Postmodernizam

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Postmodernizam je intelektualni stav ili način diskursa kog karakteriše sumnja u upotrebu razuma i logike; skepticizam prema onome što smatra „velikim narativima“ modernizma; odbacivanje izvesnosti znanja i stabilnosti značenja; i osetljivost za ulogu ideologije u održavanju političke moći. Tvrdnje o objektivnosti se odbacuju kao naivni realizam, uz privlačenje pažnje na uslovnu prirodu znanja. Postmoderni pogled karakteriše samoreferencijalnost, epistemološki relativizam, moralni relativizam, pluralizam, ironija, nepoštovanje i eklekticizam; on odbacuje „univerzalnu validnost“ binarnih opozicija, stabilnog identiteta, hijerarhije i kategorizacije.

Postmodernizam se razvio sredinom dvadesetog veka kao odbacivanje modernizma i primećen je u mnogim disciplinama. Postmodernizam je povezan sa kritičkom teorijom i teorijama dekonstrukcije i poststrukturalizma.

Različiti autori su kritikovali postmodernizam da promoviše opskurantizam usled napuštanja prosvetiteljskog racionalizma i naučne strogosti, kao i da ništa ne dodaje analitičkom ili empirijskom znanju.

Terminologija i karakteristike[uredi | uredi izvor]

Vladimir Nabokov

Termin postmodernizam je prvi put ušao u upotrebu 1870-ih godina. Tada je između ostalog Džon Votkins Čapman govorio o postmodernom stilu slikanja.[1] Godine 1917. Rudolf Panvic je koristio termin da bi opisao filozofski orijentisanu kulturu.[2] 1920-ih godina počinje da se koristi za nove pravce u umetnosti i muzici, a kasnije i u arhitekturi.

Vode se rasprave o tome kako ovaj pojam treba upotrebljavati kao i o njegovom značenju. Ipak, može se reći da postmodernizam generalno ima sledeće karakteristike:

Pojam postmodernizam javlja se i kao pejorativ za stavove i mišljenja koja su „u trendu“.

Filozofija[uredi | uredi izvor]

Postmoderna filozofija je nastala kao reakcija na modernizam. Ona je eklektički pokret koji oštro kritikuje kontinentalnu filozofiju, negira koncepciju apsolutne istine i zagovara alternativni pristup svetu. Pod snažnim je uticajem fenomenologije, strukturalizma i egzistencijalizma.

Postmoderna filozofija se između ostalog bavi kritičkom teorijom i dekonstruktivizmom. Skeptična je kad su u pitanju jednostavne binarne suprotnosti, koje su, pretpostavlja se, dominirale Zapadnu metafiziku i humanizam, kao što su očekivanja po kojima treba jasno izolovati saznanje od ignorancije, društveni napredak od nazadovanja, dominaciju od potčinjenja, ili prezenciju od ausencije.[3] Stvaranje pluralističke sredine često dolazi do nastanka paradoksa spojenih sa nekoliko pogleda na datu problematiku i pri tome se ulaže trud da se reše ovi teško rešivi paradoksi.

Neki kritičari smatraju postmoderni skepticizam vrlo sličnom relativizmu i nihilizmu.

Književnost[uredi | uredi izvor]

Semjuel Beket

Postmoderna književnost po pravilu označava literaturu koja je uslovljena sa dobi u kojoj živimo, odnosno objašnjava izvesne tendencije u književnosti posle Drugog svetskog rata. U to doba slabi hrišćanska tradicija, menja se životni stil koji teži ka pluralizmu misli i time se dolazi do filozofskih misli postmoderne. Epoha postmoderne literature počela je 1950-ih godina, sa delom „LolitaVladimira Nabokova (1955). Neki smatraju da je početak postmodernizma označilo delo „Čekajući GodoaSemjuela Beketa (1953).

Postmoderna literatura je nastavak eksperimentijalizma i otvorenosti umetničkog dela, ali i reakcija na ideje o prosvetiteljstvu, koje su prisutne u modernoj literaturi. Postmoderna literatura, kao i postmodernizam uopšte, nije lako definisati. Puno je različitih stavova u vezi sa tačnim karakteristikama i značaja postmoderne literature. Dok moderna literatura generalno traga za smislom u haotičnom svetu, postmoderni pisci od toga odustaju, često na šaljiv način,[4] i književna dela postaju parodije na to traganje. Za razliku od moderne, postmoderna literatura poštuje problematične osobenosti individue. Odlika postmoderne literature jeste stilski pluralizam, koji često završava u miksturi detalja iz različitih perioda.

Neka postmoderna dela kombinuju postmoderni književni stil sa elementima postmoderne filozofije, na primer „Njujorška trilogija“ Pola Ostera (1985–1986).

Autori koji se obično smatraju postmodernim piscima, sem pomenutih, su na primer Rolan Bart, Žan-Fransoa Liotar, Žak Derida, Žak Lakan, Žan Bodrijar, Gi Debor, Julija Kristeva, Mišel Fuko, Džudit Batler, Umberto Eko, Kurt Vonegat, Džon Bart, Tomas Pinčon, Josif Brodski, Vilijam Gibson, Orhan Pamuk i drugi.

Krajem 20. veka i srpskom književnošću dominirao je postmodernizam, počev od Hazarskog rečnika Milorada Pavića. Neki drugi srpski postmoderni pisci su David Albahari, Nemanja Mitrović i Svetislav Basara.[5]

Umetnost[uredi | uredi izvor]

Termin postmoderna umetnost koristi se za umetnički pokret koji se suprotstavlja nekim aspektima modernizma, a koji se iz modernizma razvio.[6] Umetnička instalacija, lend-art, konceptualna umetnost, performans umetnost i multimedija, odnosno računarska umetnost obično se smatraju oblastima postmoderne umetnosti. Smatra se da je postmoderna umetnost podsektor savremene umetnosti[7]. Neki izrazi koji se vežu uz postmodernu umetnost su na primer kolaž, pop-art, hepening, fluksus, pastiš, magični realizam, aproprijacija i simplifikacija.

Postmoderna umetnost trudi se da ponudi alternativu modernoj umetnosti i trudi se da ponudi dela koja nisu usmerena kulturnoj eliti. Ne znači da su dela razumljivija za širu publiku iako se to umetnici trude da postignu.

Arhitektura[uredi | uredi izvor]

Deo Nacionalne galerije u Londonu (Robert Venturi i Denis Skot Braun, 1991)

Izraz postmoderna arhitektura prvi je upotrebio arhitekta Josef Hundnut u naslovu svoga članka „Postmoderna kuća“. Termin je kasnije popularizovao i definisao Čarls Dženks u svom delu „Jezik postmoderne arhitekture“, koje je objavljeno 1970-ih godina[8].

Osnovna težnja u arhitekturi je prevazilaženje elitnosti u arhitekturi, preneti je u sferu razumljivu za laike i kritikovanje purističkih ideala modernističke arhitekure[9].

Postmodernizam se u arhitekturi naročito ogleda u ponovnom okretanju ka „detalju, ornamentu i ugledanju na prošlost“ kao odgovor na krutu jednostavnost međunarodnog stila u okviru modernističkog pokreta. Preterano funkcionalistički i uprošćeni oblici i prostori modernizma su zamenjeni mnogo bogatijom estetikom: sukob oblika, oblikovanje radi oblikovanja, naglašavanje boje, novo viđenje i ugledanje na ranije stilove u arhitekturi i bogatstvo prostora.

Postmoderna retrospektivna u arhitekturu uvodi simetriju, stubove, prozore sa lukom, dekoracije i sl. Postmoderna progresivna se trudi da iskoristi savremene forme i sasvim drugačije od klasične moderne.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ The Postmodern Turn, Essays in Postmodern Theory and Culture, Ohio University Press, 1987. pp. 12ff
  2. ^ Pannwitz: Die Krisis der europäischen Kultur, Nürnberg 1917
  3. ^ Taylor, Victor; Winquist, Charles (2001). „Binary Opposition”. Encyclopedia of Postmodernism. Routledge. ISBN 978-0-415-15294-5. 
  4. ^ Lewis, Barry. "Postmodernism and Literature." The Routledge Companion to Postmodernism NY: Routledge, 2002, pp. 123
  5. ^ Srpska postmoderna proza na kraju 20. veka, „Polja“, godina XLVII, broj 421, jul-avgust 2002, str. 73-77 Arhivirano na sajtu Wayback Machine (14. новембар 2012), Приступљено 23. 4. 2013.
  6. ^ The Originality of the Avant Garde and Other Modernist Myths Rosalind E. Krauss, Publisher: The MIT Press; Reprint edition (July 9, 1986), Part I, Modernist Myths, pp. 8-171
  7. ^ After the End of Art: Contemporary Art and the Pale of History Arthur C. Danto
  8. ^ Jencks, Charles (2002). The New Paradigm in Architecture: the Language of Post-modernism (7th изд.). London: Yale University Press. ISBN 978-0-300-09512-8. 
  9. ^ Ghirardo, Diane (1996). Architecture after Modernism. London: Thames and Hudson. ISBN 978-0-500-20294-4. 

Литература[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]