Petar II Petrović Njegoš

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
(preusmereno sa Владика Раде)
Idi na: navigaciju, pretragu
Petar II Petrović Njegoš

Petar II Petrovic-Njegos.jpg
Petar II Petrović Njegoš

Datum rođenja 13. novembar 1813.
Mesto rođenja Njeguši (Crna Gora)
Datum smrti 31. oktobar 1851. (37 godina)
Mesto smrti Cetinje (Crna Gora)
Zvanje Mitropolit cetinjski
Prethodnik Petar I Petrović Njegoš
Naslednik Nikanor Ivanović (kao mitropolit)
Danilo Petrović (kao vladar Crne Gore)
Grb Crne Gore za vrijeme Petra II Petrović-Njegoša

Petar II Petrović Njegoš (1/13. novembar 1813 — 19/31. oktobar 1851) bio je duhovni i svetovni vladar Crne Gore, te jedan od najvećih srpskih pjesnika i filozofa.

Njegoševo najslavnije djelo „Gorski vijenac“ u Beču je ocijenjeno kao „manuskript genijalnog tvorca“. Druga njegova važna djela su „Luča mikrokozma“, „Ogledalo srpsko“ i „Lažni car Šćepan Mali“.

Porijeklo Petrovića[uredi]

Prema predanjima i mnogim istraživačima koji su se bavili genezom njeguških Petrovića (Jovan Erdeljanović, Pavale Rovinski itd), prema sjećanjima najstarijih Petrovića kao i samog crnogorskog vladike Petra II Petrovića Njegoša, oni vode porijeklo iz centralne Bosne, iz okoline Travnika (ili Zenice). Pokrenuti su iz ovih krajeva 1463. godine padom Bosne pod Turke. Jedno vrijeme su se zadržali na nevesinjskoj visoravni, a uskoro su se i odatle povukli prema Crnoj Gori.[1][2] Po Kovijanić Risti, u knjizi „ Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima“, (knjiga II)- kotorski notarski spisi, zabilježeno je da je predak Petrovića, Herak Heraković, 1441. godine bio nastanjen u Drobnjaku. Još 1399. godine u Drobnjaku se spominje i Herakov djed, Đurađ Bogutović.[3] Samo ime plemena ili kraja ne podrazumeva da su i kasniji pripadnici određenog plemena ili kraja oduvek živeli na toj teritoriji, pogotovo što se zna da su mnogi od tih krajeva, prije turskog osvajanja, u srednjem vijeku bili samo povremeno naseljeni katuni. Dva su velika talasa naseljavanja u Crnu Goru nakon turskih osvajanja, iz Bosne i sa sjevera današnje Makedonije.[4]

Biografija[uredi]

Vladika Petar II Petrović Njegoš rodio se na Njegušima, kao drugi sin Tome Markova Petrovića, najmlađeg brata vladike Petra I, i Ivane Proroković. Na 450 strani sabranih Njegoševih pisama u knjizi I iz 1951.godine piše:

Njegoš je na krštenju dobio ime Rafael, ali se zvao Radivoj, a najradije su ga zvali Rade.

[2]

U narodu je ostalo vladika Rade. Po zavladičenju on se potpisivao samo svojim kaluđerskim imenom — Petar i prezimenom — Petrović: vladika Petar Petrović. Međutim, u narodu nije bio poznat kao vladika Petar nego upravo kao vladika Rade. Vladikom Petrom narod je nazivao jedino njegovog strica. Njegoš nikada nije upotrebljavao ono II uz Petar, nego je to dodato kasnije, kao i I uz ime njegovog strica, da bi ih razlikovali. Ne zna se tačno zbog čega je uzeo dodatak Njegoš, a ne Njeguš, kao što bi trebalo prema imenu njegovog plemena i najužeg zavičaja. Pretpostavlja se da je to preuzeo od strica vladike Petra, koji je katkad uz svoje prezime dodavao Njegoš, a ne Njeguš.

Rade je proveo djetinjstvo u Njegušima. Vladika Petar I, njegov stric, uzeo ga je k sebi 1825. u Cetinjski manastir da ga školuje monah Misail Svetković i vladičin sekretar Jakov Cek. Tu je Rade napisao svoje prve pjesme da zabavlja lokalne glavare i sveštenike. Sredinom te godine, Rade je bio poslat u manastir Toplu kod Herceg Novog, gdje mu je starješina manastira Josip Tropović predavao italijanski, matematiku, crkveno pjevanje, psaltir i druge predmete. Njegoš je često posjećivao službe u obližnjem manastiru Savina. U Topli je ostao do kraja 1826. kada se vratio na Cetinje.

Stric je, ranije, za nasljednika spremao Đorđija Savova, Njegoševog brata od strica, koji se školovao u Rusiji, ali je ovaj više volio vojsku i oficirski poziv. Tradicija je, međutim, bila da vladar Crne Gore bude vladika, pa se i mladi Njegoš spremao za taj poziv. Vladika Petar ga je za svog nasljednika proglasio 20. januara 1827. Želio je da i Rada pošalje u Rusiju, ali nije imao novca da plati školovanje, pa ga je sam učio italijanski, ruski, njemački, te engleski i francuski. Takođe mu je omogućio pristup njegovoj bogatoj biblioteci. Poslije mu je stric doveo za učitelja Simu Milutinovića Sarajliju. Sarajlija mu je predavao istoriju, književnost i filozofiju.

Njegoš – svjetovni i vjerski poglavar u Crnoj Gori.[uredi]

Petar II Petrović Njegoš kao vladika

Poslije stričeve smrti, 1831, Njegoš se zakaluđerio vrlo mlad i primio upravu nad Crnom Gorom. Petar I je u testamentu odredio Rada za svog nasljednika. Međutim, to pravo je osporavao guvernadur Vukolaj Radonjić, koji je smatrao da on treba da bude jedini vladar Crne Gore. Radonjić je tajno održavao veze sa Austrijom. Kada je to otkriveno, crnogorski glavari su osudili Radonjića na smrt, ali je Petar II preinačio kaznu u progonstvo i ukidanje zvanja guvernadurstva u Crnoj Gori. Njegoš je već prvih godina vladavine počeo ozbiljno da radi na jačanju državne vlasti. Najprije je, uz podršku većine glavara u novembru 1830. godine donio odluku o ukidanju guvernadurskog zvanja. Pomoću ruske vlade, Njegoš je ustanovio i tri nove institucije državne vlasti. Najprije je donesena odluka o osnivanju Senata, potom Gvardije koja je brojala 156 ljudi. Nakon Senata i Gvardije, ustanovljena je i institucija perjanika, koji su bili oružana pratnja vladara i izvršioci odluka Senata. Godine 1837. donesena je odluka o obaveznom plaćanju poreza. Njegoš je bio i vjerski i svetovni poglavar srpskog naroda u Crnoj Gori, u kojoj je bila jaka nacionalna svijest i patrijarhalni moral, ali u kojoj je vladala domaća anarhija, plemenska surevnjivost i krvna osveta. Kad je došao na vlast, on je odmah počeo da uvodi red i modernizuje društvo i državu. Podizao je škole, osnivao sudove, pravio puteve, uzimao postupno svu vlast u svoje ruke i uveo porez. U jednoj kulturno zaostaloj sredini to je išlo teško i to je moralo boljeti ovog velikoga rodoljuba, koji je svom dušom bio predan narodu. „Ja sam vladar među varvarima, a varvarin među vladarima“, pisao je on. Jedan dokument iz arhive u Trstu govori o tome da je vladika di Montenegro priveden i saslušan zbog prodaje skupocenog nakita. To je bilo sušne 1847, kada je za kupovinu žita prodao odlikovanje dobijeno od Meterniha.[traži se izvor od 06. 2010.] Još jedanput je išao, zbog državnih poslova, u Petrograd i dva puta u Beč. Putovao je i po Italiji u cilju razgledanja umjetničkih spomenika, ali i radi liječenja. Vladika se u proljeće 1850. razbolio od grudne bolesti kojoj je uzalud tražio izlječenje u Italiji, i od koje je i preminuo 10. oktobra 1851. na Cetinju. Na tri dana pred smrt poželio je poći do Kotora radi liječenja, ali nije imao ni toliko snage. Ljekar koji je dolazio iz Kotora je na pola puta primio vijesti da je bolesnik već preminuo. Videći da mu se približava samrtni čas, pozvao je sebi narodne glavare, oprostio se sa njima, izjavivši im da je testamentom naredio sve što je potrebno. Zatim ih je opomenuo da se pokore toj posljednjoj volji, da žive među sobom u slozi i da se prijateljski drže prema susjedima a naročito sa Bokom kotorskom. Po želji svojoj sahranjen je na Lovćenu.

Rukopoloženje za vladiku[uredi]

Na narodnom zboru 23. Maja 1833. odlučeno je da Njegoš pođe u Rusiju u Sankt Peterburg kako bi ga tamo zavladičili i kako bi izneo molbe za pomoć Rusije Crnoj Gori. Kreće na put 3. juna. Na putu boravi u Kotor u, Trst u, Beč u i u istočnoj Poljskoj. U Petrograd stiže 20. jula. U crkvi Kazanski sabor, 6. avgusta, biva rukopoložen za arhijereja, u prisustvu cara Nikolaja I i svih članova Sinoda.[2]

Prvi put potpisan kao vladika[uredi]

Svoje pismo iz Peterburga od 23. avgusta 1833. god, upućeno Vuku Stefanoviću Karadžiću,napisano odmah nakon rukopoloženja za vladiku, Njegoš prvi put i potpisuje:

... Tvoj osobiti počitatelj

vlad. crnogorski

P. Petrović

[2]

Državnik i diplomata[uredi]

U vijekovnoj osmanskoj okupaciji, i pored nazovi autonomije obezbijeđene crnogorskom odlučnošću za slobodu i presudnim ruskim pokroviteljstvom, Njegoš, državnik i diplomata, bije ljutu bitku da bez bitke očuva što se očuvati mora. Diplomatija je, pogotovo tog vremena, na ivicama noža. Alternacija slobodi je smrt. Crnogorci životima brane i sebe i Crnu Goru, a Turci i islamizovani Srbi, ne prezaju u namjeri i načinu da im sve ospore. U tim okolnostima treba posmatrati i Njegoša i njegovo državničko, političko i svako drugo djelovanje. U prepisci sa Ferik Hasan-pašom 1837.godine se vidi djelić muke i ozbiljnost problema s kojim Njegoš svakodnevno bije boj. To su vremena u kojima je najveća politička dobit i u diplomatiji, kao i svakodnevnom životu, ipak samo živa glava. [2]

Pismo Ferik Hasan-paši od 8.septembra 1837.[uredi]

... primio sam Vaše počitajemo pismo pisato 4 septembra iz kojega s udovoljstvijem razumijem da ste i Vi, kako što sam ja, radi miru i spokojstviju pograničnome...

[2]

plašeći se turske podvale, koju pašino pismo najavljuje, Njegoš vješto nastavlja:

...veoma mi je žao što ne mogu, kako što Vi želite, poslati k Vama moja četiri čovjeka da se s Vama prigovore na koji način treba postaviti mir i spokojstvo među ova dva naroda. Uzrok je ovi što ova četiri čojeka ne mogu k Vama poslati: ljude koje imam umne i koji bi za taj posao dobri bili oni ne mogu svoja mjesta ostaviti na koja sjede da drže narod u dobrom soglasiju među sobom i susjedima naoko sebe, a ljude druge koji nijesu u takvi poslovi vješti nemam rašta poslati, jerbo ovaki ne bi umjeli nikakvu stvar s Vama ugovoriti koja bi korisna bila za mir koji želite i Vi i ja da bude; po tome ih uzroku ne mogu k Vama poslati.

[2]

Poslije dovitljivog objašnjenja što ne može Feriku da udovolji (da se paša ozbiljno ne naljuti), Njegoš predlaže:

...Vi s Vaše strane pošaljite na granicu tri-četiri čovjeka, a ja ću s moje tri-četiri. Ovi ljudi da stanu na granicu i mir učine među Crnom Gorom i Albanijom...

[2]

Pismo Ferik Hasan-paši od 27.septembra 1837.[uredi]

Ugovoreni sastanak Crnogoraca i Albanaca je bio neuspješan. Paša je, naravno, najodgovorniji za ovaj neuspjeh, ali Njegoš vješto izbjegava da ga optuži, već potura prevodioca u ovim razgovorima , islamizovanog Srbina, zabita- zapovjednika, oficira podgoričkog Mehmeda-spahiju Lekića,koji je, istina, sve vrijeme i "igrao" prljavo. Njegoš objašnjava paši:

...On je na sastanku govorio svaku riječ koja se ne kloni k miru nego k zlu... On je prevodio riječi našijeh ljudi kako mu je bila volja. Takođe riječi Vašijeh ljudi našijema kaživao tako zle i naopake,

[2]

pa nastvlja diplomatski da opisuje maliciozno prevođenje, da ni nepomenutog sultana,na bilo koji način, ni slučajno,ne samo ne povrijedi, već i pohvali:

koje, ja sam uvjeren, da nijedan umni sluga sultana Mahmuta govoriti neće ...

[2]

Njegoš kao svetitelj[uredi]

Petar II Petrović Njegoš Fotografija Anastasa Jovanovića

Na nivou Mitropolije crnogorsko-primorske, 19. maj je ustanovljen kao datum praznovanja Njegoša kao svetitelja. Na svojoj prvoj ikoni, koja je 19. maja 2013. unijeta u Cetinjski manastir, Njegoš je predstavljen u arhijerejskim odeždama. U desnoj ruci on drži lovćensku crkvu Svetog Petra Cetinjskog, a u lijevoj svitak sa stihovima iz „Luče mikrokozme“. Stihovi na prvoj ikoni Njegoša posvećeni su vaskrsnuću Hrista, a nalaze se na samom kraju „Luče“.[5]

Književni rad[uredi]

Gorski vijenac
Srbski bukvar
Spomenik Petra II Petrovića Njegoša u Beogradu ispred zgrade Filozofskog fakulteta, rad vajara Sretena Stojanovića.

Njegoš se nije redovno školovao, niti je prošao kroz više škole. Kod bokeljskih kaluđera se učio samo osnovnoj pismenosti. Poslije mu je učitelj bio Sima Milutinović, koji ni sam nije prošao kroz redovne škole. On je kod Njegoša razvio ljubav prema narodnoj poeziji, ukazivao mu na njene ljepote i podsticao ga na pisanje. On ga je vjerovatno upućivao u mitologiju i klasičnu starinu uopšte. Mitološki rječnik, naklonost prema arhaizmima i novim riječima, Njegoš je primio od Milutinovića. Na Njegoša je uticao i Lukijan Mušicki, koji je 1830ih godina imao glas velikog pjesnika. Klasičnu grčku poeziju čitao je na ruskom a jedan dio „Ilijade“ je preveo sa ruskog na srpski jezik, u narodnom desetercu. Njegoš je bio pod uticajem antičkog klasicizma, posredno i više formalno, skoro isključivo u rječniku. Ukoliko je više pjevao i produbljavao svoju ličnost, utoliko se sve više oslobađao tog uticaja. Njegovo najbolje djelo, Gorski vijenac, uzvišenom dikcijom i oblikom podseća na grčku tragediju; pa ipak, djelo je u potpunosti samostalno i kao neposredan proizvod narodnog duha i jezika. Pored ruskog, Njegoš je poznavao i francuski i italijanski, i na tim jezicima čitao najveće pesnike i mislioce.

Njegoš je počeo da piše još kao dječak. To su bile kratke i beznačajne pjesme, sasvim u duhu narodne poezije, često ispjevane uz gusle. Sima Milutinović je u svoju zbirku narodnih pjesama unio pet za koje tvrdi da su Njegoševe. Docnije, 1834, objavio je dvije zbirčice pjesama, gdje ima i nekoliko pjesama u kojima se već nazire genijalni pjesnik Luče mikrokozme i Gorskog vijenca. Među pjesmama u kojima prevladava dubok i smio misaoni lirizam naročito se ističu: „Crnogorac k svemogućem Bogu“, „Vjerni sin noći pjeva pohvalu mislima“ i „Oda Suncu“. Ostale pjesme pjevaju savremena crnogorska junaštva i ispjevane su sasvim u duhu narodne pjesme. Njegoš je, u vrijeme neprekidnih bojeva s Turcima, zaneseno volio narodne pjesme, skupljao ih i sam stvarao nove. Pored pjesama u pomenutim zbirkama, štampao je docnije i dva kraća spjeva u istom duhu i razmjeru: „Kula Đurišića“ i „Čardak Aleksića“. Godine 1854. je objavljena „Slobodijada“, epski spjev u deset pjevanja, u kome se slave crnogorske pobjede nad Turcima i Francuzima. Njegoš je htio posvetiti svoju »Slobodijadu« prestolonasljedniku Aleksandru, ali to mu nije bilo dozvoljeno, pošto je ruska cenzura dala nepovoljan sud o vladičinom djelu.[6] Vuk Karadžić je smatrao da je i druge pjesme o novim bojevima crnogorskim ispjevao upravo Njegoš. On je radio i na prikupljanju narodnih pjesama i izdao ih u zbirci Ogledalo srpsko. Po savremenim listovima i časopisima izišao je znatan broj njegovih kraćih pesama, prigodnog i moralnog karaktera, kao i veliki broj oda i poslanica. Njegoš je počeo skromno, podražavajući narodnu poeziju ili učenu i objektivnu savremenu liriku, kakvu je pre njega pisao Lukijan Mušicki i njegovi sljedbenici. Ali se on sve više razvijao, istina postupno, ali snažno i sigurno. Čitanjem i razmišljanjem, on je ulazio u sve teže moralne i filozofske probleme, sve dublje i potpunije uobličavao svoje umjetničko izražavanje i posljednjih sedam godina života stvorio tri svoja glavna djela: „Luča mikrokozma“, „Gorski vijenac“ i „Lažni car Šćepan Mali“.

Njegova djela prevođena su na više jezika, uključujući i japanski („Gorski vijenac“, „Luča mikrokozma“).[7][8] „Gorski vijenac“ na francuski jezik prepjevala je Biljana Janevska, u desetercu.[9]

Njegoševa kapela[uredi]

Njegošev mauzolej na Lovćenu

Knjaz Danilo je izvršio amanet, i prenio stričeve ostatke na Lovćen 1855. godine. Nevrijeme i gromovi su rastrošili kapelicu ali se knjaz Nikola poslije ratnih pobjeda sjetio da je 1879. godine pritvrdi i osigura gromobranima.

Kad je Austrija u Prvom svjetskom ratu osvojila Crnu Goru, generalni guverner fon Veber naredio je da se Njegoševe kosti prenesu na Cetinje, što je i učinjeno 12. avgusta 1916. godine. Iskopavanje su vršili vojnici i mnoge kosti su, kako navodi Vladika Dožić, zbog nepažnje izgubljene. Jedan austrijski vojnik, Srbin, našao je 3 koščice nepokupljene, uzeo ih, sačuvao kroz rat i dostavio Cetinju.[10] 23. septembra 1925. godine, kralj Aleksandar Karađorđević je izvršio svečan prenos Njegoševih kostiju u kapelu i mramorni sarkofag, koji je naredio da se izgradi posebno za tu namjenu. Na mjestu stare kapele koja je srušena 1974. godine podignut je mauzolej.[11]

Sudbina Njegoševe zaostavštine[uredi]

Spomenik Njegošu u njegovom mauzoleju na Lovćenu, rad vajara Ivana Meštrovića

Njegoševe stvari su propadale i gubile se nepovratno. Tome su doprinosile promjene vlasti, ratovi, širenje Cetinja, a ponajviše nemar i neshvatanje njihovog značaja. Njegoš je, međutim, čuvao svaki papirić i svaku sitnicu. Netragom su nestali njegova odjeća, oružje, pera, diviti i čibuci. Knjige s njegovim primjedbama na marginama godinama su se vukle po cetinjskim školama i nestajale. Od sveg namještaja, od slika iz njegovih soba, od ličnih stvari — preživjela je jedna fotelja. Preživjelo je više njegovih portreta, i to izvan Crne Gore. Njegov bilijar je izgoreo u hotelu na Durmitoru, kad su partizani 1942. godine spalili Žabljak. Kule i ogradni zidovi Biljarde su porušeni, a ona prepravljena. Brijest kraj Biljarde je posječen da bi se napravilo mjesto spomeniku ubijenog kralja Aleksandra Karađorđevića. Njegoševe topove su odvukli austrijski okupatori u svoje livnice. Nestali su i njegovi rukopisi, čak i najvažniji: „Luča mikrokozma“ i „Lažni car Šćepan Mali“.

Srpska akademija nauka i umetnosti je novembra 2013. svečano obilježila dva vijeka od rođenja Njegoša.[12][13]

Srpske novine- objava Njegoševe smrti

Njegoš o crnogorskom i sopstvenom srpstvu[uredi]

  • Početni stihovi Lažnog cara Šćepana Malog, potvrđuju i bodre srpsku nacionalnu ideju – oslobođenje Srpstva i konstituisanje srpske nacije. Kako se vidi, ova ideja za konstituisanjem srpske nacije, starija i od mnogih evropskih ideja u nastajanju evropskih nacija, bila je značajno prisutna početkom 19 vijeka u Njegoševim razmišljanjima i djelanjima.

Njegoš: (Lažni car Šćepan Mali):

Veseli se, prahu Nemanjića
Nemanjića i Grebljanovića,
jer će vaše krune zasijati
kako jarko sunce na istoku,
znamena se vaša razvijati
nad velike vaše razvaline,
poteći će krvave rijeke
od nečiste krvi agarjanske,
oprat Srbu ljagu sa obraza.
Otvor'te se, viteške grobnice,
sama slavo, samo pribježište
po Kosovu srpskijeh junakah,
evo zore na vaše bregove
da nam opštu obasja svetinju
i amanet naše narodnosti...


[14]

  • Njegoš, u pismu srpskom knezu Milošu Obrenoviću pisanom iz Beča 15. januara 1837. godine na temu „pečatanja“ i pravila „ortografičeskih“ koja bi trebalo da budu istovjetna kod Slavenosrba, nakon uvodnih riječi:
... prinosim Vašoj Svjetlosti moju čuvstviteljnjejšu blagodarnost i molim vsevišnjega tvorca da sohrani Vaše sa svakoga Srbina dragocjeno zdravlje za pohvalu i sreću slavenosrpskago naroda...

[2]

kaže:

... Poradi mene bila bi neograničena radost da bismo svi Slavenosrbi činili među sobom jedno pravilo knjigopečatanja, a osobeno Srbi i Crnogorci...

[2]

(Njegoš podrazumijeva Slavenosrbima Srbe u Srbiji, Crnogorce, bosanske pravoslavne hrišćane i islamizovane Srbe, kao i sve pokatoličene Srbe. Odnosno, Crnogorci, Bosanci ... su Srbi nazvani po teritoriji na kojoj žive).

Njegoš o Srbima- Crnogorcima u Crnoj Gori[uredi]

  • Njegoš potvrđuje svoju punu svijest i nedvosmislenu sigurnost o svom srpskom ishodištu nadograđujući još ranije iskazanu misao o Crnoj Gori, da je ona pribježište srpskih junaka poslije Kosovske bitke. On tvrdi da je crnogorska "geografija" vrleti i stijena, selektovala i prisvojila dio nepokolebljivih i nepotkupljivih Srba, po geografskom staništu zvanih Crnogorci, odlučilih da ne zaborave i ostanu što su,Srbi-pravoslavni hrišćani. Misao najbolje izražena u gorskom Vijencu stihovima:[2]

Što uteče ispod sablje turske,
Što na vjeru pravu ne pohuli,
Što se ne hće u lance vezati,
To se zbježa u ove planine
Da ginemo i krv prolivamo,
Da junački amanet čuvamo,
Divno ime i svetu svobodu...

[15]

  • I "Crnogorska kapa",sa omeđenim prostorom na tjemenu kape (nepokorena Crna Gora), i simbolikom crnog opšiva - flora (žalost zbog gubitka carstva i Kosova), za razliku od većine Srpstva na južnoslovenskim prostorima, vrlo eksplicitno tvrdi da su Srbi - Crnogorci, ne samo Srbi, već izvorni Srbi.

Slične crnogorskim kapama, sa crnim opšivom, su i kape pravoslavnih hrišćana Hercegovaca, bosanskih i ličkih pravoslavnih hrišćana, što ide u prilog tvrdnji, da su međusobno najbližeg etničkog srodstva, tj. pripadnici srpskog naroda, i punovažni konstituenti, u nastajanju i nastanku, srpske nacije. (Često se crnim opšivima na kapama, solidarisala i simbolički izražavala žalost zbog gubitka teritorije, značajne osobe i sl. - smrt čuvenog britanskog admirala Nelsona u bici kod Trafalgara 1805. godine se simbolički izražava crnim opšivom mornarskih kapa svih mornara svijeta)[16][2][17][18]

Novogodišnja čestitka 1837. g. Milošu Obrenoviću[uredi]

U pismu od 15. januara 1837. je i novogodišnja čestitka Knezu Milošu Obrenoviću:

... U zaključenju ovoga moga pisma imam čest, pozdravit Vas, Presvijetli Kneže, nastupajućim Novim ljetom...

[2]

U potpisu:

... Vladika crnogorski i brcki P. Petrović Njegoš

[2]

Njegoševa "Svjedodžba" Vuku Karadžiću[uredi]

Njegoš svjedoči i potvrđuje svoju saglasnost Vukovom prevodu "Novog zavjeta" na srpski jezik (prihvata Vukovu redakciju srpskog jezika) - Beč, 9. oktobra 1833. g.

SVJEDODžBA - Kojom mi doljepotpisani svjedočimo da je poznatog srpskog spisatelja g. Vuka Stefanovića Karadžića prevod "Novog zavjeta" na srpski jezik čist i pravilan i da je naša volja i želja da se pomenuti prevod na svijet izda na polzu jezika i duševno spasenije srpskog naroda ... Potpis :vladika crnogorski i brdski Petar Petrović

[2]

Rusija u Njegoševom i životu Crne Gore[uredi]

Njegoš u svojim pismima kaže:

... Stiješnjen sam sa svake strane, ali su naša nada i bog i Rusija, koga ćemo se boga bojati.

[2]

Rusija je više nego značajna u životu Crnogoraca. U punom smislu riječi ona je, uz crnogorsku odlučnost da postoji i opstane, bila presudna. Uticala je na mnogo načina. Posredno i neposredno. Njeni „glas i stas“ su branili Crnu Goru. Često je s njima, u mnogim delikatnim situacijama, spašavala Crnu Goru. Rusija je dizala glas u korist Crnogoraca i tako presuđivala u nepovoljnim okolnostima po njih, a već je samim svojim postojanjem, dovoljno upozoravala da je Njegoševa zemlja pod njenom zaštitom. To je bila ogromna podrška mladoj crnogorskoj državi. Pored značajne političke i vojne pomoći, Rusija je, siromašnu i u nastajanju crnogorsku državu,ugroženu vojnom, religijskom i svakom drugom agresijom, pomagala i finansijski. Isplaćivala je plate i penzije službenicima državne administracije, i najzaslužnijm i najviđenijim Crnogorcima , i tako, praktično, omogućavala postojanje i funkcionisanje crnogorske države. U Njegoševim pismima se, u dijelu sa naslovom „Dodatak“, decidno i taksativno navode svote novca kojim je Rusija od 1831. do 1837.g. pomagala opstanak crnogorske države. [2] Njegoš se, takođe, i zavladičio u Rusiji. Ni to nije ni slučajno, ni nevažno. [2] Rusija je do te mjere bila bliska Crnoj Gori da su vođe i narod crnogorski, sredinom 19. vijeka, kada je zbog „loše godine“ škrta crnogorska zemlja dala još manje nego što je bilo potrebno za minimum egzistencije, kaže Rovinski, ozbiljno mislili da se isele u Rusiju. Rusija je rječju, bitno određivala i nastanak i opstanak Crne Gore. [2][19] Interes Rusije u pomoći Crnoj gori bio je zanemarljiv. Ova pomoć je bila prijateljska pomoć, u pravom smislu riječi, zasnovana i na pravoslavnoj simpatiji za malu, a časnu i čojstvenu, Crnu Goru. [2]

Srpske novine o Njegoševoj bolesti i smrti[uredi]

25. oktobra (po starom julijanskom kalendaru), odnosno 6. novembra (po novom gregorijanskom kalendaru) 1851. g. „Srpske novine“ , novine i službeni list Kneževine Srbije, beleže:

CRNAGORA - Kao što bečki listovi javljaju, to će crnogorski vladika otići u Mletke da tamo zimu provede, a na proleće opet će doći u Beč, da svoje narušeno zdravlje leči.

[20]

1. novembra (po starom julijanskom kalendaru), odnosno 13. novembra (po novom gregorijanskom kalendaru) 1851. g. Srpske novine javljaju :

CRNA GORA –Telegrafska vjest iz Zadra javlja da se vladika crnogorski, gospodar Petar Petrović Njegoš 19. Okg. U 9 sati izjutra u vječnost preselio. Blaženo-upokojivši tek je navršio 40 godina, a vladao je Crnomgorom kao gospodar 21 a kao vladika 18 godina. Šta je njegov narod u njemu izgubio, šta li cijelo slavenstvo gubi mužem Petrom Petrovićem Njegošem- o tome će povjestnica pričati, koja prinadleži njegovom životu i djelu. Vjačna mu pamet.

[21]

Naslovna strana „Politike“ od 18.9.1985.g.

Dnevni list „Politika“ u čast Njegošu[uredi]

Beogradski dnevni list “Politika“ od 18. septembra 1925. godine kompletan broj posvjećuje u sjećanje i slavu na Petra II Petrovića Njegoša. Na naslovnoj strani ovog lista, iznad napisa „POLITIKA“, iznad koga nikada i ništa nije pisalo, stoji: "Njegošev broj", što je presedan u cijelokupnoj istoriji izlaženja ovog lista. [22]

Zanimljivosti:

  • Vijest o Njegoševoj smrti objavnjena je u "Srpskim novinama", na Njegošev (tridesetosmi) rođendan, 1. novembra 1851. godine.
  • Ova vijest o vladičinoj smrti putovala je preko Zadra do objavljivanja u Beogradu 12 dana (od 19 oktobra do 1. novembra 1851. g.)!
Njegošev rukopis (pismo ruskom vicekonzulu u Dubrovniku Jeremiji Mihajloviču - Jeremiji M. Gagiću od 26.10.1830.g.)
Njegošev potpis: Radivoj Petrovič (Pismo Jeremiju Mihajloviču od 26.10.1830.g.)

Glavna djela[uredi]

Njegoš na srpskom dinaru

Vidi još[uredi]

Reference[uredi]

  1. Krstajić P. Stojan Cerović, NIO „Univerzitetska riječ“, Nikšić,
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 2,15 2,16 2,17 2,18 2,19 2,20 2,21 Petar Petrović Njegoš, Pisma I, Prosveta IP Srbije, Beograd, 1951. g.
  3. Kovijanić Risto, Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima, knjiga II, Istorijski institut Crne Gore, Titograd, 1969.
  4. Erdeljanović J, Stara Crna Gora, Slovo Ljubve, Beograd, 1978. g.
  5. Svetigora pres, Liturgijsko unošenje ikone Svetog Mitropolita Petra Drugog, Tajnovidca lovćenskog, Cetinje, 19. maj.
  6. Jelačić (1940).
  7. Japancima nije teško da razumeju Njegoša („Blic“, 31. maj 2013)
  8. „Gorski vijenac“ zbližio Japance i Srbe („Politika“, 14. septembar 2013)
  9. Deseterac Kosovskog ciklusa na francuskom („Večernje novosti“, 26. jun 2013)
  10. Posmrtna golgota Njegoševa („Politika“, 3. novembar 2013)
  11. Goran Anđelković: Mauzolej na Lovćenu
  12. Njegošu su dužni svi koji govore srpskim jezikom („Politika“, 6. novembar 2013)
  13. Svečana akademija povodom 200 godina od Njegoševog rođenja („Večernje novosti“, 6. novembar 2013)
  14. Petar Petrović Njegoš, Lažni car Šćepan Mali, Politika, Beograd, 2005. g.
  15. Petar Petrović Njegoš, Gorski vijenac, Politika, Beograd, 2005. g.
  16. Grupa autora, Opšta enciklopedija Larus, Vuk Karadžić, Beograd, 1967.
  17. Dvorniković V , Karakterologija Jugoslovena, Prosveta Beograd-Niš, Beograd, 1990. g.
  18. Deretić J , Serbi, narod i rasa, Nova Vulgata Čikago, Beograd, 1995. g.
  19. Rovinski P, O Njegošu, Cetinje, 1967.g.
  20. [ http://scc.digital.bkp.nb.rs/document/P-2588-1851, Srpske novine (1851)] broj 122, Pristupljeno 13. 12.2014.
  21. [ http://scc.digital.bkp.nb.rs/document/P-2588-1851, Srpske novine (1851)] broj 125, Pristupljeno 13. 12.2014.
  22. http://www.politika.rs/rubrike/Drustvo/Njegosev-broj-Politike.sr.html

Literatura[uredi]

Spoljašnje veze[uredi]

Sa drugih Vikimedijinih projekata :



Prethodnik:
Petar I Petrović Njegoš
mitropolit crnogorski
1833—1851.
Naslednik:
Nikanor Ivanović
Prethodnik:
{{{pre2}}}
{{{spisak2}}} Naslednik:
{{{posle2}}}
Prethodnik:
{{{pre3}}}
{{{spisak3}}} Naslednik:
{{{posle3}}}
Prethodnik:
{{{pre4}}}
{{{spisak4}}} Naslednik:
{{{posle4}}}
Prethodnik:
{{{pre5}}}
{{{spisak5}}} Naslednik:
{{{posle5}}}
Prethodnik:
{{{pre6}}}
{{{spisak6}}} Naslednik:
{{{posle6}}}
Prethodnik:
{{{pre7}}}
{{{spisak7}}} Naslednik:
{{{posle7}}}
Prethodnik:
{{{pre8}}}
{{{spisak8}}} Naslednik:
{{{posle8}}}