlovcu i Brodu na Savi.[6] Tokom Prvog svjetskog rata, odnosi Srba i Hrvata su ponovo pogoršani. „Šuckori” u koje su regrutovani bosanskohercegovački Muslimani i Hrvati su u Bosni i Hercegovini pljačkali i ubijali Srbe, koji su bili osumnjičeni za nelojalnost Austrougarskoj.[7]

Stjepan Radić.

Nakon poraza Austrougarske u Prvom svjetskom ratu i njenog raspada, praktično sve južnoslovenske zemlje bivše monarhije dobrovoljno su ušle u sastav novonastalog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Međutim, ova država je bila centralizovana i uskoro je prestala da odgovara hrvatskim interesima, koji su težili ka autonomiji ili nezavisnosti.[8] To je dodatno zakomplikovalo odnose Srba i Hrvata, izazivajući niz političkih kriza. Već 1918. godine u hrvatskim naseljima došlo je do talasa demonstracija tokom kojih se tražili nezavisnost Hrvatske. Borbu za ostvarenje ovog cilja vodila je Hrvatska republikanska seljačka stranka na čelu sa Stjepanom Radićem, koja je u svojoj propagandi koristila spoj nacionalističkih i socijalno-egalitarnih elemenata propagande.[9] HRSS se oslanjala na hrvatsko seljaštvo, koje je činilo 80% stanovništva, među kojim je imala veliku popularnost. Ona je 1921. godine bila tvorac „Hrvatskog bloka”, ujedinivši najznačajnije hrvatske političke snage. Do 1925. godine Radić nije priznavao stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i ustav usvojen 1921. godine. Zakoni Kraljevine nisu sprovođeni u mnogim hrvatskim oblastima, koje su sačuvale administrativni sistem naslijeđen iz doba Austrougarske. Radić je 1925. godine sklopio sporazum sa Ministarskim savjetom, a nekoliko članova HSS-a su postali ministri. On je, i pored toga, ponovo ostao u opoziciji vlasti. Radića je u Narodnoj skupštini 20. juna 1928. godine smrtno ranio srpski poslanik Puniša Račić, a dva druga poslanika HSS-a su ubijena.[10]

Propagandni letak UHRO iz 1929. godine sa natpisom „Moj je narod pusto roblje, moja zemlja samo groblje…”

Atentat u Narodnoj skupštini je izazvao talas hrvatskog nacionalizma i dodatno zakomplikovao već komplikovane odnose Srba i Hrvata. Hrvat Josip Šunić je 4. avgusta ubio srpskog novinara Vladimira Ristovića kao osvetu za Radićevu smrt. Dana 1. septembra 1928. sazvana je konferencija Hrvatske stranke prava, na kojoj je donesena odluka o samostalnosti i nezavisnosti Hrvatske. Dana 2. septembra u Zagrebu je održan drugi sabor Hrvatske revolucionarne pravaške omladine (HRPO),[11] radikalnog omladinskog krila HSP-a koju je na Zagrebačkom univerzitetu osnovao Branimir Jelić.[12] Njihova saradnja sa Antom Pavelićem je urodila 1. oktobra osnivanjem organizacije Hrvatski domobran,[13] čiji je zadatak bio prikupljanje omladine u vanstranačku organizaciju koja će postati jezgro hrvatskog secesionizma.[14] Do 1929. pojavile su se dvije struje među hrvatskim političarima; jedni su dijelili Pavelićev stav da se hrvatski nacionalni interes može postići samo nasiljem, a druga umjerena struja je bila okupljena oko Hrvatske seljačke stranke, predvođene Radićevim nasljednikom Vlatkom Mačekom, koja je imala mnogo veću podršku među Hrvatima.[15] Organizacija okupljena oko Domobrana je pokušala da radikalizuje umjerene Hrvate, koristeći Radićevo ubistvo da podgrije tenzije u podijeljenoj državi. Grupa je izdavala novine Hrvatski domobran čiji je glavni urednik bio Jelić,[13] a do zabranjivanja novina njima su doprinosili i članovi HSP-a. Vođe HPRO-a i Hrvatskog domobrana bili saorganizatori nasilnih demonstracija u Zagrebu 1. decembra 1928.[13] Nakon demonstracija Jelić i Gustav Perčec su emigrirali. Dana 6. januara 1929. kralj Aleksandar I Karađorđević je zaveo diktaturu, tokom koje je ustav iz 1921. ukinut, zabranjene su sve nacionalne stranke i onemogućen svaki legalni politički rad. Osjetivši se ugroženim za svoju bezbjednost, Pavelić je emigrirao u januaru 1929. godine.[16]

Nastanak i razvoj ustaške organizacije

Hrvatska stranka prava je obnovljena 1918. godine i u isto vrijeme je nekoliko njenih vodećih članova napustilo Austrougarsku monarhiju, koja se nalazila u procesu raspada. Godinu dana kasnije advokat Ante Pavelić je postao sekretar stranke. Usvojen je i novi program stranke, kojim je određen cilj „očuvanja nacionalnog identiteta i državne nezavisnosti hrvatskog naroda”.[17] Međutim, HSP 1920. godine nije bio popularan. Biračko tijelo stranke činili su samo nacionalistički nastrojeni predstavnici hrvatske inteligencije i bivši oficiri Austougarske vojske, nezadovoljni politikom Beograda.[17]

Kralj Aleksandar nije uspio da ujedini njegovu višenacionalnu kraljevinu dvadesetih godina 20. vijeka. Odustao od demokratije i uveo kraljevsku diktaturu (6. januara 1929) — mijenjajući istovremeno ime Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Kraljevina Jugoslavija, čime je želio naglasiti jedinstvo naroda. Kao odgovor na kraljev postupak, Ante Pavelić je osnovao tajnu organizaciju „Ustaše” koja je zagovarala hrvatsku nezavisnost i služila se terorizmom u postizanju svoga cilja. Osnovnu programa ustaša činilo je mišljenje da nema ni sloge ni pomirenja između Hrvata i Srba.[18]

Ustaški propagandni plakat
Vođa ustaša Ante Pavelić

Neposredno prije izbora 1927. godine, HSP, HRSS i HFSS ujedinile su se u Hrvatski blok. Glavni slogan bloka je bio Starčevićev slogan „Bog i Hrvati”. Ipak, ovaj politički savez nije uspio da stekne zapaženi politički rezultat. Mandate u Narodnoj skupštini su stekli samo Ante Trumbić i Ante Pavelić. Poslije atentata u Skupštini, Pavelić je pokušao iskoristiti rastući hrvatski šovinizam u svoje svrhe. U decembru 1928. godine on osniva terorističku organizaciju „Hrvatski domobran”. U januaru 1929. godine napušta stranku.[19] Prvi atentat je izvršen dana 22. marta 1929. kada su Mijo Babić i Matija Soldina ubili u Zagrebu glavnog urednika Novosti i predsjednika „Jugoslovenske štampe” Tonija Šlegela. [20] Pavelić i Perčec su aprila 1929. godine posjetili Sofiju gdje su 20. aprila predstavnicima VMRO (Unutrašnja makedonska revolucionarna organizacija) potpisali Sofijsku deklaraciju, kojom naglašavaju da će koordinirati „svoju legalnu djelatnost za izvojštenje čovječjih i nacionalnih prava, političke slobode, te potpune nezavisnosti i Hrvatske i Macedonije”.[21] Zbog ove deklaracije Pavelića i Perčeca Sud za zaštitu države u Beogradu osudio je 17. jula 1929. na smrt.[22]

hrvatski Vikizvornik ima izvorni tekst povezan sa člankom:
hrvatski Vikizvornik ima izvorni tekst povezan sa člankom:

Emigranti su počeli organizovati podršku za svoj cilj među hrvatskom dijasporom u Evropi, Sjevernoj i Južnoj Americi.[23] Paveliću je organizacijski uzor bio VMRO.[3] Tačan datum osnivanja ustaške organizacije nije poznat; po nekim podacima još 1931, a u januaru 1932. su počeli izdavati prvi broj mjesečnika Ustaša na prostoru današnje Italije.[23] Sredinom 1932. objavljen je Ustav Hrvatske revolucionarne organizacije (UHRO) i razni propisi u vezi sa unutrašnjom organizacijom.[b] Ustaška emigracija je sebi postavila zadatak da svim sredstvima, pa i oružanim ustankom, stekne nezavisnost Hrvatske.[24] Organizacija se sastojala od tabora, logora, stožera i Glavnog ustaškog stana (GUS), na čijem se čelu nalazio poglavnik Pavelić. Načela ustaškog pokreta, formulisana u sedamnaest tačaka, Pavelić je objavio 1. juna 1933. Načela su sadržavala komponente iz raznih izvora: ekstremnog frankovačkog hrvatskoga nacionalizma, nacizma i fašizma, katoličke klerikalne autoritarnosti i ideja HSS-a.[25] U jedanaestoj tački stajalo je da u „hrvatskim državnim i narodnim poslovima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ne smije odlučivati nitko, tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda”.[26]

U egzilu, Pavelić je ubrzo stupio u kontakt sa bivšim članovima HSP i frankovcima. U prvoj polovini 1932. godine osnovan je Glavni ustaški stan i počelo je izdavanje novina Ustaša. Njima se u izbjeglištvu postepeno pridružuju August Košutić i Juraj Krnjević, te desetak hrvatskih intelektualaca i radnika.[16] Nakon odlaska u emigraciju, Pavelić je stupio u bliži kontakt s Hrvatskim komitetom koji tridesetih godina sarađuje s Ustaškim pokretom. Istovremeno, Pavelić i njegove pristalice pokušale su da svoju organizaciju ne prikazuju kao terorističku organizaciju nego kao masovni pokret hrvatskog naroda.[27] Zatim su krenuli u potragu za državom koja bi im bila stalni domaćin. Austrija i Bugarska su to odbile, ali su 1932. godine ustaški funkcioneri Lorković, Budak i Elić uspjeli da osnuju centar organizacije na području Njemačke. U njemu su vrbovali nove ustaše, a bilo je i neuspješnih pokušaja uspostavljanja veza sa njemačkom obavještajnom službom.[27]

Mnogo veća podrška ustašama je pružena u Italiji i Mađarskoj, državama koje su imale teritorijalne pretenzije na području Jugoslavije. Musolini se nadao da će ustaše moći iskoristiti kao sredstvo vršenja pritiska na Beograd i kao moguće saveznike u slučaju rata sa Jugoslavijom. Sa njegovom dozvolom od 1931. do 1932. godine u Italiji je uspostavljena mreža logora, gdje su ustaše vršile vojnu i političku obuku. U Mađarskoj od 1932. do 1934. godine pod rukovodstvom Gustava Perčeca funkcionisao je logor Janka Pusta, gdje su se pripremale sabotaže protiv Jugoslavije.[27] U suštini, u redove ustaša su stupali Hrvati koji su radili u inostranstvu, rodom iz Hercegovine, jugozapadne Bosne i Dalmatinskog zagorja. Oni su regrutovani u Belgiji, Urugvaju, Argentini, Brazilu, Boliviji i Sjedinjenim Američkim Državama.[28]

Obuka ustaša u logoru Janka Pusta u Mađarskoj

Već u prvim mjesecima emigracije Pavelić je odredio dvije oblasti djelovanja ustaške organizacije — zakonite i nezakonite. Pod zakonitim djelovanjem, mislilo se na internacionalizaciju hrvatskog pitanja u Jugoslaviji, propagandu, apelacije Ligi naroda od raznih hrvatskih emigrantskih organizacija itd. Pod nezakonito djelovanje, mislilo se na terorizam, koji je na kraju postao glavna aktivnost ustaša. Nadali su se da će uz pomoć terorizma dovesti do destabilizacije situacije u Jugoslaviji i izazvati narodni ustanak. U junu 1932. godine u novinama Ustaša pisalo je:[29]

Ustaška je dužnost vraćati milo za drago. Nu ne jednakom mjerom. Ustaše, zapamtite, ustaški se plaća: za zub — glavu, za glavu — deset glava! Tako veli ustaško evanđelje.

Postalo je jasno da Pavelić ima finansijsku podršku i zaštitu italijanske vlade, čija je fašistička načela usvojio krajem 1930-ih.[3] Po direktivi Pavelića, a uz pristanak i podršku mađarske vlade, Perčec je 1931. iznajmio imanje Janka Pusta kod Nađkanjiže za obuku.[3] Janka Pusta je postala jedan od glavnih centara za obučavanje diverzantskih grupa i atentatora,[30][31] odakle su bile vršene diverzantske akcije u Jugoslaviji: podmetanje bombe na željezničkoj stanici u Osijeku, u vagonu voza Osijek—Vinkovci, na pruzi Zagreb—Beograd, u Zagrebu pred pravoslavnom crkvom i u dvorištu kasarne 32. pješadijskog puka.[32] Teroristička obuka ustaša se odvijala po ustaškim logorima u nekim evropskim zemljama, od kojih su najvažniji: Janka Pusta u Mađarskoj (ljeto 1931), Bovenjo u Italiji (početak 1931) i Lipari u Italiji (1934). Takođe su osnivani i logori u Danskoj, Austriji i Njemačkoj. U Jugoslaviji su se nalazile terorističke grupe u Koprivnici (koja je imala vezu s Janka Pustom) i području Dalmacije (gdje je bilo devet ustaških grupa), a preko Zadra, Rijeke i Janka Puste prebacuju se ljudi i oružje. Veća ustaška akcija je bila izvedena početkom septembra 1932. u oblasti Velebita/Like, kada se desetak ustaša prebacilo iz italijanskog Zadra, povezalo sa tamošnjim simpatizerima (Artukovićem, Rukavinom i Došenom) i napalo žandarmerijsku stanicu u selu Brušane.[33] Ova akcija, nazvana Velebitski ustanak, brzo je propala; većinu ustaša je uhvatila žandarmerija, a ostali su pobjegli u inostranstvo.[34] Ipak, zbog mjera žandarmerije prema civilnom stanovništvu, akcija je privukla međunarodnu pažnju i podigla ustašama ugled u hrvatskom narodu.[35] Budući da su i komunisti u to vrijeme bili protiv Jugoslavije i ilegalno djelovali u državi i inostranstvu —, KPJ je podržala Velebitski ustanak, ali je kritikovala ustaše zbog fašizma, terorističkih akcija i neoslanjanja na šire narodne mase.[36] Od uvođenja diktature, jedini kontakti ustaša i komunista bili su na odsluženjima zatvorskih kazni, kada su se zajedno suprotstavljali lošim uslovima po kaznionicama. Dok su zajedno robijali, između ustaša i komunista su vođene političke rasprave u kojima su obje strane pokušavale da preobrate onu drugu na svoju stranu.[36]

Atentat na kralja Aleksandra

Petar Oreb i Ivo Herenčić su 17. decembra 1933. godine pokušali da ubiju kralja Aleksandra prilikom njegove posjete Zagrebu, što je uspješno spriječila jugoslovenska policija, uhapsivši atentatore.[37] Eugen Dido Kvaternik je organizovao atentat na kralja Aleksandra I u Marselju, prilikom njegove zvanične posjete Francuskoj. Ubistvo je izvršio Vlado Černozemski, član VMRO-a. Jugoslavija je pokrenula postupak pred Društvom naroda povodom atentata, iznoseći dokaze o italijanskoj i mađarskoj zavjeri protiv njenog suvereniteta.[38] O italijanskoj odgovornosti se nije raspravljalo u Društvu naroda, a Italija je odbila da izruči Kvaternika i Pavelića Jugoslaviji ili Francuskoj.[38] Glavni teret odgovornosti je podnijela Mađarska, a Italija — iako nije bila optužena za saučesništvo — ipak je doživjela neprijatnosti.[38] Poslije atentata u Marselju je onemogućen rad ustaša u potpunosti, a veći dio ustaša u Italiji, Njemačkoj i Mađarskoj je bio pohvatan i pohapšen. U Italiji su ustaše bile internirane na Liparska ostrva.[38] Pavelić i Kvaternik su uhapšeni sredinom oktobra i držani su u zatvoru godinu i po dana, a kasnije su bili u poluzatočeništvu u Firenci, pa u Sijeni. Janka Pustu je zaposjela mađarska policija i izvršila pretres i hapšenja.[38] Iz Njemačke su ustaše pobjegle u Švajcarsku, Belgiju, Francusku i Englesku.[39]

U širenju hrvatskog nacionalizma i obuci ustaša, katoličko sveštenstvo je imalo važnu ulogu. Nekoliko katoličkih samostana je postalo neka vrsta baza za obuku ustaša i mjesto njihovog okupljanja. Posebno se ističu franjevačko-jezuitske gimnazije, kao i Bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Ustaše su takođe podržavale katoličke organizacije, kao što je „Veliko križarsko bratstvo” (krajem tridesetih godina imala 540 mjesnih organizacija; do 30.000 članova).[40]

Pred Drugi svjetski rat

Nakon ubistva kralja Aleksandra, ustaše odustaju od ideje privlačenja međunarodne pomoći i oslanjaju se na pomoć Italije i Njemačke. U oktobru 1936. godine, Pavelić je ministarstvu spoljnih poslova Njemačke poslao memorandum pod nazivom „Hrvatsko pitanje” (njem. Die kroatische Frage) — u kojem pokušava da dokaže da je razaranje Jugoslavije i stvaranje pronjemačke Hrvatske u interesu Berlina. Međutim, on tada nije upoznao Hitlera sa idejom nezavisne Hrvatske. Zapravo, jedina zemlja koja je podržavala ideje u drugoj polovini tridesetih godina je Italija.[41]

Za ustaše internirane u Italiji stanje se dodatno otežalo kada je vlada Milana Stojadinovića 25. marta 1937. zaključila sa Italijom sporazum o prijateljstvu, kojom su se dve države obavezale da neće tolerisati grupe koje rade protiv druge potpisnice sporazuma.[38] Za vrijeme pregovora u Beogradu, italijanski poslanik je najavljivao da će Italija preduzeti energične mjere protiv ustaša kao što je držanje Pavelića i Kvaternika u zatočeništvu, interniranje dijela ustaša u Južnu Ameriku ili italijanske kolonije u Africi i saradnja sa jugoslovenskom policijom. Italija je pokušavala da Jugoslaviju izvuče iz Male Antante i francuske sfere uticaja,[42] pa je pristala na ustupak — ali nije izručila ustaše Jugoslaviji, držeći ih za eventualnu upotrebu u budućnosti.[43] Stojadinovićeva vlada je odredila Vladetu Milićevića da nadzire sprovođenje sporazuma.[44] Milićević je dao sve od sebe da razbije ustaški pokret kako ne bi više bili prijetnja Jugoslaviji, nagovaravši ih da se vrate u Jugoslaviji. Tako se od 500 ustaša zatočenih na Liparskim ostrvima, za povratak u Jugoslaviju odlučilo oko 220 — među kojima i Mile Budak i Jure Francetić koji su se vratili u Jugoslaviju 1938.[45] Iz Njemačke se u Jugoslaviju vratio Mladen Lorković. Povratak više od polovine ustaša je osjetno pogodio glavnu jezgru ustaškog pokreta, čiji će ostatak na čelu s Pavelićem od tada biti politički neaktivan.[46] Sa povratkom istaknutijih ustaša, i spoljnopolitičkim i unutrašnjim događajima, aktivnost ustaša u Jugoslaviji se pojačala. Došlo je do sve oštrije konfrontacije između ustaša i vođstva HSS-a, čemu je na ruku išla i politika Milana Stojadinovića koji je u Hrvatskoj tražio bilo kakve saveznike protiv Mačeka.[47] Grupa oko Budaka je postala glavni nosilac ustaških aktivnosti u državi. Budak je pokrenuo nedjeljnik Hrvatski narod, koji je bio legalno ustaško glasilo.[47]

Na kraju tridesetih godina pristalice ustaša su se u Jugoslaviji okupile oko dvije zakonite organizacije — društvo za štednju i zajmove „Uzdanica” i kulturno-prosvjetno društvo „Matica hrvatska”, gdje su vodeću ulogu imali nacionalistički nastrojeni hrvatski intelektualci. „Uzdanica” je koordinisala aktivnosti nezakonitih ustaških ćelija. „Hrvatska matica” je okupljala ideologe hrvatskog nacionalizma, a sa njom su sarađivali Julije Makenec, Mile Starčević, Mladen Lorković i Mile Budak, koji su kasnije postali ministri u Pavelićevoj vladi.[48]

Za jugoslovensko-italijanske odnose ključna su bila dva događaja: smjena Milana Stojadinovića, čime je opao italijanski uticaj u Jugoslaviji; i postavljanje Dragiše Cvetkovića na dužnost predsjednika Ministarskog savjeta i postavljanje hrvatskog pitanja za glavnu unutrašnjopolitičku temu Jugoslavije.[46] Italijani su bili svjesni da Maček uživa mnogo veću podršku u hrvatskom narodu nego Pavelić, pa su pokušali da ga drže na svojoj strani. Takođe su bili svjesni mogućnosti da se hrvatsko pitanje riješi po ugledu na slovačko, uz pomoć Njemačke, čime bi Italijani na Balkanu i Sredozemlju dobili moćnog suparnika.[46] Prije Stojadinovićeve smjene, Maček je pokušao da iskoristi Italiju kako bi vršio pritisak na Beograd. S druge strane, Italijani su podsticali Mačeka da traži od Beograda velike ustupke, čime bi Italijani dobili neposrednu priliku da se umiješaju u srpsko-hrvatski spor. Međutim, Maček je postigao sporazum o osnivanju Banovine Hrvatske bez ikakvih italijanskih garancija, pa se Italija ponovo okrenula ustašama, za koje je sporazum Cvetković—Maček predstavljao izdaju borbe za nezavisnost Hrvatske.[49] Musolini je planirao da iskoristi ustaše kao petu kolonu prilikom predstojećeg napada na Jugoslaviju. Stoga su 23. januara i 10. maja 1940. Galeaco Ćano i Pavelić održali dva sastanka.[50] Poslije prvobitnog odbijanja,[51] Pavelić je prihvatio plan da ustaše podignu ustanak u hrvatskim krajevima i da onda pozovu Italijane kao pomoć da održavaju novu državu koja će održavati tijesne veze sa Italijom i biti sa njom u personalnoj uniji. Plan za napad na Jugoslaviju je određen na jun, ali je bitka za Francusku odložila italijanski plan za septembar.[50] Međutim, Nijemci su u avgustu savjetovali Italijanima da odustanu od napada na Jugoslaviju pošto je Hitler tražio mir na južnim granicama Njemačke pred predstojeću invaziju na SSSR, pa je Musolinijev plan još jednom odložen. Ipak, Musolini je zato bez konsultacije sa Njemačkom napao Grčku oktobra 1940.[52] Loša situacija u kojoj se našla Italija posle grčke protivofanzive u Albaniji natjerala je Hitlera da vrši pritisak na Jugoslaviju da pristupi Trojnom paktu. Početkom marta 1941. godine Pavelić je iz Firence došao u Rim na poziv. Visoki zvaničnik ministarstva spoljnih poslova Italije, referent o hrvatskom pitanju baron Feraris, u ime italijanske vlade je obavijestio Pavelića o tome da će se Jugoslavija pridružiti Trojnom paktu i tražio je — u formi ultimatuma — da ustaška organizacija ne stvara poteškoće za italijansku diplomatiju i prekine sve djelatnosti. Sporazum o pristupanju Trojnom paktu potpisao je predsjednik Ministarskog savjeta 25. marta 1941. godine. Kada je vlada Cvetković—Maček pristupila Trojnom paktu 25. marta, činilo se da je to veliki udarac za ustaške planove o nezavisnoj državi, dok su brojni jugoslovenski političari smatrali izdajom nacionalnih interesa. Međutim, u Jugoslaviji je već 27. marta izvršen državni udar, a Cvetkovićeva vlada i kraljevsko namjesništvo su zbačeni sa vlasti. Ti događaji su Silama Osovine bili povod za napad na Jugoslaviju.[53]

Drugi svjetski rat — Nezavisna Država Hrvatska

Glavni članak: Nezavisna Država Hrvatska
Saopštenje o proglašenju NDH u Hrvatskom narodu
Doček njemačke vojske u Zagrebu 10. aprila 1941. godine

Pavelić 28. marta 1941. godine, oduševljen vijestima o njemačkom napadu, izdaje naređenje da se sve ustaše okupe u italijanskom logoru u gradu Pistoja (u Toskani) i 10. aprila je izvršio smotru. U Italiji su sve ustaše na čelu sa Pavelićem u 8 časova 10. aprila preko radija čule proglas o osnivanju Nezavisne Države Hrvatske u Zagrebu, koji je pročitao Slavko Kvaternik,[54] a koji je sebe proglasio zamjenikom poglavnika.[55] To se dogodilo na dan ulaska njemačke vojske u Zagreb. Konačnu odluku o tome ko bi trebalo da vodi pronjemačku vladu donijeo je Berlin.[56] Čekajući Pavelićev dolazak, Kvaternik sa svojim bližim saradnicima formirao privremen vladu — Hrvatsko državno vodstvo, a na njeno čelu postavlja Mila Budaka. Mjesnu vlast su preuzele ustaše ili bivši zvaničnici Hrvatske banovine koji su zakleli na odanost NDH.[55]

Uveče 12. aprila 1941. ministar spoljnih poslova Njemačke Joahim fon Ribentrop obavijestio je specijalnog izasnika MSP Njemačke u Zagrebu štandartenfirera SS Edmunda Fezenmajera, da Hitler iz političkih razloga namjerava Italiji dati prednost u hrvatskom pitanju, a da marionetsku vladu ne treba predvoditi vođa zagrebačkih ustaša Kvaternik, koji je pod Fezenmajerovim diktatom proglasio NDH, nego poglavnik Ante Pavelić. Za formalnog šefa države je 18. maja 1941. godine proglašen italijanski princ iz savojske dinastije Ajmone kao kralj Tomislav II.[57]

Njemačka vlada je 6. juna 1941. godine definisala konačne granice NDH: na sastanku Hitlera i Pavelića odlučeno je da u sastav NDH budu uključene, pored većine teritorije današnje Republike Hrvatske (bez Istre), Bosna, Hercegovina i Novopazarski sandžak.[58] Bosnu i Hercegovini su ustaše smatrale „izvornom hrvatskom zemljom”.[59] Međutim, veliki dio Dalmacije sa oko 400 hiljada stanovnika pripao je Italiji. Nakon pada fašističke Italije 3. septembra 1943. godine to područje je Pavelić priključio NDH.[8]

Hrvatski vojnici sa odrubljenom glavom pravoslavnog sveštenika
NDH 1943. godine

NDH je bio dio okupacionog sistema formiranog na području Kraljevine Jugoslavije. Međutim, imala je stvarne atribute države i nezavisnost u sprovođenju unutrašnje politike. Prema mišljenju ruskog istoričara Leonida Gibijanskog, NDH „predstavlja, naročito na početku, u očima značajnog dijela hrvatskog društva oličenje nacionalne države. To je dovelo do podrške NDH, ili barem do odanosti ’svojoj državi’, ili čak jednostavno do nevoljnog pomirenja sa njenim postojanjem među prilično širokim slojevima hrvatskog, a i u određenoj mjeri muslimanskog stanovništva, često uključujući i one koje nisu odobravali ili su, u krajnjoj mjeri, bili udaljeni od svih osobina ustaljenog ustaškog režima, konkretno realnosti njihove politike i ideologije”.[60] Istovremeno, prema mišljenju ruskog istoričara Frejdzona, „većina naroda nije bila zadovoljna time što je Nezavisna Država Hrvatska nastala u tijesnoj vezi sa italijanskim i njemačkim fašizmom”.[61] Ustašku vlast je predstavljao sopstveni radikalno-nacionalistički režim sa snažnim totalitarističkim crtama. Ustaše i njihova ideologija su u novoj državi zauzimale apsolutni monopolski položaj. Zabranjene su sve političke stranke i društveni pokreti. Kao zamjena, uspostavljen je sistem zvaničnih javnih organizacija, koje su uključivale omladinu, žene itd. koji su bili ili dio ustaškog pokreta ili su ga u potpunosti kontrolisali.[62] Ženski ogranak je nazvan „Ženska loza ustaškog pokreta”, a službeno glasilo ogranka bio je list Ustaškinja.[63] Samo članovi ustaškog pokreta su mogli zauzeti važne javne položaje.[62]

Titulom poglavnika Pavelić je svu moć stavio u svoje ruke, promovišući svoj kult ličnosti. Ustaški pokret je prerastao u jedinu stranku u zemlji. Paralelno sa vojskom zasnovanom na regrutovanju (Hrvatsko domobranstvo), prema primjeru njemačkog SS-a osnovane su specijalni vojni odredi ustaša (Ustaška vojnica).[62] Pavelić je sam donosio sve zakonske odredbe, postavljao članove višeg rukovodstva i zvaničnike ustaškog pokreta. U NDH nije bila izbornih organa ni na državnom, a ni na mjesnom nivou.[62]

Genocid nad Srbima, Romima i Jevrejima izazvao je otpor ustaškom režimu. U aprilu 1941. godine, poslije prvih upada ustaša u srpska sela, koji su bili praćeni masovnim ubistvima, pobunu su započeli četnici, kojima je zapovjedao general Dragoljub Draža Mihailović. Četnici su uglavnom bili Srbi i bili su odani Vladi u izbjeglištvu. U ljeto iste godine pobuni su se pridružili i partizani kojima je zapovjedao Josip Broz Tito. Do kraja jeseni 1941. godine četnici i partizani su djelovali zajedno, međutim, neslaganja koja su postojala između njih su dovela do konfrontacija, koje su prerasle u borbena dejstva. Iskoristivši to, činovnici NDH su na više mjesta, počevši od proljeća 1942. godine, uspjeli postići primirje sa mjesnim odredima četnika. Neki od tih odreda su se kasnije borili protiv partizana zajedno sa ustašama i domobranima. Dio četnika je odbio da sklopi primirje i nastavio je borbu protiv okupatora. Draža je imao rezerve prema primirju sa NDH, međutim, odlučno se protivio samo kada su pitanju bili pisani dogovori. Jedan dio istoričara osporava saradnju ustaša i četnika u borbi protiv partizana.[64][65]

Zastava NDH

U februara 1942. godine ustaše su osnovale Hrvatski državni sabor, koji je imao dekorativnu funkciju. Sabor nije imao nikakva zakonodavna ovlašćenja i uskoro se pretvorio u organ ustaške propagande. Prema mišljenju istoričara Sergeja Beljakova, članovi Sabora su prenosili gledišta ustaške vrhuške o najvažnijim pitanjima u NDH.[66] Nakon treće sjednice u decembru 1942. godine, Sabor više nije sazivan.[67]

Dio NOVJ-a ulazi u oslobođeni Zagreb 9. maja 1945. godine

U pokušaju da održe podršku šireg sloja hrvatskoj društva Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ustaše su postepeno predavale ministarske dužnosti u vladi bivšim članovima HSS-a. Pavelić je 1943. godine dužnost predsjednika Vlade ustupio Nikoli Mandiću. Međutim, ustupak je bila čista formalnost, jer je sva stvarna moć i dalje ostala u rukama ustaškog pokreta i Pavelića.[68] Tokom ovog perioda oficiri Vermahta koji su se nalazili u NDH veoma su negativno opisivali ustaški režim, ističući njegovu slabost i činjenu da on postoji samo zahvaljujući podršci Njemačke.[69] Ministar unutrašnjih poslova Mladen Lorković i ministar oružanih snaga Ante Vokić su 1944. godine započeli pripreme za državni udar i svrgavanje Pavelića i pristupanje NDH antihitlerovskoj koaliciji. Međutim, njihova zavjera je otkrivena i oni su nešto kasnije streljani.[70]

Od oktobra 1944. do kraja rata, Pavelić i njegovi saradnici su više puta pokušali uspostaviti kontakt sa vladama Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjenog Kraljevstva. Pavelić je od zapadnih Saveznika tražio priznanje NDH i zaštitu od partizana i Crvene armije. Pokušavajući da dobije odgovore iz Vašingtona i Londona, on je 3. maja 1945. godine ukinuo sve rasne zakone u NDH, ali svi njegovi zahtjevi upućeni zapadnim Saveznicima ostali bez odgovora. Ustaška vrhuška je 5. maja pobjegla iz Zagreba. Nekoliko dana kasnije grad su oslobodili partizani i NDH je prestala da postoji.[71]

Spoljna politika vlade Ante Pavelića

Hitler i Pavelić u Berhtesgadenu, jul 1941. godine

Spoljna politika ustaškog režima bila je čvrsto vezana za zemlje Osovine. NDH je 15. juna 1941. godine pristupila Trojnom paktu, a 25. novembra Antikominternskom paktu. Druge države potpisnice tih sporazuma su zvanično priznale NDH i uspostavile diplomatske odnose sa njom. Pavelić i njegovi saradnici su se u potpunosti pridržavali kursa koji su vodile Njemačka i Italija. Kada su one objavile rat Sjedinjenim Američkim Državama, sličan korak je 14. decembra napravila i NDH, a zatim je objavila rat i Ujedinjenom Kraljevstvu.[72]

Uprkos činjenici da NDH nije objavila rat Sovjetskom Savezu, službena propaganda je na sve moguće načine iskazivala radikalno neprijateljstvo prema SSSR. Na inicijativu Pavelića i sa ličnim Hitlerovim odobrenjem na sovjetsko-njemačkom frontu početkom jeseni 1941. godine poslato je nekoliko vojnih jedinica, u koje su stupili dobrovoljci poznati kao „Legionari”.[73] Hrvatski dobrovoljci u sastavu Vermahta činili su značajnu vojnu silu, sa više od 113.000 vojnika i oficira. Prema procjeni Olega Romanjka, Hrvati su se u borbama pokazali bolje od drugih nacionalnih formacija Trećeg rajha. Ukupno je poginulo više od 14.000 Hrvata i bosanskih Muslimana koji su služili u Vermahtu ili SS.[74]

Tokom godina u emigraciji, Pavelić je bio blisko povezan sa Musolinijevim režimom i u prvim godinama svoje vlade bio je orijentisan prema Rimu. Međutim, nakon što je Italija objavila svoje pretenzije prema dijelovima NDH, prvenstvenom prema Dalmaciji,[75] počeo je da manevriše između Rima i Berlina. Slične akcije su se odvijale sve do kapitulacije Italije 1943. godine, od kada je jedini zaštitnik NDH bila Njemačka.[73]

Genocid

Vidi još: Genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu, Koncentracioni logori u NDH i Zločini ustaša u Drugom svetskom ratu
Srpska porodica koju su ustaše pobile 1941. godine

Nacionalno-politički cilj ustaša nije bio samo uspostavljanje nezavisne države Hrvatske, nego i davanje etničkog hrvatskog karaktera novoj državi. Glavna prepreka ka ispunjenju tog cilja bili su Srbi, koji su činili jednu trećinu stanovništva NDH. Zbog toga, od prvih dana postojanja NDH, ustaše su započele aktivnu antisrpsku djelatnost. Uvod je bila moćna propagandna kampanja, u kojoj su Srbi prikazani kao glavni neprijatelji Hrvata, kojima nije mjesto u NDH. Propaganda je kulminirala masovnim ubistvima Srba i njihovo sprovođenje u brojne koncentracione logore.[76]

Sljedeći primjer Njemačke, ustaški režim je izdao rasne zakone zasnovane na Nirnberškim zakonima, usmjerene protiv Srba, Jevreja i Roma. Zakonska odredba o zaštiti naroda i države usvojen je 17. aprila 1941. godine, prema kome se zbog ugrožavanja interesa hrvatskog naroda i NDH izvodi smrtna kazna.[77] Dana 18. aprila usvojene su odluke o imenovanju državnih komesara u privatnim preduzećima, koja se nalaze u vlasništvu Jevreja ili Srba, i konfiskaciji svih autoprevoznih sredstava, 25. aprila izdata je zakonska odredba o zabrani ćirilice,[78] 30. aprila zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda i zakonska odredba o rasnoj pripadnosti itd. Srbima je naređeno da nose trake sa latiničkim slovom „P”, što je bila skraćenica za „Pravoslavni”.[77]

Ustaška vlada je 5. maja 1941. godine izdala dekret prema kome se Srpskoj pravoslavnoj crkvi zabranjuje djelovanje u NDH. Zagrebački mitropolit Dositej je uhapšen 9. maja. Naredba o zabrani svih srpskih pravoslavnih narodnih škola izdata je 2. juna.[77]

Žrtve u koncentracionom logoru Jasenovac

Tokom svog govora u Gospiću 22. juna 1941. godine jedan od vodećih ustaša Mile Budak formulisao je akcioni plan prema Srbima, koji je 26. juna objavio u novinama Hrvatski list:[79]

Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo prevesti u katoličku vjeru i tako ih pretopiti u Hrvate.

Ustaše su vršile diferenciranu politiku prema narodima koje su proglasili neprijateljima. Razlika u stavu prema Srbima i Jevrejima, bila je želja da se Jevreji potpuno unište, dok bi prema njihovim planovima trećina Srba trebala biti ubijena, trećina pokatoličena i trećina protjerana u Srbiju.[80] Na ovaj način, ustaše su planirale učiniti svoju državu potpuno jednonacionalnom. Prema italijanskom istoričaru Marku Riveliju, jevrejsko pitanje nije bilo glavni „rasni problem”. Prema njegovom mišljenju, Pavelić je pokušao istrijebiti Jevreje samo kako bi „zadovoljio najmoćnijem nacističkom savezniku”.[81]

Značajan broj žrtava genocida je poginuo ili postradao u brojnim koncentracionim logorima, koje su osnovale ustaše. Odmah nakon proglašenja NDH, ustaše su otpočele sa stvaranjem dva tipa logora: deportacioni i koncentracioni. U prve su upućivani ljudi za naknadnu deportaciju u Srbiju. Takvi logori su bili Caprag kod Siska, Bjelovar i Slavonski Brod. Koncentracioni logori su postali mjesta masakra i simboli ustaškog terora.

Tokom aprila i maja 1941. godine počinju se osnivati prvi koncentracioni logori u NDH. Oni su ozakonjeni 23. novembra iste godine posebnim dekretom Pavelića i Artukovića pod nazivom „logori za interniranje i rad”. Logori su bili raštrkani po cijeloj teritoriji NDH, a kontrolisale su ih ustaše. Od svih njih, do kraja rata su ostali samo logori Jasenovac i Stara Gradiška. Logorima je upravljala Ustaška nadzorna služba, a prvi upravnik svih logora je bio Mijo Babić, koga su u junu 1941. godine ubili srpski partizani. Na njegov položaj je stupio Vjekoslav Luburić, koji je ostao upravnik sve do kraja rata.[82]

Tokom vršenja genocida nad Srbima, ustaše su svoje žrtve ubijale posebnom vrstom noža, „srbosjekom”. Poznata je njegova upotreba tokom pokolja u Jasenovcu. Među stražarima logora u Jasenovcu je 24. avgusta 1942. godine održano „takmičenje” u broju zaklanih logoraša. U takmičenju je pobjedio Petar Brzica, pripadnik katoličke organizacije Križari, koji je „srbosjekom” za jedno veče prerezao grla 1.360 logoraša. Pobjednik „takmičenja” je kao nagradu iz ruku logorskog kapelana primio zlatni sat, od uprave logora srebrni servis, a od svojih saradnika pečeno prase i bocu vina.[83]

Tačan broj žrtava i danas nije poznat. Prema raznim procjenama, ukupan broj žrtava genocida se kreće od 197.000[84] do 800.000 Srba.[85] Oko 240.000 Srba je prisilno prevedeno u katolicizam, a još 400.000 je protjerano u Srbiju.[85] Od 30.000 Jevreja, istrebljenih tokom rata, 23.000 je poginulo u logorima NDH, a još 7.000 je deportovano i pogubljeno u Aušvicu.[86] Među mrtvima ima i Jevreja koji su sa područja Srbije sprovedeni u logore NDH. Broj poginulih Roma je oko 80.000.[87]

Odnosi sa Katoličkom crkvom

Glavni članak: Katolička crkva i ustaše
Prisilno prevođenje Srba u katolicizam u crkvi u Glini, 1941. godine

Uloga Katoličke crkve u NDH i u genocidu nad Srbima se tumači na različite načine: od optužbi za podsticanje i neposredno učešće u genocidu do navoda o pokušajima katoličkog sveštenstva da spase srpsko stanovništva. U suštini, polemika o ovom pitanju se svodi na raspravu o dvije figure — papi Piju XII i zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu.

Nadbiskup Alojzije je na početku NDH bezuslovno podržavao Pavelića i ustaše. Pokazujući im svoju podršku, on je pozivao katoličko sveštenstvo i stanovništvo NDH da uradi isto. Stepinac je 26. juna 1941. godine lično uvjeravao Pavelića u „iskrenu i lojalnu saradnju radi bolje budućnosti naše domovine”.[88] Odmah nakon proglašenja NDH, on je od Svete stolice zahtijevao da je diplomatski prizna i uložio je mnoge napore da uspostavi veze između Vatikana i NDH.[89]

Pavelić i Stepinac

Pavelić i ministar obrazovanja i kulture Mile Budak su 5. maja 1941. godine izdali zakonsku odredbu o prelazu s jedne vjere na drugu, prisiljavajući pravoslavce da se preobrate na katolicizam. Nakon toga, zvanično periodično izdanje Zagrebačke nadbiskupije Katolički list objavio je Stepinčevu izjavu u kojoj je on Srbe nazvao „otpadnicima od Katoličke crkve” i odobrio novi zakon. Ovo izdanje od 31. jula pozvalo je na ubrzanje procesa katoličenja Srba. Stepinac je pisao Vatikanu 1943. godine da je u NDH pokatoličeno 240.000 Srba.[90]

Nadbiskup Stepinac i ustaše

Stepinac je bio i apostolski vikar ustaških oružanih snaga, odnosno šef svih kapelana. Oružane formacije NDH su imale u svojim redovima vojne sveštenike. Ukupno ih je bilo 150, koji su bili potčinjeni papskom vikaru, tj. nadbiskupu Stepincu. Neki od njih su lično učestvovali u zločinima nad Srbima. Drugi su se ograničili samo na opravdanju tih ubistava.[81]

U jesen 1941. godine NDH i Vatikan su razmijenili diplomatske predstavnike. NDH u Vatikanu je predstavljao Nikola Rušinović, a Vatikan u NDH opat Markone. Istovremeno, Rusinović je izvjestio Zagreb da su njegova djelatnosti u Vatikanu otežane, jer je sveštenstvo podijeljeno na pristalice ustaša i njihove protivnike.[91]

Tokom rata, papa Pije XII je više puta primio izvještaje o zločinima nad pravoslavnim stanovništvom u NDH i učešću sveštenstva i monaha u zločinima, ali ništa nije preuzimao povodom toga. Sličan položaj su zauzeli Stepinac i beogradski nadbiskup Josip Ujčić, koji su bili redovno informisano i zločinima nad Srbima. Ustaškom teroru se iz Vatikana protivio samo kardinal Užen Tison. Nikola Rušinoć je pisao da je u razgovoru sa njim o zločinima ustaša zamjenik sekretara Vatikana Đovani Batista primjetio da „Vatikan prima negativne informacije o Hrvatskoj sa određenim nepovjerenjem”.[92]

Nakon Drugog svjetskog rata

Glavni članci: Slučaj Blajburg, Pacovski kanali, Križari (ustaška grupa) i Raduša 72
Zarobljene ustaše u blizini Blajburga (maj 1945)

Nakon pobjede Antihitlerovske koalicije u Drugom svjetskom ratu, u maju 1945. godine mnoge ustaše su pobjegle u inostranstvo. Odmah nakon završetka rata ostatak ustaša, dio OS NDH, srpske i slovenačke nacionalističke grupe koje su vodile borbe protiv partizana, predale su se Britancima na području današnje Austrije, ali su oni predati partizanima, koji su većinu njih streljali. Masovna pogubljenja ustaša u austijskom gradu Blajburgu je u istoriografiji zabilježeno kao Slučaj Blajburg.[93][94] Broj ubijenih ustaša i hrvatskih civila (uključujući žene i djecu) procjenjuje se od 15.000 do 100.000 ljudi.[95] Takođe je ubijeno do 17.000 slovenačkih domobrana i srpskih četnika sa članovima svojih porodica.[96]

Ustaša, prerušen u ženu, koga su zarobili pripadnici 6. krajiške udarne brigade NOVJ

Većina ustaškog vođstva, uključujući Pavelića, ranije je pobjeglo iz NDH. Takozvanim „pacovskim kanalima” koje je organizovalo katoličko sveštenstvo — članovi organizacije, nekoliko stotina ustaša otišlo je u Italiju, odakle su brodovima emigrirali u Argentinu, Sjedinjene Države, Kanadu i Španiju. Sam Pavelić je u Argentinu stigao 1947. godine i do kraja pedesetih godina je živio u Buenos Ajresu, gdje je radio kao savjetnik za bezbjednost predsjednika Argentine Huana Perona. Dio ustaša je ostao u Jugoslaviji, pokušavajući da, uz široku podršku katoličkog sveštenstva, organizuju pobunjeničke djelatnosti. Međutim, jugoslovenska vojska i policija su ih ili pohapsili ili uništili.[97] Jedan od posljeratnih napora ustaša bila je „akcija 10. travanj” (1947—1948) koju je vodio bivši oficir ustaške obavještajne službe Božidar Kavran iz Austrije, a čiji je cilj bio organizovanje otpora jugoslovenskim vlastima u zemlji. Između 22. jula 1947. i 3. jula 1948, jugoslovenska UDBA je namamila 18 ustaških grupa (ukupno 98 pojedinaca) u zemlju i pohapsila ih čim bi ušli u zemlju, ne ostavljajući nikakve sumnje ustašama u inostranstvu da nešto nije u redu. Među uhvaćenim i uhapšenim ustašama bili su i Ljubo Miloš, Ante Vrban i Božidar Kavran.[98]

U emigrantskim krugovima, ustaše su formirale terorističke grupe. Ustaše su osnovale svoje centre u Njemačkoj, Kanadi, Sjedinjenim Državama, Austriji i Argentini.[99] Ustaše u emigraciji podijelile su se u dvije struje: jedna koja je odbijala saradnju sa bilo kojom drugom hrvatskom političkom grupom i druga koja je bila spremna na saradnju sa Mačekom i njegovom Hrvatskom seljačkom strankom.[100] Pod neposrednim rukovodstvom Pavelića 1957. godine osnovan je Hrvatski oslobodilački pokret. Sa terorističkim djelatnostima su počeli tek 1967. godine. Članovi HOP-a su planirali i vršili napade na jugoslovenske političare, zvaničnike i druge građane, kao i na bivše članove pokreta koji su isti napustili. Najpoznatije akcije HOP-a bile su ubistvo ambasadora Jugoslavije u Švedskoj Vladimira Rolovića (1971), otmica putničkog aviona Skandinejvijan erlajns sistema i eksplozija u avionu JAT-a (1972). Od 1967. do sedamdesetih godina HOP je organizovao nekoliko desetina napada na jugoslovenske građana u Americi i Evropi.[99] Miljenko Hrkač je 1968. podmetnuo bombu u beogradskom bioskopu 20. oktobar. Jedna grupa ustaša je ušla na teritoriju SFRJ, pokušavši da digne ustanak, ali su akciju osujetile jugoslovenske službe bezbjednosti.[101]

Jedna od najspektakularnijih terorističkih akcija ustaške emigracije je bila otmica američkog putničkog aviona 10. septembra 1976. na liniji Čikago—Njujork. Ovu terorističku akciju, koja se završila smrću jednog policijskog oficira koji je pokušao da demontira podmetnutu bombu i hapšenjem cijele terorističke grupe, izveo je Zvonko Bušić zajedno sa još četiri lica. Bušić je bio vođa ogranka Hrvatskog narodnog odpora, koga je osnovao Vjekoslav Luburić, u Americi. Zbog njihovih terorističkih aktivnosti na području Zapadne Njemačke, Zapadna Nemačka je zabranila Odpor na svojoj teritoriji početkom osamdesetih godina.[102]

Ideologija

Teorija o porijeklu Hrvata

Ideje o etničkom porijeklu Hrvata i njegove samobitnosti zauzele su glavno mjesto u ustaškoj ideologiji. Teza o Hrvatima kao samostalnom etnosu bila je prva u „Načelima Hrvatskog ustaškog pokreta” — glavnom ustaškom programskom dokumentu. Ove ideje su bile usmjerene protiv koncepta integrisanog jugoslovenstva, odbijajući da prihvate Hrvate kao dio južnoslovenske zajednice i Jugoslaviju kao svoju nacionalnu državu.[103]

Pavelić je očuvanje hrvatske nacije postavio kao prvi zadatak ustaša. On je tvrdio, da u širokim slojevima hrvatskog stanovništva nije bilo sveslovenske samosvjesti, što bi moglo biti u suprotnosti sa hrvatskim identitetom, a sami Hrvati nisu osjećali pripadnost Slovenima i odbacivali su ideju o ujedinjenju svih Slovena, koja se javljala u Moskvi, Pragu i Beogradu. Pored protivljenja jugoslovenstvu, ustaše su kritikovale Ilirski pokret.[104]

Pokušaji ustaša da opravdaju samobitnost Hrvata doveli su do podržavanja teorije o neslovenskom porijeklu Hrvata. Jedna od njih je bila gotska teorija, koju je početkom 20. vijeka formulisao austrijski sociolog Ludvig Gumplovič, prema kojoj Hrvati nisu Sloveni, već potomci slovenizovanih Gota, koji su bili nastanjeni na Balkanu nakon pada Zapadnog rimskog carstva. Pobornici ove teorije su vjerovali kako „slabi i pokorni Sloveni” nisu mogli osnovati srednjovjekovnu Hrvatsku, nego su je osnovali Goti, koji su bili privilegovana klasa u Hrvatskoj. Dakle „vojnički i državotvorni hrvatski narod” mogao je samo biti potomak Gota. Ovu teoriju su ustaše više puta isticale u prepiskama sa vođstvom Trećeg rajha pokušavajući dokazati da „Hrvati nisu Sloveni, nego Nijemci krvlju i rasom”.[105]

Pitanje bosanskih muslimana

Slovenske muslimane koji su naseljavali Bosnu i Hercegovinu (današnji Bošnjaci) ustaše su smatrale dijelom hrvatskog naroda. Mile Budak je pisao kako su „bosanski muslimani rasno najčišći, najmanje natrunjeni Hrvati”. Slično mišljenje je imao i Pavelić koji je izjavio da „muslimanska krv naših muslimana je hrvatska krv”.[106] Ove teze su široko rasprostranjivane preko novina u NDH. Smatralo je se da je kultura muslimana samo u formalnoj vezi sa islamom i naglašavan je njen hrvatski karakter. Istovremeno, u hrvatskim novinama se navodilo kako su nakon prihvatanja islama bosanski muslimani, ipak bili „odvojeni od svoje braće sa Istoka”.[107]

Predstavljajući bosanske muslimane kao Hrvate, ustaše su sprovodile nekoliko ciljeva. Oni su muslimane napravili svojim saveznicima, ojačavajući svoja prava u Bosni i Hercegovini, istovremeno se boreći protiv muslimanskih autonomista. Međutim, stvarni muslimansko-hrvatski odnos pokazao se daleko od idealnog, kako su zagovarale ustaše. Vođstvo NDH je na visoke dužnost u Bosni i Hercegovini pretežno imenovalo Hrvate, umjesto mjesnih muslimana. U katoličkoj štampi u NDH, Hrvatska je nazivana isključivo katoličkom državom, a muslimani su nazivani ateistima i paganima. Pored toga, nezadovoljstvo bosanskih muslimana je izazivao privilegovani položaj Katoličke crkve, kao i serija neostvarenih obećanja vlasti NDH. Sve to je dovelo do toga da su muslimanski političari 1942. godine napisali apel Hitleru, u kome su tražili da im on na području Bosne oformi posebnu administrativno-političku jedinicu, koja bi bila pod pokroviteljstvom Trećeg rajha.[108]

Antisemitizam

Oznaka koji su Jevreji u NDH bili dužni da nose
Plakat kojim se najavljuje antisemitska izložba u NDH, održana od 1. maja do 1. juna 1942. godine

Na početku ustaškog pokreta, antisemitizam nije bio bitan dio ideologije ustaša. Slijedile su ga pojedine ustaše, kao npr. Mile Budak. Iskrena mržnja prema Jevrejima počinje tokom sredine tridesetih godina, kada je Pavelić ponudio savez Trećem rajhu.[109]

U djelu Hrvatsko pitanje koje je upućeno Hitleru, Pavelić je postavio Jevreje na isti spisak sa Jugoslavijom, masonima, komunistima i nazvao ih je najgorim neprijateljima „hrvatskog oslobodilačkog pokreta”. Obraćajući se Hrvatima sa područja Italije, Pavelić je optužio Jevreje za vjekovnu pljačku i trgovinu svetinjama hrvatskog naroda.[110]

Nakon što su došle na vlast, ustaše su zapravo kopirale rasne zakone Trećeg rajha i od aprila do juna 1941. godine su ih primjenjivali u NDH. „Nearijevci” su bili lišeni političkih prava, zabranjeno im je da žive u Zagrebu, kao i da učestvuju u kulturnom životu NDH, u književnom djelatnostima, nisu mogli da objavljuju knjige, snimaju filmove itd. Takođe, na području koje je potpalo pod vlast ustaša je ozakonjena nacionalizacija privatne imovine Jevreja.[111]

Pitanje hrvatskog jezika

Ustaše su jezik smatrale faktorom, koji određuje nacionalnu pripadnost. Oni su vjerovali da je hrvatski jezik u Jugoslaviji uništen i „posrbljen”, tako da je jedan od glavnih pitanja ustaškog programa bio „povratak na izvorni hrvatski jezik”. Nakon okupacije Jugoslavije i osnivanja NDH 28. aprila 1941. godine osnovan je Hrvatski državni komitet za jezik, koji se bavio pitanjem reforme jezika.[112]

Pavelić je 14. avgusta 1941. godine potpisao Zakon o hrvatskom jeziku, njegovoj čistoti i pravopisu. Pored navođenja samobitnosti Hrvata i hrvatskog jezika, zakon je zabranjivao riječi „koje ne odgovaraju duhu hrvatskog jezika”, kao i pozajmice iz drugih jezika. Autori zakona su smatrali da je štokavsko narječje isključivo hrvatski. Razvijen je i rječnik, u kome su umjesto „srbizama” uvedene nove riječi. Npr, umjesto riječi „film” korištena je riječ „slikopis”, umjesto riječi „oficir” korištena je riječ „časnik” itd.[113]

Po mišljenja Sergeja Beljakova, glavni cilj jezičke reforme ustaša bio je da se pronađe i istakne jezička razlika u odnosu na srpski jezik, kako bi se još jednom ukazalo na nacionalni identitet Hrvata.[114]

Hrvatsko mesijanstvo

U ustaškoj ideologiji posebno mjesto je zauzimao pogled na „hrvatsku misiju” tj. borbu Hrvata sa „Istokom” u interesu evropske civilizacije. Autor ovih ideja bio je Milan Šuflaj, koji je dvadesetih godina 20. vijeka objavio radove o hrvatskoj istoriji i identitetu. On je u jednom od svojih radova iznio tvrdnju da je „hrvatski nacionalizam dužan biti bedem zapadne civilizacije”. Razvijajući svoje stavove ustaše su na drugoj strani „bedema” vidjeli Srbe, koji su pripadali „vizantizmu”. Granicom između „Zapada” i „Istoka” ustaše su smatrale rijeku Drinu. Ideolozi ustaškog pokreta, uključujući i Mila Budaka, tvrdili su da su Hrvati „granični stub” o koji se razbio „nalet istočne crkve”. Po njegovom mišljenju, to je igralo ključnu ulogu u istoriji Evrope, tako što su „zaustavili prodor Vizantije u Evropu”. Mladen Lorković je tvrdio da je misija Hrvata bila suprotstavljanje Srbima, što je prema njegovim riječima, utvrdilo mržnju Hrvata prema „Istoku”.[115]

Izjave ustaša o njihovom borbi sa „Istokom” bile su suprotstavljene njihovim stavovima o bosanskim muslimanima, koje su smatrali pripadnicima hrvatskog naroda. Da bi riješio protivrječnost Pavelić je iznio teoriju da su bosanski muslimani veza koja povezuje evropsku civilizaciju sa islamom.[116]

Kada je NDH pridružio Antikomiterskom paktu i poslao dobrovoljačke jedinice u sastav Vermahta i SS, mesijanska teorija je dopunjena. Ustaški zvaničnici u sredstvima masovnih informacija i knjigama raspravljali su o ulozi koju će Hrvatska imati u Evropi poslije pobjede Trećeg rajha. D. Crlen je pisao: „Hrvatska država je probni kamen za utvrđivanje tvrđave novog poredka”. Drugi ustaški publicista J. Makanec je tvrdio da je mjesto Hrvatske u „novoj Evropi” i savez sa Njemačkom i Italijom preodređenom istorijom, dok su u to vrijeme Srbi nosili žig judeoboljševika.[117]

Pitanje ustaša tokom raspada Jugoslavije

Vidi još: Rat u Hrvatskoj
Prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman

Pitanje aktivnosti ustaša ponovo je privuklo pažnju tokom raspada Jugoslavije. Prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman 1991. godine omogućio je povratak ustaške emigracije u Hrvatsku.[118] Bio je i među prvim političarima koji su počeli da govore o ulozi NDH kao hrvatske nacionalne države. U jednom od svojih govora, Tuđman je izjavio da Hrvatska tokom Drugog svjetskog rata nije bila samo nacistička formacija, nego i izraz hiljadugodišnje težnje hrvatskog naroda.[119][120][121][122]

Istoričar Instituta za slavistiku Ruske akademije nauka Vladimir Frejdzon ocijenio je Tuđmanovu politiku i reakcije na nju: „O politici genocida u Hrvatskoj tokom devedesetih godine nema razgovora. Tuđman je bio nacionalista, ali ne fašista, i bio je orijentisan na liberalne SAD i Njemačku, od kojih je zavisio u mnogo pogleda. Milošević je spekulisao na prirodnoj bojazni običnih ljudi, zasnovanoj na mračnim uspomenama Srba iz Hrvatske i Bosne.”[123] Frejdzon je takođe napisao, da je u Hrvatskoj početkom devedesetih godina „počela kampanja za rehabilitaciju Nezavisne Države Hrvatske, a tu kampanju je podržala i HDZ. Hrvatsku su iz inostranstva prepravili idejni potomci ustaša”.[124]

Pojedini istraživači su primjetili, da je politika hrvatskih vlasti tokom raspada Jugoslavije kod Srba koji žive u Hrvatskoj povezivana sa politikom ustaša od 1941. do 1945. godine. Američki istraživač Krejg Nejšn u svojoj monografiji „Rat na Balkanu 1991—2002” primjetio je da je nacionalizam hrvatskih vlasti izazvao otvorenu reakciju Srba i oni su počeli ujedinjivati opštine. U ovome su ih podržale srpske republičke vlasti. Iako su Srbi u Hrvatskoj govorili istom dijalektom srpskohrvatskog jezika, kao i Hrvati i njihov način života se nije razlikovao od hrvatskog, oni su bili pravoslavni hrišćani i dobro su se sjećali genocida, koji su ustaše sprovodile tokom Drugog svjetskog rata.[125] Poznati hrvatski vojni istoričar Davor Marjan iako je potvrdio tezu, da je dolazak HDZ na vlast kod značajnog dijela Srba izazvao strah od povratka ustaških ideja, ipak je istakao, da uprkos oštroj retorici HDZ krajiški Srbi nisu imali razlog da uzmu oružje. Prema njegovim riječima, dio Srba u Hrvatskoj se protivio takvoj hrvatskoj državi.[126] Slično mišljenje je izrazila i hrvatska istoričarka Nikica Barić.[127]

Od trenutka proglašenja nezavisnosti Hrvatske početkom devedesetih godina, pojedine političke skupine su pokušale da nastave ustašku tradiciju. Istoričar Instituta za slavistiku RAN i senator Republike Srpske Elena Guskova opisala je situaciju u Hrvatskoj u dobu 1990—1991. godina:[128]

U Republici su faktički bile rehabilitovane ustaške tradicije: simbolika nove Hrvatske ličila je na simboliku fašističke NDH, formirano je društvo „Hrvatski domobran” (tako se zvala regularna vojska za vrijeme NDH), rehabilitovani su pojedini ratni zločinci iz Drugog svjetskog rata, oskrnavljeni su spomenici žrtvama fašizma i partizanska groblja. Pojavili su se kafići i restorani sa nazivom ’U’, što znači ’ustaša’, u mnogim kasarnama i na javnih mjestima su bile izloženi portreti A. Pavelića.

Oznaka pripadnosti Hrvatskih odbrambenih snaga (HOS) sa ustaškim sloganom i hrvatskom šahovnicom sa prvim bijelim poljem

Zaista, u 10 gradova i opština ulice su preimenovane u čast jednog od vođa ustaškog pokreta Mila Budaka.[129][130] Ivu Rojnicu, šefa ustaškog štaba u Dubrovniku od 1941. do 1945. godine, osumnjičenog za smrt velikog broja Srba, Jevreja i Roma, koji je poslije Drugog svjetskog rata živio u Argentini, Tuđman je postavio na dužnost njegovog ovlašćenog predstavnika u Buenos Ajresu.[130][131][132] Vršilo se masovno uništavanje spomenika antifašistima, a među uništenim se ističu spomenik „Pobjedi revolucije naroda Slavonije”,[133] spomenik „Bjelovarac”[134] i spomenik žrtvama koncentracionog logora Jadovno[135] i mnogi drugi. Nakon Tuđmanovog dolaska na vlast, započete su isplate penzija bivšim ustašama i veteranima oružanih snaga NDH.[136]

Među hrvatskim političkom strankama koje su ispoljavale simpatije prema ustaškom pokretu, isticala se Hrvatska stranka prava na čelu sa Dobroslavom Paragom. Politički sekretar HSP Ivan Gavelica naglasio je:[128]

Iz progona, krvi i suza Hrvata uzdigao se Ante Pavelić. Tako, i danas protiv Srba se moraju upotrebiti sredstva, koje je Pavelić propovjedao i uz pomoć kojih je došlo do stvaranja NDH.

Šef Bečkog centra za istraživanje nacističkih zločina Simon Vizental u intervjuu za milanski list „Korijere dela sera” 1993. godine primjetio je da je u Hrvatskoj oživio fašizam. Prema njegovim riječima, prve izbjeglice na početku jugoslovenske krize su bili 40.000 Srba iz Hrvatske. Takođe, u Hrvatskoj su se dogodili i prvi incidenti podmetanjem požara u pravoslavnoj crkvi i sinagogi, skrnavljenje jevrejskog groblja.[137]

Prema mišljenju ukrajinskog istoričara Vladimira Kornilova, odnos hrvatskih vlasti prema ustašama se promijenio 2003. godine, kada je na čelo Vlade Hrvatske došao Ivo Sanader. Pojedinim ulicama i trgovima, koje su dobile ime po ustašama, vraćeni su stari nazivi. Osim toga, Sanaderova vlada je zabranila javno veličanje ustaša. U maju 2003. godine čak je i predsjednik Stjepan Mesić izjavio: „Bilo kakva rehabilitacija ideja ustaša i fašizma ne može i ne bi trebala biti moguća! Ne mogu se rehabilitovati oni koji su ubijali nevine ljude”.[138]

U stručnoj literaturi i publicistici, obnovljeno ustaštvo se naziva neoustaštvo ili novoustaštvo.[139]

Napomene

  1. ^ Ustaše i njihove pristalice koje su emigrirale osnovale su razne proustaške organizacije poslije rata; Hrvatski oslobodilački pokret bio je teroristička organizacija koju su osnovale bivše vođe NDH.
  2. ^ Kao datum donošenja Ustava UHRO navodi se 7. januar 1929. Ovaj falsifikat je trebalo da bude dokaz da je ustaški pokret osnovan prije Pavelićevog odlaska u emigraciju.[24]

Reference

  1. ^ „Ustaša | Croatian political movement”. Encyclopedia Britannica (na jeziku: engleski). Pristupljeno 3. 2. 2018. 
  2. ^ a b v Hory & Broszat 2010, str. 13–38, 75–80.
  3. ^ a b v g Tomasevich 2002, str. 32.
  4. ^ Vidi: hr:Pučki-ustaše (jezik: hrvatski)
  5. ^ Belяkov 2009, str. 91.
  6. ^ Belяkov 2009, str. 96.
  7. ^ Belяkov 2009, str. 98.
  8. ^ a b Jonjić 2011, str. 667–698.
  9. ^ Nikiforov 2011, str. 245.
  10. ^ Tomasevich 2002, str. 24.
  11. ^ Jelić-Butić 1977, str. 15.
  12. ^ Jelić-Butić 1977, str. 16.
  13. ^ a b v Jelić-Butić 1977, str. 17.
  14. ^ Krizman 1978, str. 28.
  15. ^ Djilas 1991, str. 114–115, 129.
  16. ^ a b Jelić-Butić 1977, str. 18.
  17. ^ a b Belяkov 2009, str. 111.
  18. ^ Dwork, Pelt & Pelt 2003, str. 182.
  19. ^ Belяkov 2009, str. 114.
  20. ^ Basta 1986, str. 45.
  21. ^ Klajn 2007, str. 12; Tomasevich 2002, str. 32; Jelić-Butić 1977, str. 20.
  22. ^ Jelić-Butić 1977, str. 20.
  23. ^ a b Jelić-Butić 1977, str. 21.
  24. ^ a b Jelić-Butić 1977, str. 22.
  25. ^ Tomasevich 2002, str. 377.
  26. ^ Tomasevich 2002, str. 378.
  27. ^ a b v Belяkov 2009, str. 117.
  28. ^ Belяkov 2009, str. 118.
  29. ^ Belяkov 2009, str. 121.
  30. ^ Jelić-Butić 1977, str. 29.
  31. ^ „Politika”, 21. okt. 1934, str. 4
  32. ^ Krizman 1983, str. 102.
  33. ^ Jelić-Butić 1977, str. 30.
  34. ^ Goldstein 1999, str. 125.
  35. ^ Tomasevich 2002, str. 33.
  36. ^ a b Tomasevich 2002, str. 37.
  37. ^ Basta 1986, str. 28.
  38. ^ a b v g d đ Tomasevich 2002, str. 35.
  39. ^ Krizman 1983, str. 410.
  40. ^ Belяkov 2009, str. 126.
  41. ^ Belяkov 2009, str. 123.
  42. ^ Jelić-Butić 1977, str. 35.
  43. ^ Jelić-Butić 1977, str. 33.
  44. ^ Tomasevich 2002, str. 39; Jelić-Butić 1977, str. 35.
  45. ^ Tomasevich 2002, str. 40.
  46. ^ a b v Jelić-Butić 1977, str. 36.
  47. ^ a b Jelić-Butić 1977, str. 48.
  48. ^ Belяkov 2009, str. 125.
  49. ^ Jelić-Butić 1977, str. 49.
  50. ^ a b Jelić-Butić 1977, str. 39; Tomasevich 2002.
  51. ^ Tomasevich 2002.
  52. ^ Jelić-Butić 1977, str. 39.
  53. ^ Jelić-Butić 1977, str. 40; Belяkov 2009, str. 130.
  54. ^ Avramov 1992, str. 253; Freйdzon 2001, str. 255; Nikiforov 2011, str. 365.
  55. ^ a b Nikiforov 2011, str. 359.
  56. ^ Avramov 1992, str. 253.
  57. ^ Avramov 1992, str. 256; Riveli 2011, str. 56.
  58. ^ Nikiforov 2011, str. 379; Jonjić 2011, str. 667–698.
  59. ^ Goldstein 2006, str. 259—277; Belяkov 2009, str. 153.
  60. ^ Nikiforov 2011, str. 781; Jonjić 2011, str. 667–698.
  61. ^ Freйdzon 2001, str. 255.
  62. ^ a b v g Nikiforov 2011, str. 394.
  63. ^ Jelinić 2018, str. 67—85.
  64. ^ „KAD ČETNICI I USTAŠE NAZDRAVLJAJU: 24 fotografije koje jednostavno morate videti (FOTO)”. Telegraf.rs (na jeziku: srpski). 6. 3. 2018. Pristupljeno 14. 11. 2019. 
  65. ^ „HRVATI TVRDE: Ustaše su četnicima davale oružje i penzije! (FOTO)”. Telegraf.rs (na jeziku: srpski). 14. 12. 2014. Pristupljeno 14. 11. 2019. 
  66. ^ Belяkov 2009, str. 134.
  67. ^ Nikiforov 2011, str. 395.
  68. ^ Belяkov 2009, str. 139.
  69. ^ Avramov 1992, str. 269.
  70. ^ Avramov 1992, str. 269; Freйdzon 2001, str. 257; Belяkov 2009, str. 140.
  71. ^ Avramov 1992, str. 273.
  72. ^ Avramov 1992, str. 257; Nikiforov 2011, str. 397.
  73. ^ a b Nikiforov 2011, str. 398.
  74. ^ Drobяzko 2011, str. 293.
  75. ^ Nikiforov 2011, str. 357.
  76. ^ Nikiforov 2011, str. 397.
  77. ^ a b v Kosik 2012, str. 15.
  78. ^ Nikiforov 2011, str. 396; Kosik 2012, str. 15.
  79. ^ Rudneva 2014, str. 97.
  80. ^ Filimonova, A. I. (2006). „M. Bulaič. Яsenovac - evreйsko-serbskiй holokost (rolь Vatikana) v fašistsko-ustašskoй Horvatii (1941—1945). Belgrad, 2002 -”. Novaя I Noveйšaя Istoriя (na jeziku: ruski). Moskva: Nauka (4): 210—213. ISSN 0130-3864. Pristupljeno 26. 4. 2018. 
  81. ^ a b Riveli 2011, str. 42.
  82. ^ Riveli 2011, str. 79.
  83. ^ Lukajić 2005, str. 83.
  84. ^ Žerjavić, Vladimir (1993). Yugoslavia-manipulations with the number of Second World War victims (na jeziku: engleski). Zagreb: Croatian Information Centre. str. 10. ISBN 978-0-919817-32-6. 
  85. ^ a b Pešut 1995, str. 51.
  86. ^ Bruhfelьd, S.; Levin, P. (2001). „Holokost v raznыh stranah Evropы”. Peredaйte ob эtom detяm vašim... Istoriя Holokosta v Evrope 1933−1945 = (šved. Om detta må ni berätta') : istoričeskiй sbornik materialov o Holokoste. (na jeziku: ruski). Moskva: Tekst. str. 104. ISBN 978-5-7516-0284-0. 
  87. ^ „POZIV GRAĐANIMA DA PRISUSTVUJU POMENU U DONjOJ GRADINI”. REPUBLIKA SRPSKA - RTRS (na jeziku: srpski). Pristupljeno 21. 2. 2018. 
  88. ^ Riveli 2011, str. 117.
  89. ^ Riveli 2011, str. 54.
  90. ^ Riveli 2011, str. 119.
  91. ^ Riveli 2011, str. 138.
  92. ^ Riveli 2011, str. 139.
  93. ^ Grahek Ravančić, Martina (28. 12. 2008). „Razmišljanja o broju pogubljenih i stradalih na Bleiburgu i križnom putu”. Časopis za suvremenu povijest (na jeziku: hrvatski). 40 (3). ISSN 0590-9597. 
  94. ^ Jura, Ana (17. 12. 2013). „Vladimir GEIGER, Josip Broz Tito i ratni zločini: Bleiburg – Folksdojčeri, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2013, 149 str.”. Časopis za suvremenu povijest (na jeziku: hrvatski). 45 (3). ISSN 0590-9597. 
  95. ^ Tomasevich 2002, str. 765.
  96. ^ „Raspad i slom NDH, Bleiburg i križni put”. jutarnji.hr (na jeziku: srpski). 8. 11. 2008. Pristupljeno 21. 2. 2018. 
  97. ^ Avramov 1992, str. 275.
  98. ^ Vuković 1958.
  99. ^ a b Avramov 1992, str. 277.
  100. ^ Ramet 2006, str. 187.
  101. ^ Hockenos 2003, str. 60—61.
  102. ^ Hockenos 2003, str. 23, 65, 71; Sloan & Anderson 2009, str. 129–130.
  103. ^ Belяkov 2009, str. 143.
  104. ^ Belяkov 2009, str. 144.
  105. ^ Belяkov 2009, str. 146.
  106. ^ Goldstein 2006, str. 259—277.
  107. ^ Belяkov 2009, str. 150.
  108. ^ Belяkov 2009, str. 155.
  109. ^ Belяkov 2009, str. 267.
  110. ^ Belяkov 2009, str. 268.
  111. ^ Belяkov 2009, str. 270.
  112. ^ Belяkov 2009, str. 164.
  113. ^ Belяkov 2009, str. 165.
  114. ^ Belяkov 2009, str. 167.
  115. ^ Belяkov 2009, str. 172.
  116. ^ Belяkov 2009, str. 175.
  117. ^ Belяkov 2009, str. 173.
  118. ^ Gusьkova 2001, str. 155.
  119. ^ Čubrilo, Radoslav I.; Biljana R., Ivković; Dušan, Đaković; Jovan, Adamović; Milan Đ., Rodić (2011). Srpska Krajina (na jeziku: srpski). Beograd: Matić. str. 204. 
  120. ^ Gusьkova 2001, str. 1434.
  121. ^ „Povjesničar Kovačić: Laž je da je Tuđman rehabilitirao NDH”. Slobodna Dalmacija (na jeziku: hrvatski). 10. 4. 2010. Pristupljeno 27. 4. 2018. 
  122. ^ „Tuđman me prekinuo: Boga mu Ivkošiću, a pomirba?!”. Večernji List (na jeziku: hrvatski). 2. 7. 2015. Pristupljeno 27. 4. 2018. 
  123. ^ Freйdzon 2001, str. 276.
  124. ^ Freйdzon 2001, str. 274.
  125. ^ Nation, R. Craig (2003). War in the Balkans, 1991—2002 (na jeziku: engleski). Carlisle, Pa.: U.S. Army War College, Strategic Studies Institute. str. 98. ISBN 978-1-58487-134-7. 
  126. ^ Marjan, Davor (2007). Oluja (PDF) (na jeziku: hrvatski). Zagreb: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata. str. 39. Arhivirano iz originala (PDF) 31. 12. 2014. g. Pristupljeno 27. 04. 2018. 
  127. ^ Radelić, Zdenko; Davor, Marjan; Barić, Nikica; Bing, Alber; Živić, Dražen (2006). Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat (na jeziku: hrvatski). Zagreb: Hrvatski Inst. za Povijest. str. 201. ISBN 978-9530608337. 
  128. ^ a b Gusьkova 2001, str. 147.
  129. ^ Ciglenečki, Dražen (11. 3. 2013). „Protuustavna imena: Bauk uklanja sve ulice Mile Budaka i 10. travnja / Novi list”. www.novilist.hr (na jeziku: hrvatski). Arhivirano iz originala 28. 04. 2018. g. Pristupljeno 27. 4. 2018. 
  130. ^ a b Pivovarenko, A. A. (2014). Stanovlenie gosudarstvennosti v sovremennoй Horvatii (1990—2001) (PDF) (na jeziku: ruski). Moskva: Dissertaciя na soiskanie učenoй stepeni kandidata istoričeskih nauk. str. 115. 
  131. ^ „Umro Ivo Rojnica, bivši visoki dužnosnik ustaškog režima”. Dnevnik.hr (na jeziku: hrvatski). 5. 12. 2007. Pristupljeno 27. 4. 2018. 
  132. ^ „Umro ustaški zločinac Ivo Rojnica”. Blic.rs (na jeziku: srpski). 5. 12. 2007. Pristupljeno 27. 4. 2018. 
  133. ^ „Željena ili neželjena baština, svuda oko nas / Vojin Bakić (1915—1992): Svjetlonosne forme – retrospektivna izložba (Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb) «  Supervizuelna”. www.supervizuelna.com (na jeziku: srpski). 27. 1. 2014. Pristupljeno 27. 4. 2018. 
  134. ^ „Svečanost u povodu obnove spomenika "Bjelovarac"”. www.min-kulture.hr (na jeziku: hrvatski). Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. 9. 12. 2010. Pristupljeno 27. 4. 2018. 
  135. ^ „Splitska vlast prikriveno podigla spomenik ustašama”. Slobodna Dalmacija (na jeziku: hrvatski). 30. 6. 2014. Pristupljeno 27. 4. 2018. 
  136. ^ „Linta: Hrvatska da ukine penzije ustašama”. Blic.rs (na jeziku: srpski). 20. 5. 2015. Pristupljeno 27. 4. 2018. 
  137. ^ Nikiforov 2011, str. 781.
  138. ^ „Debanderizaciя obщestva - nasuщnaя problema”. InoSMI.Ru (na jeziku: ruski). 3. 1. 2008. Pristupljeno 27. 4. 2018. 
  139. ^ Vodinelić 1980, str. 115—139.

Literatura

srpski
ruski
engleski
ostali

Spoljašnje veze

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Усташе&oldid=27695952”